Biti odgajatelj u vrtiću, reći će vam svi koji to rade, nije posao nego poziv. Odgajatelji su drugi roditelji, brišu suze, smiju se s djecom, uče ih novim vještinama, slušaju ih…I još puno, puno toga. I sve je to, na neki način reći ćemo mi promatrači rutina, nešto svakodnevno, ali što kada dođe nesvakidašnja situacija? Zatrese potres koji ni djedovi i bake ne pamte, kad su djeca u strahu, a „teta“ u vrtiću mora biti smirena. Kako djecu osloboditi straha u danima koji dolaze? Nije jednostavno, ali do svojih vrtićanaca doprla je Maja Trupčević iz dječjeg vrtića Ciciban u Velikoj Gorici. I to na naočigled vrlo jednostavan način.

No tko je zapravo Maja?

– Rekla bih ono što drugi kažu o meni, a to je da sam glasna, energična, pozitivna, motivator, perspektivna, a ja bih još dodala i zaigrana djevojčica-započinje svoju priču Maja.

-Oduvijek sam željela biti učiteljica, ali kada sam upisivala fakultet trebala sam studirati uz rad, a izvanredni smjer je bio jedino predškolski odgoj, tako da je sudbina odlučila da se bavim predškolskom djecom iako u slobodno vrijeme radim i sa školarcima kao trenerica mentalne aritmetike. Nikada nisam pomislila da bih radila nešto drugo jer oduvijek osjećam taj poriv u sebi za rad s djecom I radim to intuitivno tako da svoj posao nikako ne smatram poslom već pozivom i prilikom da radim na sebi i obogaćujem svoj život kroz rad s njima.

Na prvu, pomislili bismo da je Maja već puno, puno godina u ovom poslu, ali u struci radi tek pet godina, te je kroz period pripravništva imala prilike raditi i s djecom s teškoćama u razvoju što ju je dodatno obogatilo i smatra to neprocjenjivim iskustvom.

-Ta djeca zahtijevaju drugačiji pristup i pogled na svijet što nas tjera na prilagođavanje i kretanje izvan naših okvira te nam neizmjerno koristi u svakidašnjem životu posebno u sadašnjici u kojoj živimo, prepunoj izazova i prepreka. Biti odgojitelj nije lako, odgovorni smo za živa bića koje nas trebaju. Kad nisu u svom primarnom okruženju smatraju nas uzorima, modelima i doživljavaju nas kao najsavršenije autoritete, očekuju da uvijek imamo rješenje za sve- kaže Trupčević.

Kako ističe, roditelji također imaju očekivanja s obzirom da im ostavljaju nešto najvrijednije što imaju. Ogromna je odgovornost i pritisak i s time se treba nositi, a to je ponekad vrlo teško. Individualan pristup svakom djetetu kao i svakoj obitelj jer su svi različiti, zahtjeva puno prilagođavanja, dobre komunikacije, pristupa, empatije i razumijevanja, a sve se to uči i vježba tako da je posao odgojitelja doista cjeloživotno učenje.

-Srećom kod djece ništa ne prolazi nezamijećeno tako da se sav trud koji uložite vrati dvostruko, djeca su darežljiva, cijene svaku iskrenu emociju i uvijek su spremna praštati i olakšavaju naš zaista zahtjevan posao. Zahtijevaju puno pažnje i truda, a to i zaslužuju. Svako dijete u sebi nosi određene crte ličnosti i svaka je s razlogom. Naš je posao prepoznati ih, osnažiti i pozitivno usmjeriti uz veliku podršku jer je uloga odraslih biti suputnik djetetu na njegovom putu odrastanja, a ne smetalo ili skretničar.

Puno puta zateknemo se u promatranju djece i vidimo ogromne razlike među generacijama, pa pitamo Maju koliko su se djeca promijenila kroz godine.

-Unazad pet godina djeca se nisu mnogo promijenila, no starije kolegice vide ogromne razlike između današnje djece i one prije desetak godina. Djetinjstvo danas i moje djetinjstvo uvelike se razlikuju. Jesu li sve te razlike loše? Ne znam, ali znam da su drugačije nego nešto na što smo navikli. Današnja djeca drugačije usvajaju nova saznanja, koriste nove pristupe, dostupne su im razne informacije kroz digitalnu tehnologiju. Mišljenja sam da je odrastanje današnje djece izazovno kako za djecu tako i za roditelje no to je jedna široka tema za dužu raspravu. Djeca su drugačija to je činjenica sad je jedino važno pronaći u toj različitosti zajednički jezik. Naglasak bi stavila na promjene koje će uslijediti, a uzrokovane su situacijama korona virusa koje se već sada manifestiraju i to je težak posao koji nas čeka, a bojim se da nismo na to spremni-ističe Trupčević.

Nije samo korona virus ono na što nismo spremni, i elementarne nepogode su nešto nepredvidivo, a potres 29.prosinca 2020. godine nešto je što ni Maja nikad neće zaboraviti.

-Kažu da u svakom zlu ima nečeg dobrog, tako je potres u mome životu uzrokovao mnoge promjene i naveo me na promišljanje i prilagođavanje. Petrinjski potres neću nikada zaboraviti jer sam taj dan bila na poslu, srećom u skupini je bio manji broj djece no u tom trenutku nisam se mogla pobrinuti ni za sebe, a kamoli za njih. Strah, neizvjesnost, briga za obitelj pa zatim spoznaja što se dogodilo i što se moglo dogoditi uzrokovali su bujicu emocija kod odgojitelja, a djeca su svemu nazočila. Osjećaji koje su oni imali vjerojatno su bili duplo jači jer je kod djece specifično da kada osjete da su odrasli u rasulu onda preuzimaju brigu na sebe. To mi potvrđuje reakcija jednog dječaka iz moje skupine koji mi je govorio dok smo stajali vani s njima na rukama:“Teta nemoj plakati“.

Nakon svega trebalo je nastaviti živjeti, ali emocije su bile tu i nisu nestajale i trebalo je učiniti nešto s njima. Kažu da priča pronalazi nas, a ne mi nju i tako se u Maji rodila priča o potresu koja je djeci pomogla da govore o proživljenom da iznose svoje emocije i shvate da se i drugi tako osjećaju i da je to u redu.

-Osjetila sam potrebu da pomognem djeci s područja pogođenim potresom tako sam jedno vrijeme sa još nekoliko dobrih duša odlazila u hotel Garden Hill gdje su bile smještene obitelji s djecom i odražavala radionice kako bi malo djeci uljepšala svakodnevnicu. Do Petrinje nije bilo lako doći. Korona je onemogućavala organizaciju radionica, okupljanja nisu bila dozvoljena, obitelji su bile u tranzitu u prihvatilištima tako da moj prvotni plan nije uspio, no u suradnji s kolegicama iz drugih vrtića i pojedinaca koji su željeli sudjelovati, sakupljena su sredstva za rad, didaktika, odjeća, kućne i higijenske potrepštine te su poslane u Petrinju našim kolegicama kao znak podrške i poruke da nisu same. Tako sam ostvarila svoj cilj.

Zahvaljujući terapeutskoj priči koju je osmislila Maja se našla u finalu projekta „Oni su najbolji“ u kategoriji za „Naj za pričanje“, a nakon glasovanja je odnijela pobjedu! Naime, portal missMAMA i Lidl pokrenuli su kampanju ”Oni su najbolji” kojoj je cilj odati priznati odgojiteljima i odgojiteljicama koje svakodnevno rade lavovski posao.

-Ovo mi puno znači, to je potvrda mog rada i ljubavi prema pričama, iako su mi djeca bila prvi pokazatelj da idem u dobrome smjeru, no ovim putem su me i roditelji podržali koji su me i prijavili na ovaj projekt. Ponosna sam što moje kolegice i ja imamo predivnu suradnju s našim roditeljima i ovo je potvrda uzajamnog poštovanja. U spomenutoj kategoriji sam se našla jer sam napisala terapeutsku priču o potresu za svoju grupu „zečiće“ koja nam je posebno važna i s njom je započela moja pripovjedačka „karijera“- kaže Maja.

Ističe da je pripovjedač svatko od nas, te da svi u sebi nosimo tu sposobnost i da je ona zapisana u našem genskom kodu.

-Pripovijedanje je narodna usmena predaja kao i priče i bajke i postoje više od tisuću godina. Pripovjedač postaje onaj tko osvijesti taj dio sebe, a ponekad je potreban samo jedan okidač. U pripovijedanju me ispunjava što jednako djeluje i na pripovjedača i na publiku te se stvara neraskidiva veza praćena ogromnom količinom pozitivne energije koja se zadržava u našem tijelu duže vrijeme, to je poseban doživljaj koji se teško opisuje. Pripovijedanje stvara mentalne slike, i ostavlja mnogo više prostora dječjoj mašti. Ponekad kad pripovijedam kod neke djece može se vidjeti onaj imaginarni oblak iznad glave i slike koje zamišljaju. Djeca današnjice posebno trebaju priče jer žive u rastrganome svijetu koji često ne razumiju te u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi ali i sami sebe bolje razumjeti. Zato sam pripovjedačica i koristim besplatne alate za pomoć djeci, a i sebi jer priče nisu samo za djecu već i za odrasle.

Osim što radi u vrtiću Maja je u vrijeme dok je još studirala osnovala Udrugu „Mali prijatelji“ koja je nastala kao želja za radom s djecom.

-Imala sam već tada svoja dva sina koji su mi inače motivacija i sudjeluju u svim mojim projektima i idejama. Osjećala sam da im kao i meni nedostaje društva i aktivnosti. Nisam dugo razmišljala već sam instinktivno osnovala udrugu, pronašla prostor u svom mjestu i odlučila da će nedjelja biti dan za mame gdje ćemo zajedno uživati u ugodnoj atmosferi u prilagođenom prostoru. Ideja je bila prepoznata i prihvaćena od ostalih majki u mjestu koje su me podržale a pojedine i postale moja desna ruka te smo zajedno planirale i osmišljavale radionice što se pokazalo izuzetno važno jer su se žene osjećale korisno ,imale uu vrijeme za sebe, kreativno su se izražavale i aktivno se bavile svojom djecom. Ponekad bi druženja izgledala kao svojevrsna terapija jer smo komentirale sve probleme kojima se susrećemo i to je djelovalo vrlo pozitivno na nas .Zadovoljna majka=zadovoljno dijete to je jednostavna formula.

Sudjelovali su na raznim manifestacijama u okolici predstavama koje bi sami osmišljavali, izrađivali kostime i scenografiju. Redovito su sudjelovali na malom velikogoričkom fašniku gdje su uvijek osvajali visoka mjesta.

-To je moj prvi projekt na koji sam izuzetno ponosna, od njega sam dobila sve što sam zamislila pa i više kao i moja djeca kojoj sam željela prenijeti poruku da ako nešto trebaš ili želiš budi hrabar i ostvari to nemoj čekati da to drugi učine za tebe.

Daljnji planovi ove svestrane odgajateljice su uspješno završiti prvi hrvatski neformalni studij pripovijedanja koji je ponosno upisala prije mjesec dana i postala treća generacija tog divnog studija u organizaciji udruge „Logos“. Smatra da će joj to otvoriti nove puteve kojima će krenuti i razvijati se uz priče.

-U planu je tiskanje moje terapeutske priče „Priča(j) o Cicibancima“.Ilustracije je oslikala mama djevojčice iz skupine, a jedan tata pronašao nakladnika. Preponosna sam jer smo sudjelovali svi, i roditelji i djeca i odgojitelji i to će nam biti prekrasna uspomena na naš zajednički angažman.

U planu su joj također i izlaganja na konferencijama s pričama kao alatom u radi s djecom u post kovid vremenu i utjecaju na njihovo mentalno zdravlje.

-I naravno svakodnevno pripovijedanje djeci u vrtiću i učenje od njih i nadam se da je preda mnom jedno lijepo putovanje koje će postati moja osobna priča-kaže Maja te zaključuje s jednom izrekom…

„Ti možda imaš opipljiva bogatstva, kovčege dragulja i ćupove zlata, ali bogatiji od mene nikada nećeš biti jer ja imam nekog tko mi je pričao priče“(Cynthia Pearl Maus)