Poveži se s nama

CityLIGHTS

Ljubav Afrikanca i Turopoljke: U srcu Južne Afrike upoznao sam Hrvaticu, sada uživamo kod nje u Mičevcu

Marija je u Južnoafričkoj Republici završila osnovnu, srednju školu i dva fakulteta

Objavljeno

Hennie Jooste 2008. godine doselio se u Mičevec zajedno sa suprugom Marijom. Ona je stigla na domaći teren kojeg je napustila s četiri godine, kada su njezini roditelji otišli u svijet trbuhom za kruhom. Afrikancu Henniju trebalo se pak prilagoditi na sasvim drugi mentalitet ljudi, naučiti jezik i dobiti posao.

06.09.2017.-Mičevec-Marija&Hennie. Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr

„Ako me netko pita od kuda si ti, ja mu odgovaram da sam iz Mičevca. Ako je i dalje znatiželjan i propitkuje, kažem mu da sam pravi Afrikanac. Tek tada mi ne vjeruje jer u tom slučaju očekuje crnca, a ja bijele puti kao pravi Turopoljac“, našalio se 42-godišnji Hennie.

‘Samo jednom ljubav pokuca na vrata’

Ljubav na prvi pogled dogodila se 1996. godine na Hennijevom domaćem terenu, u Južnoafričkoj Republici, 70 km južno od Johannesburga, u gradu Vanderbijlpark. Od tada zaljubljeni Afrikanac najviše voli pjesmu Miše Kovača „Samo jednom ljubav pokuca na vrata“. On je doslovce pokucao na Marijina vrata, nakon čega više ništa nije bilo isto.

„Moji roditelji i ja tražili smo drugu kuću. Majka mi je dala četiri-pet adresa iz novina koje sam trebao obići, kako bi odabrali onu koja nam najviše odgovara. Pokucao sam tako na jedna vrata i iza njih je stajala žena mog života. To je bila Marija Radujković, čiji su roditelji iznajmljivali kuću“.

06.09.2017.-Mičevec-Marija&Hennie. Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr

Marija je u Južnoj Africi završila osnovnu, srednju školu i dva fakulteta – Likovnu akademiju i andragogiju, znanost koja se bavi proučavanjem učenja odraslih. Dok je studirala, radila je u očevoj tvrtki za proizvodnju nehrđajućeg čelika, nakon čega se zaposlila na akademiji gdje je devet godina predavala likovnu umjetnost.

Njezini roditelji dobro su se snašli u Africi, već ih je u startu čekao solidan posao. Marijin otac preko prijatelja je čuo da Južna Afrika traži ljude različitih struka i kvalifikacija te odmah prima i njihove najbliže članove obitelji. On se kao trgovac zaposlio u željezari na taljenju željeza, dok mu je žena u istoj tvrtki više od 20 godina vozila kran na visini od 35 metara.

„Bilo je muškaraca koji su to mogli raditi, ali oni su izabrali moju mamu jer su smatrali da su žene opreznije. Otac je na početku dobio ugovor na dvije godine, osigurali su nam smještaj, čak su nam u dva navrata platili avionske karte. Po isteku ugovora od dvije godine trebali smo odlučiti hoćemo li ostati u Africi ili vratiti se u Mičevec. Nakon što smo izabrali Južnoafričku Republiku, željezara nam je pomogla da dobijemo stalan boravak u toj zemlji“.

06.09.2017.-Mičevec-Marija&Hennie. Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr

Hennie je završio ekonomsku školu, nakon čega je radio u očevoj građevinskoj tvrtki. Zatim se zaposlio na Likovnoj akademiji gdje je radila i Marija. Nakon što je država fakultetima uskratila 50 posto financiranja, oboje ostaju bez posla. Novo radno mjesto tako skoro nisu uspjeli pronaći pa su odlučili napustiti Afriku i doseliti se u Hrvatsku, kod nje u Mičevec.

„Moja majka i brat su došli u našu rodnu kuću u Mičevec dvije godine prije nas, nakon što mi je u Južnoj Africi umro tata. Majka bez njega tamo više nije željela biti. Kada smo i mi stigli, Hennie je posao pronašao u roku tri mjeseca“.

Ključna je bila tvrtka za proizvodnju čeličnih nosivih konstrukcija Produkt Bastal u Lazini Čičkoj. Hennie kaže kako je tamo dobio priliku života. Suvlasnik tvrtke s kojim je obavio razgovor odlučio mu je dati toliko potreban posao. Naučio je raditi za CNC strojem, pronašao nove prijatelje, a hrvatski počeo sve bolje i bolje govoriti.

U Africi imali ‘glavu u torbi’

Pričaju nam kako u Hrvatskoj imaju manji standard nego u Južnoj Africi, ali znatno veću kvalitetu života. Ljudski je život tamo u svakodnevnoj opasnosti jer agresivnih i naoružanih bandi ima više nego ikad. Ako im je potreban točno određeni tip automobila, vozače zaustavljaju na cesti i oduzimaju im vozilo. Za plijen su spremni i ubiti.

„Činiti razbojništva su nažalost i prisiljeni zbog neimaštine. U crnačkih obitelji ima i po deset članova, a nitko od njih uglavnom ne radi. Područje Johannesburga zadnjih godina naseljavaju doseljenici iz Nigerije i Zambije, koji sa sobom donose veliki kriminal i probleme s drogom. Nakon 7 sati navečer ti ne smiješ biti vani jer riskiraš živu glavu. Osjećaš se kao da si u zatvoru, pogotovo zato jer na vratima i prozorima moraš imati rešetke da bi uopće svoju kuću mogao osigurati“.

S druge strane, posvuda i na samom kućnom pragu ima dosta otrovnih životinja – zmija, škorpiona i pauka. Zanimalo me je kako su onda u tim okolnostima uopće provodili slobodno vrijeme i družili se s drugim ljudima te postoji li npr. kultura ispijanja kave kao i kod nas.

„Što se tiče otrovnih životinja ljudi su educirani pa s tim žive. Druženja nema tijekom radnih dana, vikendom se ljudi sastaju, rade roštilj, ali su još više po restoranima gdje je sigurnije. S druge strane, ovdje u Hrvatskoj su svi u nekoj žurbi dok ne spomeneš kavu, ali za nju uvijek ima vremena. U Južnoj Africi to nije slučaj. A kada je u pitanju vjera, nedjeljom se mi katolici kao i ovdje okupljamo u crkvi“, priča nam Hennie Jooste, za kojeg možemo reći da je veliki obožavatelj hrvatske gastronomije. Uživa u sarmi, knedlama, štrudlama i gibanicama. Jedino mu nedostaju posebno dimljene afričke kobasice, kakve se ne mogu nabaviti na našem tržištu.

„Imao sam 20 godina i 85 kilograma kada sam upoznao svoju ženu. U roku godinu dana dobio sam 25 kilograma. Daj Hennie probaj ovo, pa daj probaj ono, a sve je toliko ukusno od hrvatske kuhinje da nisam mogao odoljeti”.

Čarobna prostranstva

Mariji kao umjetnici najviše nedostaju velika afrička prostranstva i ceste ‘ravne kao svijeća’. Uživala je u činjenici da je jedno selo od drugog udaljeno minimalno 50 kilometara.

„Zbog toga me nije smetalo da u autu uvijek moraš imati alat za popravak, spremnu rezervnu gumu, kako bi si sam mogao pomoći u slučaju kvara. Ali ta prostranstva su toliko čarobna, da sam ih sa sobom ponijela u brojnim foto albumima“.

U sklopu rodne kuće Marija Radujković Jooste (46) ima atelje Art’ M u kojem je izlaže svoje najdraže umjetničke slike. Pored njega je i učionica gdje održava tečajeve likovnog jezika i pripreme za upis u školu primijenjene umjetnosti. Također, likovni predaje i u velikogoričkom Centru za djecu, mlade i obitelj.

Galerija fotografija:

CityLIGHTS

Solarni i njegova ekipa odškrinuli vrata budućnosti

Imaju vlastiti hibridni sustav za proizvodnju električne energije, a ni aditivna tehnologija i 3D pisači, automatika i senzorika te Arduino programiranje, kao i izrada solarnih elektrovozila nisu im strani

Objavljeno

on

U Velikoj Gorici postoji jedna ekipa koja prati nove trendove, a predvodi je Solarni. Tehnologija proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, aditivna tehnologija i 3D pisači, automatika i senzorika te Arduino programiranje, kao i izrada solarnih elektrovozila njima nije nepoznanica. Sudjelovali su na mnogim izložbama, ali i natjecanjima. Jedni su od rijetkih koji posjeduju vlastiti hibridni sustav za proizvodnju električne energije.

„Već desetak godina vježbe u praktikumu za elektrotehniku izvodimo na vlastitoj struji, odnosno koristimo je za napajanje naše opreme. Učenici su vrlo brzo prihvatili ovu tehnologiju i počeli racionalno koristiti električnu energiju dobivenu iz našeg sustava, koji se sastoji od vjetrogeneratora i fotonaponskih panela. Važno je naglasiti kako smo sami projektirali i napravili nosače za opremu te ih zajedno s opremom montirali na krov praktikuma. Masu stvari za montažu opreme i stup za vjetrogenerator izradili su naši strojari, bravari i tokari, iskoristili smo sve kapacitete naših učenika“, rekao nam je profesor Igor Vujičić, kojeg učenici od milja zovu Solarni.

Foto: Anes Šuvalić

Ovi mladi ljudi zalog su razvoja Velike Gorice i sigurno će doprinijeti tome da u našem gradu zažive nove tehnologije. Sa svojim generacijama vozila Tur-solar obišli su sve veće izložbe u zemlji, a njihova vozila stajala su uz bok mnogo razvikanijim komercijalnim modelima.

„Danas bilo koje električno vozilo treba drugu vrstu majstora od one koju trebaju konvencionalna vozila pokretana motorima na unutrašnje izgaranje. Nova znanja i vještine koje naši učenici stječu, zahvaljujući našem modernom, kreativnom i inovativnom pristupu, pomoći će im da se lakše snađu u svijetu novih tehnika i tehnologija. Upravo u tome Velika Gorica ima svoju veliku šansu“, dodao je naš sugovornik.

Foto: Igor Vujičić

Među učenicima koji su prije tri godine upisali Srednju strukovnu školu Velika Gorica u želji da postane elektrotehničar bio je i Antonio Sokol. Kako nam je rekao, oduvijek ga je zanimala struja, a naročito računala i tiskane pločice.

„Zadovoljan sam programom koji se ovdje nudi, ali bih volio da imamo više robotike i informatike u njemu. Praksa je definitivno najzanimljiviji dio cijele ove priče. Uvijek radimo nešto novo i nepoznato te se često susrećemo s novim izazovima, što nas u konačnici tjera da stalno smišljamo nova rješenja“, otkrio nam je Antonio.

Nije samo rad na novim tehnologijama ono što ovu školu čini drugačijom od ostalih, već i pristup prema učenicima i školskom programu.

„Nastava u strukovnoj školi treba biti zanimljiva. Rad na konkretnim atraktivnim projektima potiče učenike na razvoj vlastite kreativnosti, inovativnosti način razmišljanja potreban za uspješnu realizaciju. U moru informacija treba naučiti odabrati relevantnu. Upotreba engleskog – njemačkog postaje važna za realizaciju konkretnog projekta. Učenje temeljeno na timskom radu – proizvodu traži multidisciplinarni pristup. Učenici stječu nova znanja i vještine. Elektrotehnika, strojarstvo, dizajn, strani jezici, prezentacija, komunikacija postaju alati zainteresiranih mladih ljudi spremnih za životne izazove.  Samopouzdanje učenika strukovne koji nisu “odlikaši” raste i razvija se zahvaljujući postignutim rezultatima“, objasnio je Vujičić.

Foto: Anes Šuvalić

Prilikom rada na svojim projektima često surađuju s drugim institucijama, a u izradu jednog njihovog solarnog vozila uključio se i Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, čiji su djelatnici napravili proračun opterećenja vozila. Na osnovu njega učenici su pojačali konstrukciju vozila tamo gdje je bilo potrebno, odnosno smanjili težinu gdje je to bilo moguće. Osim obrazovnih i znanstvenih institucija, pomažu im i gorički poduzetnici te obrtnici.

„Nikada, baš nikada im nije teško odvojiti novce, materijal ili pružiti nam usluge izrade, ponekad i preko reda, kako bi naši projekti mogli ići dalje. Bit svih tih projekata je da naši učenici steknu znanja i vještine te da ih u svom kasnijem profesionalnom i poslovnom radu mogu primijeniti. Područje kojim se bavimo je relativno nepoznato i kroz šest generacija solarnih vozila napredovali smo u znanju i iskustvu“, istaknuo je  naš sugovornik.

Foto: Igor Vujičić

Multidisciplinarnost i timski rad ono je što se promovira u ovoj školi, kroz praktičnu nastavu učenici razvijaju svoja znanja o elektrotehnici, strojarstvu i dizajnu, ali i komunikacijske i prezentacijske vještine. Kroz razne projekte učenici uspješno primjenjuju teoriju koju su naučili, a rezultat su atraktivni učenički radovi. Svoja solarna vozila izlagali su tako u Tehničkom muzeju, Muzeju automobila i Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, ali i izložbama INOVA, SOLEA i Državnoj smotri radova iz elektronike i računarstva. No, posebno pamte posjet američkom veleposlanstvu u Zagrebu.

„Zvoni telefon, a s druge strane osoblje iz veleposlanstva. Kažu trebaju solarnog profesora, valjda im je bilo komplicirano izgovoriti moje ime te da nas pozivaju da ih posjetimo za Dan planeta Zemlje. Gotovo svi djelatnici veleposlanstva provozali su se našim vozilom, a nakon toga su nas naši domaćini proveli veleposlanstvom. Nakon dvije godine pozvali su nas opet. Tako smo mi dvaput bili iza velikog zida, odnosno u Sjedinjenim američkim državama, a da nismo napustili Turopolje“, ispričao nam je profesor.

Foto: Igor Vujičić

Prema nekim procjenama u bliskoj budućnosti sustav cestovnog prijevoza trebao bi se u potpunosti promijeniti. Više nećemo biti vlasnici vozila, koja će biti znatno skuplja, a neće nam trebati ni vozačka dozvola, s obzirom na to da će se vozila kretati autonomno zahvaljujući senzorima i računalima. Upitali smo našeg sugovornika čekali nas zbilja takva budućnost.

„Ta budućnost je već nastupila u Velikoj Gorici. Od lani u našem gradu imamo električne i obične bicikle za iznajmljivanje. Preuzeti ih možete na dva važna punkta kod Komunalnog centra Goričanka i u centru grada. Ne trebamo  biti sitnoposjednici, kao moram imati svoje vozilo, bitno je da mi je ono dostupno, da je kvalitetno i da ga za čim manje novaca mogu koristiti. To je naša budućnost. Vozit ćemo se u boljim automobilima koji neće biti parkirani oko zgrada, već ćemo ih koristiti kada nam stvarno trebaju. Ti auti bit će skupi, jer nove tehnologije su skupe“, naglasio je Vujičić.

Objavljeno u Reporteru 373

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Dea Wonderink, nova tattoo majstorica u gradu

Objavljeno

on

18.06.2018, photo: D.Č.

Dea Poljaković, koja je u svijetu tetoviranja poznatija kao Dea Wonderink, vlasnica je novootvorenog i istoimenog salona Wonderink tattoo u Velikoj Gorici. Deu crtanje, dizajn i umjetnost zanimaju oduvijek, ali se time počela baviti tek kada je upisala školu za dizajnera unutrašnje arhitekture gdje je i naučila razne tehnike crtanja. Tetoviranje joj se oduvijek sviđalo, ali nije mislila da će se time baviti sve dok se u tu vrstu umjetnosti nije zaljubila prilikom svog prvog tetoviranja. Nakon završetka škole Dea se zaposlila kako bi si priuštila opremu za vježbanje te je 8 mjeseci posvetila samostalnom vježbanju na umjetnoj koži.

18.06.2018, photo: D.Č.

“Ogroman šok mi je bio kada su me roditelji pitali hoću li se time baviti u životu. Od samog početka oni su mi najveća podrška, mama je zapravo bila prva osoba koju sam tetovirala. Sjela je, nije znala što će tetovirati, ali rekla je da joj je obitelj najbitnija i tako je tetovirala jednu riječ – Family. Nakon mame, došle su njene kolegice, prijatelji prijatelja i tako se posao počeo širiti.”, ispričala je Dea o svojim počecima.

Motivi koje osobito voli raditi su ruže i drugih cvjetni motivi. Teško joj je izdvojiti najdraže radove, ali uživa u izradi geometrijskih i apstraktnih motiva te tetovaža rađenih tehnikom vodenih boja. Isto tako ističe kako je prekrivanje ožiljaka, najčešće suicidalnih, sa umjetnošću jedan od najljepših trenutaka sa kojima se tattoo majstor može susresti.

photo: Dea Wonderink

“Tetovirala sam samu sebe nekoliko puta, iako je dobro ispalo ne preporučam to nikome.”

“Raditi s ljudima je prekrasna stvar, ali ono ima i mana. Odbijam tetovirati osobe koje su izrazito napadne, nerazumne i negativne oko samog tetoviranja. Smatram da tattoo majstor i klijent moraju surađivati od prvog trenutka, a ako to nije slučaj, jednostavno odbijem tetovirati kako bih izbjegla daljnje komplikacije. Također odbijam tetovirati kada se radi o vulgarnim motivima ili zahtjevima koji su neizvedivi.”, kaže Dea.

Govori kako u Hrvatskoj i dalje postoje predrasude oko tetovaža jer su često povezivane s narkomanima i prostitucijom, stoga se i ona sama susreće s ružnim i neugodnim komentarima i pogledima. S druge strane, vidi pozitivnu promjenu u zadnje dvije godine jer sve više mladih i nekolicina starijih doživljavaju tetovaže kao umjetnost.

18.06.2018, Deini radovi, photo: D.Č.

Zašto voliš raditi svoj posao?
“Ispunjuje me. Najbolja stvar koja ti se može dogoditi je kada hobi pretvoriš u posao. Na poslu si, zarađuješ, trudiš se, ali toliko uživaš u tome da nemaš osjećaj da radiš i nerealno ti je da te ljudi plaćaju za to jer toliko voliš to raditi. Najljepši trenutak je vidjeti osmijeh i zadovoljstvo na klijentovom licu nakon tetoviranja.”

 

 

Deu možete pronaći na adresi Turopoljska 23 ili je kontaktirati na Facebooku.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Pogledajte izložbu „Ljepota mogućnosti/Vita nova“

Radovi Andree Rendulić i Charlotte Frank bit će izloženi do 29. lipnja

Objavljeno

on

U izložbenom prostoru zgrade Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica otvorena je izložba dviju slikarica pod nazivom „Ljepota mogućnosti/Vita nova“. Autorice se predstavljaju u sklopu programa Goričkih večeri.

„Andrea Rendulić, profesorica književnosti i diplomirana knjižničarka, autorica proznih tekstova i knjiga za djecu, izložila je svoju verziju zbiljskog okoliša (livada, cvijet, šuma, ptica, nebo) koju je ona poetično i skladno prikazala točkicama, kružićima i linijama. Za nju je stvaranje radost i potreba.

Charlotte Frank, profesorica likovne umjetnosti, predstavila je svoj novi ciklus radova, sav u modrini. Ona svojim oblim putanjama sugestivno dekonstruira figurativno i raslojava formu“, stoji u najavi izložbe.

Nastavi čitati
EUROHERC
MONOKL
SOLARIJ



Izdvojeno