HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

prije 8 godina

12. studenoga 2018.

Objavio/la

Marko Vidalina

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

Povezane teme:franjo pukanić hotnews mlin pukanić

HOTNEWS

Aktualni sat – Rasprava o Kušancu, proračunu i tržnici, “poduzetnička zona će donijeti nova radna mjesta i investicije”

Vijećnici su raspravljali o proračunu, tržnici električnim autobusima i dnevnoj bolnici.

Objavljeno

prije 5 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Danas je održana 6. sjednica Gradskog vijeća Grada Velike Gorice. Jedna od ključnih točaka bilo je darovanje državnog zemljišta Gradu Velikoj Gorici, i to po žurnom postupku. Prijedlog zaključka o sklapanju Ugovora o darovanju nekretnina u svrhu izgradnje Poduzetničke zone Kušanec-Istok izglasan je velikom većinom, 22 vijećnika glasala su “za”, nitko nije bio protiv, dok su četiri vijećnika ostala suzdržana.

Riječ je o odluci Vlade Republike Hrvatske kojom se Gradu daruje zemljište namijenjeno razvoju Gospodarske zone Kušanec–Istok, projekta procijenjene vrijednosti više od 31 milijun eura, čime je Velika Gorica dobila snažan poticaj za daljnji gospodarski rast, o čemu smo pisali ranije.

Tijekom aktualnog sata vijećnica Nada Finderle postavila je pitanje o financijskom stanju grada, konkretno o manjku do 31. prosinca, ali i o tome kojim kanalima građani mogu komunicirati s Odborom za pritužbe i predstavke.

U odgovoru je pojašnjeno kako se proračun sastoji od računa prihoda i rashoda te računa financiranja. Izneseni su podaci prema kojima je na razini 2025. godine ostvaren višak od 2,6 milijuna eura, no kada se uključi preneseni manjak iz prethodne godine, ukupni manjak iznosi 8,9 milijuna eura.

Što se tiče komunikacije građana, istaknuto je kako se pritužbe mogu slati putem maila, telefonski ili osobnim dolaskom u zgradu gradske uprave, a građani se često direktno obraćaju i nadležnim upravnim odjelima, ovisno o temi.

Vijećnik Mihael Kuliš otvorio je pitanje u kojoj je fazi razvoj poduzetničke zone Kušanec te koji su planovi i očekivanja, a zatražio je i pojašnjenje o planovima za razdvajanje gradske četvrti Miljenko Granić.

Odgovor je dao Neven Karas, istaknuvši kako je u tijeku izmjena urbanističkog plana te zahvalio Vladi RH na darovanom zemljištu. Posebno je naglasio kako je zona veća od 50 hektara te bi trebala biti snažan gospodarski zamašnjak za Veliku Goricu, ali i otvoriti nova radna mjesta.

Karas se dotaknuo i gradske četvrti Miljenko Granić, istaknuvši kako se upravo na tom području posljednjih godina događa najintenzivnija izgradnja te najveći priljev novih stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u toj četvrti je živjelo oko 9 tisuća stanovnika.

“To je gradska četvrt koja odudara od ostalih gradskih četvrta. Moje osobno mišljenje je da je ta gradska četvrt neprirodno stvorena jer postoje naselja okolo koja nisu komplementarna i nemaju iste interese, tako da mislim da bi trebali pokrenuti razdvajanje i da je nekakav logičan slijed razdvajanje Zagrebačke ulice i onda bi se ta gradska četvrt mogla podijeliti po pola”, dodao je Karas.

Jedan od vijećnika otvorio je pitanje statusa gradske tržnice, točnije, je li trenutačna lokacija privremena ili je postala trajno rješenje.

Pročelnik Dubravko Katulić odgovorio je kako tržnica nije privremena te da je Grad uložio značajna sredstva kako bi se postojeći prostor uredio i opremio za prodavače i kupce. Dodao je kako povratak na staru lokaciju nije moguć jer se radi o privatnom vlasništvu.

Na pitanje jednog od vijećnika o planovima za uvođenje električnih autobusa, Katulić je odgovorio kako je u Veliku Goricu već stiglo pet električnih autobusa nizozemskog proizvođača VDL, te da su dosadašnja iskustva pozitivna. Jedini problem je infrastruktura.

“Trenutačno imaju svoju punionicu u Novom Čiču i nije praktično da se isti pune na toj lokaciji. Pokrenuli smo s prijevoznikom izradu projektno-tehničke dokumentacije oko postavljanja punionice i ona će biti smještena gdje je stanica brze linije, s tim da smo napravili i novo stajalište kod tržnice gdje će se ta brza linija premjestiti. Kako je rekao pravilnik o obvezama izvještaja Europske komisije za minimum ciljeva koje se mora postići u cestovnom prometu, obveza je Grada, odnosno prijevoznika koji s nama ima ugovor da 2027. godine mora imati 27 % autobusa, odnosno pet koje smo nabavili i do kraja 2030., mora biti 38 %, dakle to je sedam autobusa, što znači da nam trebaju još dva autobusa i to prijevoznik mora nabaviti kako bismo zadovoljili sve uvjete”, pojasnio je Katulić.

