Sport
Ljubo se vratio! ‘Prošao sam bol i suze, ali znao sam da će šansa doći’
Nemanja Ljubisavljević (22), srpski stoper koji već dvije godine nosi dres HNK Gorice, u Zaprešiću je prvi put odigrao utakmicu HT Prve lige od prve minute. Gorica je pobijedila, trener je njegov nastup ocijenio “čistom desetkom”, a ovo je njegova priča…
Nema inače običaj trener HNK Gorice Sergej Jakirović nakon utakmica govoriti o svojim igračima pojedinačno, ni hvaliti ih ni kuditi, logično ističući uvijek momčad na prvo mjesto, ali nakon pobjede u Zaprešiću (2-0) jednog čovjeka nije mogao ni želio zaobići.
– Ljubo je stvarno prošao težak put, imao je tešku ozljedu prošle sezone. Ali marljivo je radio, šutio i čekao svoju priliku. Mislim da je ovoga puta odigrao za čistu desetku! Ne sjećam se da je ijedan duel izgubio, sve je odnio i počistio… Njegov primjer put je i ostalima koji su možda u drugom planu, dokaz da su utakmice utorkom, prijateljske ili u Kupu, pravi put prema prvih 11 – kazao je Jakirović.
Ljubo u ovom slučaju nije ime nego nadimak, a iza njega se krije Nemanja Ljubisavljević, 22-godišnji mladić iz Trstenika, gradića od 17.000 žitelja u središnjoj Srbiji. Po zanimanju je stoper, a u Velikoj Gorici je već nešto više od dvije godine. Došao je uoči posljednje drugoligaške sezone, standardno igrao, a onda se na početku lanjske prvoligaške avanture teško ozlijedio. Otišao je križni ligament koljena i slijedio je višemjesečni oporavak. Vratio se, borio i radio kao manijak, da bi u nedjelju u Zaprešiću prvi put dočekao šansu da krene od prve minute u jednom prvoligaškoj prvenstvenoj utakmici. S tom šansom, eto, došli su i trenerovi komplimenti.
– Naravno da je lijepo čuti tako nešto. I sigurno je dodatni motiv, da radim i dalje kao što sam radio do sad, pokazatelj da ovim putem treba nastaviti – s obje noge je na zemlji Ljubo, svjestan da su pravi izazovi tek pred njim.
Ne sjećam se da je izgubio ijedan duel…, pohvalio je Ljubisavljevića trener Jakirović… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Ni ono što su svi zajedno prošli protiv Intera nije bilo nimalo jednostavno.
– Baš teška utakmica! Puno duela, i na zemlji i u zraku, što nije možda bilo lijepo za gledati, ali na terenu je baš bilo napeto. Vidjelo se da je velik ulog u pitanju, jer nama je trebala ta pobjeda poslije dva kiksa. Lokomotivu smo trebali dobiti, a uzeli smo samo bod, dok smo protiv Belupa izgubili a da ljudi praktički nisu zapucali na gol… Trebala je pobjeda i Interu, da se odvoji od dna ljestvice, možda i uđe u borbu za više pozicije, tražili su izlaz upravo protiv nas, imali su velik motiv. Ali dobro, svaka utakmice je u ovoj ligi ‘na nož’. Evo, i jedan Varaždin dobije Dinamo, Istra igra fenomenalno… – govori Ljubisavljević.
U prva četiri nastupa u HNL-u skupio je ukupno 14 minuta, a u Zaprešiću je odigrao svih 90… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Debitirao je u HT Prvoj ligi još početkom kolovoza prošle godine, odigrao posljednjih desetak minuta u remiju (3-3) sa Slaven Belupom u 2. kolu lanjskog prvenstva, a onda nastradao…
– Imali smo trening dan nakon te utakmice i na tom treningu sam se ozlijedio – započinje ovaj ružni dio priče Nemanja, koji je istu ozljedu prošao i sa 18 godina, pa zna kako opisati trenutak kad se dogodi jedna toliko bolna i teška ozljeda.
– Meni su pucali dvaput, pa znam najbolje kako je to… Oba puta sam osjetio kao da je pukao onaj štapić za grisine, kao da se prelomio. Budeš malo i u nesvijesti, bol je strašna, iako sam čuo i za drukčije primjere. Jedan prijatelj je čak i nastavio igrati, pa poslije morao na operaciju – priča Ljubisavljević pa nastavlja:
– Takve stvari čovjeku donesu novo iskustvo. Kad danas gledam, koliko mi je ta ozljeda oduzela, toliko mi je na neki drugi način donijela. Radio sam tri, četiri puta više i napredovao sam u nekim stvarima kojima se prije nisam mogao posvetiti. Naravno da sam i izgubio dosta toga, ali u takvim situacijama nema kukanja i plakanja. Moraš sjesti i razmisliti što najbolje možeš izvući iz te situacije. I kako se što prije vratiti.
Ni kad je bilo najteže, nakon druge teške ozljede prije 22. rođendana, Ljubo nije posustao… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Kad je o Ljubi riječ, borcu bez mane, opcija je bila samo jedna. Krvavo raditi i trenirati do iznemoglosti.
– Trenirao sam stvarno dosta, imao sam podršku sa svih strana, i na kraju sam se čak i brzo vratio. Nakon pet i pol mjeseci počeo sam trenirati s momčadi, a nakon šest odigrao i prvu utakmicu – kaže Ljubo, prisjećajući se svake faze tog dugog i napornog oporavka.
– Ne zna se što je gore, prvih šest tjedana ili sve što ide poslije. Kako sam šivao meniskus, tih prvih šest tjedana bio sam na štakama. I što ćeš, vezan si za kuću, možeš eventualno jedino na kavu otići… Poslije kreću vježbice, pa borbe s motivacijom, pa lagano trčanje. I onda kreneš trenirati, radiš po sedam, osam sati dnevno. Četiri mjeseca doslovno nemaš život, samo treniraš i spavaš. Svaki dan ti je isti, i tako pet mjeseci. Psihološki je to jako teško, ali ako imaš motiv, sve je puno lakše. I, naravno, ako imaš podršku od kuće.
U svemu tome momku koji u tom trenutku ima 21 godinu i dvije teške ozljede iza sebe kroz glavu prolaze i crne misli, najgori scenariji. Dođe i trenutak kad pomisliš na odustajanje, da je preteško boriti se sa svim tim.
– Je, iskreno, padne ti i to napamet, ali brzo shvatiš da bi se kajao zbog toga, da bi ispalo kao da si izgubio bitku. Dođeš kući, isplačeš se malo i bude ti lakše… Priznajem, bilo je i suza, kako ne, ali sve je to normalno – otvoreno govori Nemanja.
Čim se vratio, odlučio je da će priliku, kad se ona ukaže, dočekati spreman. I zato bi poslije svake utakmice u kojoj nije igrao, zajedno s Matijom Špičićem i možda još ponekim suigračem, odradio trening na igralištu, pod reflektorima koji se već gase. Sve zato da bude pravi kad se reflektori jednom okrenu u njegovu smjeru.
– Pokušavamo tim trčanjem nadoknaditi to što nismo igrali utakmicu, da i mi imamo nekakav podražaj. Svjestan sam da moraš raditi cijelo vrijeme da bi bio potpuno spreman u trenutku kad prilika dođe. Ako ne igraš, a ne radiš dodatno, ne možeš biti pravi. Vjerujem da, kad ne igraš, moraš trenirati duplo više nego momci koji igraju da bi ih uopće mogao pratiti – ističe Ljubisavljević.
U Drugoj HNL Ljubisavljević je za Goricu odigrao 27 utakmica i zabio dva gola… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Takav pristup, beskompromisan i fajterski, doveo ga je i u Veliku Goricu. Počeo je u rodnom Trsteniku, u kojem je bio neka vrsta čuda od djeteta.
– Da, počeo sam u svom Trstenik, u klubu koji je igrao treću ligu, za koji mi je igrao i otac. S pet godina sam otišao na prvi trening, već s 15 sam ušao u prvu momčad i počeo trenirati s prvotimcima, a zaigrao sam čim sam navršio 16 i stekao pravo nastupa – priča Nemanja, koji je potom otišao u Jagodinu, da bi završio u Radničkom iz Niša, jednom od najvećih srpskih klubova.
Međutim, tamo nije želio čekati “mrvice”, želio je igrati.
– U Radničkom bih ja i konkurirao za mjesto u momčadi, ali nisam znao koliko ću igrati i tražio sam mirnu sredinu u kojoj mogu napredovati. Moj agent me nazvao i rekao da Gorici treba stoper. Isprva sam odbijao, rekao sam da nema šanse da idem tamo – priznaje Ljubo pa objašnjava zašto je tako razmišljao:
– Iskreno, bio sam malo u strahu zbog tih odnosa između Hrvata i Srba, malo mi je to predstavljalo problem… Agentu sam govorio da mi roditelji ne daju da idem u Hrvatsku, a njima zapravo nisam ni rekao da imam tu opciju.
Međutim, malo interneta sve je promijenilo…
– Kad sam razmislio, krenuo sam malo kucati po YouTubeu, gledao sam sažetke utakmica i svidjelo mi se sve to. Na kraju sam nazvao agenta i rekao: ‘Želim samo u Goricu i nigdje drugdje!’ Nakon pet dana sam već bio ovdje.
I od svega onoga što je očekivao, čega se pribojavao, nije se dogodilo ništa.
– Ma kakvi, od prvog dana ovdje se osjećam kao kod kuće. Svakome bih preporučio da bez problema može doći ovdje. Kao što i svi odavde mogu ići tamo. Ljudi su normalni, a ratovi koji su se događali prije 25 ili 30 godina nemaju nikakve veze sa sadašnjosti. Bio sam po mnogim hrvatskim gradovima, nikad nisam doživio ni najmanju neugodnost. Dobro, mislim da se i ja normalno ponašam, možda bi bilo drukčije da nije tako, ali kažem… Danas, iskreno, na Goricu gledam kao na svoj drugi dom. Ovdje sam prolazio i najljepše i najteže trenutke u karijeri, a kroz sve to sam se jako vezao za ovaj grad i za ove ljude – govori Ljubo.
Igor Čagalj bio mu je suigrač i kapetan, ali prije svega veliki prijatelj od prvog dana… Foto: Facebook
Pomoglo mu je, kaže, što ga je početku u Gorici dočekao trener Dean Klafurić, koji je pokušao uspostaviti obiteljsku atmosferu u momčad, hvali i njegova nasljednika Ivana Preleca, ali ključnu ulogu u prilagodbi odigrao je jedan suigrač.
– Na Igora Čagalja gledam doslovno kao na oca. Baš smo dobri prijatelji, iako ga više gledam kao obitelj nego kao prijatelja. Takav odnos imamo. Pomogao mi je od prvog dana kad sam došao. Sjećam se, peti ili šesti dan nakon što sam došao imali smo slobodno, svi idu doma, a ja ne znam gdje ću, što ću… I tad me on pozvao na ručak, odveo k sebi, počeli smo se družiti i sad smo nerazdvojni – kaže Ljubisavljević, koji se od aktualnih suigrača najviše druži sa Čabrajom, Jovičićem, Perišom…
– Dođe i Čanađija, pa malo ‘pikamo’ Fifu na Playstationu… Tko je najbolji? Periša i ja, Čanađija i Čabraja se baš i ne snalaze, ha, ha.
Svi skupa, srećom, itekako se snalaze u stvarnosti, u “pravom” nogometu, što je ipak kudikamo važnije. Treneru Jakiroviću pogotovo.
– Imam super odnos s trenerom. Radi odlično, što pokazuju i rezultati koje imamo. Stvarno je dobar trener, ali i dobar čovjek. Evo, dao mi je šansu iako sam godinu dana bio bez utakmice na ovom nivou, usudio se, a to govori da cijeni mene, moj rad i to što dajem sve od sebe. Kažem, mislim da je jako dobar trener i da će njegova karijera ići samo uzlaznom putanjom – kaže Ljubo.
Nije ga trener posebno pripremao za nastup protiv Intera, smatrajući valjda da Nemanja zna što mu je činiti.
– Stavio me dva dana prije utakmice na treningu u momčad koja bi trebala igrati. Ništa mi nije govorio, ali bilo mi je jasno da bi šansa mogla doći. Bilo je malo i treme, ali isključivo pozitivne. Razmišljaš o svemu što si prošao u tih godinu dana, koliko si naporno trenirao i radio za tu šansu, želiš samo da sve prođe kako treba, da je iskoristiš na najbolji mogući način. Na kraju je, srećom, tako i bilo – zadovoljan je Nemanja.
Ljubisavljević je dokazao da se na njega može ozbiljno računati i za najteže protivnike… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Za vjerovati je da će i budućnosti dolaziti nove šanse, pokazao je da se na njega itekako može osloniti, a prvi sljedeći izazovi donose seriju derbija. Prvo Osijek u gostima, pa Dinamo doma, Rijeka vani i za kraj dvaput Hajduk u Velikoj Gorici. Kaže trener da se veseli tim utakmicama, a vesele se i igrači…
– Naravno da se veselimo. To su najljepše utakmice za igranje, uvijek dođe i dosta navijača, ambijent je dobar, a protivnici su pravi, kvalitetni, pa takve budu i utakmice. Mi imamo stvarno dobru momčad, svatko od nas na svakom treningu ide maksimalno, sve kako bi dobio svoju šansu, a to je i poanta svega – govori stoper Gorice, uvjeren da je postavljeni cilj, mjesto u ligaškom Top 5, realan i ostvariv cilj.
– Vidim nas u toj zoni, možemo biti najmanje na petome mjesto. Imamo stvarno odličnu momčad, dobrog trenera, dobro se radi, a to bi moralo biti dovoljno – vjeruje 22-godišnji Trsteničanin.
Kad ne trenira, ne igra i ne ‘pika’ Fifu na PlayStationu, voli Nemanja pogledati i košarku, s naglaskom na ABA ligu. Ne NBA, baš ABA… I jedan klub posebno.
– Moj klub je Zvezda i mislim da i ove sezone ima najozbiljniju momčad, koja je slagana za Euroligu. Dobar je i Partizan, kao i Olimpija Cedevita, tako da će biti zanimljivo, ali Zvezda je u ABA ligi ono što je Dinamo u HNL-u. Gledao sam i košarkaše Gorice, protiv Splita čini mi se, a ići ću sigurno i opet – najavio je Ljubisavljević.
Obožava, kaže, Juventus i velikog Giorgija Chiellinija, divi se svemu što je postigao njegov sunarodnjak i imenjak Nemanja Vidić, a istovremeno sanja da i sam može jednoga dana do najviših razina. Dovoljno je mlad, ozljede su valjda iza njega, sad je sve na njemu. A kad je tako, shvatili ste, kad netko toliko ulaže i radi, šanse za uspjeh dramatično rastu. Nakon svega što je prošao, zaslužio je da ova priča tako završi…
Sport
Pančo abdicirao! Završio uspješnu eru u Samoboru, a Mraclin traži trenera…
Marko Pancirov više nije trener Samobora, nakon više od dvije godine završio je ovu epizodu svog nogometnog puta, a objava koja će zainteresirati mnoge klubove stigla je u noćnim satima
Sport
Bračićeva HVIDR-a: ‘Spavao sam s peharom! A sad sanjam Kutiju s goričkim haklerima…’
Osvajanje HVIDRA-e mi je jedan od najljepših trenutaka u životu!, kaže Damir Bračić, čovjek koji je okupio momčad pod nazivom “Taxi Bračić”, prve goričke ekipe nakon 1997. koja je osvojila ovaj prestižni turnir
Piše: Matko Mihaljević
Dojmovi nakon još jedne HVIDRA-e sliježu se i dalje. Prvi put u više od tri desetljeća dugoj povijesti ovog goričkog malonogometnog turnira osvajač je “Taxi Bračić”, a prvi put u ovom tisućljeću turnir je osvojila ekipa sastavljena isključivo od domaćih, goričkih haklera.
Najpoznatiji svjetski taksist sigurno je i dalje legendarni Robert De Niro, ali ako pričamo o najpoznatijem taksistu Turopolja, onda je to nakon ovog trofeja bez ikakve konkurencije Damir Bračić (50). Dobri duh našeg kraja i malonogometnih terena, nakon godina i godina pokušaja konačno je digao trofej u “Bakariću” i, kako kaže, to mu je jedan od najljepših trenutaka u životu.
Jeste li vjerovali prije početka turnira da možete do kraja?
– Iskreno, jesam. Čak smo u nekoliko navrata i pričali o tome. Ima ova ekipa već iskustva osvajanja, govorio sam o tome ranije, a i prošlogodišnje osvojeno treće mjesto na HVIDR-I dalo nam je za pravo vjerovati. Moram reći kako sam ja osobno ovaj naslov posvetio svom pokojnom ocu, koji je preminuo prije devet godina. Puno mi to znači, jedan od najljepših trenutaka u životu svakako.
Otkud mali nogomet uopće u vašem životu?
– Počeo sam kao sponzor prije osam godina. Prvi turnir je bila popularna “Humanitarka” i to smo odmah osvojili, početak iz snova. Imao sam tada u momčadi eminentna imena, uglavnom su to bili igrači koji su igrali za Big Bang; Anton Gaši, Damir Čibarić, Mario Švigir, Dino Bartoluci…
Ekipa koja je ove godine osvojila HVIDR-u već je dugo na okupu. Tko je sve igrao?
– Ma to su moji Galacticosi. Najdraža su mi, a i najbolja ekipa do sad. Ne samo zbog rezultata, već i zbog toga što su prava klapa i izvan terena. Moram reći da je ova ekipa I prije ovog osvojila neke turnire kao što su: Jaska, Pisarovina ili Vrbovsko…
Igrači koji su igrali na ovogodišnjoj HVIDR-i su: Fran Vujnović, Filip Turkalj, Luka Sedlaček, Mijo Šarić (zbog ozljede ovaj put kao moralna podrška) Dominik Smolković, Toni Borovac, Filip Harambašić, Domagoj Matić, Mato Barišić, Marko Preradović, Nikola Lovrić, Ante Banić, golman David Petar Buđak i voditelj ekipe Antonio Ćosić, inače igrač koji nije igrao zbog ozljede, ali odradio je vrhunski trenerski posao.
Kako je izgledao put do finala?
– Bili smo nositelji tako da nam je to malo olakšalo posao jer smo krenuli od šesnaestine finala, padali su redom: Oštri Ćošak, Kos-prijevoz i Agrad-projekt. U polufinalu smo dobili Pizza Factory, a u finalu Slane Srdele. Iako smo protiv Agrada u četvrtfinalu slavili s visokih 5:0 mislim da će se svi složiti da je to bila najteža utakmica. Da Buđak, jedan od mojih Galacticosa, nije branio kao Casillas u najboljim danima, možda i ne bismo pobijedili. Zahvaljujući njemu, dobili smo tako uvjerljivo. Inače, Agrad je ove zime odigrao 50-ak utakmica i upisao samo pet poraza, tako da ova pobjeda ima zaista posebnu težinu.
Koliko su navijači pomogli u osvajanju ovog trofeja?
– Puno. Bez lažne skromnosti tvrdim da smo imali najbrojnije i najglasnije navijače koji su nam itekako pomogli u ostvarenju cilja. Tribine su najbolji pokazatelj da smo prava gorička klapa, svi do jednog.
Je li bilo suza? Kako ste slavili?
– Bilo je više smijeha nego suza. Slavilo se skoro do zore, najprije kod Jure uz najbolju klopu, a onda i u obližnjem Visionu uz dobru kapljicu. Moram priznati da nakon proslave nisam uspio ni doći do krevete, zaspao sam u automobilu poput bebe, u društvu najdražeg “suvozača” te noći, našeg pehara. Nogomet se igra na dva poluvremena, ali koliko god ga volim, ipak mi je treće poluvrijeme najdraže. Ako me razumijete…
Na koliko turnira ste sudjelovali dosad? Zaradi li se nešto?
– Nikad me nije zanimao novac, ovo radim iz čiste ljubavi i do sad sam pod imenom “Taxi Bračić” s različitim ekipama sudjelovao na pedesetak turnira, a broj naslova je dvoznamenkast, tako da sam i s rezultatima jako zadovoljan. Očito imam nos za igrače, iako nikad sam nisam ozbiljno igrao.
Kako to funkcionira unutar vaše male sportske zajednice na turnirima?
– Ma najbitnije je da uvijek vlada dobra atmosfera, bilo da smo u našoj Velikoj Gorici ili negdje izvan grada. Ako putujemo na turnir, ja vozim dečke, ali u odluke na terenu se ne miješam, igrači to ipak rade bolje od mene. Ja sam tu prvenstveno podrška u svakom pogledu i naravno najveći navijač. Ipak, nisam baš skroz sam u ovoj priči. Moja sestra Ivana je zadužena za to da dresovi budu čisti. Zauzvrat ja pričuvam svog dragog nećaka Bornu s vremena na vrijeme. Kompenzacija, mora tako – smije se Bračić.
Kakvi su daljnji planovi?
– Nema odmora. Već ovaj vikend čeka nas u subotu najprije turnir u Vrbovskom, a onda u nedjelju cjelodnevni turnir u Pisarovini.
Imate li neki nedosanjani san s ovom ekipom?
– Imam. Kutija šibica! Za sad je to još uvijek san, ali vjerujem da ćemo napraviti da bude stvarnost. Zaista vjerujem da ću s ovom ekipom jednom osvojiti i legendarnu Kutiju!
Severinin tjelohranitelj kao “čuvar taksija”
Popularni “Taxi Bračić” vozi već 11 godina, a u živopisnom poslu poput ovoga uvijek bude i živopisnih doživljaja.
– Stvarno sam se svega nagledao. Recimo, prije nekoliko godina vozio sam neke Engleze iz Zagreba u Novalju. Bili su jako glasni cijelim putem i to sam još nekako tolerirao, no kad su krenuli povraćati po autu, protestirajući da neće platiti vožnju i štetu, prekipjelo mi je. Kako je na putu s nama bio moj prijatelj Mići Kuzmanović, inače stric našeg rukometnog reprezentativca Dominika Kuzmanovića i bivši tjelohranitelj Severine, ali i, ključno za priču, legendarni taekwandoaški as. Dovoljno je bilo da samo pogleda dečke. Da skratim, svi su bez pogovora platili štetu… Naravno, ima tu i puno lijepih trenutaka. Sve u svemu, volim svoj posao.
Osvojio nagradu i poseban dres, a izgubio – malo kose…
Uz Damira Bračića bili su i Dominik Smolković, kapetan i najbolji igrač turnira, ali i Toni Borovac, koji je bio i inicijator ovog malonogometnog druženja.
– Dojmovi su se sad već slegli, ali osjećaj je i dalje fenomenalan. Ponosan sam na nagradu za najboljeg igrača, ali naravno da sam najsretniji zbog cijele ekipe i činjenice da smo osvojili turnir u svome gradu. Stvarno je bilo lijepo, a meni se čini da mi je nakon svadbe s mojom Korinom krenulo na svim poljima. Dobro, izgubio sam malo kose, ali to tako ide s muževima – sa smiješkom kaže Smolković, koji je osvojio potpisan dres Osasune još jednog Goričana, našeg reprezentativca Ante Budimira.
Na pitanje je li im draži veliki ili mali nogomet, odgovori se razlikuju.
– Veliki nogomet je ipak broj jedan – kaže Smolković, a Borovac, prekaljeni dribler iz Porinove, ima drukčiji stav:
– Ma sve je to super, ali za mene je mali nogomet broj jedan…
Sport
Uspomena na Dedu, osmi put: ‘Bit će to opet festival odbojke i mladosti!’
HOK Gorica u vikendu pred nama, 17. i 18. siječnja, organizira osmo izdanje Memorijalnog tunira Antun Azenić Deda za kadetkinje. Okupit će se deset ekipa iz cijele Hrvatske, a okupit će se i prijateljice iz slavnih dana Azene…
Dvadeset i trećeg dana siječnja navršit će se 21 godina otkad nas je napustio Antun Azenić, jedan od velikana velikogoričkog sporta, čovjek koji je stvorio prekrasnu priču o ženskom odbojkaškom klubu Azena. Njemu u čast, bivše igračice Azene, danas okupljene oko vrlo perspektivnog projekta HOK Gorice, već osmu godinu organiziraju Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji će se u svom osmom izdanju održati tijekom vikenda pred nama.
– Vjerujemo da će to biti dva dana ispunjena natjecanjem, mladošću i odbojkom u našem gradu. Dolazi nam deset klubova iz gotovo svih dijelova Hrvatske, od Dubrovnika, preko Našica i Istre, sve do Primorja… Bit će napeto, bit će dobrih utakmica i veselimo se što ćemo biti domaćini takvog turnira i ove godine – kaže predsjednica HOK Gorice Katarina Ćosić.
Uz domaćina turnira, na ovom izdanju Memorijala nastupit će i ŽOK Krk, OK Veli Vrh iz Pule, ŽOK Dubrovnik, ŽOK Našice, HAOK Mladost, OK Vodnjan, ŽOK Sinj, ŽOK Ivanec… Rezultat će ovdje, naravno, biti u podređenom položaju u odnosu na ukupni doživljaj jednog ovakvog sportskog druženja, ali s godinama je i konačni poredak na Dedinom memorijalu dobio na značaju i prestižu.
– Ukupno će se odigrati 27 utakmica, zaključno s finalom, koje je na rasporedu u nedjelju od 15 sati. U subotu će se utakmice po skupinama igrati od 9 do 16 sati, a i u nedjelju program počinje od 9 sati. Naravno, pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže na ovom festivalu odbojke u našem gradu, posvećenom našem Dedi i njegovoj sportskoj priči, koja je izrasla iz čiste ljubavi prema odbojci, obitelji i djeci – istaknula je dopredsjednica kluba Diana Breko.
Svoj Memorijal naš je odbojkaški klub organizirao u suradnji s Gradom i Zajednicom sportskih udruga, kao i Hrvatskim olimpijskim odborom, a ovo izdanje imat će i dvije posebne posvete. Naime, od posljednjeg Memorijala napustio nas je i veliki Vladimir Janković Braco, trener koji je obilježio slavne Azenine godine, a prije nekoliko dana na posljednji počinak ispraćen je i Marko Pavičić, bivši trener u HOK Gorici, koji je oči zaklopio u 44. godini.
Bit će, dakle, emocija na svakom koraku, bit će i zanimljivih odbojkaških druženja bivših suigračica iz vremena Azene, jer Memorijal je uvijek dobro mjesto za okupljanje prijateljica iz djetinjstva, a u sve to uključit će se i doza dobrote i humanosti. Naime, u suradnji s udrugom Turopoljsko srce i ove će se godine prikupljati sredstva od prodaje majica, duksi i ostalih artikala, a prikupljeni iznos bit će iskorišten za godišnje članarine za dvije članice kluba koje dolazi iz obitelji lošijeg imovinskog stanja.
Neka sjećanje na Dedu i njegovu Azenu počne, već osmi put…
Sport
Sale u Emiratima, Mraclin bez trenera! Kreće velika potraga za nasljednikom…
Saša Sabljak odlazi s Krunom Rendulićem u UAE, preuzet će drugoligaša Emirates Club, a NK Mraclin mora krenuti u potragu za novim trenerom. Veliki izazovi na proljeće čekaju i Sašu i Mraclin, ali na različitim stranama svijeta…
-
Sportprije 4 danaBivši igrač Gorice: ‘Prao sam automobile i raznosio pizze, a sad igram prvu ligu!’
-
Sportprije 5 danaTaxi Bračić pobjednik 33. Kupa HVIDR-a, Dominik Smolković najbolji igrač, David Buđak najbolji vratar
-
Sportprije 3 danaDo pobjede u pet minuta: Debi za pamćenje, dva brza komada i jedna ozljeda
-
Sportprije 3 danaPovratak u Vukovinu, drugi dio: Klepac opet čuva mreža Jelačića!