Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Naša Kirgistanka Zamira: ‘Zbog vjere i ljubavi Gorica je postala moj dom’

Zamira Djumashalieva, rođena Kirgistanka, odrastala je u obitelji nomada, završila fakultet, upoznala Bahai vjeru, a preko nje i čovjeka svog života. Danas živi ovdje sa suprugom i troje djece…

Objavljeno

Sigurno ste čuli za Kirgistan, ali ako možda ne znate da se nalazi u središnjoj Aziji, bez brige! Ni glavna akterica naše priče ne tako davno nije znala gdje je Hrvatska. No kako nas život najčešće odvede tamo gdje se najmanje nadamo, kako su najbolje spontane i neplanirane situacije, tako je bilo i u slučaju Zamire Djumashalieve, profesorice kirgijskog jezika i tumača za međunarodno pravo.

Rođena je u Kirgistanu, točnije u malom selu blizu granice s Kazahstanom, u velikoj obitelji. Deveto je dijete svojih roditelja, koji su uz nju imali još četiri kćeri i pet sinova. Rado se sjeća djetinjstva i svojih roditelja.

– Bili smo tad dio Sovjetskog saveza, roditelji su radili kao čobani. Kirgistanci su bili nomadi, nisu imali stalni boravak. Kirgistan je 80 posto planinska zemlja, išli smo s jednog na drugo mjesto, imali smo ovce, konje, krave i trebali smo ih hraniti – priča Zamira, dodajući kako ni sama ne zna koliko tisuća kilometara su prešli sa životinjama po toj divljini.

Život u selu bio je nešto što će pamtiti, što ju je izgradilo kao osobu. Kaže, gotovo svi su bili rođaci, kao neko pleme. A njena velika obitelj doista je zanimljiva. Primjerice, najstariji brat ima sina četiri godine mlađeg od nje same… Međutim, ničega im nije nedostajalo, bili su prava složna obitelj. U kojoj se, prije svega, jako puno radilo.

– Svi smo radili sve, ali moram priznati da se ja baš i nisam previše naradila. Više sam se igrala – kroz smijeh kaže Zamira i dodaje:

– Majka je bila ta koja je puno radila, a tata je bio kao kordinator među njima. Radio je, ali i puno bio doma. Bilo mi je jako važno vodstvo roditelja, a moji su se sjajno nadopunjavali u svemu. Omogućili su školovanje svojoj djeci, kad je škola bila u pitanju, bili smo pošteđeni posla – prepričava gorička Kirgistanka.

Roditelji su joj umrli prije sedamnaest godina, ali uspomene rado dijeli s nama. Kaže, bila je tatina maza, što i ne čudi jer je bila najmlađa djevojčica. Tata je sanjao doživjeti njezinu svadbu, volio je pjevati, plesati i puno improvizirati. Nedostaju joj, kaže, ti događaji i druženja, jer i sama jako voli pjevati, plesati i družiti se s ljudima.

Kad smo već svatove spomenuli, zanimljivi su običaji u zemlji iz koje dolazi. Nije mladoženji lako, bez darova nema dolaska po buduću suprugu. I točno se zna što i kada se donosi. Kad skupi hrabrosti i prvi put odluči doći u kuću svoje djevojke, treba platiti zahvalnost roditeljima. A nakon upoznavanja darivanju nije kraj.

– Mjesec dana prije vjenčanja dolazi se kod mlade i treba dati poklon, i to naušnice, a na dan vjenčanja daruje se prsten. Specifični običaji su i prilikom rođenja djeteta. Naime, sedam dana nakon rođenja djeteta u kuću dođu žene iz susjedstva te se do dugo u noć pjeva i druži. I upravo je to jedan od običaja koji mi je jako nedostajao kad sam rodila svoje prvo dijete – kazala je Zamira.

Zamira je u Kirgistanu završila fakultet, upravo na njemu počela raditi, predavala je kirgijski, a onda je došla 2005. godina, kada se susrela s Bahai vjerom. Zainteresirala se za nju, što sve stoji iza toga, i tu počinje novi dio njezine životne priče.

– Još na studiju svidio mi se Bahai, pojačala se ljubav prema Bogu i čovječanstvu, a to je počelo kad su dva bračna para došla u Kirgistan kako bi prezentirali Bahai. Došli su iz Hrvatske, u koju su se vratili nakon šest mjeseci, a ja do tad nisam znala apsolutno ništa o Hrvatskoj. Sa tim parovima sam ostala u kontaktu i dalje, a onda su me jednog dana upitali želim li upoznati jednog čovjeka iz Hrvatske. I pristala sam – prisjeća se Zamira.

Naravno, hrvatski tad nije znala, ali nije ni engleski, pa se s tim “jednim čovjekom” sporazumijevala na ruskom, uz malu pomoć engleskog. Stiglo je tako i proljeće 2008., a s njim je stigao i prijedlog da on dođe u Kirgistan. I došao je.

– Prvi put došao je u kolovozu te godine, ali nisam ga vodila kući i predstavljala obitelji. Posebno sam ga smjestila i samo sam sestri rekla što se događa. Nisam bila sigurna u naš odnos, smatrala sam ga prijateljem, a ljubav se dogodila kad je on otišao u Zagreb – kaže Zamira.

I, naravno, poziv da ona posjeti Hrvatsku nije dugo čekala. Plan je bio otići sljedeće ljeto, no planovi su da se mijenjaju, pa već u studenom 2008. stiže ovdje. I zadnje što je mislila bilo je da će ostati.

– On je u Gorici, ja nikoga ne znam, jezik ne znam… Nakon tri dana sam mislila otići. A onda smo otišli u Zagreb, pa se družili s prijateljima… Imamo sjajne susjede, koji su pomagali oko svega, pa tako i oko jezika. I brzo sam promijenila mišljenje – kaže Zamira.

Vjenčali su se tri mjeseca poslije, 30. prosinca 2008. Odluka nije bila jednostavna, bila je skeptična, daleko od obitelji, ali i tu je Bahai zajednica pomogla. Sretnu vijest prvo je javila sestri, koja je odmah rekla da je bila svjesna da će se to dogoditi, a ostaloj braći i sestrama rekla je tek nakon mjesec dana. Ipak je to bio šok, jer oni su očekivali da će se Zamira vratiti kući. Nakon tri godine stiglo je i prvo dijete

– To mi je bilo izuzetno teško razdoblje jer su mi nedostajali običaji iz moje zemlje. Kad se u Kirgistanu rodi beba, svi izlaze iz kuća, poželjeti dobrodošlicu, a tata bi uzeo bebu i poželio dobrodošlicu bebi na oba uha. Sedam dana nakon toga bi bila proslava, ali za prvo dijete običaj je slaviti i nakon par mjeseci. Potpuno drugačije nego ovdje – sa sjetom govori Zamira.

Ovdje, kad je došla kući, čak je znala i plakati koliko joj se sve djelovalo pusto… No i taj period je vrlo brzo prošao. Danas ona i suprug imaju tri sina. Iako je jedina žena u kući, kroz šalu kaže da vodi glavnu riječ, te ozbiljno nastavlja kako poštuju jedno drugo, i kako je iznimno važna ravnopravnost.

U međuvremenu je odlično svladala hrvatski, sin ju ispravlja kad pogrešno govori, suprug joj je također puno pomagao, ali i televizija je puno pomogla. I uz nju je dosta naučila, tako da se danas sa Zamirom najnormalnije može razgovarati na hrvatskom. Eto, prije deset godina nije ni znala gdje je Hrvatska, a u međuvremenu se zaljubila u nju.

– Posebno volim more, to je nešto prekrasno. Kad sam ga vidjela prvi put, oduševila sam se. Uz more čovjek može uživati u ljepoti i zaboraviti na sve probleme… Ni plivati nisam znala, ali i tu prepreku sam uspješno preskočila i danas mogu reći da sam zadovoljna kako plivam – sa smiješkom kaže naša Kirgistanka i dodaje:

– Volim i planine u Hrvatskoj, jako mi se lijepo voziti preko njih, ima šuma, zemlja je bogata, ljudi su gostoljubivi, puno njih me zove u goste… I sve to skupa čini me baš sretnom.

Bila je s obitelji u posjeti Kirgistanu i, kako kaže, danas tamo itekako znaju za Hrvatsku zahvlajujući sjajnom uspjehu naše nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Prilikom tog zadnjeg boravka jedan dječak joj je prišao i rekao da želi učiti hrvatki jezik i igrati nogomet, a kod prelaska granice pitali su ih za Perišića, Modrića…

Iako je iz Hrvatske htjela zbrisati nakon tri dana, danas razmišlja drugačije. I kaže da treba živjeti i voljeti. Uživa u majčinstvu, najmlađi sin ima godinu dana, srednji tri, a najstariji sedam i prvašić je, pa i ona s njim uči ono što ne zna. Djeca govore hrvatski, slušaju i ruski uz crtiće, a razumiju i kirgijski.

– Svojim jezikom najčešće govorim kad sam ljuta, jer me onda nitko ne razumije. A to se ide i muža, kad čuje da govorim na kirgijskom, ništa ne pita, odmah zna koliko je sati – nasmijala se Zamira za kraj.

Priča iz kvarta

Priča o Brici i Seki: Tata Vinko, kći Seka i unuk Tomek šišaju već 68 godina!

Frizerski salon koji danas nosi naziv “Brico i Seka” najdugovječniji je salon u našem gradu, otvoren je još 1950. godine. Mijenjala se lokacija, mijenjalo se ime, ali odgovor na pitanje “tko te šiša” isti je već gotovo sedam desetljeća

Objavljeno

on

Kako sad ispada, ja sam se zapravo vratio na ono što je deda radio u svoje vrijeme. Na muško brijanje, koje je neko vrijeme gotovo nestalo iz salona. Deda je nekad brijao pola Gorice, a kako su sad u trendu brade, ekipa dolazi kod mene na brijanje i uređivanje brada, kaže Tomislav Noršić (38), vlasnik brijačnice “Brico i Seka”, smještene na Šetalištu Franje Lučića, nedaleko od “glavne” goričke crkve.

Tomek je treća generacija svoje obitelji koja vodi najdugovječniji frizerski obrt. Zbog razgovora za Reporter otvorili su vrata brijačnice u nedjelju, a Tomeku je u pratnji, naravno, bila i mama. Bivša gazdarica.

– Evo vidiš, prepisala sam lokal na njega, dala mu da bude gazda, a on sad ide sve moje stvari pobacat’ van, sav moj namještaj – kroz smijeh govori vesela Slavica Noršić, puno poznatija po nadimku Seka, kako se donedavno zvala i brijačnica.

– Kad je moj tata 1950. otvorio brijačnicu, dvije godine prije nego što sam se ja rodila, nazvao ju je samo Brijančnica. I ispod je, manjim slovima, pisalo njegovo ime, Šimunković Vinko… Nije tad bilo brendiranja i takvih stvari. Kad sam ja 1974. preuzela obrt, i dalje je iznad vrata pisalo ‘Brijačnica’, samo je manjim slovima sad pisalo ‘Slava Noršić’. A kad sam 1992. selila na drugu lokaciju, na općini su mi rekli da moram imati neko ime. Mislim si, mene cijeli život zovu Seka, pa piši Seka, kaj buš drugo – priča nam gospođa Slava dok sjedimo u prostoru u kojem je provela toliko godina.

Tata Vinko prvi je friziral’ mladenke

Malo je Goričana koji ne znaju za Seku, a oni stariji možda će se sjetiti i njezina oca Vinka. Dobroćudnog, ali i pomalo svojeglavog tipa koji je, zanimljivo, udario temelje ženskom friziranju u našem gradu.

– Kad je tata otvarao salon, u Gorici su postojala dva ili tri muška brijača, ali niti jedan ženski frizer. I tako je on krenuo frizirati i žene, radio je frizure i za mladenke… Jednostavno nije imao tko. Pa čak ni sredinom 70-ih, kad sam ja počinjala raditi, nije bilo puno bolje, u gradu su bila tri muška i jedan ženski frizerski salon – sjeća se Seka, koja na pitanje je li lakše raditi sa ženama i muškarcima razmišlja otprilike jednu milisekundu.

– Uuuuuuh, ogromna je razlika. Puno je lakše s muškarcima, puno manje komplikacija. Ženama moraš ugađati, ispunjavati im želje, a s muškarcima pričaš viceve, o politici, sportu – govori gazdarica.

No vratimo se mi na dobre stare priče iz davnina… Tata Vinko je bio rođeni Goričanin, obitelj je tu već generacijama, više ni ne znaju tko je i kad došao u srce Turopolja, ali zna se da je bio omiljen u gradu.

– Uh, to je bilo prekrasno vrijeme. Subotom poslijepodne, recimo, znalo se da je vrijeme za brijanje tih starih Goričana. Ljudi se u to vrijeme nisu brijali doma, svi su dolazili u brijačnicu. Na stolu je često znao biti šah, karte, tu su se ljudi družili… Znam da je stari govorio da je više puta i Novu godinu dočekao u brijačnici. Škvadra ušla unutra i ajmo, šišanje, brijanje i, što drugo, doček Nove godine. U brijačnici se u to vrijeme doslovno odvijao društveni život grada – govori nam simpatična Seka, pa nastavlja:

– On bi vam ujutro, kad je išao na posao, obavezno stao tu na ćošku, u tadašnji Park, na rakijicu. Pa opet točno u 10 sati. Ma mogla je brijačnica biti dupkom puna, on bi ležerno skinuo kutu i otišao do Parka na gemišt. I onda bi se vratio raditi dalje. To je bio njegov ritual, a ljudi su za to znali.

Mama, kad ti umreš, ja ću biti šef!

Solidno se, kaže Seka, živjelo u to vrijeme od brijačkog zanata. Majka nije radila, no brico Vinko uspio je izgraditi obiteljski dom, priuštiti djeci miran život. Srećom, pronašao je i nasljednika.

– Tata je rođen 1914., a kad je imao 60 godina, ja sam preuzela obrt. Međutim, gotovo do posljednjeg svog dana bio je u brijačnici. Imao je svoje stare mušterije, on bi njih odradio, pa sjedio tu, razgovarao s ljudima, čitao novine… Uostalom, tako i ja danas radim, isto dođem ujutro u brijačnicu, odradim svoje i podružim se malo. Tata je umro 1984., sa 70 godina – priča Seka.

U to vrijeme njezin mlađi sin Tomislav imao je jedva pet godina, ali dedina smrt motivirala ga je za antologijsku misao.

– Jednog dana došao je do mene i počeo mi govoriti da će on biti brico kad odraste. Smijala sam mu se, kako nećeš, pa dijete ima pet godina. I pitam zašto to želi, a on kaže: ‘Pa da budem šef kad ti umreš!’. Vidjelo dijete da je deda umro i da sam ja postala šef, pa je sve izračunao, ha, ha – kaže mama Slavica, koja sa sinom danas ima slične “ratove” kakve je njezin otac imao s njom.

– Kako ne, baš se znamo ‘počohati’, ali ja se uvijek nasmijem kad mi on nešto kontrira, jer odmah se sjetim svog starog – kaže Seka.

Prve 42 godine obiteljska brijačnica bila je preko puta općine, tamo gdje je danas Javnobilježnički ured Maleković, a posljednjih 26 je u Šetalištu Franje Lučića.

– Da, preselili smo se 1992. i moram priznati da sam se bojala hoće li i dalje biti posla. Ipak smo se maknuli iz centra, nisi toliko na oku, ali odmah je krenulo jako dobro. Zapravo, nikad mi nije ni palo napamet zatvoriti salon, nikad nije bilo toliko loše, a to je valjda razlog da budem zadovoljna – govori gazdarica.

Za branitelje šišanje i danas besplatno

Bile su to ratne godine, kad su se muškarci morali šišati “na vojnički”. Ne svojim izborom, nažalost…

– Kad je počeo rat, kad se zakuhalo kod Pokupskog, masa ljudi je otišla na frontu. I tad sam rekla svojim curama: ‘Tko god dođe u uniformi, šišanje je besplatno!’ Moraš nekako tim dečkima pomoći, pa ajmo tak’. Iako, brzo smo shvatili da je svaki drugi u uniformi, a tako to baš i nije išlo, ha, ha. Ali evo, do danas mi je ostalo njih četiri, pet koji dolaze na šišanje i nikad im ne želim naplatiti – otkriva nam Seka.

Puno je, naravno, tajni za uspjeh u ovom poslu. A sve njih, očito, dobro znaju u obitelji Noršić, jer traju stvarno jako dugo.

– Često mi je otac znao govoriti: ‘Ako želiš uspjeti, s njima moraš biti kako bog zapoveda’. A tako i je. I nasmijati se kad ti nije do smijanja, sve probleme ostaviti vani, uvijek imati toplu riječ… To je ključno. Sa svim tim ljudima kroz godine postaneš i prijatelj, ipak su to godine i godine poznanstva – ističe Slava, kojoj muž nikad nije radio probleme jer je s ponekim od dugogodišnjim mušterija znala otići i na kavu, na piće.

– Ma kakvi, nikad se to nije događalo. Dok sam radila na staroj lokaciji, često sam znala skočiti na kavu. Netko dođe, vidi da nemam posla i pozove me na kavu. Znala sam i po pet puta dnevno biti u Starom gradu. U šali sam se i dogovorila s mužem da je to moja birtija i da mi se tamo ne pojavljuje. Šalili smo se, ali ima to smisla. To su sve moji pajdaši, a on ih ne poznaje, može ljudima biti neugodno ako mi dođe muž, a oni sjede sa mnom. Pa smo to izbjegavali – kroz smijeh priča Slava.

Politika može u njezinu butigu

Treba u njezinom, odnosno njihovom poslu znati i “pročitati” ljude, shvatiti što im odgovara, kako s njima komunicirati. Jer nisu baš svi za prijateljska druženja…

– Da, ali već nakon dva, tri puta shvatiš što kod koga prolazi. Netko na stolcu voli više pričati, netko manje, ali to brzo prepoznaš. Većina ipak voli komunicirat, a meni je najslađe kad krenu o politici – sa smiješkom govori Seka.

Njezin fiktivni kolega, čuveni Roko Prč iz Maloga mista, proslavio je rečenicu “Neću politiku u svoju butigu”, ali kod Seke vrijede druga pravila.

– Ma nema toga, ja itekako hoću politiku. Iako, ne bi bilo dobro da napišete što sam sve znala tu ljudima izgovoriti… Znala sam se s tim svojim starčekima i ‘pokefati’, ali onda brzo prebacim temu. Kažem im ajmo mi o seksu, oni kažu da sam luda i blesava, i to je to, ha, ha – vesela je Seka, koja je više puta shvatila da nije loše poznavati “pola grada”.

– Recimo, kad sam gradila kuću, gdje god bih došla, što god mi je trebalo, imala sam ljude s kojima se znam, koji se kod mene šišaju. I svi ti pomognu, olakšaju. To je isto ljepota ovoga posla.

U najstarijoj goričkoj brijačnici osjeća se dašak tradicije, na zidu su i fotografije iz vremena kad je deda šišao, ali osjeća se i prava obiteljska atmosfera. Kao što je uvijek i bilo.

– Kod mene su zaposlenici dugo ostajali, po 15, 17, 20 godina. Sa svima njima sam ostala jako dobra. Evo, naš Mario je otvarao salon i zvao me da idem s njim birati opremu. I sad mi gledamo u dućanu, on mi se par puta obrati sa Šefice, a prodavač nas gleda i kaže: ‘Čekajte, vi njemu pomažete izabrati opremu, a bit će vam konkurencija?’ A ja kažem: ‘Da, pa kaj. Nek’ dečko dela’. Meni je to normalno, ako je konkurenija zdrava, to ne može biti loše. U početku, kad je on tek otvorio svoj salon, ljudi koje je on šišao dolazili su k meni, ne znajući da je otišao, a ja sam ih sve slala k njemu. To je ljudski, zašto ne – govori Seka.

Kako je sin postao ‘sin razmetni’…

Bole je noge, žali se, bole leđa, teško je već stajati, ali ljubav prema ovom poslu nije se smanjila s godinama. Dapače.

– Uvijek kažem da je ovo naljepši posao na svijetu. Nije fizički težak, psihički je također jednostavno ako si mušterije na neki način ‘odgojiš’, ako izgradiš pravi odnos s njima. Ma famozan posao… Iako, nisam znala što da mislim kad je Tomek odlučio biti frizer. Ovaj posao ipak traži puno odricanja – upozorava mama.

No nasljednika je ipak dobila. Stariji sin Krešo nikad nije pokazivao interes, ali zato mlađi Tomislav ni o čemu drugome nije ni razmišljao.

– Pa zapravo i nisam. Cijeli život sam bio u tome, prije škole, poslije škole u salonu, nekako je došlo samo po sebi. Nema ni trenutka kad sam odlučio biti frizer, doslovno nisu ni postojale druge opcije. A pomoglo je i to što sam znao da ću u frizerskoj školi imati pun razred cura, ha, ha – smije se Tomek.

Završio je školu, počeo raditi kod mame, učio, napredovao… I tako četiri godine. A onda…

– A onda je podivljao! – ubacila se u razgovor mama Slava, prisjećajući se detalja “raskola” između Tomeka i frizerskih škara.

– Vidjela sam na njemu da nešto ne štima, pitala sam ga što mu je, i tad mi je rekao da mu se ovo više ne radi. I da bi išao kod mog brata u Nizozemsku. A ja ga gledam, kaj buš ti tamo, pa ne znaš držati ni šarafciger, ni lopatu… Ali što ću, rekla sam mu da ode, da si kroji život kako hoće. Bio je gore dva mjeseca i onda se vratio kući – prepričava Seka.

Fudbalerka, talijanka i čista dosada

Nakon ta dva mjeseca, Tomek je shvatio da… Što je točno shvatio?

– Ma ništa nisam shvatio, ha, ha… – kaže pa se prisjeća zašto je odlučio maknuti se iz ovoga posla.

– Prestalo mi je biti kreativno, zanimljivo. Znam da sam tu sjedio po sat, dva, tri, bilo je manje posla, i imao sam osjećaj da trunem. Imaš 20 godina, užasno puno mladenačke energije, ambicija, a sjediš tu po cijeli dan. Uostalom, posao tad nije bio kreativan kao danas. Tad je bilo, ono, talijanka, fudbalerka i na ćelavo. Sad imaš valjda 60 vrsta frizura, stalno se pojavljuju novi alati, gelovi, sve to isprobavam i sad je to druga priča – opisuje Noršić i dodaje:

– Sad znam da mi je falio taj kreativni dio, da se zato nisam mogao zakačiti, ali tad sam znao samo da mi nešto fali. I otišao sam konobariti, kao i obično kad ne znaš što bi radio u životu.

Osim konobarenjem, bavio se i prodavanjem pločica, dizajniranjem interijera, da bi se na kraju vratio na početak.

– Umjesto šest mjeseci, dok ne nađem nešto bolje, ostao sam konobar sljedećih sedam godina. To ja zovem vakuum mog života, ha, ha. Usporedno s konobarenjem krenuo sam se baviti i glumom, pa sam odlučio da ću konobariti dok ne završim glumačko školovanje. Tako je i bilo. Kad sam ga završio, vratio sam se u brijačnicu – priča Tomislav.

Prvo je, naravno, trebalo pitati šeficu može li se vratiti.

– Radio je u kafiću, nazvao me i pozvao na kavu. Ja već vidim da je nešto čudno. Sjeli smo i kaže mi: ‘Čuj, mama, ja bi se vratio u brijačnicu’. Rekla sam mu da se može vratiti u brijačnicu ako misli u njoj i ostati. Ako misliš opet godinu, dvije pa pobjeći, tako ne može. Ali eto, prihvatio je uvjete – zadovoljno govori Seka.

Sine, salon se nikad ne zatvara!

Ostao je u frizerskoj formi svih tih godina jer je šišao prijatelje, gotovo svaki dan, što mu je jako dobro došlo da zadrži osjećaj. I da počne uživati u poslu koji mu je, očito, ipak bio sudbina.

– Nije baš da smo mu dali da šiša nekoga prije nego što je krenuo u srednju školu, ali zato je imao pospremanje salona kao kaznu kad bi napravio neku glupost. Tako da je stvarno cijeli život ovdje – ubacila se mama, svjesna kako ona danas puno teže prati moderne trendove od svoga nasljednika.

– Počeli smo više gledati te moderne frizure, pratiti trendove. Moraš znati što se događa, gledati YouTube, ići na edukacije… Vidi se da li stojiš na mjestu ili stalno istražuješ, napreduješ, ljudi to primjete – uvjeren je Tomek.

Ima drukčije ideje od mame, ali osnovne principe je zadržao. Iako, ne baš sve.

– Mamin način rada ne bi uopće mijenjao, ali stvarno nisam baš toliki pobornik njenog principa koji se zove ‘nikad neću zatvoriti’ – kazao je Tomislav, a o čemu se točno radi pojasnila je Seka:

– Osim kad su mi umrli majka i otac, nikad u životu nisam zatvorila lokal. Zna se radno vrijeme i to je to. Evo, baš se nedavno dogodilo da su Tomek i naša Helena bili bolesni, on galami na mene da zatvorim salon i odem doma, a ja mu kažem da nema šanse. I ostala sam cijeli taj dan, odradila cijelu smjenu do kraja, zdurala sam nekak’…

Sin je opet vrtio glavom dok je ovo pričala, a usput je i gladio gustu, crnu bradu… U trendu su te brade, tako da se “Seka” pod njegovim vodstvom počela ozbiljno baviti i bradama.

– Uređivanja brada drukčija je vještina od šišanja, jer drukčija je i dlaka, puno čvršća. Zna biti puno zahtjevnije, zna biti jako komplicirano, ali jako je zanimljivo. Postoji valjda 20 vrsta brada, razne varijante, vrlo je to kreativan dio posla – kazao je Tomislav i dodao:

– Ne mislim da je to s bradama samo trend, odnosno mislim da će to i ostati moderno. Promijenili su se i muškarci, donedavno je gotovo bilo sramota uređivati se, a sad sve više muškaraca drži do izgleda, voli se i ‘lickati’. I ne da mi se ne čini da broj ljudi s bradama opada, nego čak i raste.

Novo ime, novi izgled, novi brend…

U travnju prošle godine, u sklopu novih ideja mladoga gazde, što stara gazdarica zove “izbacivanje mojih stvari iz salona”, brijačnica “Seka” dobila i novo ime, pa se sad zove “Brico i Seka”. A prostor je dobio novi štih. Moderan, a opet retro. Iako, pričekat ćemo na to još malo, mladi gazda je zasad tajnovit…

– Želio sam malo sve ovo modernizirati, ići u smjeru svjetskih trendova. Zadržali smo tradiciju koju brijačnica ima, ali promijenili smo brend, dali mu drugi štih. Mislim da se tako možemo i istaknuti u Gorici – zaključio je Tomislav Noršić.

Mama Slava, popularna Seka, sa strane je prevrtala neke stare slike. I sjećala se vremena koje je prošlo. Priča je ovo koja traje 68 godina, priča koja nema namjeru tako brzo završiti. Vinko, Seka, pa Tomek, svatko u svom vremenu, svatko sa svojim stilom. A svi uspješni.

– Ma sad je i bolje nego kad sam ja bila šefica – zadovoljno priznaje Seka.

Ostalo je još samo nagovoriti je na fotkanje. E, to je tek izazov. No uspjeli smo nekako, rekla je nešto u stilu: “Ma ajde, slikaj, ko te šiša!”

 

Brico Tomek, lice s reklame

Vidjeli ste vjerojatno onu reklamu za pivo, vrtjela se stalno po televiziji, u kojoj se neki tip čudno obrije za upoznavanje s roditeljima svoje cure. S bradom “na batmana” široko se nasmijao više puta iz vaših ekrana… E, pa to je on. Tomislav Noršić. Tomek, čovjek iz treće generacije.

– U vrijeme dok sam konobario, došao sam na ideju da napišem nekakav scenarij, pokušao sam to negdje uvaliti, baš i nije prošlo, a na kraju sam završio u glumačkoj školi Kubus. Snimio sam nešto reklama, nešto kratkih filmova… Nažalost, nema puno audicija i kastinga kod nas, a i vrte se stalno isti ljudi. Iako, činjenica je da bi se trebalo puno više truditi oko toga, gurati, a uz posao je to jako teško – kaže glumac i brico Tomislav.

Kroz tu reklamu za pivo njegovo lice upoznala je cijela nacija. A sve to, kakve li zgodne podudarnosti, zbog brade.

– Da, tu su se baš spojile moje dvije strasti. Ja si volim misliti da su me uzeli zbog glume, ali bojim se da je brada presudila. Čim su me vidjeli, oduševila ih je moja gusta brata i odmah su rekli da ću im ja biti zaštitno lice. Ma super je to iskustvo. Brijao me vlasnik Gospona Fulira, tu bradu mi je radio nekih sat vremena. Malo smo i popričali, izmjenili iskustva – kaže Tomislav.

Da može birati, glumu ili brijačnicu, ima spreman odgovor:

– I jedno i drugo. Moguće je to uskladiti, to bi bio idealan scenarij!

Naslijeđe je naslijeđe, makar i u pusama

Poseban odnos frizeri s godinama razviju s nekim od mušterija, zna to doslovno prerasti u prijateljstvo. Nešto slično tome Slava Noršić je doživjela s jednim kojeg i danas pamti.

– Sjećam se, bio je tu jedan stari veterinar koji me, svaki put kad bi došao, poljubio. Bili smo si jako dobri, a kad je bio bolestan, išla sam ga i u bolnicu brijati, šišati… Nakon što je umro, došao mi njegov sin u salon, a ja se namjestim i kažem: ‘Ajmo, pusa!’ Ovaj me gleda u čudu, a ja mu kažem: ‘Što me gledaš, naslijeđe je naslijeđe’ – smije se Seka.

Muška frizura za 150 kuna? Ma gluposti…

Budući da ovo nije reklama, nego priča o obrtu koji je obilježio cijelu jednu epohu u životu Velike Gorice, neće ovdje biti govora o cijenama. Recimo samo da one nisu pretjerano visoke, kao što se sve češće zna čuti. Muške frizure za 150 kuna? Da, toga je sve više…

– Znam da toga ima po Zagrebu, ali stvarno ne znam što taj točno može napraviti za te novce…. To je previše – kaže Slavica Noršić i pa se nadovezuje:

– Mi smo nekad, do prije 15-ak godina, dogovarali cijene između sebe. Znalo se sve, našli bi se i dogovorili koliko što košta. I ljudi su znali koliko je šišanje u Velikoj Gorici. Tako su radili i ženski frizeri. Danas neki imaju muško-ženske salone u kojima su muška šišanja 30 kuna, a mi si, recimo, to ne možemo priuštiti.

Nastavi čitati

Kultura

Životna priča Boška Prosenjaka: ‘I književnik može raditi toliko da kolabira…’

Božidar Prosenjak (70), kultni pisac, autor “Divljeg konja” i naš susjed, govorio nam je o svojim književnim počecima, karijeri, osnivanju izdavačke kuće u Velikoj Gorici, tajnama iz prošlosti…

Objavljeno

on

Iz perspektive jednog klinca koji je odrastao na četvrtom katu zgrade u središtu Velike Gorice, iskreno govoreći, bilo je prilično ‘cool’ doći u školu i pohvaliti se da je, kako smo tad govorili, “striček divlji konj moj susjed, živi na prizemlju u mome ulazu.” Pritom je, naravno, svima odmah bilo jasno da govorim o Božidaru Prosenjaku, slavnom književniku. Kao što je odmah bilo jasno i da je ovo jedina varijanta u kojoj nekoga nazoveš konjem, a to nije uvreda… O ne, nikako, svaki put kad bi ga netko od djece nazvao “striček divlji konj”, nosilo je to sa sobom dozu strahopoštovanja, divljenja, veličine. Jer on je – namjerno ide velikim slovom – Pisac!

A Božidar Prosenjak, ili striček Boško, kako smo ga mi susjedi zvali, nikad se nije ponašao kao veličina. Ni izbliza. On je skroman čovjek, beskrajno pristojan, odmjeren u svakoj svojoj rečenici, s glasom i nastupom koji odaje dojam intelektualca u punom smislu te riječi. Nije se zadržao predugo u mome susjedstvu, preselio se na kuću, u novi kvart, s misijom da još poneko dijete može reći “striček divlji konj je moj susjed”… Znate, naravno, da je “Divlji konj” – on je sve promijenio, kaže danas – najpoznatije djelo Božidara Prosenjaka, knjiga za djecu koja je već desetljećima obavezni dio osnovnoškolske lektire, da je po tome prepoznatljiv, ali možda ne znate što je sve Boško još radio u životu.

Nisam, iskreno, ni ja znao sve, koliko god su mi o tome govorili i roditelji, i učitelji, i profesori… I zato je bilo posebno zadovoljstvo sjesti s Boškom za stol godinama poslije, u ulozi novinara, pitati sve ono što sam uvijek želio, a nisam imao ovakvu priliku. Upravo je bio završio prijem kod gradonačelnika, gradski oci željeli su mu zahvaliti na svemu što je napravio u okruglih 50 godina svoje velike karijere, a kad je službeni dio završio, na svoje je došao diktafon…

– Iskreno, i danas mi je čudno, neobično razmišljati na način da stvarno sva djeca u Hrvatskoj čitaju moje knjige. Kad razmišljam o svojim počecima, uvijek se u mislima vratim na seljačko dijete koje je boso trčalo po prašini i doista mi djeluje kao čudo da se čovjeku može dogoditi ovo što se meni dogodilo – kazao je uvodno Prosenjak, dokazujući još jednom da su najveći često i najskromniji.

Već četiri desetljeća doma je u Velikoj Gorici, ali njegova životna priča počela je u selu Kuzminec u blizini Koprivnice.

– Kad se sjećam svoga djetinjstva, čini mi se da je i po noći sjalo sunce. Toliko mi je bilo lijepo dok sam bio dijete, da se uopće ne mogu sjetiti mraka. Kao da tog mraka nije ni bilo! Kad sam kao odrastao čovjek razmišljao odakle mi takav osjećaj, došao sam do zaključka da je to zato što sam bio okružen ljudima koje sam volio i koji su voljeli mene. Ta ljubav bila je sunce koje se nikad više u mome životu nije ugasilo. To je bila podloga, jer općenito vjerujem da čovjek kroz život prenosi ono što dobije u djetinjstvu – priča nam Boško.

I baš je tamo, u njegovu rodnom selu, počelo ono što će sam nazvati buđenjem dara.

– Sjećam se, jednom zgodom bila je velika svečanost u mom selu. Još nisam znao ni čitati, toliko sam bio mali, ali tetka me svejedno pitala bi li htio govoriti jednu pjesmicu. Odgovorio sam: ‘Bih, ali kako ću je naučiti kad ne znam čitati?’ No naša je rješenje, ona mi je čitala, a ja sam pamtio. Trajalo je to možda i više od mjesec dana, jer nije to bila neka dječja pjesmica, nego prava pjesma, od 10, 12 kitica. I kad sam to izgovorio, ljudi koji su došli iz Zagreba su bili u šoku, pitali tko je taj dječak… Tu pjesmicu izgovorio sam s tolikom sigurnošću da je bilo očigledno da je u meni neki dar, sposobnost. Međutim, ljudi često zaboravljaju da dar treba pothranjivati, on ne može sam sa sobom opstati – objašnjava Prosenjak.

Nije baš bilo uobičajeno da se seosko dijete toliko “zakači” za književnost, nije bilo ni previše razumijevanja kod roditelja, koji su se čak i malo plašili kakvu će budućnost imati jedan pisac, ali nisu ga ni sprečavali da ostvari snove.

– U petom razredu dobio sam jednog profesora koji mi se toliko svidio da sam imao dojam da gledam filmove dok on predaje. I u jednom trenutku sam odlučio da ću zbog njega napisati najbolju zadaću na svijetu! Baš me briga što su pisala djeca od početka svijeta, na cijeloj zemaljskoj kugli… I napisao sam tu zadaću, a taj profesor mi je dao toliko veliku peticu da je zauzimala cijelu rubriku, tako da i profesori iz drugih predmeta vide da je to nešto posebno. To je bio neki prvi poticaj – prisjeća se Boško, dodajući kako je dug i težak put od talentiranog dječaka do uspješnog pisca.

– Za pisca nije dovoljno imati samo dar. To je zanat koji se mora ispeći na neki način. Ja sam puno u tom smislu dobio kroz prevođenje na fakultetu. Prevodio sam francuske klasike, Moliera, Racinea, Baudelairea… Prijevod ‘Cvjetnova zla’ bio mi je i diplomska radnja, a u svemu tome ohrabrivalo me to što su profesori na moj rad pozitivno reagirali, što su mi uopće dopustili da to radim. A i studenti su počeli shvaćati da su to bolji prijevodi od onih koji su u upotrebi.

Početna ideja bila je vratiti se kući nakon studija, jer mladi Prosenjak bio je lud za svojim selom, ali književnost i kazalište toliko ga je obuzelo da je ipak ostao živjeti u Zagrebu.

– Silno puno sam pisao, ali mi iz omladine željeli smo i glumiti. Međutim, nismo imali scenarij. I tako sam ja otišao na jednu predstavu, pogledao je, otišao doma, napisao je i krenuli smo je igrati – pamti Prosenjak.
Nakon što je završio gimnaziju u Medulićevoj ulici, trebalo je odabrati fakultet. Prirodni predmeti nisu dolazili u obzir, a ni ovi društveni ga nisu previše zanimali. Kako studija književnosti u to vrijeme nije bilo, Boško Prosenjak upisao je jezike. Francuski i talijanski.

– Kako sam i engleski učio već osam godina, to je za mene bilo obogaćenje, budući da sam s 20 godina već baratao s pet jezika. Kako pet? Zato što ovaj jezik kojim sada govorimo nije moj materinji jezik, to je kajkavski. Ja sam hrvatski jezični standard učio kao i sve druge strane jezike – priča nam Boško sa smiješkom na usnama.

– Radio sam u Parizu, imao sam tamo poslodavca koji me toliko cijenio da me za jedan rođendan počastio putovanjem u Versailles i Chartres. Na tom izletu sam upoznao i jednog imućnog čovjeka iz Kanade, koji se oduševio kad je čuo da imam 20 godina, da govorim sve te jezike… Odmah mi je ponudio posao, želio da idem s njim u Kanadu, ali nisam se na kraju na to odlučio. I tad sam donio odluku da pisac mora biti sa svojim narodom, što god bilo. Od tad sam putovao u inozemstvo, ali nikad više s idejom da i ostanem vani.

Vratio se tako Boško kući. I ostao. Već se tad, na izlasku iz tinejdžerskih godina, smatrao piscem. Uostalom, tad je to nekad i krenulo.

– Kad sam maturirao, roditelji su mi kupili ‘topsicu’, pisaću mašinu. Na njoj sam napisao 20-ak priča i silno sam želio da se barem jedna objavi u Areni, u kojoj su tad izlazile priče. Uvezao sam to, skupio hrabrosti i otišao u Vjesnik. Koljena su mi klecala, drhtao sam od straha što će mi čovjek reći… Došao sam u redakciju i dočekao me jedan čovjek kojeg nikad neću zaboraviti. Naime, imao je vrlo neobične obrve, rekao bih ‘na tri kata’. Kratko smo razgovarali, pogledao je te moje priče i rekao: ‘Nešto ću vam objaviti’. Uh, sasvim sam drukčije silazio niz te stepenice nego što sam se njima penjao, gotovo sam letio! – prepričava nam Prosenjak i nastavlja:

– Čekao sam da mi objave tu priču, kupovao svaku Arenu, ali ništa nije izlazilo. Bio sam uvjeren da me čovjek prevario i prestao sam kupovati Arenu. Jednog dana čekao sam tramvaj na Kvaternikovu trgu, zvizdan, nigdje nikoga, nisam znao što ću sa sobom, kad sam ugledao jednu mladu ženu. Imala je prekrasan kostim, bila je vrlo lijepa, a u rukama je imala novine. Ne znajući više što bih od tog čekanja, došao sam do nje i preko ramena pogledao što čita. U tom trenutku shvatio sam da čita moju priču u Areni! I pomislio sam: ‘Uh, kad bi ti znala da sam ja to napisao…’ I to je bilo prvo što sam objavio. Bilo je to u studenom 1967. godine, to se službeno smatra kao moj književni početak.

Prvi korak je, dakle, napravio kroz Arenu. Bilo je vrijeme za drugi korak, treći, četvrti…

– Želio sam i dalje pisati, pa sam otišao u Književni klub Ivan Goran Kovačić. Ušao sam unutra sa strahom, triput sam ulazio i izlazio… Tamo su sjedila tri književnika i rekao sam im da bih se učlanio. Pogledali su me i pitali: ‘Imaš li ti kakvu pjesmu?’ Odgovorio sam: ‘Nemam, ali mogu je napisati!’ I napisao sam je, dao im da pročitaju, na što su mi rekli da to i nije baš nešto… No nisam se dao ‘predriblati’, rekao sam im da imam još jednu! I napišem tu drugu pjesmu, koja im se svidjela. Kad sam odlazio, čuo sam da između sebe razgovaraju da nitko još nije ovako brzo objavio pjesmu. Naime, upravo su pripremali novine, a ta moja pjesma odmah je ušla unutra – vraća film unatrag Prosenjak.

Nastavio je djelovati u sklopu književnoga kluba, no ubrzo je shvatio da je tamo malo tijesno… I omladinci su pokrenuli svoj književni klub, u kojem se počela pojavljivati i jedna Velikogoričanka.

– Tu sam upoznao Zlatu Cundeković, koja je bila iz Velike Gorice, radila u kulturi. Preko nje sam i ja došao ovdje, počeo raditi kao novinar – kaže Boško, koji je odmah počeo uviđati nedostatke u svom novom gradu.

– Još kao dijete primijetio sam da Koprivnica već od sredine 30-ih ima izdavačku djelatnost, dok u Velikoj Gorici nije bilo ničega. I to me šokiralo. Govorio sam tad i našim političarima, s kojima sam kao novinar često komunicirao: ‘Ljudi, sve što radite bit će ugašena žarulja. Nitko za to neće znati ne bude li postojala izdavačka djelatnost. Možete napraviti čuda, ali to nitko neće znati, sve to ostat će prašina, u mraku…’ – govori Prosenjak i dodaje:

– Prvo sam u novinama pokrenuo rubriku u kojoj su mladi pisci objavljivali svoje pjesme. Odaziv je bio prilično velik i odlučio sam osnovati književni klub. Bilo je tu prelijepih susreta… Političari su u to vrijeme jako lijepo uredili Klub 100, jer tu su namjeravali kartati, družiti se. Međutim, našli su neko drugo mjesto, koje im je više odgovaralo, a ovaj prostor ostao je prazan. Ja sam to prozvao Plavi salon i tu smo po zidovima imali izložbe, pa razne susrete, došao je i Tadijanović… Sjećam se da je stalno ponavljao da mora ići doma, a ostao je do jedan sat iza ponoći. Bila je tu i jedna ekipa glazbenika koji su svirali u simfonijskom orkestru. Rekli su mi samo da osiguramo klavir, da će oni tu svirati za svoj gušt. Tako je i bilo, imali smo u tom prostoru vrhunske glazbenike… Ljudi su počeli dolaziti i tu sam shvatio da postoji jedno pravilo – ako sam čovjeka dobio tri puta, ako je došao tri puta, on je i ostajao, uvijek je dolazio!

Ambiciozan kakav već jest, Božidar Prosenjak brzo je napravio i novi korak.

– Taj naš klub jako je dobro funkcionirao i odlučio sam da je vrijeme da pokrenem izdavačku djelatnost, ono što je Velika Gorica morala imati. Govorio sam direktorima u Sveučilištu o tome, bio sam im dosadan, stalno su mi nešto obećavali, ali najviše je napravila Zlata Cundekovića. Ona je znala doći do novca, pa sam imao drugi pristup. Prvo bismo skupili novac, a tek nakon toga bih došao do direktora i pitao možemo li to objaviti. On bi pitao imamo li novca za to, ja bih odgovarao da imamo i tako smo počeli objavljivati.

Bilo je to zlatno vrijeme goričke kulture, prije svega izdavačke djelatnosti.

– Vjesnik je jednom prilikom objavio da je pokretanje naše izdavačke kuće kulturni događaj godine. Vidio sam na planu cijele Hrvatske određene pogreške. Naime, velike kuće, kao primjerice Mladost, imale su novca, pa su pjesnicima objavljivale zbirke od 70, 80, 100 stranica. Naravno da takve knjige nitko želio i ostajale bi u skladištu. Radnici su te knjige nazivali ‘beton’, jer to se ne miče. I stvorila se klima koja traje sve do danas, da pjesme nisu zanimljive, da se ne prodaju. Kako sam vidio tu pogrešku, išao sam drugim putem. Radili smo knjige od dva arka, 30-ak stranica. Dovoljno da pisac pokaže što zna i što ne zna. Za sve ostale će pokazati samo što ne zna. Tako smo radili male knjižice, koje je bilo problem tiskati u takvom izdanju. Otpilili su me iz tiskare, ali nisam se dao. Došao sam opet i tražio istu stvar, ali nisam rekao da bih štampao jednu knjigu, nego šest odjedanput. E, to je već bio novac… – priča nam Boško, uz nastavak:

– Biblioteka je krenula kad je otvoren i Dom kulture na Galženici, nakon čega smo krenuli raditi ozbiljne stvari. U jednom trenutku moj budžet bio je veći nego za 80 preostalih ljudi u Sveučilištu. I onda sam došao na još jednu ideju… Ajmo izabrati tri najjače kulturne institucije, neka svaka radi za sebe, ali idemo zajedno napraviti jedan projekt. I tako je nastao prvi srokovni rječnik hrvatskoga jezika, koji je i danas u upotrebi.

Posao književnika i izdavača, ne biste možda rekli, zna biti opako naporan i zahtjevan.

– Sjećam se da sam jedanput, radeći na Gospodarskim imenicima, doslovno kolabirao. Došao sam u ambulantu, odmah su me polegli na stol, jedva sam ostao živ… – kaže nam Prosenjak, koji se rado sjeća svih tih dana.

– Goričko Narodno sveučilište Juraj Kokot u tom je trenutku bilo najjača institucija toga tipa u Jugoslaviji. K nama su dolazili iz cijele države, da vide kako mi radimo. Ne sam iz bivše države, čak je i jedan Englez, tajni agent, došao ispitivati što radimo. Sjedili smo s njim, razgovarali, moj direktor se hvalio… I sljedećeg dana dolaze ljudi iz naše tajne službe. Pitali su nas znamo li uopće tko je taj čovjek, rekli nam da nas je sve ispitao i odmah otišao na aerodrom, za zbriše iz Jugoslavije. I na kraju nam kazali: ‘A sad nam recite što ste mu sve ispričali, da znamo i mi kako radite…’ Eto, toliko je Sveučilište bilo jako, poslije Velkoma bilo je to drugo najjače poduzeće u Velikoj Gorici.

Takva vremena, nažalost po sve kulturnjake, danas su stvar prošlosti. Međutim, temelji koji su tad postavljeni drže se i desetljećima poslije.

– Osjetio sam da se nalazim u jednom povijesnom trenutku. Znao sam da ga moram iskoristiti ili tad ili nikad više. Time je Velika Gorica dobila kontinuitet izdavačke djelatnosti. Progurao sam 1980. i pokretanje književne nagrade, nazvao je Albartos. Govorili su mi da je radije nazovemo po nekom narodnom heroju, ali suprotstavio sam se tome, govoreći da ćemo morati mijenjati ime ako dođe neko drugo vrijeme… To se pokazalo proročanstvom, a ime je ostalo – ponosno ističe Prosenjak.

– Danas kad dođem u Sveučilište, vidim neke druge ljude, koji ne znaju za svu tu povijest koja se događala… Ali dobro, drugo je vrijeme – sa smiješkom je zaključio striček Boško.

Kave je već odavno nestalo u šalici, moglo je ovo potrajati dovijeka, toliko toga ima za ispričati, ali negdje je trebalo stati. I završiti priču uz još poneki smiješak i toplu, ljudsku poruku. Na kakve smo od njega, realno, nekako i navikli.

– Pozdravi mi roditelje, puno ih pozdravi… I sve susjede!

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Životna priča Kaje Gmaz: Kako sam odrastala u obitelji s desetoro djece…

Kaja Gmaz je poznata gorička stomatologinja, ali i humanitarka, zbog čega je zaslužila i gradsku nagradu “Turopoljsko srce”. Pričala nam je o svom odrastanju, otkrila da zna i preorati njivu, voziti traktor…

Objavljeno

on

Maštala sam da ću biti inženjer poljoprivrede, da ću prehranjivati, sijati, iskrižati neke super nove žitarice… I, znam da to zvuči smiješno, ali za to je bio kriv ujak koji me uvukao u tu ljubav, u stvaranje malih održivih eko sustava…, počela je svoju priču započela gorička stomatologinja dr. Kaja Gmaz, jedna od dobitnica gradskih nagrada za 2018. godinu.

Goričani kod nje već godinama dolaze popravljati zube, no kao djevojčica je imala sasvim druge ideje. Kad je s nekih 12, 13 godina shvatila da ispod bora u dvorištu može uzgojiti šumsku ciklamu, to ju je oduševilo.

– To su bila neka druga vremena, imao si život, morao si upotrijebiti maštu, a i puno više smo radili. Naravno, nitko nas nije izrabljivao, ali imali puno više odgovornosti. A uz to smo imali i radne navike koje nam je svima usadila majka.

Kaja Gmaz najstarije je dijete svojih roditelja, a bilo ih je čak deset. Pet djevojčica i pet dječaka. I sve je funkcioniralo onako kako treba, znao se red i poštovala se obitelj.

– Važno je reći da smo mi samo proizvod svojih roditelja. U našoj obitelji mama je bila ta koja nas je naučila što je dobro, a što ne, i svi smo morali odraditi svoje obaveze. To je bilo jako važno.

Kad bi se nešto dogodilo, kaže, ona je kao najstarija odgovarala za sve. I kazna je za sve bila jednaka, nikad mama nije izdvajala konkretne krivce. To je izazvalo efekt da su svi pazili jedni na druge kako se ne bi napravilo nešto što baš ne bi smjelo. Inače, slijedila bi kazna…

– Kakve su bile kazne? Ajoooj… Kažu da je šiba izašla iz raja, a ja mislim da su izašle i kuhača, i metla, ha, ha. Srećom, bili smo brzi, no priznajem da je bilo fizičkih kazni, raznih zabrana. Danas smatram da je to učinkovito, drugačije ne možete stvoriti čovjeka, priča Kaja te nastavlja:

– Pogled je bio dovoljan. Niste si smjeli dopustiti da ga dobijete jer ste znali što vas čeka.

Svima onima iz “uobičajnih” obitelji teško je i zamisliti kako kako je bilo odrastati s toliko braće i sestara.

– Mrzila sam ih – odgovara Kaja, pogledamo je zbunjeno, a ona to vidi i pojašnjava:

– Svi vaši prijatelji se igraju, imaju slobodno vrijeme, a vi morate ići doma pomoći. Pa selo priča kako Ruža ima još jedno dijete… Jer to uopće nije bilo uobičajeno da netko ima više od dvoje, troje djece. Odluka moje mame je bila da nas bude toliko.

I unatoč svemu, kako kaže, nije bilo teško, ali je bilo zahtjevno. Nisu bili gladni i žedni, goli i bosi. Smatra da danas djeca imaju previše svega, a oni su živjeli zdravo i lijepo. Imali sretno djetinjstvo. Kaja je ,inače, rođena u Banja Luci, odrasla je u dijelu grada znanom kao Trapisti.

– Trapisti su jedan prekrasan samostan koji su osnovali svećenici iz trapističkog reda 1869. Oni su opismenili cijeli taj dio, imali smo rasvjetu sedam godina prije Zagreba, prvu hidrocentralu na Balkanu… A njihova parola bila je ‘moli i radi – ponosno govori Kaja i nastavlja:

– Vjera je bila važna, ali nemojte me vezati za crkvu. Ona je za mene kao gradsko poglavarstvo, neki administrativni centar, ali vjera je ono što je pomoglo mojoj mami da nas othrani. To je bilo i presudno da nas bude toliko, vjera joj je pomogla da od nas napravi ljude.

Najmlađi brat je skoro 20 godina mlađi od nje, ima ih svih zanimanja, u šali kaže da ne trebaju gotovo nikoga jer sva područja pokrivaju sami. Kad je pitaju zna li nekoga za bilo što, odgovori su najčešće: “Znam, mog brata ili sestru.

– Uvijek sam se postavljala kao šefica i uvijek sam šefovala. Išlo je to do nekog vremena, a onda smo bili ravnopravni, kad to više nije bilo održivo. Brat koji je bio prvi iza mene, ja sam njega beskrajno maltretirala, jednom sam ga tako izgrebala, da sam još dobila batina od mame – govori kroz smijeh.

Ističe da im je nedostajalo vremena za igru i da im nikad nije bilo dosadno. Imali su puno obaveza, ali i bili vrlo snalažljivi.

– Na dvorištu smo imali banderu na koju smo montirali koš i evo ti igrališta. Uvijek je bilo hrpa djece tamo… Cure su igrale gumi gumi, voljeli smo ići u prirodu, vozili bicikl, fizički smo bili aktivniji nego djeca danas, i to je puno zdravije. Televiziju gotovo nismo ni gledali jer na nju nismo htjeli trošiti vrijeme – kaže Kaja.

Škola je bila izuzetno važna u obitelji, svako dijele imalo je svoj put, a ona je bila dobra učenica.

– Kad bih dobila trojku, dobila bih batina. I sad kad to analiziram, to je bilo dobro, jer mama je znala prepoznati moje mogućnosti. Zamislite kako bi tužno bilo da nije reagirala na to, jer ja bih se naviknula da je normalno da ne naučiš… Ona to nije dopustila. Po meni su to važne uloge roditelja, prepoznati to kod djeteta. Ako dijete ne može, suludo ga je tjerati, ali ako može, treba ga pogurati.

Kao djeca često su bili nestašni, ali nikad nisu nekome nešto nažao napravili, a i to je bilo do kućnog odgoja. Strogo je u njihovom domu bilo zabranjeno za nekoga nešto loše reći.

– Danas je potpuno normalno čuti od roditelja pred djetetom ‘učiteljica je ovakva ili onakva…’ Djeca na taj način gube autoritet, u moje vrijeme bilo je ‘slušaj i gotovo’. I kraj priče.

Obiteljski dom napustili su 1993., puno stvari iz njihovih života je ostalo tamo, ali ističe kako je nagore žaliti za nečim iza nas jer to ne možemo promijeniti. Prošlost je, kaže, samo nešto što nas može naučiti kako da se ponašamo u budućnosti.

Kaja je išla u Poljoprivredno-tehničku školu, jer ona je htjela biti kao ujak Božo.

– Mama je rekla ‘idi’, a susjedi i obitelj su smatrali da nismo normalne. U toj školi radilo se po jednom standardnom gimnazijskom programu, što mi je čak i olakšalo položiti prijemni na faksu.

Prisjetila se sa sjetom tih dana i posebno istaknula jedan danas nezamisliv detalj.

– Kroz srednjoškolsko obrazovanje mi smo praktično radili jedan dan u tjednu, to nam se plaćalo tako da smo na kraju dobili 13 dana maturalca, koji roditelji nisu morali platiti. Kroz četiri godine sami sebi smo zaradili putovanje, a o znanjima koje smo stekli mogu puno pričati.

Kaže kako joj roditelji to nikad ne bi mogli platiti i kako nije išla ni na izlete, jer joj to nisu mogli omogućiti. Ali nikad nije dramila oko toga.

A kad smo kod poljoprivrede, detalj koji sigurno niste znali je taj da Kaja zna voziti traktor i ako trebate nekoga da vam preore njivu, ona i to zna. Osim toga, zna i upaliti kombajn. Nakon svega ovoga očekivalo bi se da je ostvarila snove s početka ove priče, ali…

– Nakon srednje škole došla sam ujaku Boži sa svjedodžbom i rekla da idem na poljoprivredu. Tu se ujna uplela i pitala o čemu ja to sanjam? I dodala da to ne dolazi u obzir, da mogu puno bolje. Rekla mi je da sam žensko i da ću jednog dana imati obitelj, te da bi bilo lijepo da upišem farmaciju.“

I tako se Kaja došla se upisati, pogađate, na farmaciju u Zagrebu. Međutim, ispred nje je bila kolegica koja je dizala papire da upiše stomatologiju. Tu je i ona donijela odluku da će i ona ipak upisati isto to… Danas je sretna zbog te odluke i kaže da joj je stomatologija najveća ljubav. Uz njenu obitelj, naravno. Ističe kako postoje znakovi koje treba prepoznati i slušati. Kad je kod kuće rekla što je na kraju upisala mamu ju je upitala: “Zar ćeš cijeli život kopati po tuđim zubima?”

Sa sjajem u očima govori kako je to ljubav za cijeli život, kako se u tome pronašla, kako još uvijek uživa u tome, razvija se i dalje, ostaje na poslu koliko god treba…

– Razvijali smo posao polako. Suprug i najmlađa sestra su stomatolozi, pretvorili smo se u zubarsku obitelj i lijepo nam je, sretni smo. Volimo to što radimo, a sigurna sam da to osjete i naši pacijenti – kaže Kaja.

Spomenule smo supruga, pa odmah doznajemo kako je ljubav planula na trećoj godini fakulteta. Prvo su posuđivali skripte jedno od drugog, a sve ostalo poslije je došlo obostrano. Ističe kako to nije bila ljubav na prvi pogled, no samo se dogodila. Sada su već 32 godine u braku, a kroz smijeh govori kako to suprug množi s tri, jer ipak on sa svojom ženom i radi. Imaju dvoje djece, i sin i kćer su liječnici.

Vratila sam malo priču na odnos s braćom i sestrama. Danas.

– Ono ‘mrzila sam ih’ pretvorilo se u nešto što ne možemo ni zamisliti, kako je lijepo kad smo zajedno, sad se obožavamo. Možda se ne čujemo i ne vidimo svakodnevno, ali uvijek smo tu jedni za druge. Lijepo je imati veliku obitelj, ti trenuci su najvažniji kad vam je teško, kad trebate tog nekoga koga poznajete cijeli svoj život. A tko će vas razmijeti bolje od brata ili sestre?

I božićne blagdane provest će zajedno, na Božić svatko u svom domu, a drugi dan tko god može, dođe k mami. I to je pravo veselje, vrate se u djetinjstvo, vrlo su glasni, sjete se vremena kad su nadglašavali jedni druge da bi ih se čulo.
Inače, 32 godine radi svoj posao, i sve bi ponovila, kaže… A osim što je stomatolog, ona je i humanitarka.

– Jako je važno nekoga potaknuti, kao što su potaknuli mene. Važno je djecu učiti prati zube, jer zdravlje je jako vrijedno kad ga imate, a još vrijednije kad ga nemate. Oralno zdravlje je važan segment zdravlja. Obišla sam sa svojim timom sve vrtiće po gradu i to ću činiti i dalje – poručuje Kaja.

Prije nekoliko godina uključila se u pomaganje stanovništvu Kenije. Tamo je bila montirana stomatološka jedinica, područje je to gdje je velika potreba za lijekovima, pogotovo za dijabetes, a sa stomatologijom, srećom, dobro stoje.

– U Keniju nisam stigla otići, tamo je još lošija situacija, nemaju nikakvu skrb.

U zapadnoj Africi je bila prvi put kao turist sa prijateljicom dr. Suzanom Pilčik sa kojom se kasnije vratila kao stomatolog. Ideja da se tamo pomaže djeci je zapravo bila od dr. Suzane, koja je istražila sve Ustanove koje pomažu djeci u tom dijelu svijeta i sad smo i mi već godinama dio te lijepe priče o pomoći potrebitima. Detalj koji nam ukazuje kako neki imaju malo je da djeca piju mlijeko rijetko, a kad ga dobiju piju iz prerezane boce soka koja im služi kao čaša.

– Mi smo iz nekog svijeta gdje su uvriježeni neki obrasci ponašanja, a oni su neposredni, normalni. Kad smo počeli tamo raditi, prepoznali su nas po majicama, pa bi vikali za nama ‘dentist, dentist’. Nama je u početku bilo čudno što im nešto značimo, znali su prilaziti i grliti nas. To je lijepo. Iz naše pozicije toplog doma to ne izgleda tako, ali najvažnije je kad se vratite i shvatite koliko smo sretni. A ponekad i vrlo nezahvalni.

Kaja Gmaz stanovnik je Velike Gorice i Turopolja 35 godina, za sve što čini za svoju zajednicu ovog mjeseca povodom Dana Grada uručena joj je nagrada Turopoljsko srce. Evo što kaže o mjestu u kojem živi:

– Volim Goricu možda više nego i oni koji su se tu rodili, to je tako divan grad, s toliko potencijala… Smjestila se u srcu Turopolja, koje je prebogato kulturom, tradicijom, običajima, ljudima, delicijama. Veselim se svakodnevno novim projektima, prekrasan je Advent u gradu i sigurna sam da će iz godine u godinu rasti i da će nas posjećivati sve više ljudi. Obožavam ovaj grad i sretna sam da me život donio ovdje. Tu sam od 1983. Kroz sve ove godine vidim napredak. Sad smo veliki, a bit ćemo još veći. Uostalom, ovo je Velika Gorica!

Nastavi čitati

Reporter 378 - 20.12.2018.

Facebook

Izdvojeno