Jedan za nju običan radni dan, jedan uobičajeni radni zadatak, lansirao je molekularnu biologinju Željku Mačak Šafranko iz Lazine Čičke na male ekrane i na stranice svih važnijih portala i novina. A Željki ni danas nije jasno zašto. Za nju je to, jasno, posao kao svaki drugi… Pitamo, zašto je došla u medije?

– Javnosti je bila zanimljiva informacija da smo na Klinici uspjeli uzgojiti virus. Kako se to radi? Iz uzorka brisa grla i nosa uzela sam malu količinu tekućine i u laboratoriju (koji inače nije onaj u kojem se radi dijagnostika, nego specijalan laboratorij višeg stupnja biosigurnosne zaštite) uzgojila virus. Znači, uzela sam stanice koje inače koristim za uzgoj drugih virusa i stavila na njih bris pacijenta pozitivnog na virus SARS-Cov-2 te nakon nekoliko dana došla pogledati što se događa sa stanicama. Uočila sam promjene koje ukazuju da se u njima virus razmnožio, što smo kasnije dokazali PCR testom – kaže Željka i nastavlja:

– To znači da se sad možemo raditi istraživanja na samom virusu, proučavati njegove karakteristike, možemo inficirati stanice imunološkog sustava i gledati kako se ponašaju, može se testirati antiviralne spojeve… Sad su mogućnosti neograničene. Za sad uzgojeni virus koristimo za poboljšanje dijagnostičkih postupaka i trenutno smo fokusirani samo na dijagnostiku, jer ne možemo biti raspršeni na sto strana. Inače, jedan od zadataka našeg laboratorija je dijagnostika i proučavanje virusa koji prelaze sa životinja na čovjeka. Stoga, kad god imamo priliku, iz kliničkih uzoraka izoliramo viruse kako bismo ih mogli istraživati, tako da SARS-CoV-2 nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji virus koji smo izolirali u laboratoriju – kaže Željka.

Virus SARS-Cov-2 poslan je u Njemačku, prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain s Helmholtz centra za infektivna istraživanja u Braunschweigu zamolio je izolat, poslali su ga drugi dan nakon potresa, nazvali su ga Zagreb (službeno ime je SARS-CoV-2/Zagreb). U Njemačkoj razvijaju lijek na bazi antitijela koja imaju sposobnost neutralizirati virus, odnosno spriječiti virus da uđe u stanicu. To je dosta obećavajući pristup i nadamo se da će se pokazati uspješnim.

A njezin život s koronom…

– Moram reći, prekinula sam kontakt sa svojom majkom, koja je u rizičnoj kategoriji, ali nisam izdržala da ne zagrlim djecu. Nisam se bojala da ću se zaraziti u laboratoriju, iako smo računali s tim da bi nam se to moglo dogoditi, jer bili smo u doticaju s medicinskim osobljem koje je u kontaktu s oboljelima. Sjećam se kad je kolega Ivan-Christian Kurolt jedno jutro došao na posao sav blijed, svima u labosu je odmah bilo jasno da je detektirao prvog pozitivanog pacijenta na novi korona virus. Do tad se testiralo dosta pacijenata, svi su bili negativni, a sljedeće dane uslijedili su novi uzorci i shvatili smo da više nećemo ići kući tako skoro. Nekoliko dana smo radili od jutra do mraka, sve dok nam nisu u pomoć došli kolege iz drugih laboratorija, kako bismo ipak posložili neke smjene, da budemo slobodni barem osam sati – prisjeća se najtežih dana Mačak Šafranko.

Okolina je često pitala koliko ima pacijenata, što se to događa, je li to jako opasno, je li slično gripi. Kako kaže, nema tu još uvijek nekog pametnog odgovora. Kod gripe postoji cjepivo, ovdje ga nema, ali osobe starije životne dobi je nužno izolirati iz ostale populacije jer su najrizičnija skupina.

Kako ljudi mogu ozdraviti ako nema lijeka, pitanje je koje se danima provlači, a naša sugovornica pojašnjava da imamo imunološki sustav koji je najčešće dovoljan da bi čovjek ozdravio, iako ponekad, nažalost, kad je organizam oslabljen, virusna infekcija može rezultirati smrtnim ishodom.

Kako kaže Mačak Šafranko, stvari se polako vraćaju u normalu, iako i dalje imaju velik broj uzoraka za testiranje. Na sreću, uglavnom su negativni. Uskoro će se, prema svemu sudeći, moći odmaknuti isključivo od ovog virusa i vratiti se uobičajnim poslovima znanstvenice.

– Oduvijek sam znala da ću biti znanstvenica, samo nisam znala koje vrste. Zanimao me rad sa životinjama, fizika, astronomija, astrofizika…Krenulo je to već u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, a kao srednjoškolka doznala sam za studij molekularne biologije. To mi je zazvučalo odlično, kao nešto što bih mogla studirati. Puno sam čitala, knjigu Carla Sagana “Cosmos” pročitala sam nebrojeno puta, fascinirali su me astronomija, zvijezde… Tata je puno sa mnom razgovarao o prirodi i životinjama, puno smo gledali dokumentarce, i mogu reći da sam uz njega zavoljela znanost – otkriva Mačak Šafranko kako je krenula ljubav prema njezinu pozivu.

Išla je u Kemijsku školu u Zagrebu, za kemijskog tehničara. Kako kaže, svi njeni išli su u tu školu, kemija joj je bila super, voljela ju je, voli je još uvijek, te joj znanje koje je stekla tamo uvelike koristi što se tiče samog laboratorijskog posla.

– Ono što sam učila na fakultetu mi je malo manje korisno – kaže kroz smijeh.

Završila je molekularnu biologiju na PMF-u i zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković”. U početku se bavila proučavanjem virusa koji uzrokuje genitalni herpes, a kasnije je proučavala spolne razlike osjetljivosti na oksidacijski stres i starenje.

Na Institutu je provela nešto više od deset godina, a nakon toga se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i tamo je od 2016. godine. Kako kaže, ovo je nešto potpuno drugačije od Ruđera. Ujedno i najbliže oneme o čemu je maštala kao dijete, a da se može raditi u Hrvatskoj.

I sve je to neki prirodan slijed događaja, za Željku poziv, a ne posao koji je ovih dana više nego ikada došao do izražaja, što nam je i sama potvrdila kroz razgovor.

– U ovim uvjetima bilo je užasno stresno i naporno raditi, totalno nam se preokrenuo svakodnevni život. Prije smo radili normalno radno vrijeme, od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima, a sad radimo u smjenama, vikendima i praznicima. Radimo isključivo dijagnostiku, usput pokušavamo usavršiti testove, dobivamo testove različitih proizvođača, pa ih uspoređujemo, a pokušavamo pomoći i drugim kolegama u drugim institucijama da uspostave dijagnostiku, da se i nama malo olakša. Mi radimo tzv. PCR test, koji detektira komadić virusnog genoma u uzorku brisa pacijenta. To je za sad službeni način dijagnosticiranja, no postoje još serološki testovi, koji detektiraju prisutnost antitijela na sam virus u krvi, ali oni još nisu do kraja pouzdani za samu dijagnostiku – pojašnjava nam.

Također, ističe kako nikakvog straha od posla s virusima nema. Postoje određena pravila, dobro su zaštićeni, i lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego u laboratoriju.

– Moj život prije korone bio je ugodan, radila sam svoja znanstvena istraživanja, zaposlena sam na EU projektu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, i moj posao je da proučavam rani imunološki odgovor na hantaviruse, koji se na čovjeka prenose s malih glodavca i uzrokuju takozvanu ‘mišju groznicu’.Za vrijeme epidemije te groznice skupljala sam uzorke krvi pacijenata i njihove kliničke podatke, a u laboratoriju sam radila istraživanja sa samim virusom. To je sve bilo vrlo ležerno, no otkad se pojavila korona, sve je to stalo i promijenilo se.

U slobodno vrijeme Željka se, zabavlja sa svoje dvoje djece, igra se sa svoja tri psa, a ispušni ventil joj je trčanje.

– Prije korone sam u slobodno vrijeme trčala, to je moja velika strast, jako sam voljela ići na utrke, između ostalog i zbog druženja i sjajne atmosfere na startu, ali i cilju svake utrke – kaže Mačak Šafranko.

Članica je i DVD-a Lazina Čička. Prvo se učlanio suprug, a zatim i ona. Položila je za vatrogasnog časnika i, iako je obuka bila vrlo zahtjevna, kaže da joj se to jako svidjelo, jer to je jedan potpuno novi svijet. Za sad je iza nje jedna intervencija gašenja požara na otvorenom, no kako kaže DVD se tek razvija i tek nabavljaju opremu, pa do sad nije bilo ni mogućnosti sudjelovati na većim intervencijama.

A prošla je s vatrogascima i razne trkačke izazove, od Turopoljske trke, međunarodne vatrogasne utrke na Malom Lošinju, do Zagreb Firefighter Stair Challengea prošle godine, koji je bio pravi izazov. Tamo je istrčala 600 stepenica u zgradi u Strojarskoj ulici, u vatrogasnom odijelu, ali bez vatrogasnog aparata, jer njezin DVD to još nema. Iako, kako kaže, i oprema koja je bila propisana bila je posuđena, i u tome je bilo jako zahtjevno trčati. Međutim, odradila je pripreme u stambenoj zgradi u kojoj joj živi majka, a i kod je trčala kuće po stepenicama. Ponosna je jer je to bio još jedan način promicanja DVD-a Lazina Čička.

Dodaje kako bez podrške obitelji ne bi mogla ovako raditi svoj posao.

– Bez njih sigurno ne bih dogurala do kuda jesam, a u ovoj novonastaloj situaciji i djeca su mi preko noći morala odrasti i snalaziti se – priznala je Željka.

Na Klinici ima ugovor do 2022., no ne razmišlja što će biti kad on istekne. Nema ambicija otići raditi u inozemstvo i vjeruje da će dobar posao pronaći ovdje, u Hrvatskoj. Uostalom, rezultati joj imaju vrijednost…

Tjedan s četiri “uobičajena” radna dana i jednom utakmicom, onom prijateljskom s Istrom 1961 u Rijeci (2-2), iza je nogometaša Gorice. Povratak prvenstva sve je bliže, ostalo je još točno 14 dana do gostovanja u Koprivnici kod Slaven Belupa, radi se naporno i žestoko na svakom treningu, a evo već i nove utakmice… U subotu u 18 sati kreće ogled s Dinamom, igra se na Maksimiru, bez gledatelja, ali uz izravan prijenos na HNTV-u.

– Protiv Istre smo ponovno odigrali jednu utakmicu nakon dva mjeseca, nakon mjesec dana gotovo individualnih treninga, zato je glavni cilj bio izbjeći bilo kakve ozljede. Želio sam i vidjeti kako se igrači kreću, kako komuniciraju na terenu, pri čemu ni mi ni Puljani nismo razmišljali o rezultatu. Uveli smo neke nove ideje, dali priliku nekim mlađim igračima, nitko se nije ozlijedio, a to znači da je test uspio – rekao je trener Valdas Dambrauskas u osvrtu na ogled s Istrom u srijedu.

– U ovom trenutku priprema ne može se očekivati neka visoka kvaliteta ili posebno visok intenzitet, moramo ići korak po korak. Sve misli su nam usmjerene na taj ogled s Dinamom, a posljednju pripremnu utakmicu odigrat ćemo sljedeće subote s Varaždinom – dodao je Litavac s goričke klupe.

Točnije, s Varaždinom će se igrati dvije utakmice, jedna u 15, a druga u 17 sati, sve kako bi treneri imali priliku dati punu minutažu što većem broju igrača. Vrijeme preostalo do povratka HNL-a polako curi, trebat će polako loviti formu.

– Iskreno, ne želim o nikome govoriti pojedinačno. Ne smijemo zaboraviti gdje smo, da smo u sredini tablice, a momčadi koje su u toj poziciji najčešće ne mogu dobivati utakmice zahvaljujući individualnoj kvaliteti. Nemamo Messija ili Maradonu, mi moramo biti jaki kao kolektiv, zajedno raditi, prepoznavati situacije i reagirati na njih. Samo tako možemo biti jaki – uvjeren je trener Gorice.

Kristijan Lovrić propustit će ogled s Dinamom zbog lakše ozljede, neće igrati ni Čanađija, Špikić… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

U tom smislu, vidio je i dobrih i loših detalja u utakmici protiv Istre…

– Moramo biti svjesni da smo na početku jednog jako dugog puta. Ako me pitate hoće li Gorica biti spremna za početak prvenstva, reći ću da mislim da niti jedna momčad neće biti na sto posto u tom trenutku. Dva mjeseca stanke ostavila su i mentalne, i psihološke, i fizičke posljedice, netko će biti više, a netko manje spreman, i siguran sam da će ovih deset kola do kraja donijeti mnoga iznenađenja. Nama je sad bitno kontrolirati ono što se može kontrolirati, a to je naš rad i stav prema ovome što gradimo. Netko će biti spreman prije, netko kasnije, a ja vjerujem da mi možemo biti spremni već za Belupo na otvaranju nastavka – zaključio je Dambrauskas.

Koliko je Gorica dobra u ovom trenutku, vidjet ćemo u subotu od 18 sati. Dan ranije protiv Osijeka su od prve minute igrali Livaković, Stojanović, Dilaver, Gvardiol, Moubandje, Đira, Kądzior, Ademi, Gojak, Oršić i Kulenović, oni će Goricu vjerojatno propustiti, ali svejedno će Igor Jovićević sasvim sigurno poslati na teren respektabilan sastav…

A kao uvertira Dinamu poslužilo je – testiranje na koronavirus. Jednu rundu Goričani su odradili ranije, sad je došlo vrijeme i za drugu, ovoga puta uz vađenje krvi. Igrači su dolazili po dvojica u svoje termine, društvo u zaštitnim odijelima odradilo je svoje i posljednje pripreme za Dinamo mogle su početi.

Djeluje kao da je prošao cijeli jedan život, jer bilo je to na trenutke zaista frustrirajuće i uznemirujuće razdoblje, ali u stvarnosti je prošlo točno 60 dana od 25. ožujka, od dana kad je stigla prva loša vijest:

– Dvoje Velikogoričana zaraženo je koronavirusom. To su prvi slučajevi u našem gradu.

Zabrinutost je rasla, maske i rukavice postale su osnovni dio naših života, poput ručnog sata ili sunčanih naočala, a na kraju se brojka zaustavila na solidnih 39. U samom gradu 35, u općinama Pokupsko, Kravarsko i Orle još četiri slučaja. Zabilježili smo i tri smrtna slučaja, u sva tri radilo se o osobama u osamdesetim godinama, pokopani su na goričkom groblju pod posebnih uvjetima…

I evo nas, 60 dana poslije, nakon proživljenih otprilike milijun trenutaka u kojima smo pomislili “Bože, kad će ovo više završiti”, konačno smo dočekali toliko željenu rečenicu ili dvije:

– S današnjim danom u Velikoj Gorici više nema niti jedna osoba zaražena koronavirusom. Ukupno je na području grada i okolnih općina bilo 39 zaraženih.

Drugim riječima, gotovo je. Konačno je gotovo. Pokazalo se na kraju, realno, da je panika koja je nastala bila gotovo i bezrazložno velika, ali možda je ovako, s ovako malim brojkama, završilo upravo zato što se Velika Gorica kao grad pridržavala svih mjera… Nakon svega, najvažnije je da je svemu došao kraj, da se normalan život vratio među nas, da će od ponedjeljka konačno svoja vrata otvoriti i škole.

Gorica, korona free grad… Kako to dobro zvuči!