HOTNEWS
Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…
Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove
Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…
Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.
Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.
– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.
Mlin kao mali gradski trg
A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…
– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.
Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.
– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.
Jedan u pogon, drugi u papire
Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…
– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.
I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.
– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.
U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.
– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.
– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.
Prva zarada je bila – postotak
Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.
– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.
– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.
Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.
– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…
U početku se tu nije vrtio novac nego roba.
– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.
‘Policijski’ kredit za uspjeh
Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.
– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.
– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.
– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.
Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.
– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.
Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.
– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:
– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.
Kako je Bosanac sredio stvar
I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.
– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.
Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.
– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.
– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.
– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…
Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.
– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.
Tjestenine kakve bi sam poželio
U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.
– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.
Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.
– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.
– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.
Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.
– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.
Živimo zdravo zajedno
Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.
– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.
– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.
Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.
– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.
Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.
– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.
Pekara krenula, a sad – na Mars
I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.
– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.
Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.
– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.
Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.
– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.
Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…
CityLIGHTS
Obnova, novi kadrovi i povratak kući: razgovor s ravnateljicom Ivanom Kokić Ajazaj
Unatoč brojnim izazovima, od manjka stručnog kadra do organizacije rada tijekom obnove zgrade, u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica prevladava optimizam i želja za stvaranjem kvalitetnijih uvjeta za djecu i korisnike.
CityLIGHTS
Posebne pogodnosti i popusti ove subote u KTC-u
Subotnja akcija kupcima donosi priliku za povoljniju proljetnu kupnju, pripremu vrta i nabavu potrebnih proizvoda uz razne pogodnosti.
Trgovački centar KTC Velika Gorica ove subote, 23. svibnja, priprema posebne pogodnosti za kupce, a članove KTC Kluba vjernosti očekuju dodatni popusti, dupli bodovi i pokloni.
Tijekom jednodnevne akcije članovi Kluba vjernosti ostvaruju duple bodove pri kupnji u supermarketu, restoranu, poljoljekarni i na benzinskoj postaji. Za jednokratnu kupnju od najmanje 50 eura u supermarketu, poljoljekarni, restoranu ili na benzinskoj postaji kupci dobivaju i gratis staklenu bočicu.
Dodatne pogodnosti pripremljene su i u KTC poljoljekarni gdje će na krmne smjese za ishranu domaćih životinja vrijediti popust od 10 posto. Popusti vrijede za sve oblike plaćanja, a ostvaruju se uz predočenje kartice KTC Kluba vjernosti. Akcija se ne odnosi na već snižene proizvode ni artikle koji su uključeni u druge akcijske ponude, dok će se svi popusti obračunavati na blagajni.
Subotnja akcija kupcima donosi priliku za povoljniju proljetnu kupnju, pripremu vrta i nabavu potrebnih proizvoda uz dodatne pogodnosti za članove Kluba vjernosti.
HOTNEWS
Tri važna pregleda za svaku ženu i majku
Kaže se da će onaj tko nema vremena za zdravlje prije ili kasnije morati pronaći vrijeme za bolest. Zato odvojite nekoliko minuta i saznajte koja su tri važna pregleda za svaku ženu i majku.
Piše: Stefani Pavlica Srebačić
Koliko god brinule o djeci, partnerima i roditeljima, vlastito zdravlje prečesto stavljamo na kraj liste prioriteta i odgađamo preglede koje bismo trebale obaviti. Kaže se da će onaj tko nema vremena za zdravlje prije ili kasnije morati pronaći vrijeme za bolest. Zato odvojite nekoliko minuta i saznajte koja su tri važna pregleda za svaku ženu i majku.
Na pisanje ovog teksta potaknuo me nedavno obilježen Majčin dan, no pišem ga iskreno i iz pozicije supruge i majke u dobi od 50 godina, a vjerujem da će se mnoge žene pronaći u njemu.
Svaka čast svakom muškarcu koji radi isto što i majka, ali koliko god se trudile biti ravnopravne, jednostavno često napravimo korak više, preuzmemo više obveza i stavimo ih na svoja leđa.
„Uopće ne razumijem ove zadatke iz matematike, a test mi je sutra. Tko će mi pomoći?“ Mama.
„E, da, nisam vam rekla, sutra mi je roditeljski. Mora te doći.“ Tata je zauzet, ići će… mama! „Mama, znam da je kasno, ali operi mi ove hlače za sutra.“ Još i kaže mama!
Kako sam željno htjela čuti riječ „mama“ kad su mi kćeri tek progovorile, a sada mi već tutnji u glavi to silno „mama, mama, mama“ pa ih ponekad molim da više govore „tata“. Ako ste i sami majka, vjerujem da vam ovo zvuči vrlo poznato.
Postavši mama, svladala sam mnoge nove vještine: od organizatorskih, upravljačkih i učiteljskih, preko kulinarskih i vozačkih („taxi mama“), pa sve do medicinskih i sudačkih.
I zato nije neobično da mi žene liječniku odlazimo tek kada smo „baš“ bolesne te da preventivne preglede često odgađamo. Zašto? Zato jer nemamo vremena i stalno je nešto važnije od nas samih i našeg zdravlja, uostalom, ako nas ništa ne boli, dobro smo, zar ne?
„Slušaj svoje tijelo“ čest je savjet, no što ako je riječ o podmukloj bolesti koja tiho napreduje i često ne pokazuje simptome sve dok ne uznapreduje?
Opasno je misliti da, ako nemamo nikakvih simptoma, nema razloga za brigu. Rano otkrivanje bolesti doslovno može spasiti život.
Pišući blogove i članke o raznim preventivnim dijagnostičkim pretragama i prateći statistiku zastupljenosti karcinoma u Hrvatskoj, spoznala sam koliko preventivna dijagnostika znači za
naše zdravlje. U nastavku izdvajamo tri važna pregleda za svaku ženu i majku srednje životne dobi.
Zašto mnoge žene izbjegavaju mamografiju?
Rak dojke i dalje je najčešći zloćudni tumor kod žena u Hrvatskoj. Zabrinjava činjenica da u ranoj fazi bolesti često nema nikakvih simptoma. Nema boli, nema opipljive kvržice, nema upozorenja. Upravo zato liječnici toliko naglašavaju važnost preventivnih pregleda dojki.
Ultrazvuk ili mamografija? Ultrazvuk dojki češće se preporučuje mlađim ženama, dok mamografija ima ključnu ulogu nakon 40. godine života, osobito u sklopu redovitih preventivnih pregleda. Ovisno o dobi, građi dojki i obiteljskoj anamnezi, liječnik preporučuje dinamiku kontrola i kombinaciju pregleda.
Mamografija je još uvijek pregled kojega se mnoge žene boje. Neke zbog moguće boli, neke zbog straha od nalaza, a neke jednostavno zato što ih plaši sama riječ „rak“. Kao da vrijedi ono: „Nema ga ako ga ne tražiš.“
Boli li mamografija? „U načelu mamografija ne boli, ali prema mom iskustvu, ima žena koje se doista žale na bol. To je individualno i često ovisi o fazi menstrualnog ciklusa“, objašnjava dr. med. Maja Leder, specijalistica radiologije iz Medicinskog centra Gorica.
Moje osobno iskustvo je takvo da je za mene to više kratkotrajna neugoda, nego bol. Iskreno, gdje god sam radila mamografiju, a posebno u spomenutom centru, radiološki tehničari bili su strpljivi i susretljivi te su cijeli pregled učinili lakšim i ugodnijim
Mamografija bez naručivanja
Važnom prednošću ovog velikogoričkog centra smatram što se na mamografiju može doći i bez prethodne najave. Riječ je o jednom od takozvanih „walk-in“ pregleda centra (tome pripadaju i rendgenske pretrage). Pohvalno je što za umirovljenike imaju stalni popust od 15 % na sve slikovne pretrage, uključujući i mamografiju.
Redoviti ginekološki pregled
Redoviti ginekološki pregledi i Papa test imaju važnu ulogu u ranom otkrivanju promjena koje se mogu uspješno liječiti ako se otkriju na vrijeme. Upravo zato nije dobro čekati simptome jer brojne promjene u početku ne uzrokuju bol niti druge tegobe. Jednostavno, jednom godišnje to trebamo učiniti bez puno razmišljanja i odgađanja.
Žene sve više otkrivaju prednosti virtualne kolonoskopije
Zašto se upravo pregled debelog crijeva našao na mojoj listi kao treći po važnosti? Dovoljno govori podatak da je rak debelog i završnog crijeva drugi najčešći oblik raka kod žena u Hrvatskoj, odmah iza raka dojke.
Oko 40 % oboljelih od kolorektalnog raka u Hrvatskoj čine žene, a stručnjaci sve više upozoravaju i na porast broja oboljelih među mlađim osobama.
Rak debelog crijeva u ranoj fazi najčešće ne uzrokuje izražene simptome i početne simptome možemo lako pogrešno protumačiti kao:
- menstrualni bolovi,
- nadutost povezana s ciklusom,
- sindrom iritabilnog crijeva,
- posljedica stresa ili loše prehrane.
Polipi, dobroćudne izrasline iz kojih se karcinom može razviti, mogu godinama rasti bez jasnih znakova upozorenja.
Upravo zato rana dijagnostika ima presudnu ulogu. Otkrije li se na vrijeme, rak debelog crijeva u velikom broju slučajeva uspješno se liječi. Kako otkriti promjene?
Klasična ili virtualna kolonoskopija – u čemu je razlika?
Kolonoskopija je i dalje standardna metoda pregleda debelog crijeva jer omogućuje izravan uvid u stanje sluznice te uklanjanje polipa tijekom istog zahvata. No riječ je o invazivnom postupku koji zahtijeva pripremu i često primjenu sedacije, što kod mnogih izaziva nelagodu ili strah.
Virtualna kolonoskopija, poznata i kao CT kolonografija, predstavlja manje invazivnu alternativu klasičnoj kolonoskopiji.
Koje su prednosti virtualne kolonoskopije? Tijekom pregleda, kroz tanki kateter dug svega nekoliko centimetara, koji se nježno uvodi u završni dio debelog crijeva (rektum), uvodi se i ugljični dioksid kako bi se debelo crijevo proširilo i omogućilo kvalitetno snimanje.
Za razliku od klasične kolonoskopije, ne koristi se dugačka fleksibilna cijev s kamerom koja prolazi cijelom duljinom crijeva. Snimanje traje kratko, ne zahtijeva anesteziju, a osoba se odmah može vratiti svakodnevnim aktivnostima.
Računalni program izrađuje trodimenzionalni prikaz crijeva koji radiolog detaljno analizira. Ako se tijekom pregleda otkrije sumnjiva promjena, pacijent se upućuje na klasičnu kolonoskopiju radi uklanjanja polipa ili dodatne obrade.
Za mnoge žene upravo su manja invazivnost i brži povratak svakodnevnim obavezama razlog zbog kojeg je virtualna kolonoskopija prihvatljivija opcija kada razmišljamo o preventivnom pregledu. Kad sam prvi put čula za ovu pretragu, na jako malo lokacija ste je mogli napraviti, a zahvaljujući Medicinskom centru Gorica dostupna je građanima Velike Gorice i okolice.
Vrijeme za svoje zdravlje
Postoji nešto zanimljivo kod nas žena: kada dijete kašlje, isti dan tražimo pregled, kada partneru nije dobro, šaljemo ga liječniku, kada roditelji trebaju nalaze, organiziramo termine. Ali kada mi trebamo pregled, često ga odgađamo.
Budimo jednako odgovorne prema sebi kao što smo odgovorne prema svima koje volimo.
Nadam se da sam vas barem potaknula na razmišljanje o važnosti preventivnih pregleda te da ćete u svoj raspored uvrstiti i vrijeme za vlastito zdravlje.
Koliko god mi žene bile navikle brinuti o svima drugima, ponekad je najvažnije učiniti nešto i za sebe. Možda upravo jedan pregled bude razlog više da još dugo budemo tu za svoju djecu, obitelj i same sebe.
Gospodarstvo
Kreće spajanje – 1630 građana uskoro će dobiti obavijest
“Želim zahvaliti svim sugrađanima koji su strpljivo čekali priključak na odvodnju i kanalizaciju, ali ovim današnjim predstavljanjem značajno smo bliže konačnom rješenju ovog projekta.”, rekao je Ačkar.
U Poduzetničkom inkubatoru StartupVG danas su održani Dani otvorenih vrata EU projekata, u sklopu kojih je predstavljena nova faza jednog od najvećih infrastrukturnih projekata u povijesti grada. Riječ je o „Sustavu odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda aglomeracije Velika Gorica“, a trenutna faza projekta odnosi se na početak priključenja građana na novoizgrađeni sustav odvodnje, a prve obavijesti u narednih mjesec dana dobiti oko 1630 korisnika.
Projekt aglomeracije u Velikoj Gorici vrijedan je oko 104 milijuna eura, dok sama izgradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda iznosi 36,8 milijuna eura. Gradonačelnik Krešimir Ačkar zahvalio je građanima na strpljenju tijekom višegodišnjih radova.
“To su veliki i zahtjevni projekti koji iziskuju niži standard života dok traju radovi, kada su svuda blato i prašina. Želim zahvaliti svim sugrađanima koji su strpljivo čekali priključak na odvodnju i kanalizaciju, ali ovim današnjim predstavljanjem značajno smo bliže konačnom rješenju ovog projekta.”, rekao je Ačkar.
Dodao je kako bi do kraja godine priključci trebali stići u 14 od ukupno 25 naselja obuhvaćenih projektom.
U sklopu cijelog zahvata već je izvedeno više od 145 kilometara kanalizacijske mreže te više od pet tisuća priključaka na području Velike Gorice i okolice. Direktor VG Vodoopskrba istaknuo je kako sada slijedi faza priključenja korisnika.
Foto: Morena Martinović/Cityportal
“Zahvaljujem sugrađanima na strpljenju, jer 145 kilometara mreže nije lako izvesti. Uskoro krećemo s priključenjem na mrežu odvodnje. Riječ je o 1630 korisnika koji će kroz idućih mjesec dana dobiti obavijesti s kompletnim uputama i skicama o načinu na koji trebaju riješiti svoje interne instalacije.”, poručio je Ivan Rak, direktor VG Vodoopskrbe.
Prva cjelina koja je dobila uporabnu dozvolu i koja ulazi u ovu fazu priključenja je cjelina A2, koja obuhvaća naselja Kobilić, Ščitarjevo, Selnicu, Kosnicu i ostala susjedna naselja na tome području. Svi priključci za građane bit će besplatni, no korisnici će morati prilagoditi vlastite interne instalacije.
Iz VG Vodoopskrbe podsjetili su i kako Europska unija definira obvezu priključenja građana na sustav odvodnje kada za to budu ispunjeni uvjeti. Razlog tome je, ističu, potreban broj priključaka koji mora biti ostvaren kako bi projekt zadovoljio uvjete financiranja i izbjegao moguće penalizacije.
Nakon završetka priključenja cjeline A2 i provjere funkcioniranja sustava, slijedi obavještavanje građana u cjelinama A1 i A3, koje obuhvaćaju naselja poput Lukavca, Buševca, Vukovine i Kuča.
-
CityLIGHTSprije 3 danaFOTO Goričke večeri: sezona otvorena!
-
Vijestiprije 5 danaGradski bazen Velika Gorica ponovno organizira ljetni kamp za djecu – prijave do početka lipnja
-
HOTNEWSprije 5 danaKaufland škola voća i povrća: Pet ustanova Velike Gorice u borbi za donaciju
-
Moja županijaprije 3 danaKloštar preokretom i hat-trickom Kristiana Uzelca slomio Bunu