Povežite se s nama

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

na

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

HOTNEWS

Godina dana Arrive u gradu! Vizual dobio nagradu, putnici puni hvale

Nema kašnjenja, kaže Mara iz Peternaca koja svakodnevno putuje na posao

Objavljeno

na

Objavio/la

Prošla je godina dana od kada je javni prijevoz u Velikoj Gorici preuzeo prijevoznik Arriva, koji je zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici, sa svojih 16 linija na području grada i prigradskih naselja, svim korisnicima omogućio besplatan javni prijevoz.

01.srpnja 2024. godine Velikogoričani su ga s nestrpljenjem dočekali, jer su osim besplatne vožnje, ponudili povezanost do pojedinih dijelova grada koji prije nisu imali direktne linije.

Foto: Cityportal

Također, korisnici su sudjelovali i u odabiru vizuala autobusa, koji su prepoznatljivi, zaštitnim znakom Grada, koji je nedavno dobio i priznanje Turističke zajednice Zagrebačke županije nagradom „Ruža Zagrebačke županije“.

U međuvremenu je Grad bio otvoren za sugestije građana o linijama i voznom redu, te je sve došlo na svoje, a kako smo danas doznali na licu mjesta na jednoj od vrlo prometnih linija, korisnici su itekako zadovoljni.

Foto: Gianna Kotroman

– Ja sam jako zadovoljna, vozači su susretljivi i pristojni, pričekaju nas minutu ako slučajno kasnimo, jer su svjesni da ćemo u protivnom zakasniti na posao. To je ljudskost. Inače, vožnja nam je ugodna, klimatizirano je i to nama putnicima puno znači po ovim ljetnim vrućinama. Autobusi su uvijek čisti, voze redovno, bez kašnjenja  – ispričala nam je Mara Jukić iz Peternaca koja svakodnevno putuje na posao Arrivinom rutom od Novog Čiča do Velike Gorice ili Ogulinca, gdje presjeda na ZET koji je vozi do Zagreba, budući da radi na Trgu bana Jelačića.

Foto: Gianna Kotroman

S njom su se složile i njezine suputnice koje svakodnevno susreće u autobusu. Kažu kako je imati besplatnu liniju, stvarno pohvalno za Grad, a posebice kada su i autobusi novi i moderni.

Nastavite čitati

HOTNEWS

PRESS Velika Gorica domaćin 11. Europskog prvenstva Moto Gymkhana!

Natjecanje u spretnoj i sigurnoj vožnji, koji je najbliži moto slalomu, na područje grada dovodi 82 natjecatelja iz 17 zemalja.

Objavljeno

na

Velika Gorica, odnosno poligon u Mičevcu od 11. do 13. srpnja bit će domaćin 11. Europskog prvenstva Moto Gymkhana.

Naime, moto gymkhana je sport koji je najbliži moto slalomu, natjecanje u spretnoj i sigurnoj vožnji gdje se na štoperici mjeri vrijeme prolaska kroz poligon koji je zamišljen i kojeg vozači nisu vidjeli do tog dana.

Foto: Moto Gymkhana Croatia

Osim vještine upravljanja motociklom, vozač mora zapamtiti poligon u roku od 45 minuta koliko je predviđeno za to na europskoj razini – objasnio je na konferenciji za medije Željko Marinović, predsjednik Moto Gymkhana Hrvatska.

–Vozači moraju proći cijeli poligon bez greške, a svaka greška se kažnjava sekundama. No, ovo natjecanje je više od spretne vožnje, jer vozači doslovce prkose pravilima fizike. Vrlo je atraktivno i za odrasle i za djecu, a prijavljeno je  82 natjecatelja iz 17 zemalja – rekao je Marinović.

Foto: Moto Gymkhana Croatia

Inače, Marinović i njegov tim ovu su disciplinu doveli iz Japana 2018.godine. U petak su neslužbeni treninzi, u subotu službeni, ali nitko još uvijek neće vidjeti poligon na kojem će se natjecati.

Staza će biti nacrtana i čuvana, 45 minuta prije natjecanja će se otvoriti koverta i tek onda će natjecatelji vidjeti stazu. Nakon toga imaju tih 45 minuta kako bi zapamtili sve smjerove poligona. Kroz poligon se prolazi dva puta, prvi je u jutarnjim satima, drugi u poslijepodnevnim.

Foto: Moto Gymkana Croatia

Podršku cijelom natjecanju dao je Grad Velika Gorica. Gradonačelnik Krešimir Ačkar:

–Ovaj događaj daje dodatnu dimenziju našem gradu, jedan dodatan sadržaj kako za sugrađane tako i za posjetitelje, jer će nam doći u goste ljudi iz svih dijelova Hrvatske i drugih zemalja. Znamo da će u tom periodu natjecatelji dovesti i svoje obitelji koje će trenutak iskoristiti za upoznavanje našega kraja, tako da će grad biti pun života – istaknuo je Ačkar.

Biti domaćin jednog ovakvog natjecanja, pozicionira Zagrebačku županiju kao poželjnu turističku destinaciju.

–Velika Gorica već se pozicionirala kao predvodnik po gospodarstvu u Zagrebačkoj županiji, već i po turizmu, čemu značajno doprinose velike međunarodne manifestacije poput ove, koje u grad dovode posjetitelje iz cijele Europe i šire. Tu je važan faktor sinergija – Županije s gradovima i organizatorima, jer time odašiljemo najljepšu pozivnicu u sve krajeve svijeta. Ne smijemo zaboraviti ni lokalnu korist ovog događanja, od OPG-ova koji će prodati svoje proizvode, smještajni objekti koji će ponuditi noćenja, restorani u kojima će posjetitelji probati našu hranu…Ako uzmemo u obzir da jedan takav turist potroši 100 eura dnevno, a prosjek na razini države je od 50 do 70 eura, onda vidimo razmjere profita za zajednicu – objasnila je Ivana Alilović, direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije.

Organizatori su pripremili i niz popratnih sadržaja za cijelu obitelj, a ulaz za sve posjetitelje je besplatan.

Dodajmo kako je u svega nekoliko godina Moto Gymkhana klub Croatia postao predvodnik u ovom sportu na globalnoj razini, i po broju članova i po sadržajnosti te kvaliteti organizacije natjecanja. Inače imaju oko 120 članova koji imaju od 18 do čak 68 godina, koliko ima najstarija članica iz Zagreba.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Nastavite čitati

HOTNEWS

Na+30 : Radnice VG Komunalca neumorne u uređivanju grada

Treba im „skinuti kapu“, jer sunce nemilosrdno prži…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ljetna žega nimalo ne ide na ruku ni gradskom zelenilu, koje teško podnosi visoke temperature zraka, poput ruža i hortenzija.

Grad Velika Gorica s vatrogascima je već dogovorio redovito zalijevanje posađenih sadnica drveća, kako bi se dobro ukorijenile i ne bi osušile, a svoj doprinos daju ovih dana i radnice VG Komunalca koje smo zatekli u uređivanju Trga Plemenite opčine Turopoljske kod Muzeja Turopolja.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Kažu nam, vruće je, ali moramo maknuti suhe grane i korov oko ruža i hortenzija bez obzira na to, jer grad mora izgledati uredno, posebice uži centar.

Ljetne vrućine i nedostatak vlage uzrokovale su brže sušenje trajnica, stoga će djelatnice ovih dana dati sve od sebe da ih uredno okopaju i maknu dotrajale dijelove.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Iako je to njihov posao, zaista im treba „skinuti kapu“, jer sunce nemilosrdno prži…

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Nastavite čitati

HOTNEWS

MINISTRICA U VELIKOJ GORICI Obišla lokaciju buduće Dnevne bolnice i gradske zdravstvene ustanove

Grad Velika Gorica pokrenuo je korake za prenamjenu prostornog plana, a koji će biti gotov do kraja godine.

Objavljeno

na

Objavio/la

Lokaciju buduće Dnevne bolnice u Velikoj Gorici danas je u društvu gradonačelnika Krešimira Ačkara obišla ministrica zdravstva Irena Hrstić – objavili su iz Grada Velike Gorice.

Gradonačelnik Ačkar tom je prilikom naglasio važnost ovog strateškog projekta uvrštenog u Program Vlade Republike Hrvatske, koji predstavlja značajan iskorak za zdravstveni sustav grada Velike Gorice i šireg područja Zagrebačke županije, odnosno za gotovo 76 tisuća stanovnika Velike Gorice, kao i stanovnika okolnih općina koje gravitiraju gradu.  

Istaknuo je da su analize i istraživanja provedena na lokalnoj razini pokazala kako je upravo dostupnost medicinskih usluga jedan od najizraženijih prioriteta građana.

Dodao je kako će izgradnja dnevne bolnice omogućiti pružanje niza zdravstvenih usluga na lokalnoj razini, čime će se značajno smanjiti potreba za odlascima u zagrebačke bolnice, a time i smanjiti pritisak na već opterećeni zdravstveni sustav glavnog grada. 

Dogovoreno je kako će formirana radna skupina, koju čine predstavnici Grada i stručnjaci iz zdravstvenog sektora, definirati konkretne faze projekta, izraditi vremenski okvir provedbe kao i odrediti medicinske djelatnosti koje će buduća bolnica obuhvaćati.

Paralelno s tim, Ministarstvo zdravstva pokrenut će izradu idejnog projekta, čime se ulazi u početnu fazu konkretne realizacije. 

Grad Velika Gorica pokrenuo je korake za prenamjenu prostornog plana za potrebe izgradnje buduće dnevne bolnice, a koji će biti gotov do kraja godine.

Riječ je o parceli površine gotovo 50 tisuća četvornih metara, smještenoj uz Aveniju Pape Ivana Pavla II., u neposrednoj blizini budućeg nogometnog kampa Hrvatskog nogometnog saveza. Ministrica Hrstić i gradonačelnik Ačkar također su obišli i gorički Dom zdravlja kao i hitnu medicinsku službu.  

Dnevna bolnica u Velikoj Gorici pacijentima će nuditi širok spektar najpotrebnijih medicinskih usluga, uključujući specijalističke ambulante, malu kirurgiju i druge dijagnostičke i terapijske postupke koji su standardni u sklopu dnevnih bolnica.  

Ovo će biti prva takva ustanova u Zagrebačkoj županiji koja će omogućiti veću dostupnost i kvalitetu zdravstvene zaštite, te je konkretan korak u smjeru decentralizacije zdravstvene skrbi, ravnomjernijeg razvoja regija i izgradnje sustava koji je prilagođen stvarnim potrebama građana. 

(Foto: Grad Velika Gorica)

Nastavite čitati

HOTNEWS

Od danas na plac kod muzeja – Savjet zbog vrućina: Odradite kupnju ranim jutrom

Prodavači zadovoljni, kupci se privikavaju.

Objavljeno

na

Objavio/la

Do kraja ljeta gorička tržnica smještena je u samom centru Velike Gorice, kod Muzeja Turopolja.

Razlog su radovi na rekonstrukciji nadstrešnice na lokaciji tržnice u Školskoj ulici, tako da su već jutros prodavači bili spremni dočekati mušterije na novoj, privremenoj lokaciji.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

–Na našoj tržnici prodajemo već 32 godine i bez obzira što smo od danas na novoj lokaciji, ljudi nas pronalaze. No, prvi je dan, naravno da su neki previdjeli informaciju da su radovi na staroj lokaciji, no došetali su ovdje u centar i rekla bih da će sve funkcionirati kao i na matičnom mjestu. Parking je blizu, dostupni smo, jedino ćemo vjerojatno zbog ljetne žege završiti s prodajom ranije u danu – ispričala nam je jutros Slađana Glavaš iz obrta Tropic, koja svakodnevno snabdijeva kupce svježim voćem i povrćem.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Početkom tjedna je obično manje prodavača na štandovima, no za vikend su svi i tada je ponuda izvanredna; od egzotičnog i sezonskog voća, raznog povrća, jaja te mliječnih domaćih proizvoda.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

–Kroz tjedan će se puniti svi štandovi tako da će do vikenda biti „full puno“, jedina razlika, osim lokacije, jest ta što svaki dan odvozimo svu robu i idući dan punimo opet štandove. No, to je sad zbog vrućina i poželjno. Većina Velikogoričana kupnju obavi prije podne, a sa svježim namirnicama opet smo tu drugoga dana od ranoga jutra. Mogu reći da sam zadovoljna, nismo otišli daleko od stare lokacije, kupci ne prigovaraju previše i svi ćemo kroz tjedan dana prilagoditi – dodala je Slađana.

FOTO galerija:

 

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno