Poveži se s nama

Sport

Legenda o Dedi: ‘Njegova kuća bila je i naša, a rezultat je pisao na – novčanice’

Prije točno 15 godina, 23. siječnja 2005., središnji Dnevnik HRT-a donio je vijest kako je preminuo Antun Azenić, legendarni Deda, čovjek koji je doveo vrhunsku žensku odbojku u Veliku Goricu. Trenutaka s velikanom goričkom sporta sjećaju se njegove igračice…

Objavljeno

“Iz Velike Gorice stiže jedna tužna vijest. U 69. godini preminuo je Antun Azenić…”

Tim je riječima, tog 23. siječnja 2005. godine, započela vijest u središnjem Dnevniku HRT-a. Šokantna vijest, u tom trenutku gotovo nestvarna s obzirom na to koliko je života bilo u tom čovjeku, ali način na koji je vijest stigla govorila je o tome koliko je bio velik, važan, uspješan. Da, bio je čovjek koji je iza sebe ostavio djela dovoljno vrijedna da središnji dnevnik nacionalne televizije donese vijest o njegovu odlasku!

– Za početak, mislim da se Dedi nikako nije išlo s ovog svijeta… Sve nas je baš šokirala ta vijest – sjeća se danas, punih 15 godina poslije, Diana Breko, djevojka koja je s prezimenom Reščić bila dio prve i najbolje generacije Azene.

– U to vrijeme nisam više bila u Azeni, taman te sezone otišla sam u Mladost, ali naravno da je njegova smrt potresla sve nas koji smo praktički odrastali uz njega, u dvorani, u njegovoj kući… – dodaje Diana.

Katarina i Diana s Ivicom Hrženjakom, predsjenikom HOS-a Antom Bakovićem i zamjenikom gradonačelnika Ervinom Kolarcem

Azena, u to vrijeme finalist domaćeg prvenstva i kupa, klub koji je nekoliko godina zaredom predstavljao Veliku Goricu u europskim natjecanjima, pod njegovim je vodstvom bio obiteljski klub u puno smislu te sintagme.

– Sve mi smo s tim čovjekom, s cijelom njegovom obitelji, praktički odrasli. Nismo samo počeli igrati odbojku, naučile prve odbojkaške korake, nego smo zaista svi živjeli zajedno. Onako kako su ga njegove unuke zvale Deda, tako je i svima nama bio Deda. Nekako smo si sve mi uzele za pravo da ih prisvajamo, a utoliko je i šok nakon njegove smrti bio veći – priča Katarina Ćosić, u igračko vrijeme s prezimenom Brnada, koja je relativno brzo završila s aktivnim igranjem.

Međutim, ostala je u obitelji.

– To je jedan od detalja koji je opisivao Dedu. Sve mi koje smo prestajale igrati ostajale smo u klubu kao treneri, pa sam tako i ja u trenutku njegove smrti bila zaposlena u klubu – kaže Katarina pa nastavlja:

– On je svoju veliku obitelj proširio na sve nas. Njihova obiteljska kuća svima je nama uvijek imala otvorena vrata, kao da je naša. Kad bi bilo koja od nas prolazila ulicom, uvijek smo mogle svratiti, pozdraviti, javiti se… Ma baš kao da prolaziš pokraj kuće svoje bake. I ne samo mi igračice, nego i naši roditelji. Uostalom, prije odlaska na utakmice nismo se skupljali ispred dvorane, nego isključivo ispred Dedine i Bakine kuće. Uvijek bi Deda pripremio ključeve od kombija, prometnu i obavezno novce da se cure počaste sokom, ručkom… Nikad nismo otišle ni do Zagreba, a da nismo negdje sjeli svi zajedno i popili sok. To je bilo to zajedništo, zato je sve to tako i izgledalo.

Deda i Baka bili su nerazdvojni, na svakom treningu Azene zajedno su sjedili sa strane i pažljivo pratili svaki korak

Deda je vodio ozbiljnu i uspješnu tvrtku, koju danas vodi njegova unuka Senna, a prihod koji je dolazio velikim je dijelom završavao u odbojci. Međutim, nije novac u svemu tome bio ključan, puno više se pamti energija i strast koju je Antun Azenić donosio u cijelu tu priču.

– Bio je na svakom, ali baš svakom treningu. Ne zato da bi nešto kontrolirao, nego je njemu bilo normalno doći na trening. Jednako kao i nama igračicama. Znao je da je trening tad i tad, spremio bi se, došao, sjeo sa strane i gledao trening sat i pol. Baka je, naravno, išla s njim u paketu – pamti Diana Breko, jednako kao što pamti i sve one karakteristike koje su činile Dedin lik i djelo.

Iskustva koja pamti jedan novinar kažu da je bio odrješit, odlučan, često i tvrdoglav, svojeglav, ali ludo uporan.

– Je, bio je baš poseban. Nije puno pričao, ali znalo se što on očekuje i želi i bez puno riječi. Davao je sebe za odbojku, za klub, za sve nas, a karakteriziralo ga je to što nije, rekla bih, trpio čak ni savjete, a kamoli išta ozbiljnije od toga. Pamtim da se puno puta znalo dogoditi da se usred treninga posvađa s našim trenerom Bracom Jankovićem. Budući da je on bio isti tip karaktera kao Deda, Braco bi momentalno pokupio stvari i otišao iz dvorane. A onda bi se, nakon nekog vremena, kod Dede smirile strasti i svaki put bi pronašli rješenje za dobrobit kluba. I Braco bi se vratio – prepričava Diana.

Anegdota je, kažu cure, “mali milijun”, život uz Dedu bio je sve prije nego dosadan i jednoličan.

– Baš smo se nekidan sjetile kako bi, kad je bila utakmica, uvijek zapisivao rezultat. I kad bi se dogodilo da slučajno nema kod sebe komad papira, iz džepa bi lijepo izvadio novčanicu i na nju zapisao rezultate po setovima! Koje novčanice? Ma sitno, deset kuna… – nasmijala se Diana.

Dobro, neka sjećanja kažu da su apoeni znali biti i kudikamo veći, ali zapravo i nije ključno, poanta je jasna bez obzira na broj nula. Bila je to luda strast koja nije imala granice.

– Uh, tolike smo godine prošli zajedno, u našem zelenom kombiju. Pamtim ta neka prva putovanja, kao recimo ono kad smo išli u Dubrovnik, pa ono legendarnona turnir u Barcelonu… Dobro, tad nismo išli sa zelenim kombijem, nego autobusom, ali trajalo je i trajalo i trajalo. Vozili smo se valjda 30 sati – prisjeća se Katarina, a tu se ubacuje i Diana:

– Ma dobro što smo se mi vozili toliko, ali i Deda i Baka su se vozili s nama! Mislim da je ukupno trajalo 34 sata…

Godinama je ženska odbojka bila glavni hit u gradu, teško je i nabrojati utakmice na kojima su tribine u “bakariću” bile pune. Teško je zaboraviti Svena Ušića, koji je neumorno vodio navijanje, u vremenu su ostale zamrznute i slike Dede i Bake, na svojim mjestima, kako fokusirano prate svaki poen, kako jedan sportski vizionar gradi jedini klub koji je u to vrijeme dovodio prvu ligu u naš grad.

A onda je, tog tužnog 23. siječnja 2005., sve stalo. Dobro, trajala je Azena na sličnoj razini još neko kratko vrijeme, a onda je i definitivno krenuo put prema dolje. Bez Dedinog novca, ali prije svega bez njegove snage i energije, nije išlo.

– Kad imate takvog čovjeka, koji je posvetio svoj život sportu, odnosno goričkoj odbojci, naravno da u takvom trenutku pomisliš: ‘O Bože, tko će sad to moći nastaviti…’ I zapravo je bilo za neminovno očekivati da će stvari otići ovim smjerom ako se ne ukaže netko tko može nastaviti voditi klub na barem sličan način. A nije se ukazao nitko – kazala je Diana.

– Kao i u svakoj organizaciji, pa tako i sportskom kolektivu, kad takav vođa ode, teško je pronaći pravu zamjenu. Cijela obitelj bila je u šoku, pogotovo zato što je Deda uvijek brinuo o svemu, sve konce držao u svojim rukama, i u firmi, i u klubu, i u obitelji. Nažalost, od strane Grada u tom trenutku nije bilo reakcije, nije bilo čovjeka koji bi mogao preuzeti klub i nastaviti istim kolosjekom. I u godinama koje su slijedile Azena je završila tamo gdje je završila… – dodala je Katarina.

Razišle su se nekako i djevojke koje je okupio u dvorani OŠ Eugena Kumičića kao djevojčice, igračice koje su ispisivale povijest goričkog sporta, no danas su cure opet zajedno. Okupio ih je projekt HOK Gorice, kluba koji su pokrenule prije šest godina, koji je uoči početka ove sezone spojen s onim što je ostalo od Dedine Azene.

I upravo to društvo, cure kojima zacakle oči kad krene priča o slavnim Azeninim danima, pokrenule Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji je u nedjelju odigran četvrtu godinu zaredom.

– Turnir je bio super. Krenuli smo s malom odbojkom, s djevojčicama, a sad su to kadetkinje, koje igraju i seniorsku odbojku. Bilo je osam ekipa, ove godine došle su i cure iz Novog Mesta, a i uzvanika je sve više svake godine. Ljudi svojim dolaskom pokazuju da ono što radimo ima smisla, da daje nadu i da svi skupa možemo biti ponosni – kaže Diana.

Posebno je sve okupljene razveselilo što se u dvorani pojavila i Baka. Dedina životna suputnica danas je u kolicima, teškog zdravstvenog stanja, ali ovo nije propustila.

– Baka je u poznim godinama, bori se s bolešću, ali na momente prepoznaje i sve nas, i dvoranu… Zahvalila bih obitelji što su je doveli, prije svega Svenu Ušiću, koji se brinuo o njoj. Ipak sve mi, kad pogledamo Baku, vidimo svoje djetinjstvo, cijelu Azeninu priču, taj naš životni i sportski put. Jako nam je puno značila, to su emocije koje je jako teško opisati – govori Katarina dok glas počinje drhtati.

Djevojke iz nekadašnje Azene okupile su se oko Bake, koju je Sven Ušić doveo u dvoranu

Bilo je suznih očiju u dvorani koliko god hoćeš, jer osim Dede, sjetili su se okupljeni i njegove kćeri Snježane. Ni ona više nije među nama, pridružila se ocu s one strane oblaka…

– Da nije bilo Snježane, ne bi bilo ni Azene. Deda je klub i pokrenuo zbog nje. Taman je završila igračku karijeru i bila je s nama od početka, od kad smo bile djevojčice u trećem i četvrtom razredu. Kad smo došle do seniorki, ona je uskočila. Mi smo govorili da smo njezini pačići, okupila nas je i davala nam sigurnost na terenu, uvijek bila tu za svaku od nas izvan terena… Ako su Deda i Baka bili naši deda i baka, onda možemo reći da nam je ona bila mama – zaključila je ovu emotivnu priču Diana Reščić.

Cure su danas na čelu HOK Gorice, projekta koji želi završiti tamo gdje je Azena nekad bila.

– Radimo, trudimo se i nadamo se da će u godinama pred nama to biti moguće. Trebat će nam i pomoć Grada, nadamo se i sponzora, ali vjerujemo da ćemo opet dovesti prvoligašku žensku odbojku u naš grad, baš kao Deda nekad – poručile su djevojke u glas.

CityLIGHTS

Poslušali su savjet #Ostanidoma pa treninge gledaju na internetu i vježbaju s roditeljima

Mladim plesačima treneri pokušavaju olakšati boravak u njihova četiri zida

Objavljeno

on

Preko noći više od 100 djece članova Sportsko plesnog kluba Vega ostalo je bez treninga, a treneri bez posla kada je prije dva tjedna nacionalni Stožer civilne zaštite donio odluku o obustavi nastave. Prvi put u 16 godina, koliko postoji ovaj velikogorički klub akrobatskog rock’n’rolla, ne mogu plesati, a otkazana su i sva natjecanja za koja su se pripremali.

– Obzirom da ponekad treniram i reprezentacije drugih država tako sam budno pratio razvoj situacije u svijetu te sam znao što nam slijedi, ali sam ostao smiren. Srećom da sam se početkom veljače vratio iz Švedske neokrznut koronavirusom. Ova situacija je teško pala svima nama, a mišljenja sam da je najteže sportašima i djeci. Ja sam navikao raditi 100 na sat i biti non-stop u pokretu i teško mi je sada sjediti doma, tako je i ostalim trenerima, Našim članovima je vjerojatno i još teže – objasnio je Tomislav Odžić, osnivač i glavni trener Vege.

Kako bi svoje članove održali u formi, ali im i olakšali izolaciju, započeli su s mini treninzima putem interneta. Osim plesnih figura, treneri im šalju i zadatke koji uključuju vježbe tehnike, kondicije i snage.

– Svaki dan smo s njima u kontaktu, a s vremena na vrijeme im šaljemo i neke druge zadatke kako bi razvijali kreativnost te ih potaknuli na razmišljanje. Pazimo da im je sve to zabavno, a često u te zadatke uključujemo i njihove roditelje. Veseli nas što i roditelji i djeca jedva čekaju novi trening, novi zadatak, novi izazov – kaže Odžić i dodaje kako se nada da će ugroza završiti koncem travnja kako bi se svi ponovo okupili u dvorani već početkom svibnja.

Nastavi čitati

Sport

Prije više od 15 slavilo se 70 godina sportskog ponosa Buševca

Za Polet su tada igrali Željko Župetić, Ferenček, Gudiček, Mirenić, Prlić, Čunčić, Igor Rožić..

Objavljeno

on

Sad kad se priroda žestoko pobunila a voljeni Zagreb i mnogi drugi se tresu, ovim vračanjem u sportsku (nogometnu) prošlost želimo Vam barem malo skrenuti misli s okrutne zbilje. Drugačije ne znam ni ne mogu pomoći jer vodim rat s nakupljenim godinama a i s karcinomom ali mislima sam ipak uz one koji sada naviše pate i trpe ili nesebično rade na zbrinjavanju najugroženijih. Iz arhive nastojimo izdvojiti raznolikost i seliti se iz mjesta u mjesto našeg Turopolja, barem virtualno. Jer, OSTAJEM DOMA, a suprugu ne puštam bliže od nekoliko matara (šala mala, a malo i ozbiljno). Barem dok idući tjedan neću morati na Rebro na terapiju. A prije više od 15 godina bili smo u Buševcu. Dogodilo se to 18. prosinca 2004. Dan kasnije Sportske novosti su objavile sljedeće.

– Stanovnici Buševca, mjesta nedaleko Velike Gorice, smještenog uz samu prometnicu Zagreb-Sisak, imaju razloga biti ponosni. Sinoć se u buševečki Dom kulture natiskalo oko 300 članova, počasnih uzvanika, sportskih prijatelja i predstavnika mnogobrojnih organizacija da bi zajedno svečanom sjednicom proslavili 70. godišnjicu od osnutka sportskog društva Polet. Prikazan je 45-minutni film o sportskom društvu u kojem djeluje NK Polet, zapaženi član 4. hrvatske lige, odnosno Jedinstvene županijske lige. U šahovskom klubu djeluju šahistice koje se natječu u 1. hrvatskoj ligi, dok su šahisti drugoligaši. U sportskom društvu još je i konjički klub Buševec 2003. te informatički klub Info.
U filmu je spomenuto da je idejni začetnik kluba daleke 1934. godine (15. ožujka) bio lokalni učitelj Matija Mihatović.Klub je nazvan Seljak, a 1947. godine postaje Polet.Šahovska sekcija djeluje od 1962. godine a danas šahiste vodi Zlatko Rožić. Predsjednik čitavog društva je Nenad Črnko, koji se zahvalio prisutnima na podršci, posebno KUD-u “Ogranku seljačke sloge” iz Buševca, koji inače ima gostovanja po čitavoj Europi, Kanadi i Americi. Upravo to kulturno-umjetničko društvo izvanredno se ukomponiralo u sjednicu kao i gost Vladimir Kočiš Zec.
Među uzvanicima bili su Krešimir Hubak, dogradonačelnik grada Velike Gorice, Željko Mihalj, dopredsjednik Nogometnog saveza Zagrebačke županije, Vladimir Hrenković ispred Zajednice športskih udruga Velike Gorice, Josip Katulić tajnik Nogometnog središta Velike Gorice i mnogi drugi. Uoči samog početka svečane sjednice stigao je telegram NK Zagreba (klub prijatelj, tada još ugledni prvoligaš a 2001/2002 i prvak države) koji je pročitan i u kojem se predsjednik zagrebaša Dražen Medić ispričava za nedolazak.
Osim svečane sjednice priređena je i cjelodnevna izložba koja je također na goste ostavila izvanredan dojam. Stare fotografije, rekviziti, mreže, stare lopte, pokali, imena osnivača. Zaista impresivno kao i domjenak na kraju proslave velikog jubileja -objavile su tada Sportske novosti.

U tom vremenu počelo se razmišljati o pohodu na 3. HNL. Momčad je bila posložena vrhunski a izdvojili smo utakmicu odigrane u travnju 2004. kontra Dugog Sela u kojoj je Polet slavio 4:0. Igralo se na Zvrniku pred 200 gledatelja a sudio je odlično Jakovina (Zaprešić) dok su mu pomagali Špoljar (Bistra) i Novak (Zaprešić). Delegat je bio Bača iz Zaprešića. Za Polet zabili su Krešo Beloša-Fijan, Željko Župetć, Zvonimir Rožić i Igor Rožić. Za Polet su igrali: Domitrović-, Nosić 7,5, Gudiček 7,5, J. Rožić 7,5 (od 65. Pancirov-), Kr. Beloša-Fijan 7,5 (od 74. Z. Rožić 7,5), Ferenček 7,5, Župetić 8, Mirenić 7,5 (od 70. Lovrić-), Prlić 7,5 (od 56. Karlo Beloša-Fijan 7,5), Čunčić 7,5, I. Rožić 7,5. Trener: Nino Matković 8. Igrač utakmice bio je Željko Župetić.

Godine 2005. u kolovozu predsjednik Poleta Nenad Črnko najavio je pohod na 3. HNL. Sportske novosti su 8. kolovoza objavile Črnkov optimizam. “U prošloj sezoni bili smo doprvaci, a u novoj cilj je prvo mjesto i pokušaj pohoda na 3, HNL. Argumenti za optimizam su ostanak svih igrača iz prošle sezone osim Klakočera (Austrija), a pojačani smo petoricom novih. Došli su Dalibor Mazulović, Nikola Komšić (oba Radnik), Tomislav Sedmak (Zagreb), Tomislav Prekratić (Lučko) i Perica Živko (Velika Mlaka). Pregovaramo s još dvojicom. Prozivka je bila još 18. srpnja a već smo odigrali i test utakmice protiv Moslavine iz Kutina (1:2) i Vrbovca (2:0). Trenira se šest puta tjedno a težih napora pošteđen je samo lakše ozlijeđeni Nenad Bibić”-otkrio je tada Nenad Črno. Sve nakon toga je za gospodina Črnka uglavnom uzlazna putanja, do predsjednika uglednog prvoligaša HNK Gorice, člana IO HNS-a i još mnogo toga.

Nastavi čitati

Sport

Nakon ‘Legende turopoljskog nogometa’, ide leksikon!

Davor Štuban živa enciklopedija sporta u Turopolju

Objavljeno

on

Minulo je s vihorom već 20 ljeta, od kad se u Plavom salonu na Gradskom stadionu u Velikoj Gorici okupilo brojno i vrlo zanimljivo i birano društvo. Bilo je tu nogometnih legendi našeg Turopolja svih generacija, sportskih dužnosnika, predstavnika najvažnijih političkih struktura, predstavnika medija svih sorti, tamburaši. Dogodilo se to 25. veljače 2000. godine na promociji knjige Davora Štuban pod imenom “Legende Turopoljskog nogometa”. Davor je u to vrijeme bio tajnik Zajednice sportskih udruga Velike Gorice, dopisnik Sportskih novosti i urednik sportskih stranica u Glasniku Turopolja, glavnog urednika Aleksandra Božića Saše. Saša je bio i urednik “Legendi”. Jedan od nakladnika knjige bila je Zajednica sportskih udruga čiji je predsjednik u to vrijeme bio legendarni Vlado Stepanić, moglo bi se kazati, dugogodišnji “tata i mama” NK Udarnika a kasnije pomalo i NK Kurilovca (neka se ne uvrijede ostali zaslužni za procvat i prosperitet drugog kluba u Turopolju iza prvoligaša Gorice).


U knjizi je najprije obrađen Branko Peštaj Brane. Davor je uvodno napisao: “Poznavatelji nogometnih legendi odavno su ustvrdili: najbolji nogometaš Turopolja bio je Željko Plepelić, a najveća legenda turopoljskog nogometa Branko Peštaj”. Brane ljepši kompliment nije mogao dobiti. Kao najuspješniji, najpoznatiji i najcjenjeniji naveden je Stjepan Deverić Štef. Ukratko, igrao je i zabijao za Dinamo i Hajduk. Velemajstorski. Na trećem mjestu u knjizi je Mladen Župetić Keber. Radnik(ovac) i dinamovac. Tu je i Branko Godinić Jagoda (nadimak mu je složio legendarni zagrebaš Pero Močibob) iz Odre. Jagoda u tada sjajnom NK Zagrebu i kasnije Radniku. Nije se u Davorovoj knjizi moga zaobići ni plavokosi dečko iz Mraclina Vjekoslav Kovačić Kova, dinamovac po dresu i srcu. Logično, Kova je bio i ostao vezan i za NK Mraclin.

Na 37. stranici “Legendi” je Željko Plepelić Beli. Davor je napisao: “potezi koji se pamti”. Čarobnjak i golgeter prije Messija. Ovo vrijedi za mnoge koji su ga dobro poznavali i cijenili. Stroj za golove bio je i Nikola Cvetnić Đekson iz Mraclina. Isto vrijedi i za “mister gol” Josipa Ledera Kvaku. Ivan Graber Bojs imao je drugačije radno mjesto spram Kvake. Otraga neprelazan ali po potrebi nakon prekida i naprijed u nebeskom skoku.

Što kazati o Stjepanu Mesariću Čapi? Nema ga više među nama a kao da je predosjećao autor knjige prerani odlazak napisavši ispod imena i prezimena “legenda koja traje”. I traje kod nas starijih koji još nekako trajemo. Vlado Mihalj Škija je čudo iz Velike Mlake, i centarfor i centarhalf! Autor knjige je zaista pažljivo birao i nije nigdje pogriješio pa ni kad je za Vladu Mirenića naveo “stup obrane”. A što je Željko Košković Kole? Veliki zaljubljenik u Radnik, strijelac s desnog boka, neustrašiv kao igrač i kasnije trener. Maratonac s dušom je Vlado Benšak Beni. Zašto danas u Turopolju nema takvi igrači? Štuban je za Vladu Lutera napisao “golgeter s osjećajem”, a autor Davor je ekspert za nogomet i svaka mu je na mjestu.

Među legendama je i Silvo Kranjac Šime, beskompromisni Dalmatinac u Turopolju. Sjajan čovjek i uvijek gospodin. Ivica Mikulčić Mika je za svoju generaciju nekako bio intelektualac, odličan nogometaš i kasnije takav prvoligaški sudac. Za Željka Radočaja Spidera autor “Legendi” je naveo: posljednji romantičar. Iz Kurilovca. Među odabranima je u knjizi i Josip Jančić Babriga, libero i šef obrane, te Ivan Kučiš Blohin, Juraj Radočaj Leks, Željo Mrakovčić Čefok golman iz Vukovina, Stjepan Rogina Das, Zlatko Čunčić Čelik, Josip Palorec Rolek i Josip Rožić Skela. U skici za portret spomenuti su Željko Domitrović Beli, Krešimir Marušić Keko, Dubravko Hrkovac Hrki i Branko Sambolić Samba. I na kraju, minulih 20 ljeta Davor Štuban i suradnici nisu mirovali. U finišu je nova knjiga, bolje reći leksikon. Obrađeno je, koliko znamo, blizu tisuću sportaša našeg podneblja! Da se nije dogodilo ovo što nam se dogodilo, prezentacija je trebala biti oko Uskrsa. Ovako, to će se vjerojatno prolongirati za neka ljepša vremena.

Nastavi čitati

Reporter 391 - 12.03.2020.

Facebook

Izdvojeno