Povežite se s nama

CityLIGHTS

Na rubu moje djedovine trebao je biti Gold, ali mama je rekla – zvat će se Scotch

Objavljeno

prije 10 godina

na

U New Yorku je te 1990. umrla Greta Garbo, u Oslu je Mihail Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir, u Berlinu je konačno pao Zid, a u Palermu se rodio Mario Balotelli. Ovdje, nešto bliže, počinjao je rat, te godine rodila se Sandra Perković, a Velika Gorica dobila je Scotch. Na uglu Zagrebačke i Zvonimirove – iako, te ulice su se tad malo drukčije zvale – pojavio se novi kafić koji, eno ga, na istome mjestu stoji i 26 godina poslije. Preko puta nekadašnje Robne kuće, kasnije Mercatora, danas Konzuma, uporno prkosi vremenu koje prolazi. Svaki grad ima neka svoja kultna mjesta, birceve koji na neki način pišu povijest društva, a u Velikoj Gorici Scotch svakako spada među takve. Već 26 godina, bez prekida, gazda Cunda i njegovi konobari kuhaju kave, toče pive i okupljaju generacije i generacije Goričana.- Memy, Stotka, Scotch, Kaj, Devetka, Top Gun, sadašnji Baltezar, restoran Park… To je bio gorički đir u vrijeme kad sam otvorio, još smo bili u Jugi. Kakva je tad bila Gorica? “Ljepša. Drukčija. Svi smo se znali, druga je to bila atmosfera… Tijekom rata se puno ljudi doselilo ovdje, iz krajeva koji, ajmo to tako reći, nisu baš urbani. I to je promijenilo struktura grada, u svemu tome dobili smo i puno toga što mi se ne sviđa” – kaže Cunda.Punim imenom Gordan Cundeković, krajem 80-ih konobar iz zagrebačkih kafića Kvazar na Opatovini i Hennesy u Kačićevoj, a od 18. prosinca 1990. zaštitno lice Scotcha.- “Završio sam ugostiteljsku školu, a kako smo imali smo lokal, odlučili smo otvoriti birc. I deda je bio ugostitelj, radio je u Savskom Gaju, nekako mi je to došlo prirodno. I nije baš da sam imao nekakvu točnu ideju kako bi to trebalo izgledati, bilo mi je važno samo otvoriti birc. Čim prije. A i kaj sam ja znao s 21 godinom” – pita se Cunda, danas 47-godišnjak s debelim iskustvom u ugostiteljstvu i s bircem prepoznatljiva imena.

 

6 - Fotografija iz ranih 50-ih, tako je izgledalo mjesto gdje je danas Scotch davno prije nego što je otvorenIsta ekipa tu je od prvog dana, svih 26 godina. Iako, da se njega pitalo, Scotch nikad ne bi bio Scotch.- “Ja sam htio da se zove Gold, po pjesmi od Spandau Balleta. Bio sam dvaput na njihovim koncertima i bilo mi je odlično. A kad smo krenuli uređivati, sve je bilo puno mesinga, pa se i to ime uklapalo… Ali na kraju je moja pokojna mama odlučila. Kad smo otvarali, doveli smo hrpu viskija, stara je gledala kako to slažemo i rekla: ‘Neka se zove Scotch’. I tako je ostalo, budući da mene zapravo ni nije bilo briga. Da je netko htio da se zove Bistro, baš me briga. Bilo mi je samo važno da se konačno otvori, da počnemo raditi” – priča Cundeković.

Scotch je otvoren sedam dana prije Božića 1990. i odmah okupio ljude koji i danas, 26 godina poslije, piju kavu u istom ambijentu. “Poanta je da okupiš stalnu ekipu u bircu. I stvarno ima nekih 20-ak ljudi koji mi dolaze od prvog dana, praktički smo odrasli skupa, to je sve ekipa s kvarta. Ali naravno da se ljudi i mijenjaju “- priča Cunda, prisjećajući se tih prvih godina. “Odmah sam počeo dobro raditi, dijelom i zato što ljudi u to vrijeme baš i nisu imali gdje ići na kavu, bilo je puno manje birceva nego danas. I bilo je odlično sve do sredine 1993., a od tad pa sljedećih pet godina puno sam puta mislio i odustati od svega. Bilo je užasno raditi. Sjećam se, dođumi vojnici u birtiju i sve mi porazbijaju. To je bilo za Veliku Gospu 1993. došli su tu i napravili kaos. Starom su mi pištolj uperili u glavu, uzeli flašu Ballantine’sa, pet coca-cola, razbili sve čaše i otišli. I, naravno, ništa nisu platili” – sjeća se Cunda, uz dodatak da je bilo svega u životu njegova Scotcha, čak i trauma o kojima danas ne želi ni pričati, ni spominjati ih. “Takav je to posao, u svakom bircu bude svega, i lijepog i ružnog…”

 

Ne želim da Scotch izgleda kao svi ostali bircevi

7 - Godine prolaze, sve se mijenja, i Cunda je ostario, ali Scotch se i dalje ne daU to prvo vrijeme Scotch je bio gotovo upola manji nego danas. “Prvo je mama imala frizerski salon, nakon toga tu su bili pizze i bureci ‘Kod Tome’, i na kraju Scotch. Ali nije ovako izgledao u početku, ovo sve je dograđeno naknadno” – kaže Cunda pokazujući na stražnji dio kafića. “Imao sam 35 m2, sad imamo sve skupa 60 m2. U početku su bila dva separea, tri stola i to je to.” Širio se Scotch, mijenjali su se neki detalji, ali kad sa Cundom listaš stare fotografije, shvatiš da je zapravo svih 26 godina ostao isti, prepoznatljiv. “Interijer nikad nisam želio puno mijenjati, nema mi to smisla, nije to taj tip lokala. Drvo je toplo, daje taj neki dojam…” – krenuo je Cunda u taj dio priče kad se u Scotchu pojavila i šefica, supruga Branka. “A evo i šefice za interijer. Dođi, draga… Evo, pita čovjek zašto ne mijenjamo interijer” obratio se suprug supruzi. “Tradicija i prepoznatljivost” kratko je sa smiješkom rekla Branka i pozdravila, ne želeći ometati Cundino izlaganje. “Ma s njom si trebao raditi intervju…” nasmijao se “prvi gospodin” Scotcha i nastavio priču: “Šank mi je radio jedan Slovenac, platio sam ga 23.000 maraka. Toliko je taj koštao Golf ‘dvojka’, ali evo, i danas je tu, nikad ga nisam mijenjao. Stolariju sam platio 15.000 maraka. Znači, dva prozora i vrata. Užasno je skupo sve bilo, puno drukčije nego danas, teško bi tu bilo nešto bitno mijenjati. A i ne želim. Što, da ga uredim da izgleda kao i svi ostali kafići? Nema smisla.” Svih ovih godina gazda je redovno i radio konobarski posao, stalno je tu, u kontaktu s ljudima. I tako već 26 godina.

“Potroši čovjeka posao kroz godine, sav sam slomljen, meniskus mi je otišao, ali držim se. I danas mi se, iskreno, čini da je u Gorici više ljudi koje poznajem nego onih koje ne poznajem. Stvarno znam ‘milijardu’ ljudi. Baš mi kaže i sin nekidan: ‘Tata, koliko ti ljudi poznaješ…’ Rekoh: ‘Sine, dugoimam birtiju’. Stvarno se puno generacija tu promijenilo…” vrti film Cunda.

 

Cundekovići su imali cijeli ‘osmi mart’, ali…

Ljudi odrastaju, završavaju fakultete, žene se, dobivaju djecu, Gorica raste kao grad, a Scotch ostaje tu. U svom, prepoznatljivom obliku, s prepoznatljivim licima oko šanka. “Mislim da nisam imao više od 30 konobara u ovih 26 godina, rijetko su se mijenali. Neki, nažalost, više ni nisu među nama…Godinama je tu radio i brat Tomislav, danas gazda Passagea, ali on je otišao svojim putem…” A u Scotchu se nije previše mijenjao ni sastav gostiju, ni glazba. ‘Cajkama’ je, recimo, ulaz u Scotch zabranjen. I tako će i ostati. “To me danas i izdvaja, mene i Dobar dan. Oliver i Mišo kod mene su zadnja linija obrane” – smije se Cunda, koji nakon svih tih godina ne žali ni za čim, ali opet… “Puno je tu odricanja, puno sam puta želio i odustati, jako puno. Ovo zahtjeva previše truda za malo love. Stalno treba investirati dalje, troškova je jako puno…” Dobra je okolnost u cijeloj toj priči što je zemlja na kojoj je Scotch vlasništvo obitelji Cundeković. I to već gotovo stotinu godina. “I deda mi je bio ugostitelj, držao je pljeskavice u Savskom Gaju, dolazio mu je i Johnny Štulić. Ja sam bio klinac, ali sjećam se da ga se nitko nije usudio tražiti autogram” – počinje Cunda priču o lozi Cundekovića, plemenitašima iz Velike Mlake. “Da, Cundekovići su iz Mlake, tamo uz prugu je bilo je veliko imanje, gomila zemlje. Moj djed je
tijekom prvog svjetskog rata bio časnik austo-ugarske vojske, a 1918. je dobio svoj dio love od tog posjeda u Mlaki i kupio 126 jutara zemlje u Ivanovom Selu, blizu Daruvara. Radio je tamo bijelo zlato, bio je veliki zemljoposjednik, radio i sa pšenicom, prodavao konje u Beču i Pešti…” priča Gordan.

 

Tata je prodao rodnu kuću da bi se rodio Scotch

9 - Tata Juraj bio je golman Radnika, kasnije i direktor kluba u prvoligaško vrijemeProblemi su nastali kad su lokalni razbojnici počeli “čarugariti”, pljačkati sve u kraju, pa je deda odlučio vratiti se u rodni kraj. “Deda je sve prodao i došao u Goricu 1928. Sve ovo kupio je od Ivana Hribara, čovjeka koji je imao valjda pola Gorice, od ciglane u Mraclinu do tramvaja koji su vozili po Gorici. On je otišao u Beč, a deda je uzeo sve ovo, od ceste na kojoj je sad Scotch, skroz do srednje škole, do današnjeg Avigora, i do smeđe zgrade u Zvonimirovoj. Bara koja je tu nekad bila, bila je granica naše zemlje” – objašnjava unuk velikog goričkog zemljoposjednika Juraja Cundekovića. “Sve to bilo je naše, cijeli ‘osmi mart’, ali komunisti su nam u više navrata većinu toga oduzeli. I zato nam nisu baš bili omiljeni… Sjećam se, kad je Tito umro, morali smo u školi napisati sastavak ‘Kako je moja obitelj podnijela smrt druga Tita’. I ja napišem: Rekao sam tati da je umro drug Tito. On je baš tad kosio travu, pogledao me i rekao ‘Tako mu i treba, pi..a mu materina’. I ispala totalna piz…ija, starci su mi morali dolaziti u školu, ha, ha… Ali što sam ja znao, imao sam 11 godina” – smije se Cunda.

Dio zemlje su Cundekovići i prodali, i to u novije vrijeme. “Zemlju na kojoj je bio Vegos prodali smo 1990. da bi otvorili Scotch. To je bila kuća mojih dede i bake, moj stari se rodio u toj kući. Znači, prodao je djedovinu da se otvori Scotch. I baš zato sve ovo ima takvu emotivnu vrijednost. Nema tih para… Zapravo, moraš me izuti iz cipela da bi ovo sve prodao jednoga dana” – kaže Cunda. “Iako, i to je opcija. Jednako kao što je opcija i gurati još 26 godina…” Scotch u budućnosti? “Da, imam plan, za dobru paru riješiti se svega ovoga i lagano se ‘upenzionisati’. Ali, kažem, samo u slučaju da ponuda bude stvarno jako, jako dobra. Ako ne bude, probat ću odraditi još 26 godina u ovom ili onom obliku. Jedino znam da ga ne mislim iznajmiti, to ne dolazi u obzir. Bojim se da bi netko ovo sve upropastio” – otvoreno kaže Cunda, respektirajući uspomenu na djeda Jurja, ali i sve što je tata Juraj napravio da bi Scotch postojao.

 

Juraj, Juraj, Juraj, Jurija i ‘novi Cunda’ – mali Gabrijel

Nego, odakle onda ovo Gordan, zašto i on nije Juraj? “Jesam, jesam, ja sam Gordan Juraj. A kćer mi se zove Jurija” – govori Cunda, koji ima i sina, najmlađeg člana obitelji: “On je Gabrijel, iako je trebao biti Eduardo. Ali baš kad se rodio, Eduardo je otišao u Arsenal pa sam od toga odustao.” Tu se opet u priču uključila supruga Branka… “Ma pusti ga, nije bilo šanse da bude Eduardo, to su bile samo njegove želje…” Unatoč svemu, dobro se Cunda nosi s godinama, ne bi mu čovjek dao 47, ali nasljednik je već spreman. Iako, tata bi radije da Gabrijel ode drugim putem. “Sine, jel tako da ćeš, kad odrasteš, biti stomatolog, a ne birtijaš” – obratio se Cunda svom Gabrijelu, a on se, dobro dijete, mogao samo složiti. “Dobro, tata…” Već sad ponekad pomogne tati, pokupi čaše sa stolova, Cundekovići očito idu dalje. I Scotch. Kao dio identiteta grada, kao mjesto na kojem se okupljaju generacije i generacije. I čini se da će se još godinama dolaziti tu, preko puta “robne”, na rub djedovine obitelji Cundeković, među dobro poznatu ekipu, ljude kojima je ovo već 26 godina drugi dnevni boravak. Valjda ima razloga zašto je tako…

 

U Scotchu Šerbedžija pije čaj, a Severina ne mora platiti

5 - nekad je lokal bio upola manji, terasa također, ali i Scotch je rastao tijekom godinaUz stalnu goričku ekipu, ljude svih generacija, u Scotchu su sjedili, na šank se naslanjali, i mnogi poznati. Sportaši, glazbenici, političari, ali i jedan glumac. “Rade Šerbedžija je dolazio više puta, frajer je odličan. Nabije šešir na glavu, sagne se da ga nitko ne skuži i pije čaj. Da, pio je čaj, ne znam što mu je bilo, valjda zato što je dolazio ujutro… I tek kad ide platiti skine šešir, ljudi ga odmah skuže, a on pozdravi i ode. Evo, tu je sjedio, za ovim stolom, valjda dva sata” – pokazuje Cunda rukom stol ispod televizije. “Bila je tu i Severina. Potpisivala je ploče u bivšim Muzakalijama, tu preko puta, pa je cura došla na cugu. Bilo je to negdje 2000. godine, prije ‘skandala’. Počastio sam nju i društvo, naravno” – smije se Cunda, koji pamti i jednog velikog nogometaša iz vremena dok je bio još mali. “Štef Deverić mi je krizmani kum, strašna sam faca bio u Gorici tad, jedino ja sam imao kuma koji je prvak Juge, ha, ha. I često je dolazio tu, a negdje 2004. doveo je Luku Modrića na cugu. Taman se vratio iz Zrinjskog, tamo mu je Štef bio trener. Sjeli su tu i Deverić je rekao: ‘Ovaj mali bu ti bil najbolji igrač Dinama za par godina’. Kaže moj stari: ‘Ma kaj ti je, kakav glavni igrač, vidi kak je mali, mršav, nemaš ga kaj za vidjeti’. A Štef mu kaže: ‘Buš videl. Za Kranjačara je ovaj mali televizor u boji’. Nakon toga je otišao u Inter, šest mjeseci poslije u Dinamo i sve dalje se zna”

 

Okupljalište Boysa?

“Da, ali tu nema baš ništa loše…Scotch i nogomet teško je razdvojiti, gotovo nemoguće. I ne samo zato što se tu gleda Liga prvaka, košarka, rukomet…” Dugo je slovio za bazu goričkih Boysa, okupljalište navijača. Sjetit će se mnogi i da ga se zato znalo izbjegavati, ljudi koji su bili izvan tih krugova zazirali su od takvog okruženja. “Moguće, ali nikad nisam imao s tim problema. I ja sam bio navijač, prva Dinamova utakmica mi je bila kad sam imao 11 godina, stari me vodio na Benficu, Abid Kovačević je zabio za 1-0 iz penala. Bio sam i u Beogradu, na završnici Kupa. Kako je bilo? Super, svi su se urotili protiv nas, navijači Zvezde, Partizana i Sarajeva” – sjeća se Cunda, koji više ne ide na Dinamo. Često u onim kasnim noćnim razgovorima za šankom, kad se ekipa reducira, krene priča o Dinamu. I gazda Scotcha je među onima koji ne žele ovakav Dinamo. “Pet, šest godina nisam bio na utakmici, zadnja mi je bila Ajax u Zagrebu. A zadnje gostovanje Tottenham u Londonu 2008.” – pamti sve Cunda, dodajući da bi se na tribine vratio da se dogodi… “Renesansa! Ovo što sad imamo je paranormalna situacija.” Zaključak, i nije čudno da su se Boysi oduvijek okupljali baš kod njega. I da ih Cunda sve poznaje, i prošle generacije, i ovu aktualnu. “Puno je tu predraasuda, ali imaju Boysi i drugo lice. Evo, tko je organizirao Humanitarku? To su klinci od 25 godina. Stalno rade takve akcije, pomažu ljudima… Dali su si truda da pokažu svoju dobru crtu, to ne treba zaboraviti” – ističe Cunda.

 

Kako su igrači Radnika bacili njegovih 800 maraka u publiku

U vremenima kad većina od bilo kakvog davanja love u bilo što bježe kao vrag od tamjana, Cunda i Scotch odlučili su pomoći HNK Gorici koliko mogu. Na utakmicama našeg drugoligaša, na glavnom terenu, stoje reklame dvaju goričkih kafića, Rojca i Scotcha. “Nije to ništa novo, pa bio sam sponzor i Radniku još 1993. godine. kupio sam im i dresove u boji Napolija, a u njima su odigrali jednu utakmicu. Pisalo im je na prsima Scotch, odigrali su tu jednu utakmicu i bacili ih u publiku kad su ostali u ligi. I ode mojih 800 maraka, koliko sam ih platio” – smije se Cunda, koji je sve to gledao s tribina, ali ni do jednog “svog” dresa nije uspio doći.

Preneseno iz Reportera broj 352

Povezane teme:

CityLIGHTS

Obnova, novi kadrovi i povratak kući: razgovor s ravnateljicom Ivanom Kokić Ajazaj

Unatoč brojnim izazovima, od manjka stručnog kadra do organizacije rada tijekom obnove zgrade, u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica prevladava optimizam i želja za stvaranjem kvalitetnijih uvjeta za djecu i korisnike.

Objavljeno

prije 4 sata

na

20. svibnja 2026.

Objavio/la

Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica već godinama ima važnu ulogu u pružanju podrške djeci s teškoćama u razvoju te njihovim obiteljima, a iza svakodnevnog rada ustanove stoji tim stručnjaka koji nastoji osigurati kvalitetno i poticajno okruženje za svakog korisnika.

O izazovima u sustavu, potrebama djece i mladih te planovima za daljnji razvoj ustanove pročitajte što kaže ravnateljica Ivana Kokić Ajazaj.

Je li bio izazov odlučiti krenuti u nove vode i postati ravnateljica ovako važne ustanove?

– Prije ove uloge, bila sam voditeljica ustanove za djecu s teškoćama u Brezovici. Mogu reći da je bila teška odluka jer Brezovica ima posebno mjesto u mom srcu, ali sam osjetila da je trenutak krenuti dalje.

Što Vas je motiviralo da se prijavite na ovo radno mjesto?

– Svoju motivaciju bih usporedila s motivacijom posla vatrogasaca. Što vatrogasce motivira da idu gasiti požar, da stave na raspolaganje vlastiti život? U prijevodu, nekako nisam razmišljala, to samo ide, to je samo došlo.

Kako komentirate spoznaju da ste izašli iz svoje zone komfora i ušli u jedan požar koji je plamtio više godina u ovome centru?

– Mislim da je to malo teško za sada reći što je plamtilo. Općenito je sustav socijalne skrbi sustav koji zahtjeva puno volje, snage, energije, ljubavi, motivacije, empatije, razumijevanja i tolerancije. Zapravo, svaki dan je jedan mali požar ili veći požar i treba se znat snaći u tim situacijama, a to zaista nije lako. Nije bilo niti prije, niti je sada, niti će ikada biti.

U ovih skoro četiri mjeseca što ste na funkciji ravnateljice, jeste li detektirali najvažnije probleme Centra koje treba riješiti u vašem mandatnom razdoblju?

– Rekla bih da jesam. Trenutno nam je najveći fokus obnova ljudskih resursa i zapošljavanje. Trebamo procijeniti koliko nam ljudi treba da bi određeni posao dobro funkcionirao. U izradi nam je i novi pravilnik o sistematizaciji gdje ćemo neke stvari pokušati poboljšati i pripremiti se za nove izazove u budućnosti.

S obzirom na to da je u pitanju osjetljiva socijalana skrb, imate li problema s manjkom kadra?

– Puno ljudi je otišlo, moram zaista to potvrditi. To nije samo dojam, to je realitet s kojim se svaki dan moramo znati nositi i to zaista nije lako. Ovom prilikom zahvalila bih kolegama koji su ostali, koji štite naš Centar, koji čuvaju struku, koji se ovdje svaki dan zalažu da standardi i kvaliteta ostanu na jednom zavidnom nivou.

Koliko bi, prema vašoj procjeni, u ovom trenutku minimalno trebalo zaposliti novih stručnjaka i mladih kadrova kako bi škola i Centar mogli normalno funkcionirati?

– Trenutno su u tijeku natječaji za četiri edukacijska rehabilitatora, jednog logopeda, dva medicinska tehničara, jednu kuharicu i jednu spremačicu. To je veliki broj, ali to je sukladno pravilniku koji je donesen 2020. godine kada je bilo 68 učenika, a sad ih je 90. Također, u tijeku su natječaji i za glazbenog i likovnog terapeuta.

Spomenuli ste potrebu za logopedom, to je jedno od najtraženijih zanimanja u sustavu socijalne skrbi?

– Istina, to je jedno od najtraženijih zanimanja, zaista ih je teško pronaći. Mi smo sada dobili potporu od grada Velike Gorice, što bih se htjela zahvaliti. Jedan od dobivenih iznosa, ukoliko pronađemo logopede, omogućit će nam 200 tretmana. To su tretmani s kojima bismo mogli osigurati dolazak logopeda koji već rade u nekoj svojoj privatnoj praksi ili da isti dođu k nama i rade kao vanjski suradnici. Započeli smo i pregovore s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u nadi da bi studente apsolvente mogli angažirati da rade s nama.

Kako biste ocijenili suradnju u ovih par mjeseci s Gradom?

– Suradnja je u proteklih nekoliko mjeseci konačno profunkcionirala. Puno nam znači što je gradonačelnik Krešimir Ačkar izašao u susret našem vapaju u pomoć kada su u pitanju logopedi. Također, pomogao nam je posuditi jedan kontejner u koji smo privremeno smjestili naše stvari dok traje obnova Centra. No, ono najbitnije, podržao je cijelu našu obnovu i na taj način nam dao vjetar u leđa.

Kada je krenula obnova, koliko će trajati i što će se obnoviti?

– Obnova je krenula nedavno, prije nekih dva tjedna bih rekla. Radovi su u punom jeku i svaki dan se vidi veliki napredak. Trenutno su radovi rušenja. Za sada se snalazimo najbolje kako znamo, trudimo se. Nadamo se da će, kada to sve završi, Centar dobiti novo ruho i dobiti novi potencijal za idućih dvjesto godina.

Po Vašem miljenju, kada bi mogli očekivati povratak djelatnika i učenika u ovu hvale vrijednu zgradu koja je simbol grada Velike Gorice?

– Moram se složiti s Vama da je ta zgrada zaista jedan lijepi simbol i nije samo naš simbol Centra, nego simbol cijeloga grada. Samim time, ova obnova, zaslužuje apsolutnu pažnju i pozornost. Teško mi je reći točno kada će završiti, ali postoji planirani rok. Ugovoreni rok je 15 mjeseci što znači da ćemo školsku godinu 2027./2028. vratiti se u naše prostorije.

Što za Vas i vaše djelatnike znači ova zgrada, ova škola?

– To nije samo zgrada, tamo se svi osjećaju kao kod kuće. Tamo su djeca u svom prostoru koji je potpuno prilagođen njima i siguran za njih. Također, tu je i Centar koji ima svoju iznimno dugu povijest. Obilježit ćemo 87. obljetnicu i povratak tamo znači  više od povratka u samu zgradu. Znači povratak svojoj kući, svome domu, a svi koji su izgubili svoj dom, znaju da kakav god on bio, nama je najdraži i najmiliji. Taj povratak je nešto što svi jedva čekamo i nešto čemu se svi nadamo.

Što nam možete reći o izdvojenoj lokaciji u Kolodvorskoj gdje su radno-proizvodne aktivnosti?

– Tako je, tamo imamo odjel radno-proizvodnih aktivnosti, ali imamo i djecu koja su na smještaju. Taj odjel dugi niz godina radi i kreira prekrasne rukotvorine tako da smo ponosni na sve što naši korisnici i naša djeca proizvedu. Tamo djeluje i školska zadruga koja je nedavno bila na županijskim susretima Zagrebačke županije. Na susretu se prezentiralo tridesetak škola, a ja moram posebno pohvaliti našu Zadrugu koja je osvojila deveto mjesto. Mislim da je to zaista jedan lijep uspjeh naših učenika i kolegice Kristine Majdak koji to sve vodi.

Svake godine je Centar obilježavao godišnjicu utemeljenja u mjesecu svibnju, ove godine će biti malo drugačije. Možete li nam nešto više reći o tome?

– Ove godine ćemo se okupiti u našem parku iza zgrade sa svim korisnici, svim učenicima, roditeljima i osobama koje će doći u pratnji naših korisnika i učenika. Bit ćemo svi na jednom mjestu, svi ćemo se podružiti, bit će čak i zvuk gitare, miris ćevapa i slično. Ponajviše ćemo tako organizirati kako bi se upoznali na jedan neformalan način, da malo zaplešemo, zapjevamo skupa, da pokažemo što sve znamo i što sve radimo s našom djecom. Tu će biti i jedan kutak za pitanja roditelja, kojih svakako uvijek ima puno i svaki mali korak i napredak naše djece je vrlo značajan i vrlo velik. Uvijek smo tu za njih i moram reći da imamo jako lijepu suradnju s roditeljima. Podržavaju nas, pomažu nam, angažirali su se i oko sponzorstva, oko donacija kako bi nam omogućili što ljepši i što nezaboravniji trenutak tog dana koji želimo pokloniti našoj djeci.

Imate li nešto za kraj što biste voljeli podijeliti o Centru?

– Zahvaljujem se svima koji zapravo žele podržati rad Centra, koji nam žele pomoći, koji nam žele biti partneri, koji nam žele biti sponzori. To nam je zaista veliki vjetar u leđa. Zaista se zahvaljujem i svaka pomoć bi nam dobro došla.

Unatoč brojnim izazovima, od manjka stručnog kadra do organizacije rada tijekom obnove zgrade, u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica prevladava optimizam i želja za stvaranjem kvalitetnijih uvjeta za djecu i korisnike. Kako ističe ravnateljica Ivana Kokić Ajazaj, cilj je očuvati kvalitetu rada Centra te korisnicima omogućiti sigurno i poticajno okruženje, a povratak u obnovljenu zgradu mnogi već sada doživljavaju kao povratak vlastitom domu.

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Velika Gorica pet dana u znaku glazbe, tehnologije i sadržaja za sve generacije

Objavljeno

prije 6 sati

na

20. svibnja 2026.

Objavio/la

Foto: Morena Martinović/Cityportal

Velika Gorica će od 3. do 7. lipnja ponovno biti domaćin Dana mladih i obitelji te 13. VG Festa, manifestacije koja u Parku dr. Franje Tuđmana donosi bogat program posvećen glazbi, tehnologiji, kreativnosti i druženju svih generacija.

Fokus na mlade i moderne sadržaje

Ovogodišnji program posebno je usmjeren na djecu i mlade, a posjetitelje očekuju gaming zone, umjetna inteligencija, virtualna stvarnost, robotika, STEM radionice, plesni programi i brojni interaktivni sadržaji.

Gradonačelnik Krešimir Ačkar istaknuo je kako manifestacija potvrđuje da Velika Gorica posljednjih godina ulaže u sadržaje koji grad čine kvalitetnijim mjestom za život svih generacija.

– Park dr. Franje Tuđmana postaje jedna od najvažnijih lokacija u gradu povodom Dana mladih i obitelji i 13. VG Festa. Velika Gorica posljednih godina sustavno ulaže u sadržaj koji čine naš grad kvalitetnijim za život svih generacija, a upravo ova manifestacija postaje najbolji primjer kako učini i pretvoriti određenu lokaciju u mjesto susreta i kreativnosti“, rekao je Ačkar.

Direktorica Turističke zajednice Maja Toth naglasila je kako program prati interese novih generacija kroz spoj tehnologije, edukacije i zabave.

– Danas mladi traže iskustvo, interakciju i sadržaje koji spajaju tehnologiju, kreativnost, edukaciju i zabavu, a upravo to želimo ponuditi u Velikoj Gorici“, poručila je Toth.

Prvi puta u Velikoj Gorici

Jedna od najvećih novosti ovogodišnjeg izdanja je Phygital Football turnir koji se organizira u suradnji s Hrvatskim e Sport savezom. Riječ je o konceptu koji spaja digitalni gaming i stvarni nogomet pa se natjecanja odvijaju i na konzolama i na pravom nogometnom terenu. Turnir će biti održan u subotu, 6. lipnja, a Velika Gorica postat će jedan od rijetkih hrvatskih gradova koji ovakav format donosi u sklopu javne manifestacije. Program donosi i VR kino nastalo u suradnji s pustolovom i putopiscem Davor Rostuhar te Klubom za ekspedicionizam i kulturu KEK. Posjetitelji će kroz VR headsete i 360° sadržaje moći doživjeti virtualna putovanja, prirodne krajolike i dokumentarne sadržaje na potpuno drugačiji način.

Koncerti mladih izvođača i regionalnih zvijezda

Manifestacija i ove godine daje prostor mladim glazbenicima i lokalnoj sceni. U četvrtak, 4. lipnja, nastupit će mladi izvođač Bruno Rački, dok je subota rezervirana za koncert velikogoričkog benda Retrodukcija. Petak navečer donosi koncert regionalne glazbene zvijezde Hanke Paldum, koja će prvi put nastupiti u Velikoj Gorici.

Ovogodišnji Petek na Gorice održavat će se u petak i subotu, uz mini sajam cvijeća, VG buvljak, domaće proizvode i rukotvorine lokalnih izlagača. Posjetitelje očekuje i Burger Corner by BBQ Hot Yard iza kojeg stoji velikogorički BBQ majstor Davor Šušković.

Gaming, robotika i STEM radionice

Subotnji i nedjeljni program posebno je posvećen tehnologiji i kreativnosti. U suradnji s Notum Robotics i Geek Clubom organiziraju se radionice robotike, umjetne inteligencije i programiranja, kao i gaming turniri, VR sadržaji i PlayStation zone. Djeca i mladi moći će sudjelovati u upravljanju robotima i dronovima, mini utrkama i STEM radionicama, dok će Formula Student Alpe Adria ponovno biti dio programa kroz ForSTEM radionice i simulator Formula Student bolida.

Dio programa rezerviran je i za ekološke radionice „Ne vegetiraj – Eko reagiraj“, kroz koje će posjetitelji učiti o održivosti, prirodnoj kozmetici i ekologiji. Organizira se i edukativna radionica „Zavirite u život pčele – bez pčela“ u suradnji s OPG-om Tomislav Antolčić, posvećena važnosti pčela i očuvanju prirode.

Festival dječjeg smijeha i plesni program

Subotnje poslijepodne donosi Festival dječjeg smijeha uz animacije, photo booth, dječji disco i veliki pjena party. Nastupit će i poznati mađioničari Jozo Bozo i Jole Cole. Program uključuje i nastupe Turopoljskih mažoretkinja te završni plesni program Good Vibration – Dance Edition u organizaciji Plesnog kluba Megablast, uz različite plesne stilove od hip-hopa do suvremenog plesa.

U sklopu manifestacije u Veliku Goricu stiže i Muzej smijeha, prvi takav muzej u Hrvatskoj, koji će predstaviti interaktivni festivalski program namijenjen svim generacijama.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Posebne pogodnosti i popusti ove subote u KTC-u

Subotnja akcija kupcima donosi priliku za povoljniju proljetnu kupnju, pripremu vrta i nabavu potrebnih proizvoda uz razne pogodnosti.

Objavljeno

prije 6 sati

na

20. svibnja 2026.

Objavio/la

Trgovački centar KTC Velika Gorica ove subote, 23. svibnja, priprema posebne pogodnosti za kupce, a članove KTC Kluba vjernosti očekuju dodatni popusti, dupli bodovi i pokloni.

Tijekom jednodnevne akcije članovi Kluba vjernosti ostvaruju duple bodove pri kupnji u supermarketu, restoranu, poljoljekarni i na benzinskoj postaji. Za jednokratnu kupnju od najmanje 50 eura u supermarketu, poljoljekarni, restoranu ili na benzinskoj postaji kupci dobivaju i gratis staklenu bočicu.

Dodatne pogodnosti pripremljene su i u KTC poljoljekarni gdje će na krmne smjese za ishranu domaćih životinja vrijediti popust od 10 posto. Popusti vrijede za sve oblike plaćanja, a ostvaruju se uz predočenje kartice KTC Kluba vjernosti. Akcija se ne odnosi na već snižene proizvode ni artikle koji su uključeni u druge akcijske ponude, dok će se svi popusti obračunavati na blagajni.

Subotnja akcija kupcima donosi priliku za povoljniju proljetnu kupnju, pripremu vrta i nabavu potrebnih proizvoda uz dodatne pogodnosti za članove Kluba vjernosti.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 1 dan

na

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji,  pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

 Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Ministar Ružić obišao radove na obnovi Centra za odgoj i obrazovanje

Novi prostori trebali bi donijeti suvremenije uvjete rada i kvalitetnije usluge za ukupno 182 djece uključene u sustav obrazovanja i socijalne skrbi.

Objavljeno

prije 2 dana

na

18. svibnja 2026.

Objavio/la

Foto: mrosp.gov.hr

Vrijedna obnova Centra za odgoj i obrazovanje u Velikoj Gorici, teško oštećenog u potresu, trebala bi biti završena do rujna 2027. godine, a projekt financiran iz državnog proračuna procijenjen je na više od šest milijuna eura.

Tijekom posjeta Velikoj Gorici ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić obišao je radove na obnovi zgrade Centra u Zagrebačkoj ulici. U pratnji su bili gradonačelnik Krešimir Ačkar i ravnateljica ustanove Ivana Kokić Ajazaj.

Novi prostori trebali bi donijeti suvremenije uvjete rada i kvalitetnije usluge za ukupno 182 djece uključene u sustav obrazovanja i socijalne skrbi. Uz infrastrukturnu obnovu planirano je i tehnološko opremanje Centra. Privremeni prostor nalazi se u najmu Međunarodne zračne luke Zagreb. Ravnateljica Ivana Kokić Ajazaj pritom je istaknula važnost suradnje sa Zračnom lukom koja traje od 2016. godine, kada je potpisana Povelja o suradnji i prijateljstvu s ciljem poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju na području Velike Gorice.

Ministar Ružić zahvalio je upravi zračne luke na kontinuiranoj podršci Centru, ocijenivši suradnju institucija i lokalne zajednice važnim primjerom pomoći djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno