Poveži se s nama

CityLIGHTS

Na rubu moje djedovine trebao je biti Gold, ali mama je rekla – zvat će se Scotch

Objavljeno

U New Yorku je te 1990. umrla Greta Garbo, u Oslu je Mihail Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir, u Berlinu je konačno pao Zid, a u Palermu se rodio Mario Balotelli. Ovdje, nešto bliže, počinjao je rat, te godine rodila se Sandra Perković, a Velika Gorica dobila je Scotch. Na uglu Zagrebačke i Zvonimirove – iako, te ulice su se tad malo drukčije zvale – pojavio se novi kafić koji, eno ga, na istome mjestu stoji i 26 godina poslije. Preko puta nekadašnje Robne kuće, kasnije Mercatora, danas Konzuma, uporno prkosi vremenu koje prolazi. Svaki grad ima neka svoja kultna mjesta, birceve koji na neki način pišu povijest društva, a u Velikoj Gorici Scotch svakako spada među takve. Već 26 godina, bez prekida, gazda Cunda i njegovi konobari kuhaju kave, toče pive i okupljaju generacije i generacije Goričana.- Memy, Stotka, Scotch, Kaj, Devetka, Top Gun, sadašnji Baltezar, restoran Park… To je bio gorički đir u vrijeme kad sam otvorio, još smo bili u Jugi. Kakva je tad bila Gorica? “Ljepša. Drukčija. Svi smo se znali, druga je to bila atmosfera… Tijekom rata se puno ljudi doselilo ovdje, iz krajeva koji, ajmo to tako reći, nisu baš urbani. I to je promijenilo struktura grada, u svemu tome dobili smo i puno toga što mi se ne sviđa” – kaže Cunda.Punim imenom Gordan Cundeković, krajem 80-ih konobar iz zagrebačkih kafića Kvazar na Opatovini i Hennesy u Kačićevoj, a od 18. prosinca 1990. zaštitno lice Scotcha.- “Završio sam ugostiteljsku školu, a kako smo imali smo lokal, odlučili smo otvoriti birc. I deda je bio ugostitelj, radio je u Savskom Gaju, nekako mi je to došlo prirodno. I nije baš da sam imao nekakvu točnu ideju kako bi to trebalo izgledati, bilo mi je važno samo otvoriti birc. Čim prije. A i kaj sam ja znao s 21 godinom” – pita se Cunda, danas 47-godišnjak s debelim iskustvom u ugostiteljstvu i s bircem prepoznatljiva imena.

 

6 - Fotografija iz ranih 50-ih, tako je izgledalo mjesto gdje je danas Scotch davno prije nego što je otvorenIsta ekipa tu je od prvog dana, svih 26 godina. Iako, da se njega pitalo, Scotch nikad ne bi bio Scotch.- “Ja sam htio da se zove Gold, po pjesmi od Spandau Balleta. Bio sam dvaput na njihovim koncertima i bilo mi je odlično. A kad smo krenuli uređivati, sve je bilo puno mesinga, pa se i to ime uklapalo… Ali na kraju je moja pokojna mama odlučila. Kad smo otvarali, doveli smo hrpu viskija, stara je gledala kako to slažemo i rekla: ‘Neka se zove Scotch’. I tako je ostalo, budući da mene zapravo ni nije bilo briga. Da je netko htio da se zove Bistro, baš me briga. Bilo mi je samo važno da se konačno otvori, da počnemo raditi” – priča Cundeković.

Scotch je otvoren sedam dana prije Božića 1990. i odmah okupio ljude koji i danas, 26 godina poslije, piju kavu u istom ambijentu. “Poanta je da okupiš stalnu ekipu u bircu. I stvarno ima nekih 20-ak ljudi koji mi dolaze od prvog dana, praktički smo odrasli skupa, to je sve ekipa s kvarta. Ali naravno da se ljudi i mijenjaju “- priča Cunda, prisjećajući se tih prvih godina. “Odmah sam počeo dobro raditi, dijelom i zato što ljudi u to vrijeme baš i nisu imali gdje ići na kavu, bilo je puno manje birceva nego danas. I bilo je odlično sve do sredine 1993., a od tad pa sljedećih pet godina puno sam puta mislio i odustati od svega. Bilo je užasno raditi. Sjećam se, dođumi vojnici u birtiju i sve mi porazbijaju. To je bilo za Veliku Gospu 1993. došli su tu i napravili kaos. Starom su mi pištolj uperili u glavu, uzeli flašu Ballantine’sa, pet coca-cola, razbili sve čaše i otišli. I, naravno, ništa nisu platili” – sjeća se Cunda, uz dodatak da je bilo svega u životu njegova Scotcha, čak i trauma o kojima danas ne želi ni pričati, ni spominjati ih. “Takav je to posao, u svakom bircu bude svega, i lijepog i ružnog…”

 

Ne želim da Scotch izgleda kao svi ostali bircevi

7 - Godine prolaze, sve se mijenja, i Cunda je ostario, ali Scotch se i dalje ne daU to prvo vrijeme Scotch je bio gotovo upola manji nego danas. “Prvo je mama imala frizerski salon, nakon toga tu su bili pizze i bureci ‘Kod Tome’, i na kraju Scotch. Ali nije ovako izgledao u početku, ovo sve je dograđeno naknadno” – kaže Cunda pokazujući na stražnji dio kafića. “Imao sam 35 m2, sad imamo sve skupa 60 m2. U početku su bila dva separea, tri stola i to je to.” Širio se Scotch, mijenjali su se neki detalji, ali kad sa Cundom listaš stare fotografije, shvatiš da je zapravo svih 26 godina ostao isti, prepoznatljiv. “Interijer nikad nisam želio puno mijenjati, nema mi to smisla, nije to taj tip lokala. Drvo je toplo, daje taj neki dojam…” – krenuo je Cunda u taj dio priče kad se u Scotchu pojavila i šefica, supruga Branka. “A evo i šefice za interijer. Dođi, draga… Evo, pita čovjek zašto ne mijenjamo interijer” obratio se suprug supruzi. “Tradicija i prepoznatljivost” kratko je sa smiješkom rekla Branka i pozdravila, ne želeći ometati Cundino izlaganje. “Ma s njom si trebao raditi intervju…” nasmijao se “prvi gospodin” Scotcha i nastavio priču: “Šank mi je radio jedan Slovenac, platio sam ga 23.000 maraka. Toliko je taj koštao Golf ‘dvojka’, ali evo, i danas je tu, nikad ga nisam mijenjao. Stolariju sam platio 15.000 maraka. Znači, dva prozora i vrata. Užasno je skupo sve bilo, puno drukčije nego danas, teško bi tu bilo nešto bitno mijenjati. A i ne želim. Što, da ga uredim da izgleda kao i svi ostali kafići? Nema smisla.” Svih ovih godina gazda je redovno i radio konobarski posao, stalno je tu, u kontaktu s ljudima. I tako već 26 godina.

“Potroši čovjeka posao kroz godine, sav sam slomljen, meniskus mi je otišao, ali držim se. I danas mi se, iskreno, čini da je u Gorici više ljudi koje poznajem nego onih koje ne poznajem. Stvarno znam ‘milijardu’ ljudi. Baš mi kaže i sin nekidan: ‘Tata, koliko ti ljudi poznaješ…’ Rekoh: ‘Sine, dugoimam birtiju’. Stvarno se puno generacija tu promijenilo…” vrti film Cunda.

 

Cundekovići su imali cijeli ‘osmi mart’, ali…

Ljudi odrastaju, završavaju fakultete, žene se, dobivaju djecu, Gorica raste kao grad, a Scotch ostaje tu. U svom, prepoznatljivom obliku, s prepoznatljivim licima oko šanka. “Mislim da nisam imao više od 30 konobara u ovih 26 godina, rijetko su se mijenali. Neki, nažalost, više ni nisu među nama…Godinama je tu radio i brat Tomislav, danas gazda Passagea, ali on je otišao svojim putem…” A u Scotchu se nije previše mijenjao ni sastav gostiju, ni glazba. ‘Cajkama’ je, recimo, ulaz u Scotch zabranjen. I tako će i ostati. “To me danas i izdvaja, mene i Dobar dan. Oliver i Mišo kod mene su zadnja linija obrane” – smije se Cunda, koji nakon svih tih godina ne žali ni za čim, ali opet… “Puno je tu odricanja, puno sam puta želio i odustati, jako puno. Ovo zahtjeva previše truda za malo love. Stalno treba investirati dalje, troškova je jako puno…” Dobra je okolnost u cijeloj toj priči što je zemlja na kojoj je Scotch vlasništvo obitelji Cundeković. I to već gotovo stotinu godina. “I deda mi je bio ugostitelj, držao je pljeskavice u Savskom Gaju, dolazio mu je i Johnny Štulić. Ja sam bio klinac, ali sjećam se da ga se nitko nije usudio tražiti autogram” – počinje Cunda priču o lozi Cundekovića, plemenitašima iz Velike Mlake. “Da, Cundekovići su iz Mlake, tamo uz prugu je bilo je veliko imanje, gomila zemlje. Moj djed je
tijekom prvog svjetskog rata bio časnik austo-ugarske vojske, a 1918. je dobio svoj dio love od tog posjeda u Mlaki i kupio 126 jutara zemlje u Ivanovom Selu, blizu Daruvara. Radio je tamo bijelo zlato, bio je veliki zemljoposjednik, radio i sa pšenicom, prodavao konje u Beču i Pešti…” priča Gordan.

 

Tata je prodao rodnu kuću da bi se rodio Scotch

9 - Tata Juraj bio je golman Radnika, kasnije i direktor kluba u prvoligaško vrijemeProblemi su nastali kad su lokalni razbojnici počeli “čarugariti”, pljačkati sve u kraju, pa je deda odlučio vratiti se u rodni kraj. “Deda je sve prodao i došao u Goricu 1928. Sve ovo kupio je od Ivana Hribara, čovjeka koji je imao valjda pola Gorice, od ciglane u Mraclinu do tramvaja koji su vozili po Gorici. On je otišao u Beč, a deda je uzeo sve ovo, od ceste na kojoj je sad Scotch, skroz do srednje škole, do današnjeg Avigora, i do smeđe zgrade u Zvonimirovoj. Bara koja je tu nekad bila, bila je granica naše zemlje” – objašnjava unuk velikog goričkog zemljoposjednika Juraja Cundekovića. “Sve to bilo je naše, cijeli ‘osmi mart’, ali komunisti su nam u više navrata većinu toga oduzeli. I zato nam nisu baš bili omiljeni… Sjećam se, kad je Tito umro, morali smo u školi napisati sastavak ‘Kako je moja obitelj podnijela smrt druga Tita’. I ja napišem: Rekao sam tati da je umro drug Tito. On je baš tad kosio travu, pogledao me i rekao ‘Tako mu i treba, pi..a mu materina’. I ispala totalna piz…ija, starci su mi morali dolaziti u školu, ha, ha… Ali što sam ja znao, imao sam 11 godina” – smije se Cunda.

Dio zemlje su Cundekovići i prodali, i to u novije vrijeme. “Zemlju na kojoj je bio Vegos prodali smo 1990. da bi otvorili Scotch. To je bila kuća mojih dede i bake, moj stari se rodio u toj kući. Znači, prodao je djedovinu da se otvori Scotch. I baš zato sve ovo ima takvu emotivnu vrijednost. Nema tih para… Zapravo, moraš me izuti iz cipela da bi ovo sve prodao jednoga dana” – kaže Cunda. “Iako, i to je opcija. Jednako kao što je opcija i gurati još 26 godina…” Scotch u budućnosti? “Da, imam plan, za dobru paru riješiti se svega ovoga i lagano se ‘upenzionisati’. Ali, kažem, samo u slučaju da ponuda bude stvarno jako, jako dobra. Ako ne bude, probat ću odraditi još 26 godina u ovom ili onom obliku. Jedino znam da ga ne mislim iznajmiti, to ne dolazi u obzir. Bojim se da bi netko ovo sve upropastio” – otvoreno kaže Cunda, respektirajući uspomenu na djeda Jurja, ali i sve što je tata Juraj napravio da bi Scotch postojao.

 

Juraj, Juraj, Juraj, Jurija i ‘novi Cunda’ – mali Gabrijel

Nego, odakle onda ovo Gordan, zašto i on nije Juraj? “Jesam, jesam, ja sam Gordan Juraj. A kćer mi se zove Jurija” – govori Cunda, koji ima i sina, najmlađeg člana obitelji: “On je Gabrijel, iako je trebao biti Eduardo. Ali baš kad se rodio, Eduardo je otišao u Arsenal pa sam od toga odustao.” Tu se opet u priču uključila supruga Branka… “Ma pusti ga, nije bilo šanse da bude Eduardo, to su bile samo njegove želje…” Unatoč svemu, dobro se Cunda nosi s godinama, ne bi mu čovjek dao 47, ali nasljednik je već spreman. Iako, tata bi radije da Gabrijel ode drugim putem. “Sine, jel tako da ćeš, kad odrasteš, biti stomatolog, a ne birtijaš” – obratio se Cunda svom Gabrijelu, a on se, dobro dijete, mogao samo složiti. “Dobro, tata…” Već sad ponekad pomogne tati, pokupi čaše sa stolova, Cundekovići očito idu dalje. I Scotch. Kao dio identiteta grada, kao mjesto na kojem se okupljaju generacije i generacije. I čini se da će se još godinama dolaziti tu, preko puta “robne”, na rub djedovine obitelji Cundeković, među dobro poznatu ekipu, ljude kojima je ovo već 26 godina drugi dnevni boravak. Valjda ima razloga zašto je tako…

 

U Scotchu Šerbedžija pije čaj, a Severina ne mora platiti

5 - nekad je lokal bio upola manji, terasa također, ali i Scotch je rastao tijekom godinaUz stalnu goričku ekipu, ljude svih generacija, u Scotchu su sjedili, na šank se naslanjali, i mnogi poznati. Sportaši, glazbenici, političari, ali i jedan glumac. “Rade Šerbedžija je dolazio više puta, frajer je odličan. Nabije šešir na glavu, sagne se da ga nitko ne skuži i pije čaj. Da, pio je čaj, ne znam što mu je bilo, valjda zato što je dolazio ujutro… I tek kad ide platiti skine šešir, ljudi ga odmah skuže, a on pozdravi i ode. Evo, tu je sjedio, za ovim stolom, valjda dva sata” – pokazuje Cunda rukom stol ispod televizije. “Bila je tu i Severina. Potpisivala je ploče u bivšim Muzakalijama, tu preko puta, pa je cura došla na cugu. Bilo je to negdje 2000. godine, prije ‘skandala’. Počastio sam nju i društvo, naravno” – smije se Cunda, koji pamti i jednog velikog nogometaša iz vremena dok je bio još mali. “Štef Deverić mi je krizmani kum, strašna sam faca bio u Gorici tad, jedino ja sam imao kuma koji je prvak Juge, ha, ha. I često je dolazio tu, a negdje 2004. doveo je Luku Modrića na cugu. Taman se vratio iz Zrinjskog, tamo mu je Štef bio trener. Sjeli su tu i Deverić je rekao: ‘Ovaj mali bu ti bil najbolji igrač Dinama za par godina’. Kaže moj stari: ‘Ma kaj ti je, kakav glavni igrač, vidi kak je mali, mršav, nemaš ga kaj za vidjeti’. A Štef mu kaže: ‘Buš videl. Za Kranjačara je ovaj mali televizor u boji’. Nakon toga je otišao u Inter, šest mjeseci poslije u Dinamo i sve dalje se zna”

 

Okupljalište Boysa?

“Da, ali tu nema baš ništa loše…Scotch i nogomet teško je razdvojiti, gotovo nemoguće. I ne samo zato što se tu gleda Liga prvaka, košarka, rukomet…” Dugo je slovio za bazu goričkih Boysa, okupljalište navijača. Sjetit će se mnogi i da ga se zato znalo izbjegavati, ljudi koji su bili izvan tih krugova zazirali su od takvog okruženja. “Moguće, ali nikad nisam imao s tim problema. I ja sam bio navijač, prva Dinamova utakmica mi je bila kad sam imao 11 godina, stari me vodio na Benficu, Abid Kovačević je zabio za 1-0 iz penala. Bio sam i u Beogradu, na završnici Kupa. Kako je bilo? Super, svi su se urotili protiv nas, navijači Zvezde, Partizana i Sarajeva” – sjeća se Cunda, koji više ne ide na Dinamo. Često u onim kasnim noćnim razgovorima za šankom, kad se ekipa reducira, krene priča o Dinamu. I gazda Scotcha je među onima koji ne žele ovakav Dinamo. “Pet, šest godina nisam bio na utakmici, zadnja mi je bila Ajax u Zagrebu. A zadnje gostovanje Tottenham u Londonu 2008.” – pamti sve Cunda, dodajući da bi se na tribine vratio da se dogodi… “Renesansa! Ovo što sad imamo je paranormalna situacija.” Zaključak, i nije čudno da su se Boysi oduvijek okupljali baš kod njega. I da ih Cunda sve poznaje, i prošle generacije, i ovu aktualnu. “Puno je tu predraasuda, ali imaju Boysi i drugo lice. Evo, tko je organizirao Humanitarku? To su klinci od 25 godina. Stalno rade takve akcije, pomažu ljudima… Dali su si truda da pokažu svoju dobru crtu, to ne treba zaboraviti” – ističe Cunda.

 

Kako su igrači Radnika bacili njegovih 800 maraka u publiku

U vremenima kad većina od bilo kakvog davanja love u bilo što bježe kao vrag od tamjana, Cunda i Scotch odlučili su pomoći HNK Gorici koliko mogu. Na utakmicama našeg drugoligaša, na glavnom terenu, stoje reklame dvaju goričkih kafića, Rojca i Scotcha. “Nije to ništa novo, pa bio sam sponzor i Radniku još 1993. godine. kupio sam im i dresove u boji Napolija, a u njima su odigrali jednu utakmicu. Pisalo im je na prsima Scotch, odigrali su tu jednu utakmicu i bacili ih u publiku kad su ostali u ligi. I ode mojih 800 maraka, koliko sam ih platio” – smije se Cunda, koji je sve to gledao s tribina, ali ni do jednog “svog” dresa nije uspio doći.

Preneseno iz Reportera broj 352

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Spremno drugo izdanje online kviza

Sudjelovati mogu ekipe do pet članova

Objavljeno

on

Ekipa iz VG kviz lige u četvrtak organizira drugo izdanje on-line kviza, koji se neće bodovati za ligu, a nema ni nagrada. Sudjelovati mogu ekipe do pet članova.

– S obzirom na to da je prvi put sve radilo, ponavljamo – u četvrtak oko 19,55 sati će započeti stream unutar ovog eventa preko kojeg ćete vidjeti pitanja. Ekipa se u međusobnoj komunikaciji članova (preko messengera/skype) odlučuje za odgovor kojeg jedan član ekipe zapisuje na obrazac kojeg ću objaviti u event. Obrazac s odgovorima se šalje samo na kraju kviza. Između pitanja će biti oko 60 sekundi za odgovore te na pola kratka pauza. Ako stream neće funkcionirati, pitanja će jedno po jedno biti objavljivana u event – poručili su organizatori.

 

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Sjajna ekipa Judo teama Fuji i ove godine na Wingsima

Opet su pali rekordi, ali o brojkama ćemo kad sve bude službeno, svatko je svakako opet išao debelo preko svojih mogućnosti.

Objavljeno

on

Da su stvari išle svojim uobičajenim tijekom danas bismo trčali u Zadru. Ali nisu. Korona je prekinula sve što je mogla posljednjih više desetaka dana, pa tako i sportske manifestacije. No, Wings for life je više od sporta. Humanitarna je to manifestacija koja okuplja velik broj onih koji trče za one koji ne mogu. Kako bi jednog dana možda dobili priliku prohodati. I ove godine, mnogi su uplatili startnine koje u stopostotnom iznosu idu za istraživanja koja će pomoći u pronalasku lijeka za ozljede leđne moždine. I većina je unatoč ponudi organizatora za povratom, odlučila donirati taj iznos. A organizatori nisu bili nezahvalni, nego su svakom donatoru poklonili dva vaučera, kako bi danas ipak trčali. Putem aplikacije. I sve je bilo isto. Ali ništa isto nije.

 

Treća godina Judo teama Fuji

Ovu utrku trči svatko za sebe, i ono što je najuzbudljivije, ne znaš gdje ti je cilj. Dobro, ne samo za sebe, možeš trčati i za jedan od timova. Velika Gorica od 2018. godine ima tim koji nije jedan od onih koji će vam nuditi hrpe sponzorskih mamaca da bi im se pridružili, nego je to tim za koji se trči! Riječ je o Judo temu Fuji, na čelu s kapetanicom Marinom Drašković. Da, da s divnom ženom koja je s Judo klubom Fuji već postigla sjajne stvari! I prije tri godine pokrenula je priču vezanu uz Wingse, tim koji smo već spomenuli, okupila se grupa entuzijasta, i krenuli smo tog 07.svibnja 2018. od zadarskih zidina, pa do kud nas noge i kotači na kolicima nose.

Tako je bilo i prošle godine kad je tim već opasno narastao po broju članova, i među oko tri tisuće timova naš Fuji bio je ukupno 90.! Veselili smo se druženju u Zadru i ove godine, no, sad nastupa priča s početka. Korona. Nema ničega, nema ni Wingsa.

I to što nema! Organizatori podijelili vaučere, upute, i krenule su pripreme. A tim nam je opet okupio impresivnu brojku. Trčalo se diljem Hrvatske, ali i izvan nje – za Fuji, za one koji ne mogu u cijelom svijetu. Dio Judo teama Fuji odabrao je lokaciju na pisti ZTC-a u Velikoj Gorici, nemojte nas kritizirati jer smo desetak sekundi iskoristili za zagrljaj i zajedničko fotkanje, koroni unatoč.

Mobiteli spremni, aplikacije spremne, Fuji spreman! Odbrojavanje je počelo, nema Krila Oluje, nema mora, nema himne, nema tisuća ljudi oko nas, ali ima volje, želje, ljubavi i humanosti! 13 je sati, krećemo! I svatko tko je jednom trčao Wingse zna kako to izgleda, kad krenete, imate pola sata fore pred presretačkim vozilom, a onda ono kreće, prvo 14km/h, a onda sve brže. I to je ta čarolija. Nikad ne znaš do kuda ćeš stići. Danas nas je lovilo virtualno presretačko vozilo, aplikacija je malo zafrkavala, ali svejedno učinjeno je još jedno humano djelo, trčali smo za one koji ne mogu!

 

A što kaže pokretačica ove predivne goričke priče Marina Drašković?  “Mene je oduševilo koliko duha je u ovoj utrci unatoč tome što ju nismo trčali među hrpetinom ljudi. Valjda nam je bilo dovoljno to što znamo za koga trčimo. Opet su pali rekordi, ali o brojkama ćemo kad sve bude službeno, svatko je svakako opet išao debelo preko svojih mogućnosti. Ostaje malo gorak okus zbog aplikacije koja je mnogima zabilježila manje kilometara nego što su prošli, ALI opet najbitnije je da smo, nas 51 član tima skupili 1252 eura za istraživanja ozljeda leđne moždine.

Meni je ovo prva utrka da sam gurala nekoga u kolicima.  Lana je bila odličan suvozač pa mi je bilo lakše… Iduće godine guram njenu sestru tako da mislim da se moram naviknuti da ću u budućnosti na Wingsima gurati kolica. Taj element je dodao dodatnu zabavu u trenucima kad ti je već baš teško. Iako je meni jako rano postalo teško, stalno sam si mislila, pa kak da stanem? Pa tu sam više radi Lane, ne toliko radi sebe.

Ipak, osjećaj nakon trke je na kraju full sličan kao nakon one u Zadru.” – kaže Marina.

A kako i ne bi bio sličan osjećaj kad učiniš jedno tako veliko i humano djelo. Naravno Judo team Fuji čeka vas i sljedeće godine na utrci Wings for life, i vjerujemo da ćete nam se pridružiti. Možete i hodati ako ne volite trčati, a s treninzima krenite još danas! Bez izgovora, ova cijela priča je za one koji ne mogu, ni hodati, ni trčati…

Galerija fotografija:

 

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Gorički vatrogasci za Palčiće: Na aukciji majica sa slikom njihovog prerano preminulog kolege

U čast Ivanu Galekoviću, poklanjaju majicu koju su tiskali za natjecanje Fire Combat na kojem su osvojili naslov prvaka Hrvatske

Objavljeno

on

Tijekom nedavnog potresa u Zagrebu nastradalo je rodilište u Petrovoj. Maleni Palčići prvo su morali preseliti iz rodilišta i urušenog dijela neonatologije, a onda su vraćeni u sigurni dio Petrove bolnice. Vrlo brzo rodila se humanitarna akcija “Vratimo Palčiće u Petrovu” kako bi se kupila oprema intenzivne njege za nedonoščad na novom odjelu neonatologije. Akciju su pokrenuli roditelji malih boraca okupljeni u Klub roditelja nedonoščadi Palčići, a vrlo brzo su joj se pridružili i mnogi poznati sportaši, udruge, ali i građani velikog srca koji žele pomoći malenim borcima.  Udruga Dinamo to smo mi napravila i posebnu Facebook stranicu Vratimo Palčiće u Petrovu na kojoj svatko može licitirati za vrijednu sportsku opremu i tako pomoći rodilištu u Petrovoj. Među predmetima za koje se može licitirati su dresovi poznatih hrvatskih, ali i svjetskih, nogometaša kao što su Zvonimir Boban, Luka Modrić i Eduardo da Silva, nogometne lopte, različita sportska oprema naših izvrsnih sportaša, sportske uspomene…

U akciju su se uključila i Javna vatrogasna postrojba Velika Gorica, a na aukciju su stavili majicu u čast svog kolege vatrogasca Ivana Galekovića, koji je nesretnim slučajem stradao prošle godine prilikom gašenja požara u Velikoj Gorici.

– Na aukciju dajemo majicu sa slikom nesretno preminulog prijatelja, kolege i člana vatrogasne obitelji Ivana Galekovića. Dana 20.07.2019. godine napustio nas je Ivan obavljajući ono što je najviše volio – pomagati drugima. Zato u njegovu spomen, poklanjamo majicu s njegovim likom koju smo tiskali za natjecanje FC ( Fire Combat ) u Rijeci i na kojem smo osvojili naslov prvaka Hrvatske, Ivanu u čast! Nadamo se da ćemo ovim postupkom pripomoći ovoj hvalevrijednoj humanitarnoj akciji za naše najmanje i najmilije. Pozivamo i sve naše kolege Vatrogasce širom Hrvatske da se uključe u ovu humanitarnu akciju – kazali su gorički vatrogasci.

Početna cijena iznosila je 150 kuna, a do sada je ponuđeno 2500 kuna. No, vremena još ima. Aukcija traje do 1. svibnja u podne. Licitirati za ovu majicu možete na Facebook stranici Goričani VG.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno