Poveži se s nama

Kultura

Legenda o Kinu Gorica: Od tučnjave za ulaznice do borbe s videorekorderima

Nekad je goričko kino bilo važan faktor u društvenom životu grada, zatim je gotovo zatvorilo svoja vrata, a posljednjih godina ponovno se vraća u život… Ovo je priča o rođenju, usponima i padovima našega kina

Objavljeno

U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života.
Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.

– Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 20 godina.

– Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osim njih nije imao. Kako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilo u interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.

I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije pet, šest godina.

– To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.

Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on “otvorio” u Hrvatskoj. I zato se danas najnormalnije događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.

– Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – ističe Vesna Gjurković.

Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacijama prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. I kino je bilo na drugoj lokaciji.

– Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – ispričao nam je Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za ravoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici.

On je rođeni Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je još 1955. godine.

– U vrijeme kad sam ja došao, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović.

Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od 2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…

– Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – zapamtio je sve Matanović.

Zgradu o kojoj je govorio generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.

– Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspjevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a.

Branka Blažeković, Ivan Cigetić, Tatjana Cirković, Ivan Matanović, Neva Kosović i Željko Horvat ispred novoga kina

Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.

– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom je govorio Matanović i nastavio:

– Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina.

I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.

– Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjeni – priča Matanović.

Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.

– To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a znali smo imati i podnevne matineje isključivo za vojnike koji su služili vojni rok u vojarnama u Gorici i okolici – prepričao je Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:

– Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela.

Idila je trajala sve do druge polovice 80-ih, kad se pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamisliv luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati na sve strane. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.

– Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovec, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.

– Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković

A Dragec, gospon Bukovec, jako je dobro znao na što misli.

– Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti kako je izgledalo kad je u Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”.

– Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i u toj je situaciji bila prava premija. Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina.

Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino. I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković.

– Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:

– Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi.

Danas toga više nema.

– Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Unazad nekoliko godine pojavilo se nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – zaključila je Gjurković.

Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino

Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.
– Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – kazao je Ivan Matanović.
U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.
– Krajem 50-ih i početko 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – pričao je Matanović i nastavio:
– Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.

Kultura

Drugo ‘Buđenje’ razbudilo talent malih goričkih glazbenih virtuoza

Na drugom natjecanju Umjetničke škole Franjo Lučić pod nazivom “Buđenje” dodijeljene 82 prve nagrade, 49 drugih, 24 treće i 32 priznanja. Mladi talentirani glazbenici natjecali su se u sedam kategorija, a glavna nagrada otišla je trubaču Stefanu Gjorgievu

Objavljeno

on

Drugo školsko natjecanje “Buđenje” održalo se od 13. do 15. svibnja 2019. u Umjetničkoj školi Franje Lučića. Natjecanje se održavalo u sedam disciplina: Gudači (violina, violončelo, kontrabas), Gitara i tambura, Puhači (truba, flauta, rog, saksofon, oboa, klarinet), Pjevači, Harmonika, Solfeggio i Komorni sastavi.

Natjecatelji su za svoje izvedbe ocjenjivani od komisija i rangirani u prvu, drugu i treću nagradu te u priznanja.

– Ovogodišnje natjecanje je, na moju veliku radost, brojalo čak 206 natjecatelja, što je impozantna brojka! Dodijeljene su 82 prve nagrade, 49 drugih, 24 treće i 32 priznanja. Kao organizatorica i idejna začetnica cijelog projekta, iznimno sam ponosna i sretna, budući da smo sve ovo zaista odradili na jednoj izvrsnoj razini. Uostalom, takve sam komentare dobila i od učenika, roditelja i kolega. Natjecanje je zapravo motivacijskog karaktera za sve naše učenike, tako da sam presretna zbog broja prijavljenih – istaknula je Iva Šorša iz Umjetničke škole Franjo Lučić.

– Posebnost našeg natjecanja je u tome što svake godine imamo skladanu zadanu kompoziciju upravo za naše natjecanje. Prošle godine to je bio Boogie, a ove Cimmeria, obje skladane od strane Marina Rabadana. Ovogodišnja kompozicija je toliko posebna i pozitivno dočekana da je izvođena i u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski od Zagrebačke filharmonije. Na kraju natjecanja kompozitor, koji je ujedno i stalni član svih naših komisija, odabire najbolje izvedbe u svim kategorijama i ti natjecatelji osvajaju posebnu nagradu za najbolje izvedbe zadane kompozicije – pojasila je koncept Šorša.

Ove godine nagrađeni su ovi mladi glazbenici:

1. kategorija
Gita Kozina – violončelo
(profesorica Terezija Krčelić Rabadan)

2. kategorija
Niko Grgurev – saksofon
(profesor Marko Malivuk Jovanović)

3. kategorija
Stefan Gjorgiev – truba
(profesor Tomislav Špoljar)

4. kategorija
Lora Likan Kelentrić – flauta
(profesorica Antonija Jurin)

5. najbolja pjevačka izvedba
Marija Vujević
(profesorica Zrinka Posavec)

Po završetku natjecanja svi prvo-prvonagrađeni natjecatelji iz svih disciplina i kategorija nastupaju u dvorani Galženica i natječu se za Grand prix, glavnu nagradu cijeloga natjecanja, nakon čega se bira najbolji od najboljih.

– To je ujedno i najposjećeniji koncert tijekom cijele koncertne godine naše škole, a svakako i najkvalitetniji, zbog izvedbi koje su vrhunske i odabrane od naših stručnih komisija. Ove godine Grand prix je bio 21. svibnja, te su posjetitelji i komisija mogli poslušati zaista kvalitetne i divne izvedbe naših najuspješnijih natjecatelja, a to su redom:

1. Kvartet “Glissando”
(Jakob Stančić, violina, 3.sr, Nika Kozina, violina, 5.o., Josip Veselić, viola, 4.sr. i Julijana Matković, violončelo, 4.sr)
*A.Piazzolla: Oblivion
Nastavnik: Zinka Holy Marijan, prof.

2. Niki Galeković , 2.o., gitara
*P.Nuttall: On The Prairie
Nastavnik: Krunoslava Krpan, prof.

3. Lora Likan Kelentrić, 4.sr., flauta
*A. Piazzolla: Tango etida, br.3
Nastavnik: Antonija Jurin, prof.

4. Nika Kozina, 5.o., violina
*E.Severn: Polish Dance
Nastavnik: Zinka Holy Marijan, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša, prof.

5. Marija Vujević, 1.sr., pjevanje
*W. A. Mozart: Vio che sapete, arija Cherubina iz opere Figarov pir
Nastavnik: Zrinka Posavec, prof.
Klavirska suradnja: Krešimir Starčević, prof.

6.Tibor Rajtarić, 4.o.,truba
*W.A.Mozart: Koncert No.2 in Es KV 417, IIIst. Rondo-Allegro
Nastavnik: Tomislav Špoljar, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša, prof.

7. Gita Kozina, 1.o., violončelo
*N. Baklanova: Mazurka
Nastavnik: Terezija Krčelić Rabadan, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša, prof.

8. Karlo Karas, 4.o., tambura
*F. Schubert: Glazbeni trenutak br. 3
Nastavnik: Matija Moslavac, prof.
Klavirska suradnja: Matija Moslavac, prof.

9. Karla Brcković,  1.o., flauta
*R. Schumann: Melodie
Nastavnik: Ivančica Ivko, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša, prof.

10. Jan Váňa, 2.o., harmonika
*J. Derbenko: Praščići i sivi vuk
Nastavnik: Igor Jugec, prof.

11. Jakob Stančić, 3.sr., violina
*P.de Sarasate: Zigeunerweisen, op.20
Nastavnik: Zinka Holy Marijan, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša, prof.

12. Marko Štuban, 1.pr., pjevanje
*C. Monteverdi: Lasciatemi morire
Nastavnik: Adrijana Pintar Madić, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša, prof.

13. Trio FLAUTA (Petra Vujnović, 5.o., Gabrijela Lovrić, 5.o. i Leda Krvavica, 5. o.)
*L.von Call: Trio u e-molu
Nastavnik: Antonija Jurin, prof.

14. Lea Butina, 4.o., violončelo
*M. Rabadan: Cimmeria
Nastavnik: Terezija Krčelić Rabadan, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša, prof.

15. Stefan Gjorgiev, 2.o., truba
*J.B.Arban: Varijacije na temu “Karneval u Veneciji”
Nastavnik: Tomislav Špoljar, prof.
Klavirska suradnja: Iva Šorša,prof.

Uz glasanje svih članova komisije, njih čak 17, odlučeno je da je po najvećem broju bodova apsolutni pobjednik našeg natjecanja ove godine Stefan Gjorgiev.

– Želja mi je bila uključiti i publiku, dati da svojim glasovima oni odluče tko je po njima najbolji, tako da je po broju glasova publike nagradu dobio opet naš mladi i talentirani trubač Stefan Gjorgiev! – kaže Iva Šorša.

Uz navedene nagrade, treba nadodati da je Stefan osvojio i zlato u disciplini solfeggio-Laureat (maksimalan broj bodova), zlato u svojoj kategoriji kod puhača (prva-prva nagrada) i posebnu nagradu za najbolju izvedbu zadane kompozicije u III. kategoriji.

– Od srca čestitam Stefanu, te njegovom profesoru Tomislavu Špoljaru i profesorici solfeggia Paulini Kelavi Vidović. Još jednu nagradu moramo istaknuti, a to je naša Mirjam Moguš, koja je u svojoj kategoriji solffegia također osvojila Laureat! Čestitam Mirjam te njenoj profesorici Ani Šedlbauer – naglasila je Šorša i dodala:

– Natjecanje je prošlo u prekrasnom ozračju. Vidjeti djecu koja su sretna, koja uživaju u glazbi, bodre jedni druge, složni su te na kraju za svoj trud dobiju diplome, medalje i pehare koji su uspomena za cijeli njihov život… To je meni najveći uspjeh i potvrda da sam uspjela u namjeri da napravim motivacijsko natjecanje za sve naše učenike koji žele pokazati što znaju! Zahvaljujem svim našim natjecateljima, njihovim profesorima, klavirskim suradnicima, ravnatelju na podršci, publici koja nas je bodrila, Marinu Rabadanu na kompozicijama koje za nas prekrasno sklada. I nadam se da se iduće godine družimo u još većem broju, da će naše Buđenje trajati još dugi niz godina!

Nastavi čitati

Kultura

Nova radost u Velikoj Gorici

Mladi Velikogoričani i dalje nižu uspjehe

Objavljeno

on

Učenice Plesnog odjela Umjetničke škole Franje Lučića sudjelovale su na  4 Međunarodnom natjecanju iz klasičnog baleta i suvremenog plesa ‘Balance’ koje se održavalo u Sarajevu od 20. do 22. svibnja. Postigle su zavidne rezultate.

Ana Strujić u kategoriji Suvremeni ples- solo osvojila je srebro, a u kategoriji Suvremeni ples- grupa u sastavu Franka Vidaković, Lucija Karla Dražetić, Ana Strujić i Ena Marković osvojile su zlato i nastupile na Gala koncertu.

Učenice su pripremale profesorice Ana Genzić i Katarina Rilović.

Natjecanje se održava u organizaciji udruženja Tanzelarija. Cilj natjecanja je okupiti mlade plesače i njihove pedagoge. Među nagradama su stipendije za Summer Dance Camp Vranje 2019. i Ljetnu baletnu školu Zagreb.

Čestitamo natjecateljicama i profesoricama.

Nastavi čitati

Kultura

Svi znamo što su note, ali kakve su ‘Note ljubavi’ to ne znamo, no možemo saznati

Nakon sjajne Humanitarke, Gorica nastavlja disati u istom duhu, ali ne na sportskom terenu, nego umjetničom

Objavljeno

on

Mi smo (Dora Lea, Jerko, Josip, Julijana, Lora, Paulina, Rafael, Tamara, Veronika, Ana, Ivan & Estera) maturanti Umjetničke škole Franje Lučića u Velikoj Gorici i naša ljubav su note- započeli su svoju priču maturanti

Oni na kraju svojeg srednjoškolskog obrazovanja žele pokloniti svoj koncert onima za koje znaju da će biti oduševljeni. Sada se sigurno pitate o čemu se radi?
Note ljubavi je koncert koji će izvesti 25. svibnja s početkom u 18 sati u prostorima Sportske dvorane srednjih škola iz ljubavi i zahvalnosti u čast profesorima koji su ih kroz deset godina glazbenog obrazovanja nesebično poučavali svemu što sada znaju te slobodno mogu reći da su im u tom periodu postali druga obitelj! Svoje note ljubavi poklanjaju i svojim roditeljima koji su im otvorili vrata u svijet glazbe te bili veliki oslonac na tom putu. Svoje note ljubavi posvećuju i djeci Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica zato što je njihova posebnost predivna i dragocjena. Dobrovoljni prilog namijenjen je učenicima Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica

A najvažnija poruka ovog koncerta je da nam ne treba puno kako bi se poklonila ljubav.

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno