Poveži se s nama

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

Nastavi čitati

HOTNEWS

Nitko ne puca, samo probijaju zvučni zid: Borbeni avioni iznad Gorice

Eskadrila borbenih aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva od 20. do 23. kolovoza letjet će nebom iznad istočne i središnje Hrvatske, svaki dan od 10 do 15 sati. No povremena buka jedina je smetnja u cijelom ovom procesu, avioni su na 10.000 metara…

Objavljeno

on

Čujete li ovih dana povremeno neobično glasan “pucanj”, zvuk koji je probija uši, nema razloga za paniku. Nitko ne puca, ništa nije eksplodiralo, radi se samo o redovitim letačkim aktivnostima eskadrile borbenih aviona iz sastava 91. zrakoplovne baze Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. I onom čuvenom probijanju zvučnog zida.

Ova četiri dana, od 20. do 23. kolovoza, avioni će između 10 i 15 sati letjeti nebom iznad istočne i središnje Hrvatske, na visini od deset kilometara. Kako su objavili iz ministarstva, poduzete su sve sigurnosne mjere i jedina povremena smetnja bit će povremena probijanja zvučnog zida.

Nastavi čitati

HOTNEWS

Završila je jedna era: Župnik Josip Ružman otišao iz župe koju je stvarao

Župnik Župe blaženog Alojzija Stepnica Josip Ružman napustio je tu ulogu nakon 25 godina djelovanja, a razlog je bolest. Vjernici su se emotivnim govorom oprostili od voljenog svećenika, a rastužio ih je odlazak još jednog važnog člana župne obitelji…

Objavljeno

on

Emotivno je ovih dana među vjernicima iz Župe blaženog Alojzija Stepinca, smještenoj na Cibljanici. Dva i pol desetljeća, praktički cijeli život dobrog dijela župljana, trajala je era u kojoj je ime Josipa Ružmana bilo sinonim za riječ – župnik. Dugo je to razdoblje, maksimalno osnaženo činjenicom da je velečasni Ružman doslovno formirao ovu župu, stvorio zajednicu vjernika koja već 25 godina funkcionira pod njegovim duhovnim vodstvom. I zato je njegov odlazak, za koji je došlo vrijeme, vjernicima toliko teško pao…

Oprostili su se od njega na nedjeljnoj misi, posljednjoj njegovoj u ulozi župnika, pojavila se u oku i poneka suza, a za kraj su se od svog župnika emotivno oprostili na Facebook stranice Župe. Pod sjajan tekst su potpisani Jozo Barišić i Božo Barun, koji je govorio na oproštaju od Josipa Ružmana.

“Kada se 1994. godine ukazala potreba za novim svećenikom u Velikoj Gorici, vjernicima koji se okupljaju u pleškoj kapeli Ranjenog Isusa – izbor je pao na svećenika u Staroj Ploščici.

Na ovome mjestu u to vrijeme ovdje je bila šikara, no u vrlo kratkom vremenu, po njegovu dolasku, pala je prva lopata – izgradio je ovu crkvu građevinu ali još vaźnije ovu živu Crkvu – zajednicu koja se okuplja oko oltara. To je čovjek koji nikad ne gubi nadu – to je i dio njegova mladomisničkog gesla – to je naš župnik Josip Ružman.

Jučer smo se od njega oprostili nakon 25 godina službe u našoj župi, a u ime župne zajednice zahvalu je izrekao g. Božo Barun:

‘Poštovani i dragi župniče, Josipe,

Na kraju ove zahvalne i svete Misne žrtve u kojoj smo zajedno s vama zahvaljivali dobrom Bogu za vaše svećeništvo, kao župljani, vjernici i vaši prijatelji na poseban se način želimo prisjetiti ovih 25 godina koje ste proveli s nama vršeći svećeničku službu.

Vjerujemo da vas je Božji plan doveo među nas u župu Blaženog Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici. Budući da je Gospodin Isus pred vas stavio one iste zadatke koje je stavio pred svoje učenike kad ih je poslao u svijet, vi ste se hrabro odazvali tom uzvišenom pozivu i dali se na posao.

Poštovani i dragi župniče Josipe, nije jednostavno ni posložiti niti izreći sve ono što se svih ovih godina događalo u našoj župi. Teško je također posložiti i izreći što se sve nakupilo u glavama i u srcima nas vjernika kojima ste bili župnik i duhovnik. A osobito nije jednostavno pronaći prave izraze za misli i osjećaje kad se radi o relativno dugom periodu suživota jednog svećenika i njegovih vjernika, suživota koji je bio prožet brojnim i raznovrsnim zbivanjima.

Stoga, u trenutcima oproštaja, mi vam prije svega želimo izreći iskrenu ljudsku i kršćansku zahvalnost za brojna duhovna i materijalna djela, za vidljive, a posebno nevidljive darove koja ste nam ostavili. A ona su toliko brojna, a neka su tako skrivena u dušama pojedinaca da ih pozna jedino dragi Bog koji će vam znati uzvratiti na svoj način.

Mi vjerujemo da vas je Duh Sveti nadahnuo kad ste se odlučili ovu župu, a kroz nju i sve nas, posvetiti našemu blaženom mučeniku, a nadamo se uskoro i službeno, svetom Alojziju Stepincu. Očito ste predosjećali da će vam njegovo biskupsko geslo: In te, Domine, speravi!/U tebe se, Gospodine, uzdam! itekako trebati u vašoj svećeničkoj službi koja uvijek u sebi sadrži i elemente mučeništva.
Vaš dugogodišnji i nesebični rad u izgradnji žive i materijalne crkve u našoj mladoj župi bio je i ostaje trajno svjedočanstvo duhovne veličine, žrtvovanja, ali i odgovornosti svećeničke službe.

Budući da bolest nikoga ne pita za godine ili želje, ona vas je na neki način ‘primorala’ na ovaj premještaj u Svećenički dom na Kaptolu. No, kao vjernici vjerujemo da se ništa ne događa bez Božje volje, odnosno dopuštenja, pa tako ni ovaj oproštaj i premještaj.

Dragi naš župniče Josipe, nema sumnje da se vaša svećenička služba nastavlja na drugom mjestu i na drugi način. Ali isto tako nema sumnje da ćete ostati u našem trajnom sjećanju, zahvalnosti i molitvama kao svećenik/duhovnik, kao čovjek, brat i prijatelj. Molit ćemo da vam Gospodin podari strpljenje i hrabrost u daljnjem nošenju vašega životnog križa. Uvjereni smo također da ćete i vi nas ponijeti u svom svećeničkom srcu i zauzimati se za nas pred Bogom, naročito u svetim Misama.

Neka vas i dalje po zagovoru bl. Alojzija Stepinca čiji ste vjerni štovatelj, Bog prati svojim božanskim mirom i blagoslovom! Još jednom, hvala vam na svemu!'”

Bolest je, nažalost, glavni razlog odlaska velečasnog Ružmana, čime završava jedna povijesna etapa u razvoju kršćanskog života u ovome gradu. Pogotovo s obzirom na to da je istovremeno drugim putem otišao još jedan svećenik iz ove župa.

“Dio naše župne obitelji sve ove godine bio je i prof. Nenad Malović, uz sve dužnosti koje je obavljao kao profesor na fakultetu, kao prodekan ili uz sve ostale obveze i usavršavanja – nedjeljom je rado dolazio k nama i činio nas boljim svojim propovijedima i uveseljavao svojim doskočicama.

Dragi naš vlč. Neno… Nedostajat će te nam! Hvala Vam za sve!”

Autor fotografije: Igor Kolarec/VG Foto

Nastavi čitati

CityLIGHTS

FOTO VIJEST:U šetnji vukovinskim proštenjem

Danas je Vukovina posebno zasjala, kao što to priliči jednom od najstarijih marijanskih naselja u Hrvatskoj. Kao i svake godine, mnoštvo je proštenjačkih sadržaja. Ako Vas put odvede nogostupom kod vukovinske crkve, zasigurno će atmosfera mnoge podsjetiti na djetinjstvo kada ste jedva dočekali da odete na proštenje, stoga se nemojte dugo premišljati i pravac na Gospu u Vukovinu!

Objavljeno

on

Prošetali smo se proštenjem, privučeni šarenilom i veselim ozračjem koje vlada danas u Vukovini. Kao i svake godine, tu su ‘kramari’, razni ringišpili i vrtuljci… Probali smo nove okuse sladoleda koje u ponudi ima naš izvrsni slastičar i veliki gospodin Memy, s novom recepturom koja je stigla čak iz Italije! Gorički medičari Saraga u ponudi imaju bio gverc i odlične medenjake, a posvuda se osjeti miris pečenja, roštilja, kotlovine, te ostalih prigodnih sajamsko-turopoljskih delicija. Nemojte se iznenaditi kad u šetnji zateknete i turopoljske banderijalce u divnim odorama koje pričaju povijesnu priču.

Sa svirkom lagano kreću Pirati i Vikinzi, Sjaj i Skitnice, a ako Vas muči prijevoz kući, dečki iz Taxipro-a spremno dežuraju, i tu su po prvi puta u Vukovini. Nemojte se puno premišljati, pogledajte našu fotogaleriju, i pravac Vukovina na proštenje!

GALERIJA FOTOGRAFIJA

 

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno