Sport

Misija Dinamo

Kad god su se prošle sezone sudarali s najboljom momčadi u državi, nogometaši Gorice pokazivali su da mogu, da znaju i da su dovoljno hrabri. Lopta ih, međutim, dosad nije nagradila. Nova šansa stiže u petak od 20 sati, Gorica stiže s ambicijom i s planom…

Objavljeno

prije 7 godina

2. kolovoza 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Hajduk je, hvala na pitanju, pao već dvaput. Rijeka triput. Kao i Osijek. Velike utakmice, protiv velikih protivnika, koliko god se to ne događa svjesno i s namjerom, poseban su motiv za nogometaše Gorice. I u njima, sad je to već gotovo pravilo, “Jakirovi ratnici” izgledaju daleko bolje nego kad je s druge strane Inter, Istra, Slaven Belupo, Lokomotiva… Tako to ide s tom čuvenom podsvijesti u sportu, veći i zvučniji protivnik često izvuče i ono nešto ekstra, dodatan angažman i motiv. Ima to veze u ovom slučaju i sa načinom igre, ovoj i ovakvoj Gorici kudikamo više odgovaraju protivnici koji su spremni napasti i ostaviti nešto više prostora otraga, ali činjenica je da se na te velike i jake utakmice često može staviti zajednički nazivnik. Osim kad je, eto, u pitanju Dinamo.

Četiri puta Gorica je prošle sezone igrala s Dinamom. I četiri puta izgubila. Dvaput po 1-0, jedanput 2-1, pa za kraj još i 3-1. Bodovni učinak na kraju, kad se sve zbroji, uvijek je bio isti, potpuno identičan, a slično je to izgledalo i na terenu. Osim u ovoj posljednjoj utakmici, u porazu 3-1, kad su “modri” nešto jednostavnije nadigrali Goričane, sve su te utakmice bile na knap. I razliku je činio jedan trenutak, jedna pogreška, jedan detalj. I redovito je ostajao blagi okus gorčine u ustima. I osjećaj da se tu moglo, uz samo malu dozu sreće, napraviti i više. Toga su, uostalom, bili svjesni i na drugoj strani.

– Svi naši međusobni ogledi su teški, zahtjevni, Gorica je uvijek opasna. I tako je i doživljavamo, kao vrlo ozbiljnog protivnika – ponavlja Nenad Bjelica svaki put kad ide na kolegu i prijatelja Sergeja Jakirovića.

I nema tu pile naopako, ne radi se tu o komplimentima bez pokrića, jer to što Bjelica govori apsolutno stoji. I veliki je kompliment svemu onome što se događa u Gorici. Bodovi uvijek nekako izmaknu, ostanu na dohvat ruke, a opet nedohvatljivi, no dojam govori da je pitanje vremena kad će se i to promijeniti. Kad će Gorica, najmanje jednako dobra kao lani, uspjeti otkinuti bod ili sva tri najboljoj momčadi u državi. I dokazati samoj sebi da je i to moguće, da se i protiv najboljih može napraviti nešto važno i veliko.

Petak, drugi dan kolovoza, dobar je dan za takvo nešto. Tri dana nakon Dinamova europskog ispita, nakon izbacivanja solidnog protivnika iz daleke i prijateljske Gruzije, Gorica je na Maksimiru. Naoružana s velikim i logičnim poštovanjem prema protivniku, ali i s ambicijom. I hrabrošću.

– Pokušat ćemo što bolje i što duže parirati Dinamu – najavio je Jakirović nakon što je u Velikoj Gorici pao Osijek, pet dana prije nego što će njegova momčad istrčati na Maksimir.

A onda je, nekoliko treninga i nekoliko dana poslije, retorika počela poprimati nešto drukčije obrise.

– Imam plan, i to dobar plan… – tajanstveno je najavio Jakir dan prije Dinama, pokazujući time da definitivno nije od onih trenera koji će unaprijed “skinuti gaće”.

Svjestan je Jakirović, kao i svi ostali u klubu, da je pred njima ovog petka od 20 sati misija koju će mnogi nazvati nemogućom. Je, igrao je Dinamo prije tri dana, ali Bjelica ima toliko igrača, toliko kvalitete u kadru, da to ne mora i neće značiti da će prvak biti imalo hendikepiran u ovom susretu. U kojem će, kako kažu najave, igrati i čudesni Dani Olmo, i stijena od stopera Dilaver, i kapetan Ademi, i reprezentativac Petković, i jurilica Oršić… Dakle, sastav za najveći mogući respekt. Međutim, ne i za strah.

Toga u goričkoj svlačionici, a u tome je vjerojatno i dio tajne uspjeha, nema. Gorica ima svoje adute, svoju snagu, svoju vjeru u vlastite mogućnosti. I trenerov plan. On može i ne mora uspjeti, svi raspleti ovdje su mogući, ali mi ćemo vjerovati. Kao što će vjerovati i igrači, i trener, i njegov stožer, i ljudi iz kluba… Pozivajući se na onu da “i za Dinamo igraju ljudi od krvi i mesa”, što je u konačnici i jedina istina. Vješti i nogometno izrazito kvalitetni ljudi, ali i dalje od krvi i mesa. Ranjivi, sa svojim vrlinama, ali i manama, koje u ovoj Gorici ima tko iskoristiti.

– Lovrić, Miya, Zwolinski i Ndiaye za HNL su ‘top of the top’ – prosuo je još jedan kompliment Bjelica, opet ni u jednom trenutku ne koristeći pilu naopako.

Da, njih četvorica, ali i mnogi drugi, već su toliko puta dokazali da vrijede, da znaju i mogu, bez obzira tko bio s druge strane. Dokazivali su to i protiv Dinama, najmanje tri od četiri puta, a upravo to bit će cilj i večerašnje misije. Dokazati da možeš i znaš, da vrijediš, da si dovoljno hrabar da u 90 minuta napraviš štetu najboljima. Respekt će i druge strane biti ogroman, nema šanse da Dinamo u tu utakmicu uđe imalo opuštenije nego u, recimo, europske izazove, ali veliki frajeri i s tim se moraju znati nositi.

I hoće. Frajeri iz goričke svlačionice istrčat će na Maksimir hrabro i ambiciozno, s vjerom da će ih jednom valjda i lopta nagraditi za trud, rad, želju i borbu za svaki centimetar terena. Neće, naravno, biti nikakva tragedija ni ako Dinamo dođe do “petice”, jer razum kaže da je takav rasplet i prilično očekivan, ali u tome i je poanta. S Goricom se, uvjerili smo se to već toliko puta, može očekivati i neočekivano.

Misija Dinamo, peti pokušaj. Ajmo, Gorica!

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 4 sata

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 10 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.