Vijesti
Ljubav među Zvijezdama: ‘Nikad ne plačem, a zbog nje se rasplačem na TV-u…’
Ana Rovišan i Bruno Banfić oduševili su u subotnjem izdanju RTL-ovih “Zvijezda”. Pjevaju zajedno, u ljubavnoj su vezi, a u budućnosti se, kažu u glas, vide samo u glazbi
Ne smijemo baš o detaljima, po ugovoru o tišini općenito jako malo možemo pričati o showu dok traje. Postoje tu i neke globe ako se ugovor prekrši, malo veće globe, tako da se nećemo zezati, sa smiješkom nam je uvodno rekao Bruno Banfić (21), mladi pjevač i natjecatelj u RTL-ovu showu “Zvijezde”.
Nije baš obećavajuće za početak, ali ima se tu svejedno što reći… Priča je, uostalom, poznata, Bruno i njegova djevojka Ana Rovišan (22) bili su na istoj audiciji, oboje su prošli u sljedeću fazu, pokazali koliko dobro pjevaju, ali i koliko se vole. Bruno je, naime, zaplakao dok je gledao i slušao svoju Anu, a mala nezgoda u svemu tome je to što je sjedio na stolici Andree Andrassy, pa je te suze vidjela cijela Hrvatska.
– Da, nisam baš očekivao da ću se rasplakati… – govori nam Bruno uz kavu koji dan prije nego što je audicija emitirana.
Uz njega je, naravno, i djevojka Ana, ipak je ovo njihova zajednička priča.
– Pitao sam ljude iz produkcije bi li mogao nekako pogledati njezin nastup, nekako sam ih uspio nagovoriti, a na kraju sam i sebe iznenadio s tim suzama. Neobično mi je to zato što stvarno nisam takav tip. Evo, pitaj Anu, ne znam je li me ona ikad vidjela da plačem. Ali eto, očito plačem jedino na televiziji – objašnjava Bruno “slučaj suze” pa nastavlja:
– Uh, borba je bila od prve sekunde njezine pjesme, dio se vidio i na telki, ali zapravo je bilo i puno gore. Pokušao sam se suzdržati, a onda se brada krenula tresti i morao sam popustiti. Na kraju je, čini mi se, ispalo lijepo.
U trenucima dok je pjevala, Ana nije imala pojma što se događa.
– Ma kakvi, nisam imala pojma da plače. Nisam vidjela ništa, zapiljila sam se u jednu točku i pjevala. Iako, vidjela sam da sjedi gore kad sam dolazila na pozornicu – priča Ana, a ubacuje se opet Bruno:
– Kad me ugledala i nasmijala se, znao sam da će razvaliti. Tako je i bilo…
Veću tremu, kažu gotovo u glas, imali su zbog ovog drugog nego zbog sebe, ali tako to valjda ide kad je ljubav prava.
– Inače Ana slovi za veliku tremašicu, ali ispalo je da je mene trema pojela, a ona je razvalila – govori Bruno, a ovaj put ubacuje se Ana:
– On je nastupio prije mene i kad sam vidjela da je prošao, odmah mi je bilo lakše. Mislila sam, ako i ne prođem, barem je jedno od nas prošlo…
Nije bilo lako šutjeti pred obitelji i prijateljima, jer ugovor zabranjuje da se čak i najbližima govori išta o showu, ali barem su uspjeli okupiti prijatelje na gledanju audicije.
– Bilo nas je više od 20 u stanu, navijalo se, skandiralo, a usput su me i malo zezali što sam se rasplakao – kaže Bruno.
Odmah ga je Jacques Houdek prepoznao, jer bio je Bruno i u Voiceu, a i svi troje su Velikogoričani. Ana i Bruno ušli su i u Jacquesov tim, gotovo da su se mogli nalaziti i u ovdje, doma…
– Možda i bi, ali mislim da Jacques više ne živi u Gorici, tako da to nije bila opcija – kazala je Ana.
Što se događalo u nastavku showa i koliko su daleko otišli doznat ćemo tek kad i te emisije budu emitirane, ali Ani i Bruni to ionako nije osnovna preokupacija. Osim što su u vezi, što se očito svidjelo i producentima showa, oni zajedno i sviraju.
– Ja sam pet godina bio u bendu Ritam ulice, a Ana nam se priključila posljednje tri godine. Kroz taj bend smo razvili veliko prijateljstvo, a kako smo slični i po glazbenom ukusu, po stvarima koje volimo, odlučili smo nakon raspada benda krenuti kao ‘Bruno&Ana acoustic duo’. Sviramo po kafićima, restoranima, imamo jako puno posla, i to nam je trenutačno glavna preokupacija – objašnjava Bruno.
Kroz glazbu se, eto, rodila i ljubav.
– Dugo smo mi bili pravi prijatelji, ja sam imala dečka, a on curu, ali uvijek je tu bilo nešto u zraku. Spetljali smo se tek nakon što se bend razišao, čak smo se tome i odupirali, da ne upropastimo prijateljstvo, ali ovo se očito moralo dogoditi – priča nam Ana dok je Bruno zaljubljeno gleda.
Njima je, shvatili ste, život pjesma. Oboje cijeli život pjevaju, Bruno je završio i osnovnu glazbenu školu svirajući gitaru, a u glazbi vide i svoju budućnost.
– Ja sam oduvijek pjevala, pa me mama upisala u Rock akademiju i prije nego što je to zbog mojih godina bilo moguće. Išla sam na tečajeve jako dugo, sve dok nisam ušla u bend. Kad smo krenuli s tim, shvatila sam da se i definitivno želim baviti glazbom – kaže Ana.
Bruno je, s druge strane, inicijalno imao malo drukčije planove.
– Kao klinac sam htio svirati bubnjeve, ali kad sam imao osam godina, baka i dida su mi kupili gitaru. S vremenom sam je zavolio i danas mi je drago da je tako ispalo. Da sam ostao bubnjar, tko zna bi li se danas uopće bavio glazbom – govori Bruno.
Nije bio baš oduševljen što su ga i u “Zvijezdama” odmah označili kao nećaka Ivane Banfić, što ga prati tijekom cijele njegove mlade karijere.
– Ivana mi je teta i ne sramim se ja toga. Dapače, jako je volim i sretan sam što je tu, uz mene, jer puno je toga prošla, puno toga zna o ovom poslu, no više bih volio da me ljudi gledaju kao Brunu, a ne kao njezina nećaka. Ne volim igrati na tu kartu. Uostalom, nas dvoje najmanje pričamo o glazbi – objasnio je Bruno.
Dok je on svih ovih godina pokušavao pronaći svoj put, bez poveznica s tetom Ivanom, Ana je imala potpuno drukčiji problem.
– Imala sam veliki problem s čvorićima na grlu. Ne znam odakle i zašto, ali grlo bi mi se upalilo nakon svakog nastupa. Neke gaže smo morali i otkazivati zbog toga. Dugo je to trajalo, godinama, bila sam često i na tabletama, a tek ove godine sam došla do neke normale, do faze da mogu početi za pravo učiti pjevati. Puno su mi pomogli u školi pjevanja, radila sam posebne vježbe za glasnice, bez toga nikad ne bih riješila taj problem – priznaje Ana.
Prve korake su, eto, napravili. Ljudi znaju za njih kao acoustic duo, znaju ih sad i iz “Zvijezda”, ali puno je još planova u njihovim glavama. I svi su, pogađate, vezani uz glazbu.
– Uživamo u svirkama kao duo, radimo ono što volimo, a u tome svemu nešto se uspije i zaraditi, ali normalno da želimo biti poznati i uspješni pjevači. Na nama je da damo sve od sebe, pa ćemo vidjeti što će to donijeti – kazao je
Bruno, a nastavila je Ana:
– Želim se baviti glazbom na bilo koji način, jedino ne želim pjevati ono što ne volim. Radije ću ostati na ovakvom ‘gažiranju’ nego da odem u tom smjeru.
Imaju, jasno, i neke svoje ideale, uzore, pjevače i pjevačice kakvi bi jednog dana i sami željeli biti.
– Meni je Nina Badrić nekakva vodilja u svemu ovome. Radi ono što voli, pjeva odlično, nikad se nije prodala, ostala je svoja cijeli život, a radi odlične stvari. Nju baš jako cijenim, od prvog dana ostala je ista. I nikad se nije skidala, što je također jako važno, gradila je karijeru isključivo na svom pjevanju – kaže Ana, a svog omiljenog pjevača predstavlja i Bruno:
– Iznimno cijenim Tonyja Cetinskog, prema meni se pokazao kao veliki čovjek nakon Voicea. Takav tip pjevača bih i ja volio biti jednoga dana.
Oboje pjevaju, ali Bruno i piše pjesme. Za početak za sebe, a s vremenom je plan raditi i duete. No prva faza je pokušaj njegove solo karijere.
– Imam u pripremi neke pjesme, ali nisam još nijednu izdao, tako da bih prije rekao da pokušavam pisati pjesme nego da ih pišem, ha, ha. U narednih par mjeseci trebalo bi nešto od toga i izaći, za početak ću ja biti sam, a u budućnosti ćemo možda pokušati i kao duo. Idem se baciti prvi u vatru pa ćemo vidjeti – završio je Bruno.
Suze su se osušile, ta je avantura iza njih, a pred njima je budućnost. Prema svemu sudeći, zajednička budućnost.
Moja županija
Zagrebačka županija dijeli gotovo 318 tisuća eura za poljoprivredu, lovstvo i ribarstvo – rok za prijavu uskoro završava
Mogu se prijaviti udruge i savezi s područja Zagrebačke županije
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Vijesti
Ačkar prije velikog izazova na Maksimiru – “Kurilovec je već pobjednik”
Podršku s tribina dat će brojni Goričani, kao i gradonačelnik Krešimir Ačkar.
Sport
Gorica lovi novo polufinale: ‘Ključni igrači su načeti, ali želja je ogromna…’
Nogometaši Gorice u srijedu od 17 sati gostuju kod Varaždina u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, a problem za trenera Carevića je umor i sitne ozljede nakupljeni u posljednjem razdoblju. Međutim, šansa je tu…
Sport
Dan za povijest! Kurilovec igra utakmicu kakva se neće ponoviti…
Kako god ova utakmica završila, ogled Dinama i Kurilovca na Maksimiru, u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, ostat će sportski događaj za vječnost u našem kraju. Već sad je jasno da će to biti filmska priča…
-
Vijestiprije 2 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
Sportprije 5 danaNogomet u blatu
-
HOTNEWSprije 1 danTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?
-
Sportprije 3 danaGalovićev rani pogodak odveo Polet u četvrtfinale Kupa NSVG