Poveži se s nama

Sport

Lijepa priča iz Kurilovca: ‘Počeli su nam pljeskati čak i protivnički navijači…’

Rekli su nam iz Orijenta da im odavno u goste nije došla bolja momčad, ljudi su nam pljeskali valjda deset puta… Igramo stvarno jako dobro, vraća nam se uloženi rad i trud. Sljedeći na redu je Maksimir, kaže trener NK Kurilovca Perica Vidak

Objavljeno

Priča nije posebno nova, traje već tjednima, ali sad je i definitivno jasno – NK Kurilovec igra fantastično! Drugi klub Turopolja, dobri stari Udarnik u novom ruhu, živi izuzetno lijepe dane. Ne samo da su u šest proljetnih kola mladi Kurilovčani skupili vrlo dobrih 11 bodova, nego je nepobitna činjenica kako je taj učinak u odnosu na prikaznom i prilično mršav. Vođen trenerskom rukom 29-godišnjeg Perice Vidaka, “wunderkida” na klupi, Kurilovec je sad već prepoznatljiva priča i puno šire od ovog našeg, turopoljskog i zagrebačkog kraja.

“Kad je riječ o kombinatorici i tehničkim karakteristikama, Kurilovec je vjerojatno najbolja momčad u trećoj ligi”, pisali su kolege s istarskih portala nakon što je ogled nedjeljni ogled Orijenta i Kurilovca završio 1-1.

I to je, valjda, konačna potvrda. Razumljivo je da ćemo mi domaći, navijači i simpatizeri, možda biti subjektivni prema jednom našem klubu, ali kad ovakve komplimente dobiješ s druge strane, moraš znati da si na dobrom putu.

Perica Vidak preuzeo je Kurilovec u sklopu suradnje s HNK Goricom, u kojoj je ranije radio… Foto: Nikica Topić/cityportal.hr

– Nakon utakmice su nam prilazili ljudi iz Orijenta i govorili da godinama na Krimeji nije gostovala bolja momčad! Sjajan osjećaj, nema što… Uostalom, i gledatelji su nam valjda deset puta zapljeskali nakon naših dobrih akcija, njihovi navijači. Svi su bili oduševljeni našim nogometom, šteta je samo što nismo uspjeli uzeti sva tri boda – kaže trener Perica Vidak, koji je iz Rijeke donio fenomenalne impresije.

– Svaka čast Orijentu! To je klub koji igra treću ligu, a sve je u njemu prvoligaško. Način na koji su nas dočekali, pa voće i napici koji te čekaju u svlačionici, valjda 50 ljudi angažirano oko organizacije utakmice, personalizirane ulaznice s povijesti NK Kurilovca na poleđini, korektno navijanje, bez ikakvog vrijeđanja, izlazak na teren u pratnji djece, poslije svega i bogat ručak, na poluvremenu švedski stol… Svi smo bili impresionirani doživljajem, užitak je igrati u takvom okruženju – govori Vidak.

Na tribinama kultne Krimeje skupilo se gotovo 800 ljudi, ima Orijent i navijače, prave, s bubnjevima i bakljama, društvo koje zna napraviti solidnu galamu.

– Ta atmosfera je u početku malo i zakočila moje igrače, nisu naviknuti igrati u takvom okruženju, tako da nismo najbolje otvorili utakmicu. Ivor Weitzer, bivši prvoligaški igrač, zabio nam je gol iz slobodnjaka, bili smo malo u problemima, ali izvukli smo se brzo i uspostavili ravnotežu. U drugom poluvremenu smo dominirali, jedva su nam prelazili centar, ali jako puno toga smo i promašili. Na kraju je bod dobar, prihvatio bih odmah da mi je netko ponudio bod kod Orijenta prije utakmice, ali sad možemo žaliti za ova dva boda. Mogli smo možda dobiti i čak dva penala, ovaj drugi u 92. minuti, ali sudac ništa nije svirao… No dobro, važnije mi je da igramo dobro. A igramo stvarno dobro – zadovoljan je mladi trener Kurilovca.

Mlad je trener, mlada je momčad, a i domaći štih je prilično snažan. Razvija se trener, razvijaju se igrači, razvija se klub… Nakon jeseni u kojoj je bilo puno upitnika, na proljeće sve izgleda idilično.

– Imam podršku ljudi u klubu, predsjednik i uprava su stalno uz nas, radimo i više od trećeligaške razine, a to je konačno počelo dolaziti na naplatu, sav taj uloženi rad i trud. I kad jesenas nije išlo po planu, govorio sam da će sve doći na svoje, da imamo kvalitetu. Sad se to i potvrđuje, prate nas i rezultati, iako imamo momčad u kojoj je 20 od 25 igrača mlađih od 21 godine – kazao je Vidak, uz dodatak koji je posebno želio naglasiti:

– Ovog proljeća, u ovih šest utakmica, dali smo šansu 21 igraču, svi su igrali, a igrat će i dalje. Sve su to mladi dečki, najvećim dijelom iz turopoljskog bazena, rekao bih i oko 80 posto njih, a to je veliko bogatstvo za klub. Neki će ovu razinu prerasti, neki će otići dalje, u veće klubove, ali važno je da ovdje svi imaju priliku razvijati se. Priključili smo prvoj momčadi i trojicu naših juniora, Dina Halilića, Leonarda Janječića i Petra Bartolića, koji su već igrali neke prijateljske utakmice, a šansu će dobiti i u prvenstvu. To je jedini put.

Kao i svaki pravi trener, odbit će izdvajati pojedince, koliko god neke bilo nemoguće ne spomenuti.

– Mi smo prije svega momčad, svi radimo jedni za druge, ali naravno da je činjenica da, recimo, Slunjski i Humeljak rade razliku u ovom trenutku. Evo, na gostovanju kod Orijenta je Slunjski radio dar-mar u njihovoj obrani, u jednom trenutku netko je s tribina povikao ‘čuj, i ovi imaju svog Bočkaja!’ I stvarno, malo i jesu fizički slični njih dvojica – sa smiješkom kaže Vidak i nastavlja:

– Ako bih morao nekoga izdvajati, izdvojio bih ovu petoricu stariji. Čunčić, Matoš, Rajić, Kelava i Šarić nam jako puno znače svojim iskustvom, iako Kelava ima tek 23, Šarić 24… Pravi su primjer mlađima, idealan zapravo, čak mi i sami mlađi igrači govore da nikad nisu igrali u momčadi s boljom atmosferom, u kojoj mlađi i stariji imaju takav odnos, gdje jedni stoje iza drugih. Bilo je slično i kad su rezultati bili nešto slabiji, to je naša velika snaga od početka, ali sad je pogotovo tako.

Okupila se, dakle, itekako dobra skupina igrača u Kurilovcu, mladih i potentnih, okruženje je maksimalno pozitivno, ali naravno da je temelj svega težak i naporan rad.

– Trenerimao više od trećeligaških standarda. Koliko znam, jedini smo u ovoj ligi koji treniramo svaki dan, a čak i dan nakon utakmice imamo rekuperaciju. I igrači sve odrađuju bez pogovora, iako su neki od njih radili cijeli tjedan, trenirali i igrali, uredno dođu na taj nedjeljni trening… Čudili su se ljudi u klubu i oko njega odakle sad odjednom treninzi i nedjeljom, govorili su mi da toga u Kurilovcu nikad nije bilo, ali eto… Sad ih ima, ha, ha – odlično je raspoložen Vidak, koji se u Kurilovcu već pošteno udomaćio.

– Dobra je ovo sredina, dobri ljudi, a i novine u radu koje smo uveli sve su bolje prihvaćene. Iako, dobio sam zamjerku od jednog starijeg navijača… Rekao mi je: ‘Mali, ja sam bil protiv toga da nam ti dolaziš, pa ti si još dete, ali priznam da sam pogrešil! Dobar si, sam’ ti jedno fali… Moraš ih nekad malo psovat s klupe, galamit na njih, tak ti se oni razbude!’ – kroz smijeh je prepričao Perica.

Savjet nije prihvatio, i dalje će raditi bez “skidanja boga i oca”, počevši od domaćeg ogleda s Maksimirom. U subotu u 16.30 sati igrat će se utakmica koja ima perspektivu da bude lijepa, atraktivna…

– Iskreno, veselim se toj utakmici! Uz nas, Maksimir je jedna od rijetkih momčadi u ovoj ligi koja pokušava igrati i nadigravati se, koja želi zabiti gol više. Prvi naš ogled ove sezone završio je 2-2, a mogao je po šansama završiti 5-5. Nešto slično očekujem i ovoga puta, utakmicu lijepu za gledanje, nadmetanje dva protivnika koji žele igrati, a nas čeka odličan, potencijalno izuzetno opasan protivnik – najavio je trener Vidak.

Lijepa kurilovečka priča ide dalje, na redu je i sedmi proljetni korak…

Sport

FOTO Učenice OŠ Nikole Hribara pobjednice gradskog natjecanja u odbojci

Objavljeno

on

Gradsko natjecanje Školskih sportskih društava (ŠSD) osnovnih škola Grada Velike Gorice u odbojci za učenice u organizaciji Školskog sportskog saveza Velike Gorice održano je jučer u Gradskoj sportskoj dvorani, a domaćin natjecanja bila je OŠ Šćitarjevo (ravnatelj Mario Ivić, Damir Međeri, prof.). Natjecalo se 7 ŠSD-a: ŠSD Kumičić (OŠ Eugena Kumičića), ŠSD Kolar (OŠ Slavka Kolara Kravarsko), ŠSD Tur (OŠ Eugena Kvaternika), ŠSD Habdelić (OŠ Jurja Habdelića), ŠSD Gorica (OŠ Nikole Hribara), ŠSD Olimp (OŠ Velika Mlaka) i ŠSD Nemezis (OŠ Šćitarjevo).

Turnir je odigran u dvije skupine, a utakmice (ukupno 11) igrane su na dva dobivena seta. Sudili su Aleksandra Lipić (Zagreb) i Ivan Džankić (Velika Gorica). Uvjerljive pobjednice bile su učenice OŠ Nikole Hribara, iako su imale ekipu od samo 6 igračica. Tri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim medaljama, a pobjedniku je uručen i pehar. ŠSD Gorica se današnjom pobjedom kvalificiralo na županijsko natjecanje.

Galerija fotografija

Gradsko natjecanje osnovnih škola u odbojci za djevojčice

Rezultati ŠSD Kumičić – ŠSD Tur 2:0, ŠSD Kumičić – ŠSD Kolar 2:0, ŠSD Kolar – ŠSD Tur 2:0. ŠSD Gorica – ŠSD Habdelić 2:0, ŠSD Nemezis – ŠSD Olimp 2:0, ŠSD Habdelić – ŠSD Olimp 2:0, ŠSD Gorica – Šsd Nemezis 2:0, ŠSD Nemezis – ŠSD Habdelić 0:2, ŠSD Olimp – ŠSD Gorica 0:2.

Utakmica za 3. mjesto: ŠSD Kolar – ŠSD Habdelić 0:2.

Finale: ŠSD Kumičić – ŠSD Gorica 0:2 (25:27, 10:25).

Konačni poredak: 1. ŠSD Gorica, 2. ŠSD Kumičić, 3. ŠSD Habdelić, 4. ŠSD Kolar, 5. ŠSD Nemezis, 6. ŠSD Olimp, 7. ŠSD Tur.

ŠSD Gorica (OŠ Nikole Hribara): Marta Muhar, Katja Cvitanović, Marta Kitarović, Paulina Mašek, Bruna Četipović, Ana Ovčar. Voditelj ekipe: Božidar Šaban, prof.

Nastavi čitati

Sport

Hajduk iz Gradića: ‘Cilj za proljeće? Od trećeg mjesta dijeli nas pet bodova…’

Četvrtoligaš iz Gradića s pripremama za prvenstveno proljeće počinje u ponedjeljak, pred trenerom Jelavićem i igračima je pet tjedana do prve utakmice, a najbolji strijelac Igor Hajduk vjeruje da je to dovoljno. I da će Gradići biti i bolji nego jesenas…

Objavljeno

on

Gradići su kvalitetom i plasmanom treći klub NS Velika Gorica, odmah iza prvoligaša Gorice i trećeligaša Kurilovca. Kazao bi Ervin Kolarec, dogradonačelnik kojem je i sport u opisu posla, da Velika Gorica ima prirodnu i logičnu hijerarhiju kad je nogomet u pitanju. Slažemo se, mada još poneki četvrtoligaš iz okolice ne bi bio na odmet.
Gradići su u relativno vrlo kvalitetnoj ligi sa 16 klubova, (Karlovac, Segesta, Zagreb, Moslavina Kutina, Zelina, Mladost Zabok, Trešnjevka Zagreb, Tondach Bedekovčina..) jesensku polusezonu završili na devetome mjestu s 21 bodom (šest pobjeda, tri remija, šest poraza, uz gol-razliku 25-20). Treći Dinamo Obrež ima samo pet bodova više, a Odra trenera Zorana Tomčića ima također 21 bod, ali i slabiju gol-razliku.

Igor Hajduk je jedan od nositelja kluba, a već po običaju, bez dvoumljenja se odazvao na razgovor za City portal.

– Možemo biti vrlo zadovoljni jesenskom polusezonom. Poznato je da mi amateri imamo problema s ljetnim pripremama zbog godišnjih odmora i drugih obaveza. Naprimjer, ja sam se minulog ljeta oženio i preskočio desetak treninga, pa smo se kompletirali tek desetak dana prije prvenstva. Ipak, jesenas sam uspio zabiti 11 puta i imam i sedam ili osam direktnih asistencija. Kaže se da uvijek može bolje, ali sve u svemu sam zadovoljan s učinkom i samo se nadam da će me ozljede zaobići, pa da tako nastavim i na proljeće, kao i čitava momčad. Momčad je najvažnija – ispravno rezonira iskusni golgeter koji je zabijao i za Goricu.

Zimske pripreme trebale bi biti učinkovitije od ljetnih, a Hajduk otkriva:

– Pripreme nam počinju u ponedjeljak, 27. siječnja, i mislim da će nas trener Jelavić dobro pripremiti za proljetni dio prvenstva. Imamo punih pet tjedan mukotrpnog rada i mislim da je to dovoljno.

Ciljevi za proljeće?

– Cilj momčadi je da igramo dobar nogomet i da se probamo približiti vodećima. Do trećeg mjesta je samo pet bodova, tako da je to sve dostižno. A osobni cilj je nastaviti tamo gdje sam stao u zadnjem kolu, zabijati i asistirati pa pokušati završiti kao najbolji strijelac lige – optimist je Igor Hajduk.

Poznavajući ga, želje mu nisu nerealne.

Nastavi čitati

Sport

Legenda o Dedi: ‘Njegova kuća bila je i naša, a rezultat je pisao na – novčanice’

Prije točno 15 godina, 23. siječnja 2005., središnji Dnevnik HRT-a donio je vijest kako je preminuo Antun Azenić, legendarni Deda, čovjek koji je doveo vrhunsku žensku odbojku u Veliku Goricu. Trenutaka s velikanom goričkom sporta sjećaju se njegove igračice…

Objavljeno

on

“Iz Velike Gorice stiže jedna tužna vijest. U 69. godini preminuo je Antun Azenić…”

Tim je riječima, tog 23. siječnja 2005. godine, započela vijest u središnjem Dnevniku HRT-a. Šokantna vijest, u tom trenutku gotovo nestvarna s obzirom na to koliko je života bilo u tom čovjeku, ali način na koji je vijest stigla govorila je o tome koliko je bio velik, važan, uspješan. Da, bio je čovjek koji je iza sebe ostavio djela dovoljno vrijedna da središnji dnevnik nacionalne televizije donese vijest o njegovu odlasku!

– Za početak, mislim da se Dedi nikako nije išlo s ovog svijeta… Sve nas je baš šokirala ta vijest – sjeća se danas, punih 15 godina poslije, Diana Breko, djevojka koja je s prezimenom Reščić bila dio prve i najbolje generacije Azene.

– U to vrijeme nisam više bila u Azeni, taman te sezone otišla sam u Mladost, ali naravno da je njegova smrt potresla sve nas koji smo praktički odrastali uz njega, u dvorani, u njegovoj kući… – dodaje Diana.

Katarina i Diana s Ivicom Hrženjakom, predsjenikom HOS-a Antom Bakovićem i zamjenikom gradonačelnika Ervinom Kolarcem

Azena, u to vrijeme finalist domaćeg prvenstva i kupa, klub koji je nekoliko godina zaredom predstavljao Veliku Goricu u europskim natjecanjima, pod njegovim je vodstvom bio obiteljski klub u puno smislu te sintagme.

– Sve mi smo s tim čovjekom, s cijelom njegovom obitelji, praktički odrasli. Nismo samo počeli igrati odbojku, naučile prve odbojkaške korake, nego smo zaista svi živjeli zajedno. Onako kako su ga njegove unuke zvale Deda, tako je i svima nama bio Deda. Nekako smo si sve mi uzele za pravo da ih prisvajamo, a utoliko je i šok nakon njegove smrti bio veći – priča Katarina Ćosić, u igračko vrijeme s prezimenom Brnada, koja je relativno brzo završila s aktivnim igranjem.

Međutim, ostala je u obitelji.

– To je jedan od detalja koji je opisivao Dedu. Sve mi koje smo prestajale igrati ostajale smo u klubu kao treneri, pa sam tako i ja u trenutku njegove smrti bila zaposlena u klubu – kaže Katarina pa nastavlja:

– On je svoju veliku obitelj proširio na sve nas. Njihova obiteljska kuća svima je nama uvijek imala otvorena vrata, kao da je naša. Kad bi bilo koja od nas prolazila ulicom, uvijek smo mogle svratiti, pozdraviti, javiti se… Ma baš kao da prolaziš pokraj kuće svoje bake. I ne samo mi igračice, nego i naši roditelji. Uostalom, prije odlaska na utakmice nismo se skupljali ispred dvorane, nego isključivo ispred Dedine i Bakine kuće. Uvijek bi Deda pripremio ključeve od kombija, prometnu i obavezno novce da se cure počaste sokom, ručkom… Nikad nismo otišle ni do Zagreba, a da nismo negdje sjeli svi zajedno i popili sok. To je bilo to zajedništo, zato je sve to tako i izgledalo.

Deda i Baka bili su nerazdvojni, na svakom treningu Azene zajedno su sjedili sa strane i pažljivo pratili svaki korak

Deda je vodio ozbiljnu i uspješnu tvrtku, koju danas vodi njegova unuka Senna, a prihod koji je dolazio velikim je dijelom završavao u odbojci. Međutim, nije novac u svemu tome bio ključan, puno više se pamti energija i strast koju je Antun Azenić donosio u cijelu tu priču.

– Bio je na svakom, ali baš svakom treningu. Ne zato da bi nešto kontrolirao, nego je njemu bilo normalno doći na trening. Jednako kao i nama igračicama. Znao je da je trening tad i tad, spremio bi se, došao, sjeo sa strane i gledao trening sat i pol. Baka je, naravno, išla s njim u paketu – pamti Diana Breko, jednako kao što pamti i sve one karakteristike koje su činile Dedin lik i djelo.

Iskustva koja pamti jedan novinar kažu da je bio odrješit, odlučan, često i tvrdoglav, svojeglav, ali ludo uporan.

– Je, bio je baš poseban. Nije puno pričao, ali znalo se što on očekuje i želi i bez puno riječi. Davao je sebe za odbojku, za klub, za sve nas, a karakteriziralo ga je to što nije, rekla bih, trpio čak ni savjete, a kamoli išta ozbiljnije od toga. Pamtim da se puno puta znalo dogoditi da se usred treninga posvađa s našim trenerom Bracom Jankovićem. Budući da je on bio isti tip karaktera kao Deda, Braco bi momentalno pokupio stvari i otišao iz dvorane. A onda bi se, nakon nekog vremena, kod Dede smirile strasti i svaki put bi pronašli rješenje za dobrobit kluba. I Braco bi se vratio – prepričava Diana.

Anegdota je, kažu cure, “mali milijun”, život uz Dedu bio je sve prije nego dosadan i jednoličan.

– Baš smo se nekidan sjetile kako bi, kad je bila utakmica, uvijek zapisivao rezultat. I kad bi se dogodilo da slučajno nema kod sebe komad papira, iz džepa bi lijepo izvadio novčanicu i na nju zapisao rezultate po setovima! Koje novčanice? Ma sitno, deset kuna… – nasmijala se Diana.

Dobro, neka sjećanja kažu da su apoeni znali biti i kudikamo veći, ali zapravo i nije ključno, poanta je jasna bez obzira na broj nula. Bila je to luda strast koja nije imala granice.

– Uh, tolike smo godine prošli zajedno, u našem zelenom kombiju. Pamtim ta neka prva putovanja, kao recimo ono kad smo išli u Dubrovnik, pa ono legendarnona turnir u Barcelonu… Dobro, tad nismo išli sa zelenim kombijem, nego autobusom, ali trajalo je i trajalo i trajalo. Vozili smo se valjda 30 sati – prisjeća se Katarina, a tu se ubacuje i Diana:

– Ma dobro što smo se mi vozili toliko, ali i Deda i Baka su se vozili s nama! Mislim da je ukupno trajalo 34 sata…

Godinama je ženska odbojka bila glavni hit u gradu, teško je i nabrojati utakmice na kojima su tribine u “bakariću” bile pune. Teško je zaboraviti Svena Ušića, koji je neumorno vodio navijanje, u vremenu su ostale zamrznute i slike Dede i Bake, na svojim mjestima, kako fokusirano prate svaki poen, kako jedan sportski vizionar gradi jedini klub koji je u to vrijeme dovodio prvu ligu u naš grad.

A onda je, tog tužnog 23. siječnja 2005., sve stalo. Dobro, trajala je Azena na sličnoj razini još neko kratko vrijeme, a onda je i definitivno krenuo put prema dolje. Bez Dedinog novca, ali prije svega bez njegove snage i energije, nije išlo.

– Kad imate takvog čovjeka, koji je posvetio svoj život sportu, odnosno goričkoj odbojci, naravno da u takvom trenutku pomisliš: ‘O Bože, tko će sad to moći nastaviti…’ I zapravo je bilo za neminovno očekivati da će stvari otići ovim smjerom ako se ne ukaže netko tko može nastaviti voditi klub na barem sličan način. A nije se ukazao nitko – kazala je Diana.

– Kao i u svakoj organizaciji, pa tako i sportskom kolektivu, kad takav vođa ode, teško je pronaći pravu zamjenu. Cijela obitelj bila je u šoku, pogotovo zato što je Deda uvijek brinuo o svemu, sve konce držao u svojim rukama, i u firmi, i u klubu, i u obitelji. Nažalost, od strane Grada u tom trenutku nije bilo reakcije, nije bilo čovjeka koji bi mogao preuzeti klub i nastaviti istim kolosjekom. I u godinama koje su slijedile Azena je završila tamo gdje je završila… – dodala je Katarina.

Razišle su se nekako i djevojke koje je okupio u dvorani OŠ Eugena Kumičića kao djevojčice, igračice koje su ispisivale povijest goričkog sporta, no danas su cure opet zajedno. Okupio ih je projekt HOK Gorice, kluba koji su pokrenule prije šest godina, koji je uoči početka ove sezone spojen s onim što je ostalo od Dedine Azene.

I upravo to društvo, cure kojima zacakle oči kad krene priča o slavnim Azeninim danima, pokrenule Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji je u nedjelju odigran četvrtu godinu zaredom.

– Turnir je bio super. Krenuli smo s malom odbojkom, s djevojčicama, a sad su to kadetkinje, koje igraju i seniorsku odbojku. Bilo je osam ekipa, ove godine došle su i cure iz Novog Mesta, a i uzvanika je sve više svake godine. Ljudi svojim dolaskom pokazuju da ono što radimo ima smisla, da daje nadu i da svi skupa možemo biti ponosni – kaže Diana.

Posebno je sve okupljene razveselilo što se u dvorani pojavila i Baka. Dedina životna suputnica danas je u kolicima, teškog zdravstvenog stanja, ali ovo nije propustila.

– Baka je u poznim godinama, bori se s bolešću, ali na momente prepoznaje i sve nas, i dvoranu… Zahvalila bih obitelji što su je doveli, prije svega Svenu Ušiću, koji se brinuo o njoj. Ipak sve mi, kad pogledamo Baku, vidimo svoje djetinjstvo, cijelu Azeninu priču, taj naš životni i sportski put. Jako nam je puno značila, to su emocije koje je jako teško opisati – govori Katarina dok glas počinje drhtati.

Djevojke iz nekadašnje Azene okupile su se oko Bake, koju je Sven Ušić doveo u dvoranu

Bilo je suznih očiju u dvorani koliko god hoćeš, jer osim Dede, sjetili su se okupljeni i njegove kćeri Snježane. Ni ona više nije među nama, pridružila se ocu s one strane oblaka…

– Da nije bilo Snježane, ne bi bilo ni Azene. Deda je klub i pokrenuo zbog nje. Taman je završila igračku karijeru i bila je s nama od početka, od kad smo bile djevojčice u trećem i četvrtom razredu. Kad smo došle do seniorki, ona je uskočila. Mi smo govorili da smo njezini pačići, okupila nas je i davala nam sigurnost na terenu, uvijek bila tu za svaku od nas izvan terena… Ako su Deda i Baka bili naši deda i baka, onda možemo reći da nam je ona bila mama – zaključila je ovu emotivnu priču Diana Reščić.

Cure su danas na čelu HOK Gorice, projekta koji želi završiti tamo gdje je Azena nekad bila.

– Radimo, trudimo se i nadamo se da će u godinama pred nama to biti moguće. Trebat će nam i pomoć Grada, nadamo se i sponzora, ali vjerujemo da ćemo opet dovesti prvoligašku žensku odbojku u naš grad, baš kao Deda nekad – poručile su djevojke u glas.

Nastavi čitati

Reporter 389 - 19.12.2019.

Facebook

Izdvojeno