INTERVJU: Davor ŠTUBAN, tajnik Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice

Tajnik Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice i ja pijemo jutarnju kavicu pa gotovo svako jutro. On pije s hladnim, ja sa toplim mlijekom, ja na istu nadodam dvije-tri pljuge, on odnedavno ne dodaje ništa, prestao je. Svako jutro teme su iste, ili vatrogasci ili nogomet. Ovo smo jutro o sportu.
– Pred nama je 2019.godina, velikogorički sport je na vrhuncu, kako dalje?
ŠTUBAN: ‘Vjerojatno jesmo na vrhuncu, iako ne treba zaboraviti da je bilo uspješnijih godina, barem kada su medalje i uspjesi na svjetskim natjecanjima u pitanju. Mjerilo velikogoričkog športa nisu samo nogomet, rukomet i košarka, mislim da je on u cjelini sjajno posložen, a čemu svakako doprinosi i ozbiljnost koju već godinama traži i prezentira Zajednica. Dalje svakako ovisi o visini gradskog proračuna, nas i inače krasi fakat da se ‘pokrivamo koliko je poplun širok’ i da se znamo dobro pokriti. Sve su to zasluge vrijednih športskih djelatnika, možemo ih nazvati i vizionarima, jer zaista, a posebno u vrijeme današnje, rijetki će se htjeti posvetiti športu i prionuti za dobrobit i opće dobro.’

– Često te čujem kako si pun hvale za volontere u sportu, ali danas sve više već prekaljenih i iskusnih djelatnika odlazi, a mladi i ne pokazuju želju za radom na duže staze…
ŠTUBAN: Točno. Dijelom je i zbog tog razloga sve manje kvalitete u športu, sve manje strasti i sve manje je šport način življenja. Jednim dijelom, razloga je znatno više. S vremenom ljudi su počeli shvaćati da bez stanovite nadoknade nitko više ne želi raditi u klubovima, čast i izuzetak su nogometni klubovi. U njima se, osim u onim većima, ništa ne plaća – niti članarina za djecu, niti itko od volontera dobiva kunu nadoknade, niti ima uposlenih. Neki su, s pravom i razlogom, od športa napravili posao i to je legitimno. Ipak, tamo gdje su volonteri na djelu, tamo gdje nema plaćanja i gdje je, nažalost, danas sve pretežito očuvanje tradicije i očuvanje objekta koji su u nogometu na visokoj razini kvalitete i standarda, na to i takve pojedince i udruge moramo gledati drukčije. Kako, odlučit ćemo zajednički, ali držim da moramo imati poštovanja i prema ljudima i prema tradiciji. Nije samo u ruralnim područjima problematično, nemojmo se zavarivati ni u gradovima situacija nije puno bolja, uzmemo li nekakve prosjeke i sagledamo li što u športu zapravo stvaramo. Zadnjih godina živjeli smo na animozitetima, onim tradicionalnim, Radnik-Udarnik, u rukometu Udarnik-Gorica, umjesto da smo djecu i mlade učili i ‘ubrizgali’ im u vene šport, a ne animozitete i rivalstva.

–  U kojoj si mjeri zadovoljan suradnjom sa gradskim strukturama, ima li naznaka da bi moglo biti još bolje, još više sredstava, još više sportskih objekata?
ŠTUBAN: U ovom trenutku još nemamo saznanja o visini proračuna za šport u 2019.godini. O tome svakako ne ovisi moguća daljnja izgradnja ili dogradnja objekata, poboljšanje na postojećim. Svjedoci smo da Grad ulaže mimo proračuna za šport, nedavno su nemala sredstva uložena u rasvjetu na stadionu i u izgradnju bazena. To svakako treba pozdraviti. Sigurno je da smo zadovoljni suradnjom sa gradskim čelnicima, ulaganja ponajprije u infrastrukturu posljednjih godina stvaraju uvjete da Velika Gorica postane grad športa. Ona to danas nije, mi smo nekakav hrvatski prosjek i premalo se ljudi bavi ili veže uz šport, čak i bivši športaši ili njihova djeca ne ostaju uz šport, što nije dobro. Ne znam zašto je tome tako, gdje smo i jesmo li negdje griješili, napose danas je sve u našem gradu besplatno; Grad daje na korištenje i stadion i dvoranu i kuglanu, plaćaju se režije nogometnim klubovima, a ipak mladi ne ostaju u športu. Bez uvjeta, bez dvorana ili bazena nema športa; nekada je bilo športa u izobilju, ljudi su bili istinski športaši ‘za posao, pivicu i kotlovinu’, a tada znamo i nije bilo uvjeta. Danas su uvjeti vrlo dobri, biti će i bolji, ali su nažalost mladi dosta inferiorni prema športu. Danas se cijene Messi, LeBron, Nadal ili Hirscher i svi bi htjeli biti najbolji ili se barem dobro prodati i od športa živjeti. Nekad se živjelo za šport.

–  Suradnja sa lepoglavskom Zajednicom sportskih udruga ide dalje, nedavno ste zajednički održali Europski tjedan sporta, koji su idući koraci?
ŠTUBAN: Središnji državni ured za šport je sa gotovo 100.000 kuna odobrio realizaciju zajedničkog projekta Lepoglave i Velike Gorice. Glavna tema kampanje ‘Tjedna športa’ bila je ‘#BeActive’ s jasnim ciljem poticanja javnosti, u ovom slučaju osnovnoškolske djece, na tjelesnu aktivnost i to ne samo u tom tjednu, već napose tijekom cijele godine. Naravno da nastavljamo i dalje suradnju, nadamo se na obostrano zadovoljstvo. U Lepoglavi i tamošnjim športskim djelatnicima smo pronašli sjajne saveznike, vrijedne i kvalitetne ljude i uvijek kada se sretnemo nanovo nam je zadovoljstvo i uvijek je kvalitetna razmjena iskustava i športskih priča.

– Ne viđam te na tribinama našeg najvećeg stadiona, znam da te više zanimaju Juventus, Liverpool i Barcelona, ali vrijedilo bi navratiti, ipak je to odličan projekt.
ŠTUBAN: Spremam se. Ja sam odmah u startu rekao Neni i Blažu da ovo nije moja priča i da ne trebam nikakve godišnje ili VIP ulaznice. Nije moja priča i točka. Apsolutno mi je drago, i zbog ove dvojice između ostalog, i zbog ljudi koji ipak mogu pogledati prvoligaški nogomet u Velikoj Gorici, a to je priča koju smo sanjali i o kojoj se govorilo desetljećima. Sigurno je Gorica u elitnom nogometnom rangu iznimna promocija Grada. Sigurno. Tek što je utakmica završila već se vrte golovi u centralnom Dnevniku, već se priča o Velikoj Gorici, pa u Velikoj Gorici srušen trener Rijeke, ali čuje se i najbolji igrač Poljak, Ganac… Ja imam odmak od ovakvih priča u hrvatskom športu, slično ću reći i kada je u pitanju velikogorička košarka. Uzmeš jednog čovjeka i eto mogućih problema. Ode litavski ulagač – mogući problemi. Ode Josip Sesar – mogući problemi. Možda griješim, ali ja sam odrastao na Stefanović, Sabljak, Cvitanović, Ćubrić, Grlić, Župetić…. i dalje ne znam. To je naprosto to. Da li su ulaganja na stadionu zalog za budućnost, da li su opravdana i koliko će dugo trajati prvoligaški pir – vidjet ćemo. U okolici Velike Gorice napravili smo sjajne uvjete, a danas nema djece, nema tko puniti igrališta. Svi znamo razloge, ne treba ih ponavljati. Nema interesa, šport više nije toliko in, mislim u smislu da se športska priča završi i da dijete ostane u športu, nogomet se još drži. Mladi idu u vatrogasce i KUD-ove. Za to vrijeme umire nam amaterski, kako ga volimo nazivati ,selski’ nogomet, što će reći da vječno crpilište igrača za ovaj naš klub, ili ova naša dva kluba koji su prvi vrhu, više ne treba i više ne postoji. A nogometa je u osnovi ionako previše, sigurno je bolje pogledati Juventus i Barcelonu, Liverpoolov napadački nogomet, a za naš najveći stadion ne ostaje mi puno vremena.

– Nedavno je izašla Monografija o 20 godina Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice i velikogoričkog sporta, najavio si i otvaranje, možebitno otvaranje Muzeja sporta, ima li i kakvih drugih izdavačkih planova?
ŠTUBAN: Ovih dana namjeravam posjetiti čelne ljude Grada vezano uz Muzej športa; ako je njima to interesantno dobro, ako nije i ako ne možemo pronaći adekvatan prostor potražit ću ga negdje drugdje, izvan Velike Gorice. Načelno je gradonačelnik Barišić suglasan, vidjet ćemo. Što se tiče izdavačkih planova držim da će ih biti. Trenutno radim športske priloge budućem Leksikonu Turopolja, kojeg je izdati Leksikografski zavod Miroslav Krleža i čiji je izlazak planiran negdje 2020.godine, ako sam točno zapamtio. Ja sam i prije priče o tom leksikonu krenuo s radom na Velikogoričkom športskom leksikonu, zasad on ima radni naslov ‘Tko je tko’. U odnosu na Leksikon Turopolja, koji prema kriterijima obuhvaća samo najznačajnije športaše i športske djelatnike, one koji su ostavili izniman gradski ‘trag’, ali koji su ponajprije općepoznati na državnoj razini, ovaj gradski će biti kudikamo opsežniji i nastojat ću kroz njega istaknuti sve koji su dali iole opipljiviji obol razvoju i promociju velikogoričkog i turopoljskog športa unatrag nekakvih 50 godina, možda i koju više. Projekata i ideja ima, moguće je da će i Zajednica športskih udruga i saveza Zagrebačke županije krenuti u projekt monografije ili slično. Očekuju se i monografije Košarkaškog kluba Gorica i Ženskog rukometnog kluba Udarnik. Povijest treba pisati, a ne je isključivo pamtiti i prepričavati.

– Poruka za kraj, pred nama je Sportaš 2018.?
ŠTUBAN: Pred nama je Športaš godine 2018.. Velikogorički šport je iza sebe opet ostavio godinu puno uspjeha, razvojnih planova i ambicija, prepunu pobjeda, posrtanja i ‘startova u niskom letu’. Najbolji su najbolji, tu je teško bilo pogriješiti, dođite na Športaša u četvrtak, 20.prosinca u 19 sati u POU Velika Gorica. Svim športašima i športskim djelatnicima želim blagoslovljen Božić i uspješnu i zdravu 2019.godinu.