Velika Gorica obilježila je Dan državnosti Republike Hrvatske polaganjem vijenaca kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu na platou ispred Gradskog groblja.

Foto: Krešimir Ačkar/FB

Tom prigodom odana je počast hrvatskim braniteljima koji su dali život za slobodu i neovisnost Hrvatske.

Foto: Krešimir Ačkar/FB

Gradonačelnik Krešimir Ačkar je istaknuo kako je ovo dan koji podsjeća na vrijednosti slobode, zajedništva i demokracije na kojima je izgrađena hrvatska država.

Foto: Krešimir Ačkar/FB

Velika Gorica će u nedjelju 31. svibnja, zbog održavanja Turopoljskog polumaratona, imati privremenu regulaciju prometa na više gradskih prometnica, a pojedine autobusne linije vozit će izmijenjenim trasama.

U sklopu manifestacije održat će se utrke na 5, 10 i 21 kilometar, a privremena regulacija prometa stupit će na snagu u 8.50 sati, neposredno prije početka utrka.

Detaljnije pročitajte ovdje.

Dječji vrtić Ciciban u Velikoj Gorici obilježio je Eko projektni dan svečanim podizanjem zelene zastave, a tom je prilikom vrtiću dodijeljen i srebrni status Međunardone eko-škole.

Svečanost je održana uz sudjelovanje djece iz odgojnih skupina Ribice, Krijesnice, Biseri, Elmeri i Sovice, koja su za okupljene pripremila prigodan program.

Program je bio posvećen važnosti očuvanja okoliša, održivom razvoju i zdravim životnim navikama koje se kod djece razvijaju od najranije dobi. Kroz pjesmu, recitacije i edukativne aktivnosti mališani su pokazali što su tijekom godine učili o brizi za prirodu i planet. Ravnateljica Dječjeg vrtića Ciciban Velika Gorica Tatjana Karlović Oslaković istaknula je kako vrtić već godinama provodi aktivnosti kojima se djecu potiče na odgovorno ponašanje prema okolišu i zdravlju.

– Ono što kroz igru i svakodnevno učenje i istraživanje razvijamo kod djece je svijest o tome koliko nam je Zemlja važna i koliko je zdravlje bitno. Imamo sportsko-rekreativne aktivnosti kao što su klizanje, rolanje za djecu, sudjelujemo s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo vezano za Tjedan zdravlja. Kada planiramo izlete sa djecom u proljetnim mjesecima, onda uvijek gledamo da je to OPG, tako da djeca zaista dožive održivi razvoj, rekla je Tatjana Karlović Oslaković.

Dobivanjem srebrnog statusa Međunarodne eko-škole, potvrđen je kontinuirani rad ustanove na promicanju ekološke osviještenosti, održivih navika i zdravog načina života među djecom i djelatnicima. Tijekom svečanosti posebno je naglašena važnost zajedničkog djelovanja djece, roditelja i odgojitelja u stvaranju odgovornijeg odnosa prema prirodi i okolišu.

– Djecu učimo, a odrasle podsjećamo koliko je važno brinuti o našoj planeti i Zemlji, poručila je ravnateljica Tatjana Karlović Oslaković.

Ljiljana i Hassan Haidar Diab primili su nas u svoj dom jednog oblačnog jutra, u kojem je tišina nad Velikom Bunom djelovala gotovo opipljivo. Kao da je i vrijeme toga dana odlučilo usporiti korak i prepustiti se miru razgovora uz kavu.

Za drvenim stolićem, dočekali su nas osmijesima i zagrljajima kakvi se obično čuvaju za stare prijatelje, a ne za ljude koje susrećete prvi put. Svaku početnu nelagodu brzo su razbili njihova srdačnost i neposredna dobrohotnost, dok su dobrodošlicu glasnim lavežom upotpunili Medo i Rudi, njihovi vjerni četveronožni prijatelji, kao da i sami žele potvrditi da je ovo dom u kojem se ljudi dočekuju otvorena srca.

Kako to inače biva kada se dođe u goste – prvo pitanje je uvijek „što ćete popiti?“.

Hassan se odmah javio s ponudom koja neizostavno prati domaću gostoljubivost – viski i rakija, bez zadrške i puno razmišljanja. Ljiljana je ipak krenula od nečeg blažeg pa je ponudila kavu, sok i vodu. Nakon kratkog nadmetanja ponuda, red je došao i na nas pa sam samo izustila kako bi mi jedna obična turska kava bez šećera i s malo mlijeka u tom trenutku bila jedina prihvatljiva mjera između budnosti i ostataka jutarnje omamljenosti. Nikola je, s druge strane, zatražio samo vodu. Gotovo asketski izbor koji ide protiv nepisanog pravila da se gostu nudi obilje, a on se za uzvrat odlučuje za njegovu najelementarniju formu.

Politika i bunski dijalekt

Prvih desetak minuta, razgovor je tekao u uobičajenoj i vrlo tipičnoj tematskoj podijeli. Nikola i Hassan su se brzo uhvatili politike, ulazeći u raspravu koja je imala svoj ritam i težinu, dok smo Ljiljana i ja završile u sasvim drugom smjeru. Onom svakodnevnom i prizemljenom tonu u kojem se neizbježno otvaraju teme zdravlja, sitnih tegoba i onoga  „što koga i gdje boli“. Kao što rekoh, vrlo tipičan i klasičan razgovor koji unatoč tome što nas možda generacijski godine dijele, pričamo istim jezikom. Iako pričamo istim jezikom, za Hassana je hrvatski jezik u početku bio izazov. Kao što tradicija nalaže, prvo što su ga u Hrvatskoj naučili kada se doselio bile su psovke. Međutim, to nije bilo neuobičajeno za njega jer, kao što je i sam priznao, Libanonci se s jednakom strašću i na isti način vole izražavati. No, unatoč tome što mu se taj aspekt hrvatskog jezika poprilično brzo prilagodio u njegovu svakodnevicu, bunski dijalekt i dan danas mu zna ostaviti upitnike iznad glave.

Velika Buna kao dom i zdravo okruženje

U Veliku Goricu, točnije Veliku Bunu, Hassan se doselio prije više od 17 godina pa se povela priča o samoj okolini koja ga okružuje, dobrosusjedskim odnosima i utočištu mira koje je u ovom mjestu pronašao. Govorilo se o Velikoj Gorici kao o gradu koji se razvija i u kojem je napredak vidljiv na svakom koraku, ističući kako se taj rast osjeća i u svakodnevici ljudi koji u njemu žive. Prema njegovim riječima, gradu je dana određena ravnoteža sadržaja i kvalitete života, zbog čega ga stanovnici sve više doživljavaju kao mjesto u kojem se ostaje i živi. Ljiljana i Hassan su se osvrnuli i na svoje ljude u selu govoreći kako svi oni ovdje imaju tu jednu „ljudsku crtu i empatiju na ljudskoj razini“. O svojim sumještanima govorili su s očima punih divljenja i poštovanja. Kada se nešto zbiva u selu, svi su tu i „cijelo selo pomaže jedno drugima unatoč tome što svi znaju sve o svima i dobro i loše“. Hassan je nastavio u istom tonu i rekao kako je takvo društvo, zapravo „zdravo društvo, a živjeti u takvom okruženju je divota“.

Seoski tračevi

Posebna čar života na selu poput ovoga, jesu ni više ni manje nego tračevi. Oni sočni, pomalo karikirani i živopisni tračevi. Sve je krenulo od Hassanovog nadimka kojeg su mu nadjenule dvije mještanke čekajući zajedno s njim na autobusnoj stanici. Mara i Bara, kako ćemo ih nazvati za potrebe ove priče, nisu znale da Hassan razumije što njih dvije polušaptom govore pa su nastavile:

• On ti je Sulejman Veličanstveni, izustila je Mara.
• Šta ti misliš koliko on para ima, ne bi njega Ljiljana bezveze upecala, nadovezala se Bara.
• On da ima para kaj bi došel pri nami, sigurno je siromah, bez zadrške je odgovorila Mara i započela neku drugu temu, neki drugi trač.

Kako ne bi ispalo da samo žene vole tračeve, Hassan i Ljiljana su se prisjetili njegovih dana provedenih u lokalnom kafiću kojeg su od milja svi zvali Seoski sabor. U tom kafiću je Hassan skinuo „vladarsku etiketu“ Sulejmana i ušao u cipele dostojne novog nadimka – gospon novinar. Ljiljana nam je potom ispričala kako je on volio zalaziti u taj kafić jer bi se tamo okupila „cijela svita“, a on je bio glavna faca. Mještani, i oni mladi, ali i oni stari, nakon radova u polju, svi do jednog bi završili upravo u Seoskom saboru. Tu se govorilo ponajviše o politici, a rakija je bila neizostavan ritual prije ulaska u raspravu s gosponom novinarom.

Kada smo se već dotaknuli gospona novinara, važno je spomenuti kako je Hassan gospon, ali ne u tipičnom smislu kako biste ga možda zamislili. Kako i priliči jednom gostovanju na televiziji, Ljiljana je Hassanu rekla da bi bilo vrijeme da si kupi sako s kojim će ostaviti dojam finog i uglađenog novinara iz Velike Bune. Međutim, Hassan je odrješito rekao da on za to „šepurenje“ na televiziji ne da tisuću eura. Svoju muku je podijelio s kćerkom koja mu je otkrila svijet second hand dućana, mjesta na kojima odbačeni komadi odjeće dobivaju drugi život, a tvrdoglavi novinari sasvim pristojna televizijska izdanja. I zaista, Hassan je za tu prigodu uspio pronaći odijelo i to za tadašnje tri kune jer kako nam je ispričao – „Odijelo zaista ne čini čovjeka nego znanje. Znanje je moć“.

U tom trenutku Ljiljana me pozvala u kuću sa željom da mi pokaže njihov kutak sreće, uspomena i uspjeha, ali i ispriča priču o dvoje ljudi koji su pronašli jedno drugo još davne 2009. godine.

Srce koje je kucalo za otkucaj brže

Ljiljana i Hassan su se upoznali u kafiću u Velikoj Gorici. Njoj je taj kafić bio mjesto gdje je dolazila „popiti kavu, razbistriti svoje misli i odmoriti se od svakodnevnih obaveza“. Toga dana, kada je ušla u kafić i sjela za svoj uobičajeni stol, uočila je Hassana koji je bio fokusiran pisanjem na svom laptopu. U tom trenutku, Ljiljana nije ni slutila da će taj slučajni susret „otvoriti vrata jednom potpuno novom svijetu za nju“.

Njihovi prvi razgovori bili su o knjigama, filmovima i mjestima koje su posjetili. Za vrijeme upoznavanja provodili bi sate razgovarajući telefonom, a na kraju svakog dana Hassan bi svojoj Lili, kako ju od milja zove, poželio laku noć. To je bio njihov ritual koji ih je vezao „čak i kada nisu bili u istom prostoru“. Dani su prolazili, a njihovo druženje je postalo sve učestalije. Ljiljana je odlučila pozvati Hassana u svoju kuću na obiteljsko slavlje kako bi njeni bližnji upoznali čovjeka zbog kojeg je njeno srce kucalo za otkucaj brže. Njen sin Teo, slavio je deseti rođendan , a prigoda je obećavala veselje i dobru zabavu. Hassan je u početku, kako je ona opisivala, bio opušten i s osmijehom na licu. Okupili su se čak i radoznali susjedi da vide tko je to došao pri njih u selo. Priča se povela, žamor je bio sve glasniji, a Hassan sve zbunjeniji. Ljiljana nam je ispričala kako su ti „brzi prijelazi između riječi i stari izrazi“ bili Hassanu poput šifriranih poruka. Međutim, riječi nekada nisu niti potrebne jer „kada je Teo primio Hassana za ruku već na prvom susretu, to je bio znak kako će njih dvoje premostiti sve prepreke“. Ljiljana je majka četvero djece, Maje, Matije, Tea i Tomislava, ali kako kaže – „to nisu samo njena djeca, oni su i Hassanova jer ih je on prihvatio srcem, bez zadrške i bezuvjetno“.

‘On ti je suprug od spisateljice’

Prisjećajući se početaka, Ljiljana je s ponosom pokazivala sve uspomene i sjećanja koja su joj navirala u malom zakutku njihove sobe. U tom mozaiku svakodnevice, čuvaju brojne pohvalnice i nagrade zajedničkih uspjeha, fotografije i suvenire s putovanja te sitnice koje služe kao nijemi podsjetnik na godine koje su zajedno ispisivali. Osim Hassanovih sačuvanih tekstova, koje je Ljiljana vrijedno sakupljala iz dana u dan, na drvenom stoliću položene su njene dvije autorske knjige, ali i Turopoljska poculica.

Ova hvale vrijedna nagrada za književno stvaralaštvo promijenila je smjer cijele priče jer iza Hassanova imena i javnog prepoznavanja, tiho je stajala Ljiljana, jednako darovita i jednako vrijedna divljenja. Hassan se tako našalio pa rekao kako su prije svi znali reći da je ona supruga od ratnog reportera, a sada govore „on ti je suprug od spisateljice“. Bilo kako bilo, po tom pitanju, oboje smatraju svoje uspjehe i nagrade „uspjesima za sve Velikogoričane, za sve sugrađane s kojima dijele svakodnevicu“.

Život Ljiljane i Hassana je sve samo ne običan i dosadan. Baš suprotno, kako je i sama Ljiljana rekla, njihov privatni život je „živ, dinamičan i pun izazova, ali istovremeno ispunjen nevjerojatnim trenucima koje nijedna oluja ne može pomaknuti“. U njihovom domu, među knjigama, uspomenama i pričama koje se uz kavu spontano vraćaju u razgovore, jasno se osjeti koliko su godine zajedničkog života izgradile povezanost satkanu od poštovanja, razumijevanja i bezuvjetne podrške. Njihov život nije ispunjen velikim i savršenim trenucima, nego malim svakodnevnim ritualima, smijehom, dugim razgovorima i tihim osloncem koji su jedno drugome postali kroz godine. Upravo u tome možda i leži prava ljepota njihove priče, u činjenici da su od jednog slučajnog susreta stvorili dom u kojem su ljubav, pripadnost i toplina pronašli svoje trajno mjesto. I dok Hassan ostaje prepoznatljiv po svom novinarskom glasu, a Ljiljana po književnom talentu i toplini kojom okuplja ljude oko sebe, njihova najveća vrijednost ostaje ono što su zajedno izgradili, a to je  životna priča koja potvrđuje da se različiti svjetovi ponekad pronađu baš onda kada to najmanje očekujemo.

Velika Gorica ponovno se našla u fokusu nacionalne rasprave, ovog puta zbog teme sigurnosti i društvene klime u lokalnim sredinama. Gradonačelnik Krešimir Ačkar u Hrvatskom saboru poručio je Velika Gorica jedan od najsigurnijih gradova u Hrvatskoj, a posebno je izdvojio Buševec.

“Naše naselje Buševec u cijeloj svojoj povijesti, pa i danas ima nultu stopu zabilježenog delinkventnog ponašanja. To znači da sigurnost u našim mjestima lokalne samouprave, a i javnom eteru i prostoru zastupamo, nije samo pitanje MUP-a, nije samo pitanje pravosuđa, nego je pitanje opće društvene klime kojoj moramo pristupiti vrlo odgovorno”, rekao je Ačkar

Govoreći o sigurnosti, naglasio je važnost društvene odgovornosti, očuvanja tradicije i uloge lokalnih udruga i društvenih organizacija. Upravo je njima zahvalio za doprinos stvaranju sigurne i povezane zajednice.