Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Mato proslavio 90! Priča o mlijeku, mesu, metlama, kefama i – Bakariću…

Mato Grgar proslavio je 90. rođendan, ali i 72. godišnjicu braka sa svojom Baricom. Između dva plesa u stilu Johna Travolte vitalni Mato prisjetio se detalja iz povijesti našega kraja – tramvaja s konjskom zapregom, tvornica, ratnih i poratnih godina…

Objavljeno

na

Ples do zore

U Novom Čiču nikad nije dosadno. Prije nekoliko dana u dvorani lokalnog DVD-a organizirana je velika fešta. Mato Grgar iz Novog Čiča slavio je 90. rođendan. U sali za stolovima, uz tamburaše KUD-a Novo Čiče, okupilo se oko 120 uzvanika, rodbine i bližih prijatelja, a na meniju su, uz ostale delicije, bile i četiri pečenice s ražnja, prasad barem duplo veća od odojka.

– Nije samo rođendan, slavila se i 72. obljetnica braka s mojom Baricom. Organizatori su bili članovi moje uže obitelji -uvodno nas je dopunio vitalni Mato i nastavio:

– Rođen sam 2. travnja 1929. u susjednoj Ribnici, na broju 4. Svoju Baricu zaprosio sam 1947., kada sam imao samo 18 godina, i priženio se kod njezinih Stepančića. Podigli smo kćerku Baricu i sina Stjepana dok su unuci Dubravko (ranije prvoligaški nogometaš Hrkovac), Diana i Margareta. Praunuci su Fabrizio, Franciska i Ivan – nabrojio je svoje najbliže 90-godišnji Mato, nevjerojatno jasne i bogate memorije, koji još naveliko vozi automobil pa i traktor.

Mato uz unuka i praunuke Slavljenik među uzvanicima Slavljenici Mato i Barica Grgar

Mato Grgar je član Udruge umirovljenika i DVD-a Novo Čiče i živa je, a vrlo zanimljiva enciklopedija svojeg kraja.

– Živio sam u četiri države: Kraljevini Jugoslavije, NDH, Jugoslaviji i danas Hrvatskoj. Najteže se živjelo prije 2. svjetskog rata i za vrijeme tih tragičnih događaja. Dobro se sjećam, u Ribnici u jednoj kući, ili bolje kazati velikoj sobi, živjelo je nas dvadeset i dvoje!!! Otac Imbro imao je braću Josipa, Matu i Đuru te sestre Maru i Ljubu. Moja braća bila su pak Stjepan, Franjo i Slavko, a sestre Agata, Ruža i Barica. Živjeli smo vrlo teško od poljoprivrede i motike (teško je bilo doći i do kruha) na onda dobro znan starinski, a mukotrpan način, dok se oralo konjima gotovo još drvenim plugom, a već kao dijete morao sam čuvati guske, pure, svinje, krave i konje. Dobro pamtim kada mi je jedan Rom nomad dojurio na konju i iz jata od 40 gusaka ukrao jednu. Plačući sam odjurio doma, a majka mi je kazala da je sve u redu, važno da nije ukrao i mene – pričao je uvijek dobro raspoložen slavljenik Mato.

Na slavlju je gostovao i poznati zabavljač TV-a Z1 Drago Rubala, a prisutan je bio i lokalni župnik Marijan Prepeljanić.

Mato i Rubala upnik Marijan Prepeljanić Mato u društvu rođaka Franje i sina Stjepana

– U crkvu sam morao već sa šest godina i također dobro pamtim sve župnike jer u Novom Čiču je tada bio dekanat. Prvi, koji je i najduže služio, je dekan Andrija Busija. Zatim negdje od 1960. Stjepan Domitrović iz Kravarskog, pa Ljubo Vlašić iz Krašića, Franjo Horvat iz Čakovca, Ivan Zlodi iz Šiljakovine, Siniša Hegedušić i sada Marijan Prepeljanić. Usjekla mi se u sjećanje polnoćka 1944. godine, jer je odmah kad je krenula misa planula Busijina staja. Ljudi i vatrogasci krenuli su gasiti, ali velečasni nije prekinuo polnoćku, već je odradio do kraja. I danas redovito idem u crkvu i gotovo na svaki sprovod.

Mato Grgar je završio četiri razreda osnovne škole i prisjeća se tih dana.

– Tada nije bilo moguće, ili vrlo teško, ozbiljnije se školovati, jer se moralo raditi na zemlji. Četiri razreda završio sam u školi u Novom Čiču, danas uređenoj zgradi nedaleko crkve o kojoj se brine KUD Novo Čiče. Svaka čast članovima KUD-a jer zgrada dans izgleda kao 1936., dok je bila nova. Pamtim da je u školu dolazio i Vladimir Bakarić jer mu je tu kao učiteljica radila teta. Bila je jednom velike frke jer su lokalni fakini malog Vladimira zatvorili u podrum.

Skica negdašnjih tvornica u Novom ČičuNovočički tramvaj

Sjećanja su navirala, priče slijedile jedna drugu.

– Iz mladih dana pamtim i tramvaj koji je tada imao trasu iz Čiča do željezničkog kolodvora u Velikoj Gorici, a vagon je vukao konj. U Čiču su tada bile tvornice u kojima se proizvodio špirit, metle i kefe, bila je tu i farma s mljekarom, pa mlin, čiji je vlasnik bio Nijemac… Novo Čiče je nadaleko bilo poznato i po proštenju Svetog Ivana Krstitelja. Dolazili su tada vjernici iz čitave Posavine i mjesta sve do Siska. U Čiču se tada i noćilo – otkrio je vremešni Grgar.

Vrlo zanimljiva je Matina priča o vožnji mlijeka u Zagreb.

– Početkom 1941. braća su mi morala u rat, a ja sam dobio zadatak biciklom voziti mlijeko u Zagreb. Natovarili bi mi između 55 i 120 litara i put pod noge, oko tri sata poslije ponoći. Trasa je išla danas starom velikogoričkom cestom na Remetinec pa onda razvažanje mušterijama Savskom, Selskom, Horvaćanskom, Končarevom, po Trnju i Trešnjevci. Povratak kući bio je negdje oko 11 sati – pričao je Mato pa nastavio:

– Bilo je i šverca. Vladala je nestašica i velika potražnja za mesom. Doma smo zaklali tele i onda sam u Zagreb vozio meso u kantama za mlijeko. Bilo je u to vrijeme i stravičnih događanja, a nastojim zaboraviti 44 obješena tamo negdje oko Odre i Remetinca. Bili su to ratni dani, jednom sam zamalo i sam zaglavio – s boli u očima prekinuo je Mato priču iz tog vremena i prisjetio se poratnih dana.

– U Novo Čiče iz Ribnice sam doselio 29. ožujka 1952. godine, na grunt Stepančićevih. Prestao sam voziti mlijeko u Zagreb, a negdje 60-ih godina prošlog stoljeća zaposlio sam se u Geofizici i život je tada postao lakši – kaže Grgar, s kojim smo razgovarali u ugostiteljskom lokalu u Novom Čiču “Kavalir”, u vlasništvu unuka mu Dubravka Hrkovca, ranije profesionalnog nogometaša.

Danas Kavalir prije K veselom lovcu

– Ovaj lokal mogao bi ispričati bogatu, a za mnoge i nevjerojatnu povijest Čiča i njegovih stanovnika, pa i šire. Zgradu je 1915. godine izgradio član obitelji Čačić, koji je bio u Americi. Lokal je mijenjao ime i vlasnike, ali svi ga najbolje znaju pod imenom Vaga. Ranije, dok je vladao drugačiji, za mene bolji stil života, ispred lokala je bila ugrađena velika vaga na kojoj se vagala stoka kao konji, krave, telad, svinje te najupečatljivije sijeno, koje su Posavci vozili na sajam u Veliku Goricu. Tu se ponekad dogovarala i sam trgovina, a i proslavila trampa – ispričao nam je 90-godišnji Mato Grgar.

Kažu da je na svojoj fešti plesao, pa i drmeš, do jutarnjih sati. Već se raspituje kada je i gdje slijedeća ruta umirovljenika koji si priušte putovanja i fešte po čitavoj Lijepoj našoj. Samo naprijed, ima još Mato Grgar mnogo toga obaviti, barem do stotke. Živjeli!!!

Priča iz kvarta

Zajedno smo jači: Majka dvoje djece boluje od karcinoma i treba našu pomoć…

Nakon dvije godine borbe s karcinomom, Valentina Jambrešić iscrpljena je u svakom smislu, pa tako i financijskom… U vrlo kratkom roku mora skupiti 20.000 kuna, a dobri ljudi u tome će joj pokušati pomoći

Objavljeno

na

valentina jambresic

Sve mane i nedostatke koje imamo kao pojedinci, ali i zajednica, sve ono što nas na trenutke dovede do toga da se zapitamo ima li sve smisla, pada u drugi plan kad se na ovim prostorima povede priča o akcijama za pomoć onima kojima je najpotrebnije. Cijela Hrvatska, ali i naš kraj, puno su se puta iskazali u takvim situacijama, u svakom takvom slučaju shvatimo da puno toga ipak ima smisla, da živimo okruženi ljudima u kojima ima dobrote, sućuti i želje da se pomogne drugome.

Takvom se ishodu nadaju i kreatori Facebook grupe “Borba za život”, pokrenute s ciljem da se pomogne jednoj nesretnoj mladoj ženi. Cijela priča ispričana je u nekoliko redaka, bez nepotrebnih kompliciranja, jer sve je jasno i iz ovih par rečenica, objavljenih u spomenutoj grupi.

“HITNO potrebna pomoć dobrih ljudi za našu Valentinu!!!

Potrebno je 20.000 kn do 22.08.22. za liječenje karcinoma koje tek počinje ! (1/10 terapija )
Molim Vas pomozite, Valentina je majka dvoje prekrasne dječice, veliki borac, ali nakon dvije godine borbe s ovom teškom bolešću treba našu pomoć! Sigurni smo da postoje dobri ljudi velikog srca te da ćemo uspjeti skupiti novac i spasiti mladi život!”, apeliraju organizatori akcije.

Tu su, naravno, i podaci za uplate svih onih koji mogu i žele pomoći.

IBAN : HR6323400093217930348
OPIS PLAĆANJA: Donacija za liječenje
VL. RAČUNA : Valentina Jambrešić

Uz ove podatke, objavljeni su i dokumenti koji dokazuju kako u ovoj priči nema ničega spornoga.

valentina jambresic 1 valentina jambresic 2 valentina jambresic 3 valentina jambresic 4

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Dobio je i pjesmu za kraj! Župljani se emotivno oprostili od kapelana Vragovića…

Na posljednjem misnom slavlju koje je predvodio, vukovinski kapelan, velečasni Matija Vragović ispraćen je na svoje nove svećenićke zadaće uz tople i lijepe riječi, ali i uz jednu pjesmu…

Objavljeno

na

mraclin svecenik

Nije nikakva rijetkost da se u manjim mjestima, odnosno selima, župljani vežu uz svog svećenika, da su rastanci obično teški i emotivni… Nešto slično dogodilo se i u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, iz koje je otišao jedan omiljeni svećenik.

U ovom slučaju radi se o kapelanu, velečasnom Matiji Vragoviću, koji je očito osvojio vjerničku zajednicu u mjestu, jer na portalu mraclin.hr jako su se lijepim riječima oprostili od omiljenog im svećenika.

“Vjernici našeg mjesta dirljivim su se riječima oprostili od velečasnog Matije Vragovića na zadnjem misnom slavlje koje je predvodio kao kapelan naše župe. Imenovan je novim upraviteljem Župe sv. Mihaela Arkanđela u Mihovljanu, u župi Zagrebačke nadbiskupije u prelijepom zagorskom kraju.

Kapelan Matija je sa suzama u očima zahvalio svima na lijepoj i srdačnoj suradnji i pomoći te zamolio za oprost svih nenamjernih postupaka u razdoblju njegovog služenja kod nas koji su možda nekoga povrijedili. Napomenuo je kako odlazi u novu službu gdje će prenosite iskustvo stečeno u našoj župi te je dodao da se prva ljubav nikada ne zaboravlja.

mraclin svecenik 1

Za svaku dobru riječ koju nam je s oltara i izvan njega uputio u prethodne tri godine, u ime mještana i vjernika Mraclina zahvalila se Katica Galeković te mu je uručila skromni poklon uz prigodnu pjesmicu koju mu je posvetila:

Mali podsjetnik
Kad navečer padne mrak i nastupi tamna noć,
I kad nebeski svod tisuće zvjezdica obasja,
I kad se selo i grad i priroda sva sprema da spava,
I kad još samo sjajni mjesec nad nama bdi,
Sjetite se Velečasni, da tam daleko, iza dva, tri brijega,
I Mraclin spokojno spi!

Crkveni se mjesni zbor na kraju mise – kako oni to najbolje i znaju – vlč. Matiji zahvalio poznatom pjesmom Dragutina Domjanića “Fala”.

mraclin svecenik 2

Novim župnim vikarom u našoj Župi imenovan je vlč. Domagoj Koružnjak, mladomisnik. Novi kapelan rođen je 27. ožujka 1996. godine u Zagrebu, dolazi iz Župe sv. Nikole Tavelića, Zagreb-Kustošija. Đakonsko pastoralno služenje vršio je u Župi Muke Isusove u Vukomercu i u Župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici. Želimo mu sve najbolje i s veseljem ga očekujemo!”

Foto: Zvonimir Šafar/mraclin.hr

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Dvije godine bez Čamaze: Boem koji je praznio čaše i punio srca ljudi oko sebe…

U 55. godini života koji djeluje kao solidan predložak za filmski scenarij Zlatko Bogdan Čamaza preselio je iznad oblaka, a dvije godine poslije njegovi Turopoljci i dalje da se rado sjete…

Objavljeno

na

Objavio/la

camaza

Prije točno dvije godine, 8. kolovoza 2020. godine, s ovog je svijeta na neko bolje mjesto preselio Zlatko Bogdan Čamaza, jedan od kultnih likova turopoljskog kraja. Tim povodom ponavljamo živopisnu priču o ovom dobroćudnom bohemu koju smo objavili nakon njegove smrti…

 

U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.

Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.

A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.

Kišni dan i brat u drvenim tačkama

Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.

Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.

– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.

Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.

Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.

Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…

Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

camaza nsl

Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.

– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’

I doista, nije bilo razloga za brigu.

– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!

Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…

Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.

Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.

S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.

I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.

Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…

To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.

Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.

– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.

camaza 3

Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.

Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva

Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.

Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.

Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…

Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.

Počivaj u miru, nemirni čovječe.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Protiv paklenih vrućina stižu brzinske mjere – niču nove i popravljaju se postojeće javne slavine

U planu je izgradnja javne slavine  na igralištu u Kolarevoj 47, a nakon našeg upita, popravljena je i ona u Parku dr.Franje Tuđmana.

Objavljeno

na

Objavio/la

pipe e1659000338749

Prije par dana u Cvjetnom naselju osvanula je nova javna slavina iliti narodski rečeno – pipa. Smještena je tik do omiljenih okupljališta goričkih rekreativaca, kraj pješčane arene i betonca, idealno za, bar, kratkotrajno osvježenje i punjenje flašica s friškom vodom.

javna slavina betonac

Foto: Javna slavina kod betonca i pješčane arene u Cvjetnom naselju/cityportal.hr

Priupitali smo stoga nadležne na čiju inicijativu je postavljen taj novi punkt s besplatnom vodom, planiraju li još koje lokacijete?

– Javne slavine postavljene su na inicijativu gradske četvrti, te uz odobrenje gradonačelnika g.Ačkara i Grada Velika Gorica, a radove izvode zajednički VG Komunalac d.o.o. i VG Vodoopskrba d.o.o.

Trenutne lokacije javnih slavnina nalaze se kod Parka dr. Franje Tuđmana, kod odbojkaškog igrališta na pijesku u Cvjetnom naselju, te kod parka za pse u Ulici Juraja Dobrile u blizini Gradskog groblja. U planu je izgradnja javne slavine  na igralištu  u Kolarevoj 47 – odogovorili su nam iz VG Vodoopskrbe.

javna slavina tudman1

Foto: Javna slavina, Park dr. F.Tuđmana/cityportal.hr

Također nas je zanimalo, obzirom na česte pritužbe građana vezano uz neispravnu javnu pipu u Parku dr. F. Tuđmana, jesu li pristupili sanaciji iste, je li to u planu i kada?

– Nakon Vaše dojave radna ekipa iz VG komunalca d.o.o. je izašla na teren, te je slavina potpuno ispravna – odgovorili su nam uz napomenu kako do našeg upita nisu bili upoznati s problemom.

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Uspjeh izgradio na egzotičnom bilju! Ilija iz Velike Kosnice u borbi za nagradu

Ilija Jurić, 31-godišnjak iz Velike Kosnice, želio je pokazati mladima da poljoprivreda ne mora nužno biti vezana uz traktore i oranice, pa se prijavio na izbor Jutarnjeg lista, u kojem je ušao u najboljih 20

Objavljeno

na

opg juric 1

Tradicionalni izbor Jutarnjeg lista, koji se traži najbolji mladi poljoprivrednik u Hrvatskoj, i ove je godine u završnom krugu pronašao svog turopoljskog predstavnika. Ilija Jurić, 31-godišnjak iz Velike Kosnice, među 20 najboljih je u ovom izboru, a svoju priču ispričao je, naravno, za Jutarnji list

A ona kaže da su mama Ruža i tata Anto došli u naš kraj kao izbjeglice iz BiH, iz okolice Gračaca. Ovdje su pronašli dom i krenuli graditi mali OPG koji je u posljednjih 19 godina značajno narastao. U prvom planu su inovativni proizvodi iz plasteničke proizvodnje, presadnice, cvijeće i začinsko bilje, a skloni su i eksperimentiranju s egzotičnim biljkama.

– Na ovaj sam se izbor odlučio prijaviti da bi svojim primjerom pokazao mladima da poljoprivreda ne mora biti nužno vezana uz traktore, oranice i to neko klasično viđenje rada na selu – kaže Ilija i dodaje:

– Rad u poljoprivredi može biti zanimljiv, inovativan i drugačiji. Moji roditelji se cijeli život bave poljoprivredom kao primarnom djelatnošću, tako da smo moje sestre i ja od malih nogu dane provodili u plasteniku i pomažući njima. Uvijek pamtim ljetne praznike koje smo provodili u plastenicima kako bismo si dodatno “zaradili ” za ljetovanje. To mi je kao klincu bilo užasno, ali danas kada gledam na to, mislim da je genijalno. Otac nas je na taj način naučio da cijenimo svaku kunu koju sami zaradimo.

Roditelji ih nisu baš gurali u poljoprivredu, važnije im je bilo školovanje, pa je sin Ilija sad inženjer medicinske radiologije. Koji više voli plastenik nego bolničke hodnike.

Orijentirao u posljednjih pet godina i na jestivo cvijeće, mikropovrće i razno egzotično bilje za restorane, a projekt je nazvao “Tukan Greens”. I uspjelo je, jer do tad su ugostitelji takvo bilje mogli nabaviti samo u inozemstvu.

– U ponudi imamo više od 30 raznih jestivih cvjetova i listova koji se koriste u hrani ili koktelima. Uzgajamo razno začinsko i ljekovito bilje koje nije uobičajeno, pa tako imamo više vrsta menti, kao što su menta s aromom jagode, jabuke, grejpa, banane, čokoladna menta tamnih listova i arome kao poznate čokoladice after eight, specijalnu mentu za mojito koktele. Imamo i nekoliko vrsta bosiljka, od klasičnog genovese tipa do napolitanskog, tajlandskog s aromom anisa, s aromom cimeta i aromom limuna – nabraja Ilija.

Posao se sve više širi, jer na novom imanju u Vrbovcu OPG Jurić diže nove plastenike, u planu je investicija od 100.000 eura…

Za Iliju možete glasovati još samo danas do ponoći, a to možete učiniti OVDJE.

Nastavite čitati

Reporter 417 - 28.07.2022.

Facebook

Izdvojeno