Vijećnik Branimir Mikšić postavio je pitanje o problematičnom križanju A. G. Matoša i Ljudevita Gaja kod STOP SHOP-a, gdje se često događaju prometne nesreće, te o završetku radova na cesti u Mraclinu.

Katulić je rekao kako je Grad već ranije planirao izgradnju rotora te je izrađena projektno-tehnička dokumentacija, a sada se čeka građevinska dozvola. U međuvremenu je postavljena dodatna signalizacija i napravljen južni odvojak kako bi građani mogli lakše izaći na drugu stranu.

Što se tiče Mraclina, Katulić tvrdi da radovi idu svojim tijekom i da ne vidi kašnjenja, no istaknuo je kako se radovi nisu mogli odvijati tijekom zime. Najavio je da bi cesta trebala biti gotova u lipnju, uz napomenu da su dodatni zahtjevi mjesnog odbora za pješačke staze produljili trajanje projekta.

Vijećnik Stipo Duvnjak postavio je pitanje o radovima na pročistaču otpadnih voda, ali i o dolascima veleposlanika u Veliku Goricu te projektima koji su ih doveli u grad.

Direktor VG Vodoopskrbe Ivan Rak odgovorio je kako je građevinska dozvola za pročistač dobivena 12. veljače, izvođači su uvedeni u posao 18. veljače, a završetak radova očekuje se do ljeta 2027. godine. Nakon toga slijedi godina dana probnog rada.

Trenutačno je realizirano 5,2 milijuna eura od ukupno ugovorenih 37 milijuna, a uskoro kreću i obavijesti građanima o priključivanju na sustav odvodnje. Prva cjelina obuhvaća područje od Kobilića i Leknenog prema Trnju.

Gradonačelnik Ačkar odgovorio je na pitanje o dolasku diplomata istaknuvši kako Velika Gorica postaje sve prepoznatljivija na nacionalnoj razini te da je interes investitora sve veći.

“Ponosno možemo reći da je interes stranih investitora, veleposlanika i svih onih relevantnih osoba, kako u društvenom, političkom životu i sportskom u životu, postao puno snažniji, vidniji i veći nego što je to bio prijašnjih godina. Dakako, godi činjenica da smo na nacionalnom nivou prepoznati kao najpoželjniji grad za život u Republici Hrvatskoj. Dakle, zašto diplomati u Velikoj Gorici? Pa mi zatvaramo poduzetničku zonu Meridijan 16 koja je u potpunosti popunjena, a koja je zahvaljujući austrijskom kapitalu i tadašnjem veleposlaniku Republike Austrije došlo do faze popunjenosti koju ima danas. Ovdje su došli veleposlanici razvijenih europskih zemalja, koje su spremne dati zeleno svjetlo i lobirati kako bi upravo kapital i investicije završili u poduzetničkoj zoni Kušanec koja je bila predmet hitnog postupka kada smo započeli sjednicu. Dakle, Velika Gorica se odlučila za logistiku. Svima će usta biti puna da trebamo govoriti o poduzetništvu, tvornicama, međutim mi smo odlučili da idemo na logistiku koja je van periferije našega grada. Mi ovdje govorimo o Meridijanu 16 i Kušancu koji su na petlji. Tako naši građani ne osjete da je to sve u našem gradu i ne osjete nikakve smetnje. Da imamo tešku industriju kao neke druge županije, uvijek bi imalo nešto što bi smetalo našim sugrađanima”, objasnio je Ačkar.

Spomenuo se i projekt PAUK, odnosno Dječja zelena mreža “Plemeniti Pauković”. Riječ je o projektu vrijednom 5,27 milijuna eura, od čega je 4,4 milijuna eura bespovratnih sredstava iz programa Konkurentnost i kohezija 2021.–2027. Projekt je zamišljen kao odgovor na izazove modernog vremena, gdje su djeca sve manje vani, a sve više uz ekrane. U sklopu projekta uređuju se tri urbana koridora i sedam urbanih točaka, s ciljem poticanja djece na boravak na otvorenom i socijalizaciju, ali i edukaciju o klimatskim promjenama te ulozi zelene infrastrukture u smanjenju toplinskih otoka. Najavljeno je i sadnja 377 stabala i 1.200 grmova pogodnih za oprašivače, uz dodatne edukativne aktivnosti.

Vijećnica Sanja Jurković–Draganić postavila je pitanje o poskupljenju GSG-a i izostanku rješenja, ali i o stanju u Dječjem vrtiću Žirek, gdje su se, kako je navela, zbog prokišnjavanja stropa u sobama pojavile kante na podu.

U odgovoru je pojašnjeno kako Grad sam pakira uplatnice, čime je procedura brža, dok se rješenja šalju putem pošte. Naveli su kako je pošta u posljednjem slučaju zamolila produljenje roka dostave zbog velikog broja pošiljki.

Što se tiče DV Žirek, odgovoreno je kako je obnova u tijeku te će vrtić nakon radova biti energetski učinkovit. U tijeku je zamjena stolarije i obnova krova, a zbog izvođenja radova tijekom pedagoške godine skupine se prema potrebi razmještaju. Prokišnjavanje se dogodilo prošli tjedan za vrijeme kiše, dok su radovi bili na krovu, no djeca su odmah premještena u druge skupine.

“Govori se da su vrtići besplatni. Ne, oni nisu besplatni već je grad preuzeo ekonomsku cijenu vrtića. Prošle godine ste i sami glasali, kada je u proračunu ekonomska cijena podignuta sa 400 na 500 eura i to Grad Velika Gorica stavlja unutar proračuna vrtića te se od tih novaca financiraju vrtići”, dodala je pročelnica Lana Krunić Lukinić.

Vijećnik Josip Vitez pitao je hoće li biti dovoljno mjesta u vrtićima te u kojoj su fazi projekti novih vrtića u Pokupskoj i Kolarevoj ulici. Odgovoreno je kako je pristiglo oko 600 prijava za novu pedagošku godinu, od čega je predviđeno oko 320 mjesta u jaslicama i više od 170 mjesta u vrtićkim skupinama.

Istaknuto je kako će i ove godine biti upisana sva djeca koja ispunjavaju uvjete, da su oba roditelja zaposlena, da imaju prebivalište u Velikoj Gorici te da su rođena do 31. kolovoza. Kao dobra vijest navedeno je da će nakon 1. rujna biti otvoren novi vrtić u Pokupskoj ulici s oko 200 mjesta, dok bi vrtić u Kolarevoj mogao doći na red krajem godine ili početkom sljedeće.

Vijećnik Ivo Jelušić otvorio je pitanje kašnjenja radova u naselju Bratstvo te zanimalo ga je tko je odgovoran i postoje li financijski penali, a osvrnuo se i na problem smeća i zaraslih površina u Horvatovoj ulici.

Pročelnik Dubravko Katulić odgovorio je kako su radovi u Bratstvu pri kraju te da je potrebno završiti još jednu prometnicu i spojiti stanicu oborinske odvodnje koja prvotno nije bila predviđena, ali se pokazala nužnom. Najavio je kako bi radovi trebali završiti do kraja mjeseca, a po završetku će se napraviti zapisnik o prekoračenju rokova i razlozima kašnjenja. Što se tiče Horvatove, Katulić je rekao da se problem rješava, no upozorio je da dio građana i dalje odlaže otpad ispred starog reciklažnog dvorišta, iako je novo otvoreno. Istaknuo je da Grad ulaže u sustav i informiranje, ali da se građani također moraju priviknuti na promjene.

Vijećnik Zvonko Kunić pitao je ima li novih informacija o Centru za starije i načinu predbilježbe, kao i o projektu dnevne bolnice.

Gradonačelnik Krešimir Ačkar odgovorio je kako bi radovi trebali završiti početkom 2027. godine, a u centru će biti osigurano više od 100 mjesta za institucionalni smještaj te više od 500 mjesta za izvaninstitucionalne usluge, poput dostave obroka, psihološke pomoći i drugih oblika podrške.

“Na području Velike Gorice imamo 14 tisuća umirovljenika, a ovaj dom može zauzeti samo jedan dio. Volio bih da kao gradonačelnik mogu reći da je netko napravio barem tri staračkom doma, pa da ja mogu govoriti o četvrtom jer bi danas bilo puno lakše pristupiti toj temi, ali nitko prije se nije htio uhvatiti tog pitanja. Mi danas govorimo o prvom centru za starije osobe, ali ne bježimo od toga da će biti puno onih koji zaslužuju biti u to centru i već sada razmatramo zemljište pored dnevne bolnice kako bi tamo napravili drugi centar za starije osobe”, dodao je Ačkar.

Govoreći o dnevnoj bolnici, Ačkar je rekao kako će Velika Gorica dobiti prvu dnevnu bolnicu ne samo u gradu, već i u Zagrebačkoj županiji. Projekt je ušao u program Vlade, a 5. svibnja 2026. objavljen je javni poziv za izradu studije predizvedivosti, što je ocijenio kao prvi konkretan korak prema realizaciji.

“Hvala predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću i resornom ministarstvu. Vjerujem da će Velika Gorica biti primjer drugim gradovima i županiji u realizaciji ovih važnih problema koji se nisu rješavali desetljećima”, zaključio je Ačkar.

Također, u 12 sati održana je minuta šutnje za tragično stradalog mladića iz Drniša

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Klas i dalje dominira, Kurilovec prati, VG Boys sigurni na 3. mjestu

Objavljeno

prije 5 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Liga veteranskih momčadi Nogometnog saveza Velika Gorica (NSVG) nastavljena je utakmicama 21. i 22. kola u kojem je na 11 odigranih utakmica postignuto 45 golova (21+ 24). Klas i dalje dominira i sigurno ide ka osvajanju prvog mjesta. Kurilovec je također s dvije nove pobjede potvrdio drugu poziciju.

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr