Isusov grob u Jeruzalemu praktički je od prvoga dana bio trn u oku službene židovske zajednice, ali i Rimljana, koji su čak željeli srušiti ovo kršćanima sveto mjesto i umjesto njega izgraditi hram rimskim božanstvima. Nisu uspjeli, grob je sačuvan i očuvan, no unatoč tome je kroz stoljeća bio predmet velikog broja sporova. Kako bi se sukobi i svađe primirile, od 12. stoljeća Isusov grob čuva neutralna, muslimanska obitelj Gudaja, kojoj se od 18. stoljeća priključila i obitelj Nusajba, također muslimanska… Vlasništvo nad Isusovim grobom podijeljeno je na katolike, pravoslavce i Armence, a razvojem civilizacija i prijepori su se smanjili, utišali.

Institucija čuvara Isusova groba kroz stoljeća je bila sve jača, pojavljivala se u raznim varijantama, a jedna od njih ukorijenila se i na velikogoričkom području. Naime, već godinama na Veliku subotu članovi nekoliko goričkih DVD-ova subotnje večer provode u stavu mirno, uz Isusov grob, i tako svetkovini Uskrsa daju dodatnu svečanu notu, usput prizivajući stare običaje i tradicije.

Vatrogasci će Isusov grob čuvati i ove godine, i to u više crkava. Tako će se u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije izmijeniti pripadnici tri naša DVD-a.

– U čuvanju Isusova groba sudjelovat će članovi DVD-a Kurilovec, DVD-a Kobilić i DVD-a Velika Gorica, po točno utvrđenom rasporedu. Od 17 do 18 sati grob će čuvati vatrogasci iz Kurilovca, od 18 do 19 DVD iz Kobilića, a od 19 do 20 sati postrojba iz DVD-a Velika Gorica – kazala nam je tajnica DVD-a Velike Gorice Bernarda Šipušić.

U crkvi u Vukovini također će vatrogasci čuvati Isusov grob, ali oni će to raditi čak dva dana.

“U petak je okupljanje ispred Društvenog doma u Vukovini zakazano za pola šest predvečer. Predviđeno trajanje je do osam ili pola devet. U subotu je okupljanje također oko pola šest, a trajanje bi bilo do oko deset navečer. Okujci drže šank tako da će okrjepa biti na licu mjesta. Meša u subotu počinje u 20 sati, a postrojavanje je 20 min ranije. Mraclinski vatrogasci mole sve koji posjeduju svečanu odoru da dođu u njoj. Također, obzirom da je predviđen prijevoz kombijem do Vukovine (polasci u 18 i 20 sati ispred spremišta), mole se svi zainteresirani da ranije jave u Društvo”, prenosi mraclin.hr.

U turopoljskoj obitelji živjelo se skromno, jelo se skromno, a tako su se slavili i blagdani. Za razliku od Božića, Uskrs je donio posebno raspoloženje u malu drvenu hižu. Ipak je to najveći kršćanski blagdan.

Posebno je bilo već na samu Cvjetnicu jer ipak je to bio početak Velikog tjedna. Mlado i staro od ranog se jutra pripremalo za misu. Neki su morali pješačiti i po nekoliko kilometara da bi došli do crkve ili kapelice. Za razliku od danas kad na posvetu uglavnom nosimo maslinove grančice, prije šezdesetak godina u Turopolju se na posvetu nosio drijenak odnosno drenek. U obzir je još dolazio bršljan, imela ili cice-mace od kojih se slagao pušlek. Prema jednoj od legendi, u vrijeme Isusova raspeća drijen je bio drvo veliko poput hrasta pa je od njega napravljen Isusov križ, zbog čega ga je Bog prokleo da nikada više ne bude visoko drvo.

No simbolika maslinovih grančica leži u sljedećem – kad je Isus ulazio u Jeruzalem, narod ga je dočekao mašući palminim i maslinovim grančicama. U spomen na taj događaj koji je predstavljao uvod u dramatične događaje Velikog tjedna, na Cvjetnicu se prije mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama.
Običaj je bio da vjernici blagoslovljene grančice ponesu u svoje domove i stave za križ na zidu, a dio odnesu u staju i polje. Blagoslovljene grančice ostavljale su se u kući i nakon što su se osušile kao podsjetnik na vjernost Isusu do druge Cvjetnice.

Veliki četvrtak

Veliki četvrtak spomendan je Isusove posljednje večere, a ujedno je i zadnji dan korizme. Na Veliki četvrtak ujutro slavi se Misa posvete ulja na kojoj se posvećuje krizma, odnosno ulje za svetu potvrdu te blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje i katekumene.

Na Veliki četvrtak uvečer, na svečan se način slavi euharistijsko slavlje, koje se naziva Misa večere Gospodnje. Tom misom počinje Vazmeno trodnevlje. Preporučuje se da u njoj sudjeluje što veći broj župljana, jer je to početak najsvetijih dana u godini. Misno evanđelje govori o tome kako je Isus apostolima prao noge, kao primjer i poziv svim kršćanima na uzajamnu ljubav i služenje.

Inače, tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak potječe iz 13. stoljeća, s obzirom na to da Crkva prema drevnoj predaji toga i idućega dana nije slavila euharistiju. Ovaj običaj razvio se iz židovskog shvaćanja prema kojemu novi dan započinje u predvečerje prethodnoga dana, stoga nije neobično da večer Velikoga četvrtka zapravo liturgijski pripada Velikom petku.

Dodajmo kako u vrijeme Vazmenog trodnevlja ne zvone crkvena zvona i ne sviraju orgulje. Na kraju liturgije Velikog četvrtka, Crkva prenosi Presveti sakrament na za to određeno mjesto, što simbolizira Isusovu samoću u Getsemaniju i njegovu smrtnu tjeskobu. Nakon molitve u svečanoj procesiji u svetohranište smješteno u pokrajnjoj kapeli ili oltaru nose se pretposvećeni darovi za Veliki petak. Prije toga, slijedi ogoljenje oltara koje se tumačilo kao alegorijska slika ostavljenog Krista.

Veliki četvrtak je, također, spomendan u koji je Isus ustanovio dva sakramenta: euharistiju i svećenički red.

Što se tiče života na selu, toga dana točno u podne stali su svi radovi na polju i u šumi te se nije radilo do iza Uskrsnog ponedjeljka jer „greh je bil delati dok je Isusovo telo v zemli“. Jedini rad koji je dolazio u obzir, bila je briga oko blaga. U Velikom tjednu bio je i običaj bijeljenja ili vapnjenja kuće kako bi se ona očistila i obnovila, u skladu s dušom.

Veliki petak

Veliki petak spomendan je Isusove muke i smrti, a kršćani se toga dana prisjećaju Isusove teške i nasilne osude, muke i na koncu same smrti. Ovo je jedini dan kada se zabranjuje slaviti sveta misna otajstva. Naime, sveta je misa nekrvna žrtva Isusa Krista, a na taj je dan sam Isus Krist bio žrtvovan na žrtveniku križa i prinio Ocu sama sebe kao otkupninu za mnoge, odnosno krvnu žrtvu. Stoga Katolička Crkva taj dan ne slavi misnu žrtvu.

Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika što simbolizira kako je s Isusa svučena odjeća, odnosno njegovu ogoljenost, ali je to ujedno i znak povučenosti, tišine, žalosti, nesvečanosti i tuge za umrlim Učiteljem. Diljem svijeta se, obično u prijepodnevnim satima, puk okuplja u crkve, kapelice i druga mjesta kako bi pobožno molio Križni put.

U popodnevnim satima, obično u 15 sati kada je Isus izdahnuo na križu, vjernici se okupljaju u crkve na slavljenje obreda Velikog petka: čitanje Svetoga pisma i navještaj muke, poklon i ljubljenje križa te sv. Pričest. Prilikom poklona križu đakon ili svećenik najprije otkiva pokriveno raspelo pjevajući: “Evo drvo križa, na kom’ je Spas svijeta visio!”. Na to narod odgovara: “Dođite, poklonimo se!”

U crkvi se toga dana čuva Isusov grob. U nekim obiteljima žene su ustajale još prije izlaska sunca i založile peć, a pekle su lepinju bez kvasa. Vatru su ugasile prije nego što je izašlo sunce i tijekom dana nisu je više smjeli paliti. Na poslijepodnevnu misu žene i djevojke išle su odjevene u crno.

Isusov grob čuvali su muški članovi obitelji odjeveni u svečana odijela. Kao i danas, na Veliki petak se obavezno posti. Jela su naravno ovisila o imućnosti obitelji. U onim siromašnijim pripremao se posni grah odnosno bažul uz kojeg su se posluživala kuhana jaja i domaći kruh. Za salatu se brao domaći radič.

Oni bogatiji pripremali su ribu, u većini slučajeva riječnu, a neki su čak uspjeli nabaviti i morsku. No, svakako treba naglasiti da je Veliki petak, uz post, nalagao i nemrs. Nemrs znači da se u danu ne jede meso, dok post znači da se osoba jednom u danu najede do sita te još dva puta nešto pojede.

Kao što nalažu običaji i za dan prije, niti na Veliki petak se nije smjelo teško fizički raditi, no što se moralo, moralo se – očistiti kuća, nahraniti blago i ostalo što je nosilo malo seosko kućanstvo.

Za razliku od južne Hrvatske gdje se na Veliki petak pilo crno vino, u sjeverozapadnom dijelu pila se rakija.

Velika subota

To je dan tišine i molitve. Na Veliku Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje. Stoga vjernici posjećuju posebno uređen Božji grob u crkvi. Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja, a pričest se može dijeliti samo kao popudbina.

Tako je za Veliku Subotu karakteristično Vazmeno bdjenje koje se slavi noću te stoga nije prikladno da započne prije nego padne noć, a treba završiti prije svanuća nedjelje. Tada se vjernici okupljaju oko ognja kojeg svećenik blagoslovi. Tim se plamenom upali i uskrsna svijeća koja predstavlja samog Isusa Krista. Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak. Također se na svijeću stavljaju brojevi tekuće godine.
Svake godine u Vazmenom se bdijenju blagoslovi nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska.

Foto: Robert Anić/PIXSELL

Također je običaj da se u Vazmenoj noći u zajedništvo Crkve prime katekumeni. Katekumenat je priprava odraslih za primanje sakramenata kršćanske inicijacije, a to su krštenje, Euharistija i potvrda. Svećenik katekumene krsti vodom iz studenca kojeg je blagoslovio na Vazmenom bdijenju. U taj se studenac također uranja i Uskrsna svijeća. Prikladno je da đakon ili svećenik pjeva hvalospjev uskrsnoj svijeći koja predstavlja Isusa Krista. U tom hvalospjevu, svećenik moli Gospodina da ova svijeća razgoni mrak te noći.

U nekim se krajevima uz crkvu zapalio veliki Uskrsni krijes, a nakon što ga je svećenik blagoslovio, žene su uzimale manje komade drveta kojim bi potom u kući zapalile vatru na kojoj se spremao uskršnji ručak.
Nekad se na sredinu crkve postavljala velika posuda s blagoslovljenom vodom s kojom su vjernici umivali lice i ruke, a mogli su je ponijeti i kući kako bi ih tijekom cijele godine štitila od bolesti i zla. Voda je imala ulogu čišćenja tijela i duše.

U nekim obiteljima na Veliku se subotu pripremila šunka koja se posluživala na Uskrs. Poseban komad čuvao se upravo za taj blagdanski ručak. U poslijepodnevnim satima na dvorištu se, u velikom kotlu, kuhala šunka. Kao prilog pripremao se hren čiji se korijen kuhao i po nekoliko sati.

Običaj je da se na Veliku subotu ili na Uskrs rano ujutro nosi košarica s hranom na posvetu. Za razliku od danas, nekad je ta košarica uistinu bila skromna – nosio se kruh, jaje, komad šunke. Blagoslovljena hrana prvo je jelo koje na Uskrs svi u obitelji moraju blagovati.

Na taj dan ukrašavale su se i pisanice, no one ipak zaslužuju poseban odlomak.

Uskrs ili Vuzem – najveći kršćanski blagdan

Uskrs ili kako ga još u Turopolju zovemo – Vuzem, najveći je kršćanski blagdan kojim slavimo Uskrsnuće Isusa Krista. Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz staroslavenskog jezika. Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama, a hebrejska riječ pasah značila je prolaz.

Uskrs nam je važan iz nekoliko razloga – Isus je održao obećanje da će ustati od mrtvih, kako bismo mogli vjerovati da će ispuniti i ostala obećanja, Uskrsnuće daje sigurnost, da će vladar Božjeg vječnog kraljevstva biti živi Krist, Kristovo uskrsnuće daje nam nadu, da ćemo i mi uskrsnuti.

Za ručak se prvo posluživala kokošja juha, zatim šunka, hren, kuhana jaja, luk i kruh, te na kraju desert – uglavnom je to bila gibanica (makovnjača i orehnjača). Neke su gazdarice pekle kruh u obliku pletenice u koji su uplele jaje.

Uskrsni ponedjeljak

Uskrsni ponedjeljak je kršćanska svetkovina kada se u crkvama spominje put uskrsnulog Isusa u Emaus s dvojicom učenika, koji su ga tek naknadno prepoznali, kada je lomio kruh. Dodajmo kako se tjedan od Uskrsa do iduće nedjelje naziva „bijeli tjedan“, a naziv je dobio prema odjeći novokršetnika kakva se nosila u počecima Crkve.

Što je Uskrs bez pisanica?!

Jedan od simbola Uskrsa su svakako pisanice, a legenda kaže da je Marija bojala jaja dok je Isus još bio dijete.
Prije industrijskih boja i raznih tehnika, ukrašavalo se prirodnim bojama materijalima – korom luka, koprivom i ciklom.

Pisanice su znale dobiti i crnu boju bojanjem čađom ili bobicama bazge ili duda, a često je bilo i bojanje hrastovom korom da bi se dobila smeđa boja. Uz crvenu, crnu i smeđu, zelena se boja dobivala od raznog bilja, najčešće od špinata, koprive ili poriluka. Pritom se osim potpunog bojanja moglo jaje prešarati voskom, a tek onda obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska ispod kojeg jaje ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, tako da bi jaje istim postupkom dobilo zanimljiv ukras.

Posebna je tehnika ukrašavanja pisanica, osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama, bilo i ukrašavanje slamom. Jaja bi se omatala slamkama da se dobiju razni oblici ili bi se pak slamke razrezale i lijepile na jaja tvoreći raznolike ukrase i šare.

Moderne tehnike ukrašavanja

Dok će neki ovog Uskrsa sami prionuti ukrašavanju jaja, drugi će u košaricu na stolu staviti pisanice naših vrijednih žena koje se time, možemo sada već reći, bave profesionalno.

Gospođa Rezika, Biba Krolo, ukrašavanjem pisanica bavi se oko šest godina. Proces je, kaže, malo složeniji i zahtjeva puno vremena, jer joj jedno jaje kroz ruku prođe najmanje desetak puta, a po sezoni ih ukrasi između 200 i 300. Najčešće su to guščja i pačja jaja, nešto ima standardnih kokošjih, a sve su popularnija i ona od autohtone turopoljske patuljaste kokoši, poznate kao Jurek i Katica.

– Proces počinje prvo s pranjem jaja sa sodom bikarbonom i limunskom kiselinom, nakon toga ih centriram da bih mogla naći sredinu gdje ih izbušiti i onda dolazi na red samo ispuhivanje. Idući korak je bojanje u temeljnu boju, no ako je jaje samo po sebi prekrasne bijele boje, onda ne ide temeljna boja. I onda se to mora sušiti. Nakon toga moram osmisliti što ću konkretno crtati, koji dizajn, a najdraži su mi motivi veza i čipke – priča  gospođa Biba.

– Oslikavanje ide postepeno. Prvo crtam po sredini jaja, zatim na vrhu i na dnu, onda se to sve ponovno suši. Nakon toga smišljam kako ću ga dalje ukrasiti – staviti šljokice, cirkone, dodati još neke boje. Zadnji korak je zatvaranje rupica koje su nastale ispuhivanjem, a najčešće na njih lijepim razne ukrase ili kukice da bi pisanice mogle visjeti na grani. Sve u svemu dugotrajan, ali opuštajući i zanimljiv posao – dodaje Biba.

Pisanice za Uskrs počinje pripremati nekad i mjesecima prije, ovisno koliko ima jaja i vremena na raspolaganju, a najtraženija su ona crne boje, vjerovali ili ne. Kaže da su isprva kupci bili skeptični, no kad vide koliko su lijepa, svi ih kupuju. Popularna su i bijela s raznim kombinacijama boja – crnom, srebrnom i zlatnom.

Dnevno na ukrašavanju provede i po nekoliko sati – i tako mjesecima. Cijene nisu skupe, ako uzmemo u obzir koliko je vremena potrebno da bi jedna pisanica bila lijepo ukrašena, a kreću se od 10, 15 pa do 20 kuna. Dodaje kako joj nije cilj zarađivati na tome, već uživa u onome što radi, a mahom te iste pisanice poklanja i dragim ljudima.

Kazališne daske doma kulture u Buševcu ponovno su ugostile županijske kazališne amatere. Ogranak Seljačke sloge Buševec još je jednom bio domaćin 22.Smotre kazališnih amatera Zagrebačke županije. Ove godine u konkurenciji su bile četiri predstave – “Pismo iz Zelengrada” Zaprešićkog kazališta za djecu i mlade, “I neka vam loptice uvijek budu naklonjene” Gradskog kazališta Jastrebarsko, mjuzikl “Chicago” u izvedbi PAX-ića Amaterskog kazališta POU Samobor te predstava “Na proščenju” Zelinskog amaterskog kazališta “ZamKa”.

Titulu najbolje i ove je godine ponijela predstava zelinskih glumaca “Na prošćenju”. Riječ je o još jednoj pučkoj predstavi Štefice Fanjek čija se radnja odvija na blagdan Sv. Ivana Krstitelja. Proštenja su nekada imala veliko značenje jer se tamo odvijao društveni život mještana. Ekipa iz Zeline dobitnik je i nagrade za najbolju žensku ulogu, najbolju sporednu mušku i sporednu žensku ulogu te nagradu za njegovanje baštine. Nagrada za najbolju mušku ulogu pripala je glumcu iz samoborskog amaterskog kazališta, dok je najbolju režiju i tekst imala predstava jaskanskog kazališta. Također dobitnici su nagrade i za inventivnost.

Prema riječima državne selektorice; teatrologinje i dramske pedagoginje Ozane Iveković kazališni amaterizam nije dužan da se uspoređuje i natječe s profesionalnim već su to dvije različite kulture i dva različita oblika bavljenja kazalištem.

– Amaterski ima svoje čari jer ljudi koriste svoje slobodno vrijeme i rade nešto iz ljubavi, zbog toga vrlo cijenim amaterizam i smatram ga vrlo važnim društvenim fenomenom, zaključuje Iveković.

Zelinčani će Zagrebačku županiju predstavljati na 59.Festivalu hrvatskih kazališnih amatera koji će se u svibnju održati u Vodicama.