Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Naša Kirgistanka Zamira: ‘Zbog vjere i ljubavi Gorica je postala moj dom’

Zamira Djumashalieva, rođena Kirgistanka, odrastala je u obitelji nomada, završila fakultet, upoznala Bahai vjeru, a preko nje i čovjeka svog života. Danas živi ovdje sa suprugom i troje djece…

Objavljeno

Sigurno ste čuli za Kirgistan, ali ako možda ne znate da se nalazi u središnjoj Aziji, bez brige! Ni glavna akterica naše priče ne tako davno nije znala gdje je Hrvatska. No kako nas život najčešće odvede tamo gdje se najmanje nadamo, kako su najbolje spontane i neplanirane situacije, tako je bilo i u slučaju Zamire Djumashalieve, profesorice kirgijskog jezika i tumača za međunarodno pravo.

Rođena je u Kirgistanu, točnije u malom selu blizu granice s Kazahstanom, u velikoj obitelji. Deveto je dijete svojih roditelja, koji su uz nju imali još četiri kćeri i pet sinova. Rado se sjeća djetinjstva i svojih roditelja.

– Bili smo tad dio Sovjetskog saveza, roditelji su radili kao čobani. Kirgistanci su bili nomadi, nisu imali stalni boravak. Kirgistan je 80 posto planinska zemlja, išli smo s jednog na drugo mjesto, imali smo ovce, konje, krave i trebali smo ih hraniti – priča Zamira, dodajući kako ni sama ne zna koliko tisuća kilometara su prešli sa životinjama po toj divljini.

Život u selu bio je nešto što će pamtiti, što ju je izgradilo kao osobu. Kaže, gotovo svi su bili rođaci, kao neko pleme. A njena velika obitelj doista je zanimljiva. Primjerice, najstariji brat ima sina četiri godine mlađeg od nje same… Međutim, ničega im nije nedostajalo, bili su prava složna obitelj. U kojoj se, prije svega, jako puno radilo.

– Svi smo radili sve, ali moram priznati da se ja baš i nisam previše naradila. Više sam se igrala – kroz smijeh kaže Zamira i dodaje:

– Majka je bila ta koja je puno radila, a tata je bio kao kordinator među njima. Radio je, ali i puno bio doma. Bilo mi je jako važno vodstvo roditelja, a moji su se sjajno nadopunjavali u svemu. Omogućili su školovanje svojoj djeci, kad je škola bila u pitanju, bili smo pošteđeni posla – prepričava gorička Kirgistanka.

Roditelji su joj umrli prije sedamnaest godina, ali uspomene rado dijeli s nama. Kaže, bila je tatina maza, što i ne čudi jer je bila najmlađa djevojčica. Tata je sanjao doživjeti njezinu svadbu, volio je pjevati, plesati i puno improvizirati. Nedostaju joj, kaže, ti događaji i druženja, jer i sama jako voli pjevati, plesati i družiti se s ljudima.

Kad smo već svatove spomenuli, zanimljivi su običaji u zemlji iz koje dolazi. Nije mladoženji lako, bez darova nema dolaska po buduću suprugu. I točno se zna što i kada se donosi. Kad skupi hrabrosti i prvi put odluči doći u kuću svoje djevojke, treba platiti zahvalnost roditeljima. A nakon upoznavanja darivanju nije kraj.

– Mjesec dana prije vjenčanja dolazi se kod mlade i treba dati poklon, i to naušnice, a na dan vjenčanja daruje se prsten. Specifični običaji su i prilikom rođenja djeteta. Naime, sedam dana nakon rođenja djeteta u kuću dođu žene iz susjedstva te se do dugo u noć pjeva i druži. I upravo je to jedan od običaja koji mi je jako nedostajao kad sam rodila svoje prvo dijete – kazala je Zamira.

Zamira je u Kirgistanu završila fakultet, upravo na njemu počela raditi, predavala je kirgijski, a onda je došla 2005. godina, kada se susrela s Bahai vjerom. Zainteresirala se za nju, što sve stoji iza toga, i tu počinje novi dio njezine životne priče.

– Još na studiju svidio mi se Bahai, pojačala se ljubav prema Bogu i čovječanstvu, a to je počelo kad su dva bračna para došla u Kirgistan kako bi prezentirali Bahai. Došli su iz Hrvatske, u koju su se vratili nakon šest mjeseci, a ja do tad nisam znala apsolutno ništa o Hrvatskoj. Sa tim parovima sam ostala u kontaktu i dalje, a onda su me jednog dana upitali želim li upoznati jednog čovjeka iz Hrvatske. I pristala sam – prisjeća se Zamira.

Naravno, hrvatski tad nije znala, ali nije ni engleski, pa se s tim “jednim čovjekom” sporazumijevala na ruskom, uz malu pomoć engleskog. Stiglo je tako i proljeće 2008., a s njim je stigao i prijedlog da on dođe u Kirgistan. I došao je.

– Prvi put došao je u kolovozu te godine, ali nisam ga vodila kući i predstavljala obitelji. Posebno sam ga smjestila i samo sam sestri rekla što se događa. Nisam bila sigurna u naš odnos, smatrala sam ga prijateljem, a ljubav se dogodila kad je on otišao u Zagreb – kaže Zamira.

I, naravno, poziv da ona posjeti Hrvatsku nije dugo čekala. Plan je bio otići sljedeće ljeto, no planovi su da se mijenjaju, pa već u studenom 2008. stiže ovdje. I zadnje što je mislila bilo je da će ostati.

– On je u Gorici, ja nikoga ne znam, jezik ne znam… Nakon tri dana sam mislila otići. A onda smo otišli u Zagreb, pa se družili s prijateljima… Imamo sjajne susjede, koji su pomagali oko svega, pa tako i oko jezika. I brzo sam promijenila mišljenje – kaže Zamira.

Vjenčali su se tri mjeseca poslije, 30. prosinca 2008. Odluka nije bila jednostavna, bila je skeptična, daleko od obitelji, ali i tu je Bahai zajednica pomogla. Sretnu vijest prvo je javila sestri, koja je odmah rekla da je bila svjesna da će se to dogoditi, a ostaloj braći i sestrama rekla je tek nakon mjesec dana. Ipak je to bio šok, jer oni su očekivali da će se Zamira vratiti kući. Nakon tri godine stiglo je i prvo dijete

– To mi je bilo izuzetno teško razdoblje jer su mi nedostajali običaji iz moje zemlje. Kad se u Kirgistanu rodi beba, svi izlaze iz kuća, poželjeti dobrodošlicu, a tata bi uzeo bebu i poželio dobrodošlicu bebi na oba uha. Sedam dana nakon toga bi bila proslava, ali za prvo dijete običaj je slaviti i nakon par mjeseci. Potpuno drugačije nego ovdje – sa sjetom govori Zamira.

Ovdje, kad je došla kući, čak je znala i plakati koliko joj se sve djelovalo pusto… No i taj period je vrlo brzo prošao. Danas ona i suprug imaju tri sina. Iako je jedina žena u kući, kroz šalu kaže da vodi glavnu riječ, te ozbiljno nastavlja kako poštuju jedno drugo, i kako je iznimno važna ravnopravnost.

U međuvremenu je odlično svladala hrvatski, sin ju ispravlja kad pogrešno govori, suprug joj je također puno pomagao, ali i televizija je puno pomogla. I uz nju je dosta naučila, tako da se danas sa Zamirom najnormalnije može razgovarati na hrvatskom. Eto, prije deset godina nije ni znala gdje je Hrvatska, a u međuvremenu se zaljubila u nju.

– Posebno volim more, to je nešto prekrasno. Kad sam ga vidjela prvi put, oduševila sam se. Uz more čovjek može uživati u ljepoti i zaboraviti na sve probleme… Ni plivati nisam znala, ali i tu prepreku sam uspješno preskočila i danas mogu reći da sam zadovoljna kako plivam – sa smiješkom kaže naša Kirgistanka i dodaje:

– Volim i planine u Hrvatskoj, jako mi se lijepo voziti preko njih, ima šuma, zemlja je bogata, ljudi su gostoljubivi, puno njih me zove u goste… I sve to skupa čini me baš sretnom.

Bila je s obitelji u posjeti Kirgistanu i, kako kaže, danas tamo itekako znaju za Hrvatsku zahvlajujući sjajnom uspjehu naše nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Prilikom tog zadnjeg boravka jedan dječak joj je prišao i rekao da želi učiti hrvatki jezik i igrati nogomet, a kod prelaska granice pitali su ih za Perišića, Modrića…

Iako je iz Hrvatske htjela zbrisati nakon tri dana, danas razmišlja drugačije. I kaže da treba živjeti i voljeti. Uživa u majčinstvu, najmlađi sin ima godinu dana, srednji tri, a najstariji sedam i prvašić je, pa i ona s njim uči ono što ne zna. Djeca govore hrvatski, slušaju i ruski uz crtiće, a razumiju i kirgijski.

– Svojim jezikom najčešće govorim kad sam ljuta, jer me onda nitko ne razumije. A to se ide i muža, kad čuje da govorim na kirgijskom, ništa ne pita, odmah zna koliko je sati – nasmijala se Zamira za kraj.

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

on

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Tihi Stepanić: ‘Učenici najviše vole kad lik u romanu nazovem po njima’

Jasminka Tihi Stepanić, rođena Velikogoričanka i dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, u svojim pedesetima postala je književnica. I to vrlo uspješna, nagrađivana književnica… Ovo je njezina priča

Objavljeno

on

Omiljena profesorica, uspješna, višestruko nagrađivana književnica, vrsna mentorica… Sve to, i još mnogo više, naša je sugrađanka Jasminka Tihi Stepanić. Domaća cura, rođena 1958. u Kurilovcu, dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika, a u posljednjem razdoblju u dobitnica dvije književne nagrade.

– Osvojila sam nagradu Mato Lovrak za svoj prvi roman “Imaš fejs?” i ta me nagrada lansirala u svijet književnosti. Gotovo je cijele 2012. bio prvi na listi čitanosti u Knjižnicama grada Zagreba, a i sad je među najčitanijim knjigama za mlade. Dobila sam nagradu Anto Gardaš za roman “Moja neprijateljica Ana” te nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak za “Ljeto na jezeru Čiču”. Osvojila sam sve književne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti. Veseli me dvostruki Mato Lovrak jer znam da prosudbeno povjerenstvo nerado dodjeljuje nagradu istom autoru više puta, a znam i kako je bila jaka konkurencija ove godine. Dobro je da se moje ime spominje uz ime Mire Gavrana, pisca za kojega znaju i kojeg čitaju i veliki i mali. Roman “Dom iza žice” nije dobio nagradu, no među deset je najčitanijih knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, uz bok najvećim svjetskim romanima za mlade – nabrojila je Tihi Stepanić.

Kao rođena Turopoljka, radnju svog romana “Ljeto na jezeru Čiče” smijestila je na mjesto koje bi moglo biti puno bolje iskorišteno. Baš onakvo kakvo je bilo u spisateljičinoj mladosti, ali i onakvo kakvo ga prikazuju junaci u romanu.

– U svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, u svakom liku ima malo autora, no to je više na razini ideja, jezika i nekih općih mjesta, zapažanja i slika. Željela sam prikazati jedno vruće ljeto u Gorici koje je dosadno do bola, no kako uvijek postoji neka mogućnost razonode, moji je junaci pronalaze na Čiču, mjestu koje je u vrijeme moje mladosti bilo vrlo popularna destinacija nadohvat ruke. Žao mi je što je Čiče devastirano i što se ne čini ništa da se iskoriste prednosti jezera koje je takoreći u gradu – kazala je gorička spisateljica.

Ali i, prije svega, profesorica. Generacije i generacije Goričana prošle su kroz njezinu učionicu, a neke nove prolaze upravo sad.

– Moji su učenici moja najdraža publika. Oni su ponosni na mene, rado čitaju moje knjige, neki ih i kupuju i traže posvetu. Zanima ih što pišem, kada ću to objaviti, a najviše vole kad neki lik nazovem po njima – sa smiješkom kaže profesorica, koja je nekako oduvijek znala da će biti baš to…

– Već sam zarana otkrila da me veseli učenje i da mi pričinja veliko zadovoljstvo kad nešto znam, a još veće kad to s nekim podijelim. Da ću biti profesorica hrvatskoga jezika znala sam već u petom razredu i cijelo je moje školovanje išlo u tom smjeru. Vrlo rano sam otkrila za što imam dara, pa mi je utoliko život bio olakšan. Nisam se morala gubiti, tražiti i nalaziti kao većina mojih vršnjaka – svjesna je Jasminka.

Do sad je objavila pet romana, dvije zbirke priča i tri slikovnice, što je prilično impresivan opus ako se zna da je svoj prvi roman napisala prije samo osam godina.

– Bavim se suvremenom problematikom djece rođene u 21. stoljeću, moji romani tematiziraju društvene mreže, internetske igrice, probleme u prehrani, medijsko nametanje lažnih vrijednosti, raspadanje tradicionalnih obitelji, preispitujem odgovornost roditelja i institucija u odgoju i odrastanju, odlazak u inozemstvo potaknut socijalnim prilikama, posljedice rata koje su još uvijek prisutne… Uz to, tu su općeljudske teme koje su važne za odrastanje u bilo kojem vremenu, a to su ljubav, prijateljstvo i odanost nekim višim poticajima, kao što je bavljenje nekim vidom umjetnosti ili sporta, ljubav prema jezicima i čitanju…

Kasno je krenula s pisanjem, tek u pedesetima, ali postoji za to dobro objašnjenje.

– Živim s odraslim sinom, koji je više odsutan nego prisutan i nema nikakvih zahtjeva. Sve sam kao majka odradila i sad ubirem plodove svojih roditeljskih nastojanja, borbi, popuštanja i ustrajanja. Sretna sam što je završila faza mojega života koja me je inspirirala da napišem roman “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. Rad u školi je u bazi mojega književnog rada i neiscrpno vrelo ideja, a pisanje me odmara i nadahnjuje, daje neki poseban dodir mom životu, nešto što doživljavam kao dodanu vrijednost u kojoj uživam ja, ali i moji čitatelji – kazala nam je Tihi Stepanić.

Svoga sina je odgojila i podigla, uživa u tome, jednako kao što uživa u odgajanju “tuđe” djece, one u školi. Međut njima je i djevojčica koja je ove godine postala prvakinja države u hrvatskom jeziku!

– Da, moja draga učenica Paula Pfeiffer Rimac državna je prvakinja i silno sam ponosna na nju. Paula je pametna i talentirana, obožava jezike, a uz to je velik radnik i ništa joj nije teško. Krajem mjeseca idemo na dodjelu Oskara znanja, najvišeg priznanja koje se dodjeljuje državnim prvacima, a uručuje ga predsjednica države – ponosna je profesorica, koja je u književnicu najčešće pretvara tijekom jutra.

– Pišem ujutro. Doručkujem, skuham si kavu i natočim bocu vode. Jedva čekam da sjednem za kompjutor. Nikada ne znam što ću toga jutra napisati, samo se predam i pišem. Ponekad mi se čini da ne pišem ja, da to umjesto mene čini vilenjak koji mi sjedi na desnom ramenu i šapće u uho rečenicu za rečenicom. Kad se umori, prestajem s pisanjem. I ne smetaju mi Zvukovi s ulice, lajanje psa, čistač koji vuče kante… Važno je da ne čujem TV ni radio, da su riječi u mojoj glavi jedine koje čujem. Mogu pisati na bilo kojem mjestu, no poželjno je da bude jutro – završila je Jasminka Tihi Stepanić.

Nastavi čitati

Reporter 386 - 16.09.2019.

Facebook

Izdvojeno