Vijesti
MIHAEL ZMAJLOVIĆ Velika Gorica treba biti sjedište Zagrebačke županije
Smatra kako je ljudima važno da znaju čemu zapravo služi Zagrebačka županija.
Lokalni izbori održat će se 16.svibnja, a polako doznajemo i kandidate koji se bore za čelne pozicije u jedinicama lokalne samouprave. U utrku za župana Zagrebačke županije krenuo je i bivši gradonačelnik Jastrebarskog i bivši ministar u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović.
Kako ističe Zagrebačka županija puna je nelogičnosti, a jedna od njih je ta što je ovo jedina županija u Hrvatskoj koja nema svoje središte na svom području, nego u drugom drugom gradu i drugoj županiji.
-Smatram da bi najlogičnije bilo da Velika Gorica kao grad s najvećim brojem stanovnika na području županije bude njeno središte. To ne znači da je moja vizija da sve centraliziramo u jedan grad, već da pojedine djelatnosti i upravni odjeli budu ravnopravno raspoređeni po ostalih osam gradova u Zagrebačkoj županiji. – kaže Zmajlović.
Uz to, smatra kako je ljudima važno da znaju čemu zapravo služi Zagrebačka županija.
-Mi to često puta ne znamo, i onda kad niste zadovoljni s domom zdravlja, hitnom ili osnovnim i srednjim školama kojima je županija osnivač, ili briga o starijima, a da ne govorim o županijskim cestama, tada ljudi ni ne znaju da je to nadležnost županije. Dvadeset godina je jedno dovoljno vrijeme ukoliko imate viziju i ciljeve da ih ostvarite. Mislim da je pred nama novo vrijeme gdje možemo poboljšati identitet županije da ljudi znaju čemu ona služi, da bude efikasna, moderna i da odgovara potrebama ljudi. – ističe Zmajlović.
Prema njegovim riječima županija danas je umorna, bezidejna i troma a to znači da ne odgovara na potrebe građana.
-Nema novih inicijativa, sve je ustaljena praksa, vodi se na staromodan način, nažalost i prilično klijentelistički. Često puta je to daleko od očiju javnosti, sve se odvija u Zagrebu, skupštine se održavaju u hotelu i ljudi ne znaju što se tamo događa i onda tu i tamo eskaliraju razne afere. Nedavni slučaj je bio kada se ravnateljstvo hitne koje je u Velikoj Gorici odlučilo seliti u jednu obiteljsku kuću. To je nelogično svakome tko je to vidio, tu će se uložiti dva milijuna kuna. Mi smo na sjednici županijske skupštini pokušali raspravljati o tome i ukazati da to nije dobra odluka. Nažalost, župan Kožić je to odbio, odluka je donesena i mislim da se i Velikogoričani, ali svi ostali zgražaju nad time koliko sam vidio po komentarima.
Također, Zmajlović smatra da je to bila krinka da se oslobodi jedan ili dva ureda u prostorima hitne da bi djelatnici imali više prostora.
-Mislim da je to suštinski nerješiv problem, tim više, koliko sam pratio Velikogoričani su pokretali i određene humanitarne akcije za opremanje vozila hitne pomoći s jedne strane, a s druge strane se dva milijuna kuna uloži u obiteljsku privatnu kuću u mirnom stambenom naselju koje nema nikakve veze s tom djelatnošću. To je dakle još jedna nelogičnost koja ukazuje na način vođenja županije i to je ono što trebamo mijenjati.
Zmajlović navodi i da se ne može se dogoditi da u Zagrebačkoj županiji postoje tvrtke koje je trebalo ugasiti i likvidirati prije nekoliko godina, jer je njihova funkcija prestala postojati samim zakonom, a da one imaju direktora i tajnicu i ti ljudi primaju plaću. Smatra kako u Zagrebačkoj županiji ima puno prostora za napredak, te se osvrnuo na problem javnog prijevoza.
– Znam da možda u Velikoj Gorici ljudi nisu najzadovoljniji javnim prijevozom, iako je on možda bolji nego u nekim drugim gradovima, no nažalost u drugim gradovima je to puno gore. Cijene javnog prijevoza osciliraju, cijena mjesečne karte u jednom gradu da dođete do Zagreba je 500 kuna dok u drugom gradu može biti i 1500 kuna, a 15 godina mi imamo tvrtku koju je osnovala županija gdje je zaposleno desetak zaposlenih da zajedno s Gradom Zagrebom i Krapinsko-zagorskom županijom realizira projekt integriranog prijevoza gdje bi svi stanovnici Zagrebačke županije mogli putovati s jednom kartom neovisno o tome koju vrstu prijevoza koristili. To se nije dogodilo. Mislim da je tu nedovoljna upornost svih aktera, prije svega tu mislim i na samog župana jer je to prije svega interes Zagrebačke županije koja ima preko 310 tisuća stanovnika, to je prvoklasni problem. Ja bih kao župan, ako treba sjedio pred vratima, da li je to Vlada, ili gradonačelnik Zagreba, ili tko god odlučuje o tome da se taj projekt realizira i dogovori jer u Hrvatskoj nam nažalost previše stvari stoji samo zbog taština, različitih političkih stranačkih opcija i onda se tu zaboravi interes građana i zbog čega smo svi mi tu. – kaže Zmajlović.
Kako ističe, protiv župana Kožića ne želi ništa ružno reći, ali se ne slaže s načinom njegovog rada i s time na koji način se održava na funkciji.
-Mislim da kada ste dvadeset godina posvećeni istoj funkciji, kada tome posvetite cijeli svoj život, u jednom trenutku to je mana jer ste onda spremni učiniti sve da biste ostali na toj funkciji jer više nemate što drugo, grčevito se za to držite, te izgubite osjećaj realnosti što je bitno, a što je nebitno. Tako imate primjer da smo mi prije četiri godine sa Stjepanom Kožićem dakle SDP i HSS su zajedno izašli na izbore, a nakon godinu dana on je promijenio priču, izašao iz HSS-a, koalirao s HDZ-om, tadašnjim predsjednikom županijskog HDZ-a Draženom Barišićem. Nije prevario samo nas nego i birače koji su mu dali svoj glas. Mislim da takav čovjek više ne može biti vjerodostojan jer se u dvadeset godina dogodilo nekoliko puta. Zato sam oštar i energičan u svojim stavovima, i mi to moramo promijeniti.
Također kaže kako se ne može dogoditi da buja administracija, da u četiri godine od 150 zaposlenih narastete na tristo. Razumije da je dio ljudi preuzet iz državne uprave radi tzv. reforme, ali nitko nije, kako kaže Zmajlović, tjerao župana i Županiju da tim ljudima udvostruči plaće i da određeni broj ljudi koji su imali uvjete nisu otišli u mirovinu.
-Mislim da bi to bilo svrsishodnije i puno učinkovitije da se tako učinilo. No, zbog dodvoravanja ljudima trpe neki drugi projekti, zato u pojedinim domovima zdravlja nemamo specijaliste. Nedostaju pedijatri, ginekolozi i time bi se župan trebao baviti, ali nažalost to nije tako. Ja sam okrenut prema budućnosti i želim ponuditi jednu novu viziju i situaciju u županiji koju možemo imati, to je županija kakvu trebamo, s druge strane je županija kakvu ne trebamo. Ovakvu županiju doista ne trebamo, a one koje trebamo vode brigu i o starijim osobama. To je problem u cijeloj Hrvatskoj. Stariji ljudi nemaju mogućnost kvalitetnog proživljavanja treće životne dobi. Nedostaje domova za starije, o tome treba promišljati, mislim da jednim pametnim pristupom gdje županija može biti poluga, poticaj da se takvi projekti ostvare, da možemo u svakom gradu imati jedan dom umirovljenika kako bi to bilo cjenovno prihvatljivije jer sada su te cijene enormno visoke, upravo zato jer je ta ponuda deficitarna. To trebamo također mijenjati jer moramo voditi brigu o našim starijima, a o mladima da ne govorim. – kaže Zmajlović.
Zašto bi ljudi na izborima u svibnju trebali izabrati upravo njega kako budućeg župana?
-Mislim da je za ovu funkciju potrebno određeno iskustvo, ali i energija, mislim da i jedno i drugo imam. Imam iskustvo iza sebe, bio sam gradonačelnik, vodio sam trgovačka društva, u vrijeme ministarskog mandata odrađen je velik broj projekata. Uvijek sam težio tome da sve što obećam i izvršim, ne dajem lažna obećanja, želim biti vrlo konkretan, ne želim pričati samo o bajkama i o nekoj viziji koju ne mogu ostvariti. Želim da ljudi znaju što mogu od mene očekivati. Takvog me poznaju moji Jaskanci, ljudi u mom rodnom gradu, gradu koji sam vodio. Idem po povjerenje građana u Zagrebačkoj županiji.
-Prije svega mislim da ljudi očekuju da vodstvo bude pošteno, ono što sada vidimo da to ono nije. Mislim da ta naša županija mora biti uključiva, ambiciozna i prepoznatljiva. Ljudi moraju znati tko je župan, morate ga vidjeti da se bori za vaše interese. To treba mijenjati. Moramo razvijati inovacije i poticati jedno zdravo poduzetništvo, povezivati visokoobrazovne ustanove i poduzetništvo to je jedna totalno nova tema. Vi danas imate gradove kao što je i Velika Gorica gdje imate visokoobrazovne ustanove, ali one često nisu u funkciji gospodarstva, dakle da vi obrazujete kadrove koji će imati radna mjesta i u samoj Zagrebačkoj županiji. Mislim da to možemo učiniti, pozivam sve da podrže tu moju viziju. – zaključuje Zmajlović.
HOTNEWS
FOTO Učenice Gimnazije pobjednice gradskog natjecanja u odbojci
Pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Gradsko natjecanje školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Grada Velike Gorice u odbojci za djevojke u organizaciji Zrakoplovne škole Rudolfa Perešina održano je jučer (utorak, 03.03.2026.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole. Natjecala su se 4 ŠSD-a: ŠSD GVG (Gimnazija, voditelj Gordan Polan, prof.savjetnik), ŠSD Gorek (Ekonomska škola, voditeljica Ana Tihi Prajdić, prof.)), ŠSD Zrakoplovac (Zrakoplovna škola Rudolfa Perešina, voditelj Krešimir Lušić, prof)) i ŠSD Velgor (Srednja strukovna škola, voditelj Tomislav Škrinjarić, prof.). Sve utakmice vodila je sutkinja Hana Josić.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igrano je po kup sustavu: polufinale, utakmica za 3. mjesto i finale. Izraziti favorit Gimnazija bila je u prvom polufinalnom susretu vrlo uvjerljiva protiv Strukovne i bez velikog naprezanja glatko pobijedila. Druga polufinalna utakmica između Ekonomske i Zrakoplovne bila je ravnopravnija, ali su djevojke iz Ekonomske očekivano pobijedile.
Zrakoplovac je u utakmici za 3. mjesto bio bolji od Velgor i pobijedio u dva seta. Jednako tako i Gimnazija je nadigrala Ekonomsku, opravdala ulogu favorita i osvojila uvjerljivo oba seta za prvo mjesto.
Tri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim medaljama, a pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke, 2025./2026.
REZULTATI ŠSD GVG – ŠSD Velgor 2:0 (25:1, 25:6), ŠSD Gorek – ŠSD Zrakoplovac 2:0 (25:20, 25:15); ŠSD Zrakoplovac – ŠSD Velgor 2:0 (25:9, 25:11); ŠSD GVG – ŠSD Gorek 2:0 (25:10, 25:10).
POREDAK 1. ŠSD GVG, 2. ŠSD Gorek, 3. ŠSD Zrakoplovac, 4. ŠSD Velgor.
ŠSD GVG: Ana Mirenić, Nika Krišto, Lucija Cindrić, Lucija Drezga, Leona Stijaković, Eva Josić, Dora Radman, Nika Jukić, Ana Patljak, Klara Ćosić, Ana Gašparac. Voditelj: Gordan Polan, prof. savjetnik
Foto galerija
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
VVelika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
HOTNEWS
Svestrana Ana iz Lazine – logopedinja, volonterka i glas kao poziv
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.
Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.
U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.
Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.
Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u
Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.
Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.
– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.
I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.
A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.
Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.
– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.
Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.
– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.
Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.
Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.
– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.
– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.
I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.
Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.
Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”
Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.
Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali
Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.
– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.
Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.
– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.
Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.
Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.
– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.
Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.
Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.
U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.
Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.
Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.
– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.
Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.
– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.
Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.
Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije
Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.
Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.
Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.
Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.
Tamo gdje glas dobiva smisao
Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.
Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.
Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.
Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.
Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.
Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.
Osim toga, uključena je i u program “Odgoj s glazbom”, koji kroz glazbene aktivnosti potiče cjelokupan razvoj djeteta. Opet ista nit: glas, djeca, razvoj, emocija. Točno ono što želi.
Priznaje da nije ni očekivala da će je “tek tako” primiti. Poslala je mail, iako joj se činilo gotovo nemoguće da će dobiti priliku. Ali dobila ju je. Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.
Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.
Kultura
Multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica
Vijesti
U Zagrebačkoj ulici sadi se više od 200 biljaka, dio staze privremeno zatvoren
Radi se o nastavku uređivanja zelenih površina.
Najave
Majke brinu o svima, ali tko brine o njima? Nova tribina otvara temu o kojoj se rijetko govori
Izazovi koji često ostaju nevidljivi…
Povodom obilježavanja Tjedna psihologije, u ponedjeljak 10. ožujka u 18 sati u vijećnici Pučkog otvorenog učilišta, Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica organizira trbinu pod nazivom “Nevidljivi teret majčinstva”, posvećena mentalnom zdravlju majki i društvenim očekivanjima koja ga oblikuju.
Tribina otvara pitanja o kojima se još uvijek nedovoljno govori, tko pruža podršku majkama dok one brinu o drugima, koliko se pažnje posvećuje njihovom mentalnom zdravlju te kome se mogu obratiti kada im je potrebna stručna pomoć.
O temi će govoriti gošće iz područja psihologije i književnosti, prof. dr. sc. Gordana Keresteš s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, spisateljica Iva Bezinović-Haydon, te psihologinje Jelena Cvetić i Sanda Puljiz Vidović iz Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica.
Sudjelovanje je besplatno, ali je zbog ograničenog broja sudionika potrebna prijava putem telefona 091/6231-734 ili e-maila [email protected].
-
Vijestiprije 2 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
Sportprije 5 danaNogomet u blatu
-
Sportprije 3 danaGalovićev rani pogodak odveo Polet u četvrtfinale Kupa NSVG
-
HOTNEWSprije 24 sataTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?