HOTNEWS

Leonard Sovina – od Poleta preko Gorice do reprezentacije Hrvatske

Objavljeno

prije 10 godina

19. listopada 2015.

Objavio/la

Leonard Sovina (31), dijete Buševca, postao je dio stručnog stožera novog hrvatskog izbornika Ante Čačića

Ante Čačić ja smo se našli i rekao mi je: ‘Odlučio sam da ćeš mi biti u stručnom stožeru. Pristaješ li? Naravno da nisam razmišljao ni sekunde. Ne postoji veća čast i važnija funkcija u poslu kojim se bavim. U Hrvatskoj ne postoji ništa veće od ovoga.
Tako je izgledao trenutak kad je mali Buševec dobio svog čovjeka u stručnom stožeru hrvatske reprezentacije. Leonard Sovina, nekad nogometaš Poleta, zadužen je za kondicijsku pripremu Modrića, Rakitića, Mandžukića, Kovačića i ostalih kockastih zvijezda, igrača najvećih svjetskih klubova.
– Nikakav mi to nije problem, s dosta tih igrača sam već radio, sve su to odlični dečki i nema razloga za ništa drugo osim one neke pozitivne treme. Ali nje i mora biti, bez toga nema pravog posla, ta vrsta treme dokaz je da nešto osjećamo, da ti to nešto znači – kaže Sovina.
Da priča bude još bolja, Leo je do svega ovoga došao sa samo 31 godinom. Kratku nogometnu karijeru završio je sa samo 21 godinom, kad se potpuno posvetio fakultetu, odnosno ovom poslu. A igračku karijeru počeo je u blizini roditeljske kuće.
– Krenuo sam kao klinac u Buševcu, u Poletu, u kojem sam igrao sve do jednog turnira u Novom Čiču. Na njemu smo kao pioniri igrali protiv Zagreba, bio sam tad prvi razred srednje škole. Nakon te utakmice treneri iz Zagreba pozvali su me na probu, otišao sam i ostao u Kranjčevićevoj sve do seniora – sjeća se Leo.

Fakultet i ozljede “pobijedile” nogomet
U tim je trenucima svijet u očima jednog mladog nogometaša izgledao ružičasto, pogotovo nakon što je potpisao profesionalni ugovor sa Zagrebom. No brzo se spletom okolnosti sve rasplinulo.
– Da, potpisao sam ugovor, pa otišao na jednu sezonu na posudbu u Lučko. Bila je to ona sezona u kojoj je Zagreb postao prvak, a nakon nje promijenila se uprava, ali i cijela struktura kluba. U sklopu svega toga odlučili su raskinuti ugovor sa mnom – kaže Sovina.
Iako bi se to moglo očekivati od 19-godišnjaka kojem je netko rekao da ga ne treba više, Leo nije potonuo. Ni najmanje.
– Ne, nije mi to posebno teško palo jer se tijekom te godine puno toga promijenilo u mom životu. Upisao sam Kineziološki fakultet, zatim se i ozlijedio, a kad se to povezalo, dovelo je do da sam se vratio kući, u Polet – priča svoju priču izbornikov pomoćnik. Povratak kući značio je i polagano gašenje najviših igračkih ambicija.
– Nije to više bilo to, obveze na fakultetu bile su velike, nanizale su se i neke ozljede, pa sam nakon dvije godine odlučio prestati s igranjem i okrenuti se trenerskom poslu. Mislim da sam na vrijeme shvatio da je trenerski posao za mene bolji put od igračkog. Završio sam Kineziološki fakultet u najkraćem mogućem roku i počeo raditi – prebacuje se na aktualnu karijeru Sovina.
Prvi posao stigao je kao nastavak prakse u NK Zagrebu, klubu u kojem je koju godinu ranije bio kao igrač. Radio je u omladinskoj školi, učio se i ubrzo završio puno bliže kući. Međutim, ne zadugo.

Kad klinac dođe među seniore…
– Kad je nova uprava na čelu s Nenadom Črnkom ušla u klub, dogovorili smo se i došao sam u Goricu. Radio sam godinu i pol dana sa seniorima, sve dok nisam preselio u Lokomotivu. Sreten Ćuk, tada pomoćni trener Lokomotive, pozvao me nakon što smo surađivali u amaterskoj reprezentaciji na Regions Cupu. I odmah sam počeo raditi s prvom momčadi Lokomotive – priča Leo, koji je u prvoligašku momčad došao sa samo 26 godina.
– Problem? Ne, nije, pa radio sam i u Gorici sa seniorima, počeo sam s 24. Kad je riječ o autoritetu, mi ga i ne moramo imati toliko, ipak smo mi pomoćnici u stožeru. Uostalom, autoritet dođe sam od sebe, kad igrači vide da znaš svoj posao, godine su tu nevažne.
U Lokomotivi je ostao do danas, već pet godina, a dobar dio od toga kao dio stožera Tomislava Ivkovića, trenera s puno temperamenta. Neki će ga nazvati i kontroverznim.
– S Tomom Ivkovićem bilo je zanimljivo, ali i jako lijepo surađivati. Bio je to odnos s puno uzajamnog poštovanja, stvarno jako lijepo razdoblje, a isto vrijedi i za Antu Čačića, koji ga je naslijedio – hvali svoje šefove Sovina, koji je novog hrvatskog izbornika upoznao još 2011. godine.
– Gospodin Čačić bio je kratko u Lokomotivi i prije nego što je preuzeo Dinamo, tad smo se upoznali i prvi put surađivali. Evo, sad smo se opet sreli, dosad u Lokomotivi, a odsad u reprezentaciji – kaže Leo i dodaje:
– To je izvrstan stručnjak, jako iskusan, odličan psiholog, čovjek koji ima sjajne odnose i s igračima i sa suradnicima. S njim je užitak raditi.
Kolege iz stručnog stožera, Joea Šimunića, Antu Mišu i Marijana Mrmića od ranije nije poznavao.
– Eto, nisam ih ranije sretao, ali pred nama je vrijeme – sa smiješkom kaže Sovina, koji će unatoč angažmanu u reprezentacije i dalje nastaviti raditi u Lokomotivi.

Tih, miran, nenametljiv, dečko iz Buševca je uspio je vrlo brzo otići do vrha. Maksimalno je posvećen svom poslu, zapravo zaljubljen u ono što radi, valjda mu zato tako dobro i ide. U svemu tome treba ponekad i predahnuti, a Leo to najrađe čini nedjeljom, uz rub dobro poznatog igrališta.
– Ulovim vremena, pogledam i Goricu, ali utakmice Poleta su mi omiljena razbibriga nedjeljom. Sin i ja smo redoviti, on se igra negdje sa strane, a ja pogledam utakmicu, vidim se s prijateljima iz nogometnih krugova i uživam – zadovoljno kaže Sovina.

Na svojim ozljedama shvatio sam što sve tijelo može
Nisu ocjene u srednjoj školi bile loše, ali Kineziološki fakultet oduvijek je bio jedina opcija.
– Cijeli život sam u sportu. Kao dijete sam se bavio hrvanjem, sve do srednje škole paralelno sam trenirao hrvanje i nogomet. Sport mi je doslovno način života, valjda sam morao završiti u njemu – kaže Leo Sovina.
Kad već nije u njemu završio kao igrač, a u tome su ga spriječile i ozljede, završio je na ovaj način. Opet zbog ozljeda.
– Kroz svoje ozljede sam shvatio neke stvari, naučio koliko je važna ta fizička priprema, ali i koliko se može pomoći igračima da budu bolji. Zainteresiralo me sve to i evo me, danas sam ovdje – govori Sovina, dodajući kako danas više ni rekreativno ne igra nogomet, potpuno je posvećen trenerskom poslu.
Ali nije on baš samo kondicijski trener…
– Prvo usmjerenje mi je bio nogomet, tek sljedeće sam upisao kondicijsku pripremu. Dakle, ja sam i nogometni trener – pohvalio se Leo.

Ronaldo je vrh, ali bit će ljudi još jači, brži, skočniji…
Nogomet, kao i svijet, stalno evoluira, a tu je velika uloga ljudi koji se bave fizičkom pripremom sportaša. Recimo, jednog Maradonu, s onakvom građom, u današnjem bi nogometu “pojeli”. Sad je vrijeme “monstruma” kao što je Cristiano Ronaldo.
– E, on je fizički trenutačno na gornjoj granici – kaže Sovina i nastavlja:
– Danas je on vrh, ali ja vjerujem da u ljudskom organizmu ima još potencijala. Ne koristimo mi svoj organizam maksimalno, ima tu prostora i zato bi se u budućnosti i to moglo promijeniti. Evolucija ide svojim tijekom, a važnu ulogu na to ima i okolina, točnije očekivanja od sportaša. Što je pritisak veći, organizam dolazi pod veći podražaj i automatski povećava svoje mogućnosti.
Tu je riječ o fizičkim karakteristikama, ali naravno da sve njih nadmašuje nogometni talent.
– Najvažniji je nogometni gen, dar za igru, to je ključno. Ali naravno da su važna i brzinska i eksplozivna svojstva, karakteristike koje igrači moraju imati urođene. Ako ih nemaš, možeš se ‘prošvercati’ na nižim razinama, ali na vrhunskom nivou, gdje je vrijeme reakcije maksimalno smanjeno, nemaš šanse – pojašnjava Sovina.

U proteklih nekoliko tjedana Leo je zajedno sa svojim izbornikom i stručnim stožerom zahvaljujući dobrim igrama reprezentacije Hrvatske iz jednog sna ušao u drugi, a to je aktivno sudjelovanje na nogometnom prvenstvu Europe. Buševec i Velika Gorica će zasigurno u tim danima s pažnjom pratiti momka u trenirci sa hrvatskim grbom kako pred utakmicu kontrolira zagrijavanje Modrića, Madžukića i ostalih hrvatskih zvijezda. Neka taj san traje što duže pa makar ga dočekali i na krovu Europe.

(autor: Marko Vidalina – preneseno iz Reportera broj 346)

Povezane teme:Gorica nogomet Polet reprezentacija

CityLIGHTS

Gradonačelnik čestitao goričkom Spidermanu koji je dirnuo Hrvatsku

Gradonačelnik Ačkar istaknuo je kako su upravo ljudi poput Maximiliana primjer vrijednosti koje društvo treba njegovati.

Objavljeno

prije 3 sata

19. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Grad Velika Gorica

Nakon jučer objavljenog teksta o prestižnoj nagradi Ponos Hrvatske koja je otišla u ruke “goričkog Spidermana”, priča o Maximilianu Bindernagelu Vujnoviću dobila je i svoj nastavak u Gradskoj upravi Velike Gorice.

Gradonačelnik Krešimir Ačkar danas je primio mladog Velikogoričanina kako bi mu osobno čestitao na priznanju za poštenje, dobrotu, humanost i hrabrost te mu zahvalio na svemu što čini za zajednicu. Riječ je o profesionalnom vatrogascu Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica i dugogodišnjem humanitarcu koji svojim djelovanjem nadilazi granice lokalne sredine.

Šira javnost ga poznaje kao “goričkog Spidermana”, jer se uz svakodnevne zahtjevne i često opasne intervencije rado uključuje u humanitarne aktivnosti, posebno one usmjerene na djecu. Upravo kroz lik omiljenog superheroja donosi radost najmlađima te već godinama sudjeluje na brojnim gradskim događanjima, gdje je postao jedno od prepoznatljivih lica.

Ipak, kako sam naglašava, maska nije u prvom planu – iza maske, kako sam ističe, ne stoji samo jedan čovjek, već poruka da svatko od nas može učiniti dobro djelo i nekome uljepšati dan.

Gradonačelnik Ačkar istaknuo je kako su upravo ljudi poput Maximiliana primjer vrijednosti koje društvo treba njegovati, naglasivši da humanost, hrabrost i plemenitost i dalje imaju snažno mjesto među građanima.

Priča mladog Goričanina još je jednom pokazala koliko snažan utjecaj može imati pojedinac vođen iskrenom željom da pomogne drugima i koliko jedno veliko srce može značiti onima kojima je to najpotrebnije.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Velika Gorica predstavila projekt PAUK: zeleni koridori za održiviji grad

Ukupna vrijednost projekta iznosi 1.054.060,58 eura, pri čemu čak 1.025.590,58 eura dolazi iz bespovratnih sredstava Europske unije.

Objavljeno

prije 4 sata

19. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Morena Martinović

U prostorijama Turističke zajednice Velike Gorice danas je u 10 sati održana konferencija posvećena predstavljanju pilot projekta razvoja zelene infrastrukture i kružnog gospodarenja prostorom i zgradama pod nazivom „Povezivanje alternativnih urbanih koridora u Velikoj Gorici – PAUK u VG“.

Na konferenciji su sudjelovali predstavnici Grada Velike Gorice, Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, projektanti, predstavnici stručne javnosti i medija te zainteresirani građani. Grad Velika Gorica tom je prilikom istaknuo kako je potpisan Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za provedbu ovog projekta. Projekt je usmjeren na razvoj i međusobno povezivanje zelenih urbanih točaka, uz primjenu elemenata zelene infrastrukture i održivih rješenja mobilnosti.

Riječ je o inicijativi koja integrira biciklističke i pješačke koridore s ciljem bolje dostupnosti ključnih dijelova grada, ali i ozelenjavanja postojećih sivih infrastrukturnih površina. Planirani zahvati obuhvaćaju područje naselja Buševec, dok će izdvojeni urbani koridor u gradskoj četvrti Miljenko Granić poslužiti kao primjer transformacije sive infrastrukture u funkcionalni zeleni prostor.

„Nastojimo da svaki pedalj Velike Gorice ima iste mogućnosti da se isto razvija. Zato se rade i nove škole i novi vrtići i u našem centralnom naselju, ali i u našim ruralnim područjima. Želimo da svi građani imaju iste uvjete kada se ujutro probude, da im je sve zapravo na dohvat ruke, što bliže“ poručila je Gordana Mikulčić Krnjaja, pročelnica Upravnog odjela za urbanizam i zaštitu okoliša grada Velike Gorice.

Ukupna vrijednost projekta iznosi 1.054.060,58 eura, pri čemu čak 1.025.590,58 eura dolazi iz bespovratnih sredstava Europske unije kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti za razdoblje od 2021. do 2026. godine. Provedba projekta započela je 21. prosinca 2024., a planirani završetak je 30. lipnja 2026. godine.

Nastavite čitati

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 1 dan

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 1 dan

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.