U New Yorku je te 1990. umrla Greta Garbo, u Oslu je Mihail Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir, u Berlinu je konačno pao Zid, a u Palermu se rodio Mario Balotelli. Ovdje, nešto bliže, počinjao je rat, te godine rodila se Sandra Perković, a Velika Gorica dobila je Scotch. Na uglu Zagrebačke i Zvonimirove – iako, te ulice su se tad malo drukčije zvale – pojavio se novi kafić koji, eno ga, na istome mjestu stoji i 26 godina poslije. Preko puta nekadašnje Robne kuće, kasnije Mercatora, danas Konzuma, uporno prkosi vremenu koje prolazi. Svaki grad ima neka svoja kultna mjesta, birceve koji na neki način pišu povijest društva, a u Velikoj Gorici Scotch svakako spada među takve. Već 26 godina, bez prekida, gazda Cunda i njegovi konobari kuhaju kave, toče pive i okupljaju generacije i generacije Goričana.- Memy, Stotka, Scotch, Kaj, Devetka, Top Gun, sadašnji Baltezar, restoran Park… To je bio gorički đir u vrijeme kad sam otvorio, još smo bili u Jugi. Kakva je tad bila Gorica? “Ljepša. Drukčija. Svi smo se znali, druga je to bila atmosfera… Tijekom rata se puno ljudi doselilo ovdje, iz krajeva koji, ajmo to tako reći, nisu baš urbani. I to je promijenilo struktura grada, u svemu tome dobili smo i puno toga što mi se ne sviđa” – kaže Cunda.Punim imenom Gordan Cundeković, krajem 80-ih konobar iz zagrebačkih kafića Kvazar na Opatovini i Hennesy u Kačićevoj, a od 18. prosinca 1990. zaštitno lice Scotcha.- “Završio sam ugostiteljsku školu, a kako smo imali smo lokal, odlučili smo otvoriti birc. I deda je bio ugostitelj, radio je u Savskom Gaju, nekako mi je to došlo prirodno. I nije baš da sam imao nekakvu točnu ideju kako bi to trebalo izgledati, bilo mi je važno samo otvoriti birc. Čim prije. A i kaj sam ja znao s 21 godinom” – pita se Cunda, danas 47-godišnjak s debelim iskustvom u ugostiteljstvu i s bircem prepoznatljiva imena.

Ista ekipa tu je od prvog dana, svih 26 godina. Iako, da se njega pitalo, Scotch nikad ne bi bio Scotch.- “Ja sam htio da se zove Gold, po pjesmi od Spandau Balleta. Bio sam dvaput na njihovim koncertima i bilo mi je odlično. A kad smo krenuli uređivati, sve je bilo puno mesinga, pa se i to ime uklapalo… Ali na kraju je moja pokojna mama odlučila. Kad smo otvarali, doveli smo hrpu viskija, stara je gledala kako to slažemo i rekla: ‘Neka se zove Scotch’. I tako je ostalo, budući da mene zapravo ni nije bilo briga. Da je netko htio da se zove Bistro, baš me briga. Bilo mi je samo važno da se konačno otvori, da počnemo raditi” – priča Cundeković.

Scotch je otvoren sedam dana prije Božića 1990. i odmah okupio ljude koji i danas, 26 godina poslije, piju kavu u istom ambijentu. “Poanta je da okupiš stalnu ekipu u bircu. I stvarno ima nekih 20-ak ljudi koji mi dolaze od prvog dana, praktički smo odrasli skupa, to je sve ekipa s kvarta. Ali naravno da se ljudi i mijenjaju “- priča Cunda, prisjećajući se tih prvih godina. “Odmah sam počeo dobro raditi, dijelom i zato što ljudi u to vrijeme baš i nisu imali gdje ići na kavu, bilo je puno manje birceva nego danas. I bilo je odlično sve do sredine 1993., a od tad pa sljedećih pet godina puno sam puta mislio i odustati od svega. Bilo je užasno raditi. Sjećam se, dođumi vojnici u birtiju i sve mi porazbijaju. To je bilo za Veliku Gospu 1993. došli su tu i napravili kaos. Starom su mi pištolj uperili u glavu, uzeli flašu Ballantine’sa, pet coca-cola, razbili sve čaše i otišli. I, naravno, ništa nisu platili” – sjeća se Cunda, uz dodatak da je bilo svega u životu njegova Scotcha, čak i trauma o kojima danas ne želi ni pričati, ni spominjati ih. “Takav je to posao, u svakom bircu bude svega, i lijepog i ružnog…”

Ne želim da Scotch izgleda kao svi ostali bircevi

U to prvo vrijeme Scotch je bio gotovo upola manji nego danas. “Prvo je mama imala frizerski salon, nakon toga tu su bili pizze i bureci ‘Kod Tome’, i na kraju Scotch. Ali nije ovako izgledao u početku, ovo sve je dograđeno naknadno” – kaže Cunda pokazujući na stražnji dio kafića. “Imao sam 35 m2, sad imamo sve skupa 60 m2. U početku su bila dva separea, tri stola i to je to.” Širio se Scotch, mijenjali su se neki detalji, ali kad sa Cundom listaš stare fotografije, shvatiš da je zapravo svih 26 godina ostao isti, prepoznatljiv. “Interijer nikad nisam želio puno mijenjati, nema mi to smisla, nije to taj tip lokala. Drvo je toplo, daje taj neki dojam…” – krenuo je Cunda u taj dio priče kad se u Scotchu pojavila i šefica, supruga Branka. “A evo i šefice za interijer. Dođi, draga… Evo, pita čovjek zašto ne mijenjamo interijer” obratio se suprug supruzi. “Tradicija i prepoznatljivost” kratko je sa smiješkom rekla Branka i pozdravila, ne želeći ometati Cundino izlaganje. “Ma s njom si trebao raditi intervju…” nasmijao se “prvi gospodin” Scotcha i nastavio priču: “Šank mi je radio jedan Slovenac, platio sam ga 23.000 maraka. Toliko je taj koštao Golf ‘dvojka’, ali evo, i danas je tu, nikad ga nisam mijenjao. Stolariju sam platio 15.000 maraka. Znači, dva prozora i vrata. Užasno je skupo sve bilo, puno drukčije nego danas, teško bi tu bilo nešto bitno mijenjati. A i ne želim. Što, da ga uredim da izgleda kao i svi ostali kafići? Nema smisla.” Svih ovih godina gazda je redovno i radio konobarski posao, stalno je tu, u kontaktu s ljudima. I tako već 26 godina.

“Potroši čovjeka posao kroz godine, sav sam slomljen, meniskus mi je otišao, ali držim se. I danas mi se, iskreno, čini da je u Gorici više ljudi koje poznajem nego onih koje ne poznajem. Stvarno znam ‘milijardu’ ljudi. Baš mi kaže i sin nekidan: ‘Tata, koliko ti ljudi poznaješ…’ Rekoh: ‘Sine, dugoimam birtiju’. Stvarno se puno generacija tu promijenilo…” vrti film Cunda.

Cundekovići su imali cijeli ‘osmi mart’, ali…

Ljudi odrastaju, završavaju fakultete, žene se, dobivaju djecu, Gorica raste kao grad, a Scotch ostaje tu. U svom, prepoznatljivom obliku, s prepoznatljivim licima oko šanka. “Mislim da nisam imao više od 30 konobara u ovih 26 godina, rijetko su se mijenali. Neki, nažalost, više ni nisu među nama…Godinama je tu radio i brat Tomislav, danas gazda Passagea, ali on je otišao svojim putem…” A u Scotchu se nije previše mijenjao ni sastav gostiju, ni glazba. ‘Cajkama’ je, recimo, ulaz u Scotch zabranjen. I tako će i ostati. “To me danas i izdvaja, mene i Dobar dan. Oliver i Mišo kod mene su zadnja linija obrane” – smije se Cunda, koji nakon svih tih godina ne žali ni za čim, ali opet… “Puno je tu odricanja, puno sam puta želio i odustati, jako puno. Ovo zahtjeva previše truda za malo love. Stalno treba investirati dalje, troškova je jako puno…” Dobra je okolnost u cijeloj toj priči što je zemlja na kojoj je Scotch vlasništvo obitelji Cundeković. I to već gotovo stotinu godina. “I deda mi je bio ugostitelj, držao je pljeskavice u Savskom Gaju, dolazio mu je i Johnny Štulić. Ja sam bio klinac, ali sjećam se da ga se nitko nije usudio tražiti autogram” – počinje Cunda priču o lozi Cundekovića, plemenitašima iz Velike Mlake. “Da, Cundekovići su iz Mlake, tamo uz prugu je bilo je veliko imanje, gomila zemlje. Moj djed je
tijekom prvog svjetskog rata bio časnik austo-ugarske vojske, a 1918. je dobio svoj dio love od tog posjeda u Mlaki i kupio 126 jutara zemlje u Ivanovom Selu, blizu Daruvara. Radio je tamo bijelo zlato, bio je veliki zemljoposjednik, radio i sa pšenicom, prodavao konje u Beču i Pešti…” priča Gordan.

Tata je prodao rodnu kuću da bi se rodio Scotch

Problemi su nastali kad su lokalni razbojnici počeli “čarugariti”, pljačkati sve u kraju, pa je deda odlučio vratiti se u rodni kraj. “Deda je sve prodao i došao u Goricu 1928. Sve ovo kupio je od Ivana Hribara, čovjeka koji je imao valjda pola Gorice, od ciglane u Mraclinu do tramvaja koji su vozili po Gorici. On je otišao u Beč, a deda je uzeo sve ovo, od ceste na kojoj je sad Scotch, skroz do srednje škole, do današnjeg Avigora, i do smeđe zgrade u Zvonimirovoj. Bara koja je tu nekad bila, bila je granica naše zemlje” – objašnjava unuk velikog goričkog zemljoposjednika Juraja Cundekovića. “Sve to bilo je naše, cijeli ‘osmi mart’, ali komunisti su nam u više navrata većinu toga oduzeli. I zato nam nisu baš bili omiljeni… Sjećam se, kad je Tito umro, morali smo u školi napisati sastavak ‘Kako je moja obitelj podnijela smrt druga Tita’. I ja napišem: Rekao sam tati da je umro drug Tito. On je baš tad kosio travu, pogledao me i rekao ‘Tako mu i treba, pi..a mu materina’. I ispala totalna piz…ija, starci su mi morali dolaziti u školu, ha, ha… Ali što sam ja znao, imao sam 11 godina” – smije se Cunda.

Dio zemlje su Cundekovići i prodali, i to u novije vrijeme. “Zemlju na kojoj je bio Vegos prodali smo 1990. da bi otvorili Scotch. To je bila kuća mojih dede i bake, moj stari se rodio u toj kući. Znači, prodao je djedovinu da se otvori Scotch. I baš zato sve ovo ima takvu emotivnu vrijednost. Nema tih para… Zapravo, moraš me izuti iz cipela da bi ovo sve prodao jednoga dana” – kaže Cunda. “Iako, i to je opcija. Jednako kao što je opcija i gurati još 26 godina…” Scotch u budućnosti? “Da, imam plan, za dobru paru riješiti se svega ovoga i lagano se ‘upenzionisati’. Ali, kažem, samo u slučaju da ponuda bude stvarno jako, jako dobra. Ako ne bude, probat ću odraditi još 26 godina u ovom ili onom obliku. Jedino znam da ga ne mislim iznajmiti, to ne dolazi u obzir. Bojim se da bi netko ovo sve upropastio” – otvoreno kaže Cunda, respektirajući uspomenu na djeda Jurja, ali i sve što je tata Juraj napravio da bi Scotch postojao.

Juraj, Juraj, Juraj, Jurija i ‘novi Cunda’ – mali Gabrijel

Nego, odakle onda ovo Gordan, zašto i on nije Juraj? “Jesam, jesam, ja sam Gordan Juraj. A kćer mi se zove Jurija” – govori Cunda, koji ima i sina, najmlađeg člana obitelji: “On je Gabrijel, iako je trebao biti Eduardo. Ali baš kad se rodio, Eduardo je otišao u Arsenal pa sam od toga odustao.” Tu se opet u priču uključila supruga Branka… “Ma pusti ga, nije bilo šanse da bude Eduardo, to su bile samo njegove želje…” Unatoč svemu, dobro se Cunda nosi s godinama, ne bi mu čovjek dao 47, ali nasljednik je već spreman. Iako, tata bi radije da Gabrijel ode drugim putem. “Sine, jel tako da ćeš, kad odrasteš, biti stomatolog, a ne birtijaš” – obratio se Cunda svom Gabrijelu, a on se, dobro dijete, mogao samo složiti. “Dobro, tata…” Već sad ponekad pomogne tati, pokupi čaše sa stolova, Cundekovići očito idu dalje. I Scotch. Kao dio identiteta grada, kao mjesto na kojem se okupljaju generacije i generacije. I čini se da će se još godinama dolaziti tu, preko puta “robne”, na rub djedovine obitelji Cundeković, među dobro poznatu ekipu, ljude kojima je ovo već 26 godina drugi dnevni boravak. Valjda ima razloga zašto je tako…

U Scotchu Šerbedžija pije čaj, a Severina ne mora platiti

Uz stalnu goričku ekipu, ljude svih generacija, u Scotchu su sjedili, na šank se naslanjali, i mnogi poznati. Sportaši, glazbenici, političari, ali i jedan glumac. “Rade Šerbedžija je dolazio više puta, frajer je odličan. Nabije šešir na glavu, sagne se da ga nitko ne skuži i pije čaj. Da, pio je čaj, ne znam što mu je bilo, valjda zato što je dolazio ujutro… I tek kad ide platiti skine šešir, ljudi ga odmah skuže, a on pozdravi i ode. Evo, tu je sjedio, za ovim stolom, valjda dva sata” – pokazuje Cunda rukom stol ispod televizije. “Bila je tu i Severina. Potpisivala je ploče u bivšim Muzakalijama, tu preko puta, pa je cura došla na cugu. Bilo je to negdje 2000. godine, prije ‘skandala’. Počastio sam nju i društvo, naravno” – smije se Cunda, koji pamti i jednog velikog nogometaša iz vremena dok je bio još mali. “Štef Deverić mi je krizmani kum, strašna sam faca bio u Gorici tad, jedino ja sam imao kuma koji je prvak Juge, ha, ha. I često je dolazio tu, a negdje 2004. doveo je Luku Modrića na cugu. Taman se vratio iz Zrinjskog, tamo mu je Štef bio trener. Sjeli su tu i Deverić je rekao: ‘Ovaj mali bu ti bil najbolji igrač Dinama za par godina’. Kaže moj stari: ‘Ma kaj ti je, kakav glavni igrač, vidi kak je mali, mršav, nemaš ga kaj za vidjeti’. A Štef mu kaže: ‘Buš videl. Za Kranjačara je ovaj mali televizor u boji’. Nakon toga je otišao u Inter, šest mjeseci poslije u Dinamo i sve dalje se zna”

Okupljalište Boysa?

“Da, ali tu nema baš ništa loše…Scotch i nogomet teško je razdvojiti, gotovo nemoguće. I ne samo zato što se tu gleda Liga prvaka, košarka, rukomet…” Dugo je slovio za bazu goričkih Boysa, okupljalište navijača. Sjetit će se mnogi i da ga se zato znalo izbjegavati, ljudi koji su bili izvan tih krugova zazirali su od takvog okruženja. “Moguće, ali nikad nisam imao s tim problema. I ja sam bio navijač, prva Dinamova utakmica mi je bila kad sam imao 11 godina, stari me vodio na Benficu, Abid Kovačević je zabio za 1-0 iz penala. Bio sam i u Beogradu, na završnici Kupa. Kako je bilo? Super, svi su se urotili protiv nas, navijači Zvezde, Partizana i Sarajeva” – sjeća se Cunda, koji više ne ide na Dinamo. Često u onim kasnim noćnim razgovorima za šankom, kad se ekipa reducira, krene priča o Dinamu. I gazda Scotcha je među onima koji ne žele ovakav Dinamo. “Pet, šest godina nisam bio na utakmici, zadnja mi je bila Ajax u Zagrebu. A zadnje gostovanje Tottenham u Londonu 2008.” – pamti sve Cunda, dodajući da bi se na tribine vratio da se dogodi… “Renesansa! Ovo što sad imamo je paranormalna situacija.” Zaključak, i nije čudno da su se Boysi oduvijek okupljali baš kod njega. I da ih Cunda sve poznaje, i prošle generacije, i ovu aktualnu. “Puno je tu predraasuda, ali imaju Boysi i drugo lice. Evo, tko je organizirao Humanitarku? To su klinci od 25 godina. Stalno rade takve akcije, pomažu ljudima… Dali su si truda da pokažu svoju dobru crtu, to ne treba zaboraviti” – ističe Cunda.

Kako su igrači Radnika bacili njegovih 800 maraka u publiku

U vremenima kad većina od bilo kakvog davanja love u bilo što bježe kao vrag od tamjana, Cunda i Scotch odlučili su pomoći HNK Gorici koliko mogu. Na utakmicama našeg drugoligaša, na glavnom terenu, stoje reklame dvaju goričkih kafića, Rojca i Scotcha. “Nije to ništa novo, pa bio sam sponzor i Radniku još 1993. godine. kupio sam im i dresove u boji Napolija, a u njima su odigrali jednu utakmicu. Pisalo im je na prsima Scotch, odigrali su tu jednu utakmicu i bacili ih u publiku kad su ostali u ligi. I ode mojih 800 maraka, koliko sam ih platio” – smije se Cunda, koji je sve to gledao s tribina, ali ni do jednog “svog” dresa nije uspio doći.

Preneseno iz Reportera broj 352