Sport

Lovrić, kralj prečki i stativa: ‘Rukometaš Cindrić i ja rasturali smo u duetu’

Kristijan Lovrić (23) ponajbolji je igrač HNK Gorice ovog proljeća, a ujedno je i sjajan malonogometaš, ponos svoga rodnog Ogulina, ali i dečko ponajbolje naše nogometašice. Također, on je i kralj prečki i stativa, prvi pehist HNL-a, majstor slobodnjaka…

Objavljeno

prije 7 godina

29. ožujka 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Stativa, prečka, stativa, prečka, prečka, stativa, prečka, stativa, stativa, gol, prečka, stativa, gol, stativa… Tako nekako izgleda život Kristijana Lovrića (23) ove sezone. Razne su verzije oko toga koliko je puta lijevo krilo Gorice pogodilo okvir gola u dosadašnjih 25 kola, brojka je u svakom slučaju neobično velika, a kolika ja točno ne zna ni sam glavni protagonist ove naše priče…

– Deset ili 12 puta, tako nešto – kazao je Lovrić pa dodao:

– Znao sam poluditi, pomisliti ‘pa je li to moguće?!’, ali ne ljutim se ni na stative ni prečke, ha, ha. Sve se to jedanput mora okrenuti. Počet će svi ti udarci ulaziti, siguran sam, zato se uopće ne zamaram time. Ipak je najvažniji kolektiv, da mi kao momčad idemo prema gore. Bude li tako, doći će i golovi, i asistencije.

Ne ljutim se na stative, ali znalo mi je proći kroz glavu ‘pa je li to moguće…’ Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Došao je u Goricu prošlog ljeta, u statusu ponajboljeg igrača Druge HNL, igrača ogromnog potencijala, ali jesen je proveo nekako u drugom planu. Odlaskom Atiemwena otvorio mu se velik prostor na lijevom krilu, a on je šansu zgrabio čvrsto, s obje ruke, odlučan da je iskoristi najbolje što može. Bio je sjajan u prvom proljetnom kolu, u onoj sjajnoj pobjedi u Rijeci, zabio je i prvi gol za Goricu, a onda je protiv Intera konačno ušao i jedan slobodnjak. Izvodi ih fenomenalno, većina tih prečki i stativa stigla je upravo nakon slobodnjaka, taj niz konačno je prekinuo u domaćem remiju (2-2) sa Zaprešićanima. I onda, za kraj, zabio i Dinamu iz penala.

– Jesam li zadovoljan svojim igrama? I jesam i nisam! Iako, to i nije ključno u cijeloj priči. Važnije je da momčad igra dobro, da dišemo kao jedan, a onda će doći i rezultat. Kad je tako, uvijek momčad izbaci pojedinca, jednom je to Zwolinski, drugi put ja, treći put netko drugi… Bitno je da smo klapa, da se držimo zajedno – ističe Lovrić.

Kralj slobodnjaka u HNL-u, kralj prečki i stativa, najveći pehist lige… Svakako su nazivali Kristijana ove osebujne sezone, u kojoj mu je vrijednost na nogometnom tržištu porasla za desetak puta, ali dug je put bio do aktualnog trenutka, u kojem apsolutno može uživati.

– Iz Ogulina sam, a još kao tinejdžer došao sam u Kustošiju. Tad je klub bio u četvrtoj ligi, a mi smo u dvije godine preskočili dva ranga i izborili 2. HNL. Tad sam otišao u Lokomotivu, ali nisam imao apsolutno nikakvo povjerenje trenera Marija Tokića i vratio sam se na šest mjeseci u Kustošiju. To mi je bila najbolja polusezona u karijeri, zabio sam 14 golova u 13 utakmica toga proljeća i nakon toga je stigao poziv Gorice – prepričao je Lovrić korake u svojoj karijeri.

Ove sezone Lovrić je zabio tri gola, a skupio je i četiri asistencije… Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Nema previše poznatih sportaša iz Ogulina, prvi koji pada na um je rukometaš Luka Cindrić…

– Poznajemo se, kako ne. Igrali smo i mali nogomet zajedno, za Prometnu školu, i bili smo treći u Hrvatskoj. U prvoj fazi smo sve dobivali po 15-0, onda smo bili na regionalnom turniru u Rijeci, tu smo sve prolazili sa 7-0, 8-0, a na državnoj završnici smo nesretno izgubili u polufinalu. On i ja smo bili najbolji igrači, Cindra je odličan nogometaš. Čujemo se i danas, iako ne prečesto – govori Lovrić.

U Gorici nosi dres s brojem 44, i to ne bez razloga.

– Ivan Perišić mi je omiljeni nogometaš, njega smatram idolom. Ne omiljeni hrvatski, nego općenito omiljeni igrač. Volio bih mu jednoga dana doći barem blizu, imati takvu desnu i lijevu nogu, igru glavom… Nismo se nikad upoznali, a volio bih to promijeniti. Evo, da mogu birati hoću li upoznati njega ili Messija, biram Perišića! – kaže Kristijan.

27.03.2019., Zagreb – Igrac HNK Gorica Kristijan Lovric.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Kad već nije uspio upoznati ponajboljeg hrvatskog nogometaša, tješi ga što je upoznao ponajbolju hrvatsku nogometašicu… Njezino ime je Monika Conjar, igračica je ŽNK Splita, ali i Kristijanova djevojka.

– Upoznali smo se na jednom turniru, na kojem je ona igrala s nama muškima. Igrao sam protiv nje, čak sam je i čuvao, ali nisam je niti jednom faulirao. Ma nisam je ni pipnuo – smije se Lovrić, koji svaki gol slavi s dva poljupca tamo iznad šake, sa obje strane…

Poljubac u zapešće, zatim okret ruke pa još jedan… Tako golove slavi Lovrić. Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

– Da, poljubim tetovaže koje su posveće Moniki. S jedne strane su njezini inicijali, s druge lik nogometašice s njezinim brojem 10. Gleda redovito moje utakmice, iako mi stalno prijeti da će prestati dolaziti ako se budem živcirao, a gledam i ja njezine. Obavezno, kad god sam slobodan – otkrio je Lovrić.

Da skratimo priču, život Kristijana Lovrića trenutačno izgleda ružičasto. Ide mu na terenu, ide mu u ljubavi, još samo da te prečke i stative počnu ulaziti u gol…

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 3 sata

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 8 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.