Povežite se s nama

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

na

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

HOTNEWS

PONOS TUROPOLJA Naše Jane zlatni glasovi Barcelone!

Prvim mjestom u kategoriji folklorne glazbe pokazale energiju našeg identiteta

Objavljeno

na

Ansambl Jane osvojio je 1. mjesto u kategoriji folklorne glazbe na festivalu Golden voices of Barcelona!

Ovaj festival odlikuje ono najbolje od tradicije međunarodnih kulturnih susreta, koji okuplja sudionike iz 60 zemalja svijeta, u organizaciji Fiestalonia Milenio – europskog lidera u organizaciji međunarodnih festivala i natjecanja za kreativne timove.

Foto: Ansambl Jane Fb

–Ova nagrada je rezultat predanog rada, timske energije i ljubavi prema tradiciji koju svakim nastupom prenosimo publici. Hvala svima koji nas podržavaju – ova pobjeda je vaša koliko i naša! Folklor nije samo ples i pjesma. To je identitet, srce i duša zajednice. Mi ćemo i dalje s ponosom čuvati i prenositi tu baštinu – poručile su Jane na svojem Facebook profilu.

Jane su u Velikoj Gorici osnovane 2004. godine i od tada su na brojnim međunarodnim natjecanjima osvojile prva mjesta. Kvaliteti njihove izvedbe pridonosi i glazbeni mentor Ivica Potočnik, renomirani stručnjak s područja folklorne glazbe, dok je za uvježbavanje repertoara zadužena Ana Jaklinović.

Čestitamo našim ambasadoricama kulture i baštine!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Borba za život – farmaceut iz Kravarskog treba našu pomoć! Otac dvojice malenih dječaka ima agresivni oblik tumora mozga

Gabrijel (4) i Patrik (2) svakodnevno čekaju kod kuće, ne znajući s kakvom se životnom borbom njihov tata suočava…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ljekarne Zagrebačke županije uputile su apel za pomoć kolegi, izvrsnom farmaceutu, donedavnom voditelju ljekarne u Pokupskom – Igoru Čaklecu iz Kravarskog. 

Igor je do lani vodio podružnicu županijskih ljekarni u Pokupskom, kada je jednog jutra zbog neizdržive glavobolje završio na hitnom prijemu u bolnici gdje je nakon pretraga dobio tešku dijagnozu – glioblastom… 

– Igor me je nazvao prošlog ljeta jedno jutro u 6 sati da ne može otvoriti ljekarnu zbog užasne glavobolje. Nakon što je obavio pretrage, u suzama me nazvao govoreći da ima tumor na mozgu. Cijeli svijet mu se srušio. Iako je naknadno operiran, tumor se i dalje širi, a jedina nada mu je eksperimentalno liječenje u inozemstvu, koje košta. Uključili smo se u pomoć, ne samo jer je naš kolega, on je izvrstan farmaceut i prije svega, jedan predivan čovjek – ispričala nam je ravnateljica Ljekarni Zagrebačke županije Ana Galić Skoko.  

Poziv za pomoć prenosimo u cijelosti:  

“Poštovani, 

obraćamo Vam se s iskrenom i osobnom molbom za pomoć našem dragom kolegi Igoru Čaklecu (34), koji se trenutno bori s teškom dijagnozom – glioblastomom, agresivnim oblikom tumora mozga. 

Igoru je pružena nada za produljenje života i poboljšanje kvalitete liječenja putem inovativne terapije dendritnim stanicama u Njemačkoj, koja, nažalost, nije pokrivena sustavom javnog zdravstva. Riječ je o personaliziranoj imunoterapiji koja koristi vlastite stanice pacijenta za poticanje imunološkog odgovora protiv tumora. 

Ono što ovu situaciju čini još težom jest činjenica da Igor nije samo naš kolega, već i otac dvaju malenih dječaka – Gabrijela (4) i Patrika (2) – koji ga svakodnevno čekaju kod kuće, ne znajući s kakvom se životnom borbom njihov tata suočava. 

Ukupni trošak liječenja prema ponudi iz Laboratorija dr. Gansauge (sjedište u Ulmu, Klinika za imunoterapiju u Bergu) iznosi 17.734,00 eura, a liječenje mora započeti najkasnije do 30. srpnja 2025., što znači da nam je ostalo još dva tjedna za prikupljanje sredstava. Svaka pomoć, bez obzira na iznos, može značiti razliku – i za Igora i za njegovu obitelj. 

Ukoliko ste u mogućnosti pomoći ili znate nekoga tko bi bio voljan pomoći, molimo Vas da ovu poruku podijelite. Za donacije je otvoren poseban žiro račun: 

Primatelj: Valentina Čaklec 

IBAN: HR7923400093114089426 

Model: HR00 

Poziv na broj: OIB uplatitelja ili “Donacija za Igora” 

Opis plaćanja: Donacija za liječenje Igora Čakleca 

Svjesni smo da je dijeljenje medicinske dokumentacije osjetljivo pitanje, no svi koji žele dodatne informacije o dosadašnjem tijeku liječenja ili samoj terapiji slobodno se mogu javiti – s punim povjerenjem ćemo im rado dostaviti potrebne podatke. 

Unaprijed zahvaljujemo na Vašoj podršci, plemenitosti i suosjećanju.” 

Svaka, i najmanja donacija, nije beznačajna. Igoru otvara put za ozdravljenje, a njegovoj obitelji daje podršku i nadu, da će njihov tata i suprug dobiti priliku za život. 

Nastavite čitati

HOTNEWS

GRADSKI VRT 14 parcela od danas ima nove korisnike: “Jedva čekamo posaditi svoje povrće!”

Vrt je ograđen i siguran jer su ulazna vrata “pod ključem”.

Objavljeno

na

Objavio/la

Vrtne parcele u Ulici dr. Jurja Dobrile u Velikoj Gorici spremno dočekuju nove korisnike.

Pripremljene su za sadnju u sklopu projekta “Gradski vrtovi” koji je pokrenut 2014. godine, a dodjeljuju se na dvije godine bez naknade, uz mogućnost produljenja. 

Foto: Sanjin Vrbanus

O ukupno 20 parcela, interes je za sada pokazalo 14 stanovnika Velike Gorice koji su danas s Gradom Velikom Goricom potpisali ugovore. Jedan od njih je i naš sugrađanin Franjo Bogić, koji se za vrtlarenje odlučio nakon odlaska u mirovinu. 

Foto: Sanjin Vrbanus

 – Moj je vrt ovaj tu na prvoj parceli do ograde i posadit ću paradajz, salatu, luk i drugo povrće. Prije nisam imao vremena saditi svoje povrće jer sam radio i većinu toga morao sam kupovati po centrima. Ali to nije to, nije domaće i tek ubrano. Sad kad sam u mirovini ima vremena brinuti o vrtu, jer on zahtijeva brigu, mora biti uredan. A moj će biti kao ogledalo! – poručio je zadovoljno Franjo. 

Danas u Velikoj Gorici postoje četiri uređena gradska vrta, smještena u Zadarskoj, Sinjskoj, Ulici Nikole Tesle te ovaj najnoviji u Dobrilinoj koji se prostire na 2.800 metara kvadratnih. 

Foto: Sanjin Vrbanus

– Korisnicima smo u vrtu osigurali vrte pumpe za vodu, vrtnu kućicu koja se može zaključati za alat i osobne stvari a parcele mogu koristiti sljedeće dvije godine bez naknade. Vrt je ograđen i siguran jer su ulazna vrata “pod ključem” – objasnio je Marko Kos, voditelj Odjela za poljoprivredu i ruralni razvoj Grada Velike Gorice.  

Gradski vrtovi mogu  poboljšati kvalitetu života naših građana u socijalnom, zdravstvenom, ekonomskom i ekološkom smislu, a nove parcele pripremljene su kao odgovor na sve veći interes na području grada. 

Foto: Sanjin Vrbanus

–Kako je ostalo još nekoliko parcela, koje su već pripremljene za sadnju i sjetvu pozivam zainteresirane da se jave u naš resorni odjel. Kada vidim radost i osmjehe novih korisnika, znam da se trud oko pronalaska parcele u urbanom dijelu grada isplatio. Zahvaljujući mojim suradnicima osigurali smo svu potrebnu infrastrukturu; od vode, spremišta, kontejnera i pripreme tla, ali na tome nećemo stati. Ako bude interes i dalje u porastu, spremni smo adekvatno odgovoriti na zahtjeve, jer je to ulaganje u zdraviji život i konzumiranje uzgojenog povrća svojim rukama. I sam imam doma vrt i znam koliko me čini sretnijom osobom raditi i živjeti okružen prirodom – istaknuo je gradonačelnik Krešimir Ačkar.

FOTO galerija:

Nastavite čitati

HOTNEWS

Miošićeva “trpi” tuđe smeće: ”Dolaze s automobilima i trpaju naše kante!”

Stanarima o zaštiti spremnika preporuke dala VG Čistoća.

Objavljeno

na

Objavio/la

Stanari Ulice Andrije Kačića Miošića u Velikoj Gorici suočavaju se s nepoštenim sugrađanima koji već duži period u njihove kante za otpad, elegantno ubacuju svoj. 

Naime, kako je našoj redakciji u potrazi za rješenjem napisala jedna od stanarki ulice: “Dolaze s automobilima i trpaju naše kante!” Pitala je, ima li Grad nekakvu opciju zatvaranja prostora za kante u zgradama u kojima će VG čistoća imati pristup s istim ključevima? 

Pitanje smo proslijedili Gradu Velika Gorica i gradska tvrtka VG Čistoća, ovlaštena za pražnjenje spremnika s otpadom na području grada, uputila je sljedeći odgovor: 

Što se tiče neovlaštenog korištenja spremnika za otpad od strane trećih osoba, ovim putem želimo Vas informirati da je prema važećoj Odluci o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Velike Gorice (Službeni glasnik Grada Velike Gorice broj 6/2021, 5/2022, 3/2023) u stambenim zgradama obvezno korištenje zajedničkih spremnika za odvojeno sakupljanje otpada, uz uvjet da su isti dostupni s javne površine radnicima davatelja javne usluge radi pražnjenja. Također, korisnici sami odgovaraju za korištenje posude koja im je dodijeljena, pa su stoga sami dužni i onemogućiti pristup spremnicima i sadržaju spremnika neovlaštenim osobama i životinjama.” 

Nadalje, VG Čistoća ističe kako je zgrada u spomenutoj ulici (kućni broj poznat redakciji) već prilikom izgradnje trebala imati takvo spremište, što očito nije realizirano, te savjetuje da spremište postave sami na zemljištu koje pripada zgradi, uz preporuku da stoji na mjestu na kojem se sada nalaze spremnici za odvojeno sakupljanje otpada.  

Naime, VG Čistoća nije nadležna za kontrolu neovlaštenog korištenja spremnika, te stanari zajedničkom suradnjom trebaju neodgovorne osobe spriječiti na način da im kante više nisu lako dostupne.

No, uvijek postoji i korak dalje. 

Predlažemo također da spremište opremite elektroničkom bravom koja se otvara putem čipa ili čip kartice, a dodatno i vremenskom bravom koja bi se mogla programirati da u vrijeme prije dolaska našeg vozila otvara spremište, a nakon toga se ponovno zaključava. Također preporučamo ugradnju sustava video nadzora spremišta, kako bi se moglo lakše utvrditi počinitelja ukoliko dođe do nepravilnosti prilikom odlaganja otpada.” – stoji u odgovoru VG Čistoće. 

Foto: Primjer spremnika u Ulici kneza Domagoja/VG Čistoća

O sličnom problemu i pronalasku efikasnog rješenja već smo pisali OVDJE.

A da prilika čini lopova, potvrđuju i navodi stanara da je ista ulica i na meti lopova, i to novosagrađena zgrada. Naime, kako tvrde, nestaju im protupožarni aparati, a u otvorenim garažama dolaze s automobilima i kradu sve što im dođe pod ruku.  

Kako znamo da sve što nije pod ključem može “dobiti noge”, stanari bi zaista trebali razmisliti o video nadzoru kako bi imali dokaz o kradljivcima koje će tada moći prijaviti policiji. 

Nastavite čitati

HOTNEWS

NAJAVA 8. Formula Student Alpe Adria – kolovoz s predznakom tehnologija budućnosti, karijera i strasti prema automobilizmu

Timovi će boraviti u kampu uz poligon, gdje se susret penje na višu razinu – prijateljstvo, isprobavanje internacionalne kuhinje i opušteni party-ji.

Objavljeno

na

Objavio/la

Jedno od najvećih međunarodnih studentskih natjecanja u regiji – Formula Student Alpe Adria 2025. održat će se i ove godine na testnom poligonu Bugatti Rimca u Mičevcu, od 11. do 16. kolovoza – najavljeno je danas na konferenciji za medije.

–Zahvalni smo i gradonačelniku Krešimiru Ačkaru i direktorici Turističke zajednice Maji Toth, koji su nas primili otvorena srca, prepoznali važnost i razmjere ovog događanja, ali i naš trud koji ulažemo cijelu godinu u organizaciju. Riječ je o događaju koji spaja obrazovanje, industriju i budućnost održive mobilnosti, a u Veliku Goricu dovodi 63 tima iz cijele Europe i Azije te više od 1.600 studenata i mentora – najavio je ispred organizatora, Tibor Kezelj, predsjednik Udruge Formula Student Alpe Adria.

Kroz 5 dana će natjecatelji predstaviti vlastite bolide na električni pogon i s motorima na unutarnje izgaranje, gdje će do izražaja doći njihova inženjerska kreativnost, znanje i inovativnost, što je odskočna daska za karijere u hrvatskim i stranim tvrtkama.

–Ove godine smo po prvi puta unutar događanja inkorporirali novu, iskusniju  – Alumni klasu, koju čine članovi nekadašnjih timova a koji više nisu aktivni u akademskoj zajednici, no dolaze kao potpora mlađim timovima. Oni će ocjenjivati službene bolide i dat će im feedback za daljnji rad. Imat ćemo utrku ubrzanja, osmicu, autocross i utrku izdržljivosti duga 22 kilometra koja je na rasporedu zadnji dan – ispričao je Matija Momčilović iz organizacije.

Foto: Student Alpe Adria FB

Formula Student Alpe Adria nije samo platforma za testiranje tehničkih vještina, već event koji studentima daje priliku za izgradnju karijere u području visokih tehnologija. Za grad Veliku Goricu značenje je višestruko: prepoznatljivost u svijetu visokih tehnologija i automobilizma, povećanje broja smještajnih kapaciteta i upoznavanje sudionika mnogih zemalja s ljepotama našega kraja.

–Velika Gorica je po treći puta domaćin ovog događaja, što nam prelazi u tradiciju i čast nam je biti domaćinom ovog prestižnog natjecanja gdje se razvijaju znanja i inovacije, u čiji će svijet moći zaviriti i mladi Velikogoričani. Ovime postajemo i grad međunarodne suradnje koja nam daje turističku promociju za koju bismo inače morali izdvojiti nekoliko stotina tisuća eura da bismo postigli isti učinak. Posebno me veseli da će neki studenti nakon završetka događaja produžiti svoj boravak na području naše države, otići na naše more, što inače ne bi ni razmišljali. Ujedno će naš grad upoznati kao kolijevku kravate, čuti priču o podgutnici i našoj bogatoj povijesti, a mi ćemo kao i uvijek, biti gostoljubivi domaćini – poručio je gradonačelnik Krešimir Ačkar.

– Važno je također spomenuti suradnju Grada Velike Gorice, Turističke zajednice i Veleučilišta Velika Gorica s projektom Formula Student, jer se na taj način u projekte koji promiču STEM uključuju mladi studenti iz našeg grada, ali i srednjoškolci te osnovnoškolci – istaknula je direktorica Turističke zajednice grada Velike Gorice Maja Toth.

Timovi će u navedenim danima boraviti u kampu uz poligon, gdje se susret penje na višu razinu – prijateljstvo, isprobavanje internacionalne kuhinje i opušteni party-ji.

Također, organizatori pozivaju sve mlade koje zanima automobilizam da dođu na poligon i nakon kupnje ulaznica po simboličnoj cijeni, uz stručno vodstvo upoznaju ekipu, bolide i energiju natjecanja.

Foto: Student Alpe Adria FB

Svečano otvorenje bit će 11. kolovoza u 20 sati.

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno