Povežite se s nama

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

na

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

HOTNEWS

Očevid u tijeku: Autom naletio na djevojčicu na raskrižju kod Superkonzuma!

Djevojčica je kolima Hitne medicinske pomoći prebačena u jednu od zagrebačkih bolnica, doznajemo iz goričke policije.

Objavljeno

na

Objavio/la

Kako doznajemo, u četvrtak nešto iza 18 sati , došlo je do naleta osobnog vozila na pješaka, na raskrižju Kolodvorske i Ulice Marina Getaldića, kod Supekonzuma. Iz goričke policije doznajemo kako je očevid u tijeku, te kako je u nesreći nastradala djevojčica.

– Dojavu smo dobili oko 18:15 sati, iz Getaldićeve ulice, došlo je do prometne nesreće u kojoj je djevojčica lakše ozlijeđena. Policija na mjestu događaja provodi očevid, pozvana je i Hitna pomoć, a kako se djevojčica žalila na bolove prevezene je u jednu od zagrebačkih bolnica. Više informacija bit će poznato nakon završetka očevida – rekli su nam iz Policijske postaja Velika Gorica.

 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Umjesto na Uskrsni ponedjeljak, VG Čistoća smeće odvozi u subotu

Evo i radnog vremena reciklažnih dvorišta.

Objavljeno

na

Djelatnici VG Čistoće u subotu 30. ožujka odvozit će komunalni otpad, čiji je odvoz prema rasporedu trebao biti 1. travnja na Uskrsni ponedjeljak. Isto tako, iz ove goričke komunalne tvrtke ističu i blagdansko9 radno vrijeme reciklažnih dvorišta u Velikoj Gorici i Mraclinu.

Sutra će dvorišta raditi od 7 do 15 sati, a u subotu 30. ožujka od 8 do 12 sati.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Blagdanski vikend donosi i pojačanu policijsku patrolu na goričkim cestama

Alkotestirat će sve zaustavljene vozače.

Objavljeno

na

Blagdanski vikend je pred nama, a policija je najavila pojačanu kontrolu vozača na goričkim prometnicama. Akcije „Alkohol i droge“ te „Brzina“ provest će od 29. ožujka do 1. travnja, a tom će prilikom alkotestirati sve zaustavljene vozače.

U fokusu će biti i prekršaji poput nekorištenja sigurnosnog pojasa vozača i svih putnika u vozilima te nepropisnog prijevoza djece. Kažnjavat će one vozače koji voze nepropisno, ne poštuju prednosti prolaska, razgovaraju na mobitel za vrijem vožnje, ali i druge prekršaje koji utječu na nastanak ili posljedice prometnih nesreća.

Stoga, zbog vlastite, ali i sigurnosti drugih, budite oprezni u prometu.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Ema, Antonija, Edita, Leonardo i Tena prvi su gorički sportski stipendisti

Po prvi puta u svojoj povijesti stipnedije je dodijelila Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice.

Objavljeno

na

Objavio/la

Po prvi puta u svojoj povijesti Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice dodijelila je stipendije mladim sportašima. Imena koja će ostati zapisana u povijesti su Ema Filković iz Karate kluba Velika Gorica, Antonija Jozepović iz Odbojkaškog kluba Velika Gorica, Edita Zvonarić iz Judo kluba Pinky, Leonardo Kovačić iz Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991 i Tena Pereković iz Judo kluba Kokica, a koji će mjesečno godinu dana dobivati po 100 eura.

– Ovo je jedan veliki iskorak u našem gradu jer smo konačno krenuli u proces stipendiranja najboljih mladih i talentiranih sportaša. Nastavit ćemo s ovim stipendijama i iduće godine, nadam se u duplo većem broju, ali i da će to postati jedan standard da što više vrhunskih sportaša nagradimo te im olakšamo put u sportovima kojima se bave – naglasio je gradonačelnik Krešimir Ačkar prilikom svečanog uručivanja stipendija.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Goran Kovačić predsjednik goričke Zajednice športskih udruga istaknuo je kako su ove godine povećana sredstva za rad zajednice te se tako otvorila prilika i mogućnost da se realizira dugogodišnja želja – stipendiranje sportaša.

– Rastemo iz dana u dan, kako se razvija naš grad tako se razvija i naša sportska zajednica. Trenutno imamo 23 sporta, a bit će ih još i više pa će tako mladi Velikogoričani moći odabrati sport koji žele. Naši ovogodišnji stipendisti su mladi i perspektivni sportaši, ali i uzorni učenici – dodao je Kovačić.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Stipendiju će dobiti i velikogorička sportašica Ema Filković, inače juniorka Karate kluba Velika Gorica, a koja je u veljači s Hrvatskom karate reprezentacijom nastupila na Europskom prvenstvu u Gruziji.

– Ova će stipendija svima nama puno značiti te ćemo dati sve od sebe da ju opravdamo, ali i da budemo još bolji – istaknula je karatistica Ema.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Veliki je ovo vjetar u leđa za naše mlade sportaše. Na ovaj način i Zajednica i Grad pokazuju da su prijatelj djece te da potiču mlade i perspektivne sportaše, a ovo im je samo dodatan poticaj za dalje da napreduju i da se još više trude uz svoje trenere koji su svakodnevno s njima na terenu – zahvalila se u ime roditelja sportaša Željka Pereković.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Na kraju, mladim stipendistima, gradonačelnik Ačkar je poručio:

– Nemojte se nikada umoriti odustati od sporta i budite ponosni na rezultate koje ste postigli.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Na svečanoj dodjeli stipendija bili su i zamjenik Neven Karas te resorna pročelnica Lana Krunić-Lukinić.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Nastavite čitati

HOTNEWS

Napustio nas je istaknuti Turopoljac, Josip Kovačević – Pisac

Posljednji ispraćaj Josipa Kovačevića bit će sutra 27. ožujka u 13 sati na groblju u Vukovini.

Objavljeno

na

U 89. godini života napustio nas je Josip Kovačević – Pisac, istaknuti turopoljski pisac i kulturni djelatnik, ali i tvorac zaštitnog znaka rodnog mu Buševca ‘Turopoljske svadbe’.

Davne 1966. godine Kovačević je napisao je pripovijetku „Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića“ prema kojoj je nastao scenski prikaz svadbenih običaja iz Turopolja.

Svadba je izvedena prvi put 1967. godine u režiji autora Josipa Kovačevića u Buševcu i Mraclinu. Izvedena je bila u neskraćenom obliku i trajala je cijeli dan. Bila je to do sada jedina kompletna izvedba djela na originalnim buševskim i mraclinskim lokacijama.

Svadba je u kraćim ili dužim verzijama od 1967. godine do sada uvježbana i izvedena devet puta, a 1969. godine snimila ju je Televizija Zagreb.

01.07.2023. – Buševec – Velika Turopoljska svadba – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Inače, Kovačević je rođen 9. ožujka 1936. u Buševcu gdje je i završio osnovnu školu, a srednju ekonomsku školu u Zagrebu.

Radio je desetljećima kao knjigovođa u Radioindustriji (RIZ) Zagreb. Bio je osnivač i urednik lokalnog lista „Glas Buševca“ i „Godišnjaka“ Ogranka Seljačke sloge Buševec gdje se ujedno bavio i amaterskom kazališnom djelatnošću. Od početka 60-tih godina objavljuje novele i članke u raznim listovima i časopisima.

Neka od istaknutijih Kovačevićevih djela su roman „Tragom vezirskog tuga“, priče za djecu „Jastreb iz turopoljskog luga“, monografija „Obiteljska zadruga plemenitih Kovačevića“ te „Dramska djela“.

Spomenimo i kako je 2008. godine primio povelju Grada Velike Gorice za životno djelo.

Posljednji ispraćaj ove bit će sutra 27. ožujka u 13 sati na groblju u Vukovini.

Nastavite čitati

Reporter 435 - 28.03.2024.

Facebook

Izdvojeno