Sport

Legenda o Dedi: ‘Njegova kuća bila je i naša, a rezultat je pisao na – novčanice’

Prije točno 15 godina, 23. siječnja 2005., središnji Dnevnik HRT-a donio je vijest kako je preminuo Antun Azenić, legendarni Deda, čovjek koji je doveo vrhunsku žensku odbojku u Veliku Goricu. Trenutaka s velikanom goričkom sporta sjećaju se njegove igračice…

Objavljeno

prije 6 godina

23. siječnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

“Iz Velike Gorice stiže jedna tužna vijest. U 69. godini preminuo je Antun Azenić…”

Tim je riječima, tog 23. siječnja 2005. godine, započela vijest u središnjem Dnevniku HRT-a. Šokantna vijest, u tom trenutku gotovo nestvarna s obzirom na to koliko je života bilo u tom čovjeku, ali način na koji je vijest stigla govorila je o tome koliko je bio velik, važan, uspješan. Da, bio je čovjek koji je iza sebe ostavio djela dovoljno vrijedna da središnji dnevnik nacionalne televizije donese vijest o njegovu odlasku!

– Za početak, mislim da se Dedi nikako nije išlo s ovog svijeta… Sve nas je baš šokirala ta vijest – sjeća se danas, punih 15 godina poslije, Diana Breko, djevojka koja je s prezimenom Reščić bila dio prve i najbolje generacije Azene.

– U to vrijeme nisam više bila u Azeni, taman te sezone otišla sam u Mladost, ali naravno da je njegova smrt potresla sve nas koji smo praktički odrastali uz njega, u dvorani, u njegovoj kući… – dodaje Diana.

Katarina i Diana s Ivicom Hrženjakom, predsjenikom HOS-a Antom Bakovićem i zamjenikom gradonačelnika Ervinom Kolarcem

Azena, u to vrijeme finalist domaćeg prvenstva i kupa, klub koji je nekoliko godina zaredom predstavljao Veliku Goricu u europskim natjecanjima, pod njegovim je vodstvom bio obiteljski klub u puno smislu te sintagme.

– Sve mi smo s tim čovjekom, s cijelom njegovom obitelji, praktički odrasli. Nismo samo počeli igrati odbojku, naučile prve odbojkaške korake, nego smo zaista svi živjeli zajedno. Onako kako su ga njegove unuke zvale Deda, tako je i svima nama bio Deda. Nekako smo si sve mi uzele za pravo da ih prisvajamo, a utoliko je i šok nakon njegove smrti bio veći – priča Katarina Ćosić, u igračko vrijeme s prezimenom Brnada, koja je relativno brzo završila s aktivnim igranjem.

Međutim, ostala je u obitelji.

– To je jedan od detalja koji je opisivao Dedu. Sve mi koje smo prestajale igrati ostajale smo u klubu kao treneri, pa sam tako i ja u trenutku njegove smrti bila zaposlena u klubu – kaže Katarina pa nastavlja:

– On je svoju veliku obitelj proširio na sve nas. Njihova obiteljska kuća svima je nama uvijek imala otvorena vrata, kao da je naša. Kad bi bilo koja od nas prolazila ulicom, uvijek smo mogle svratiti, pozdraviti, javiti se… Ma baš kao da prolaziš pokraj kuće svoje bake. I ne samo mi igračice, nego i naši roditelji. Uostalom, prije odlaska na utakmice nismo se skupljali ispred dvorane, nego isključivo ispred Dedine i Bakine kuće. Uvijek bi Deda pripremio ključeve od kombija, prometnu i obavezno novce da se cure počaste sokom, ručkom… Nikad nismo otišle ni do Zagreba, a da nismo negdje sjeli svi zajedno i popili sok. To je bilo to zajedništo, zato je sve to tako i izgledalo.

Deda i Baka bili su nerazdvojni, na svakom treningu Azene zajedno su sjedili sa strane i pažljivo pratili svaki korak

Deda je vodio ozbiljnu i uspješnu tvrtku, koju danas vodi njegova unuka Senna, a prihod koji je dolazio velikim je dijelom završavao u odbojci. Međutim, nije novac u svemu tome bio ključan, puno više se pamti energija i strast koju je Antun Azenić donosio u cijelu tu priču.

– Bio je na svakom, ali baš svakom treningu. Ne zato da bi nešto kontrolirao, nego je njemu bilo normalno doći na trening. Jednako kao i nama igračicama. Znao je da je trening tad i tad, spremio bi se, došao, sjeo sa strane i gledao trening sat i pol. Baka je, naravno, išla s njim u paketu – pamti Diana Breko, jednako kao što pamti i sve one karakteristike koje su činile Dedin lik i djelo.

Iskustva koja pamti jedan novinar kažu da je bio odrješit, odlučan, često i tvrdoglav, svojeglav, ali ludo uporan.

– Je, bio je baš poseban. Nije puno pričao, ali znalo se što on očekuje i želi i bez puno riječi. Davao je sebe za odbojku, za klub, za sve nas, a karakteriziralo ga je to što nije, rekla bih, trpio čak ni savjete, a kamoli išta ozbiljnije od toga. Pamtim da se puno puta znalo dogoditi da se usred treninga posvađa s našim trenerom Bracom Jankovićem. Budući da je on bio isti tip karaktera kao Deda, Braco bi momentalno pokupio stvari i otišao iz dvorane. A onda bi se, nakon nekog vremena, kod Dede smirile strasti i svaki put bi pronašli rješenje za dobrobit kluba. I Braco bi se vratio – prepričava Diana.

Anegdota je, kažu cure, “mali milijun”, život uz Dedu bio je sve prije nego dosadan i jednoličan.

– Baš smo se nekidan sjetile kako bi, kad je bila utakmica, uvijek zapisivao rezultat. I kad bi se dogodilo da slučajno nema kod sebe komad papira, iz džepa bi lijepo izvadio novčanicu i na nju zapisao rezultate po setovima! Koje novčanice? Ma sitno, deset kuna… – nasmijala se Diana.

Dobro, neka sjećanja kažu da su apoeni znali biti i kudikamo veći, ali zapravo i nije ključno, poanta je jasna bez obzira na broj nula. Bila je to luda strast koja nije imala granice.

– Uh, tolike smo godine prošli zajedno, u našem zelenom kombiju. Pamtim ta neka prva putovanja, kao recimo ono kad smo išli u Dubrovnik, pa ono legendarnona turnir u Barcelonu… Dobro, tad nismo išli sa zelenim kombijem, nego autobusom, ali trajalo je i trajalo i trajalo. Vozili smo se valjda 30 sati – prisjeća se Katarina, a tu se ubacuje i Diana:

– Ma dobro što smo se mi vozili toliko, ali i Deda i Baka su se vozili s nama! Mislim da je ukupno trajalo 34 sata…

Godinama je ženska odbojka bila glavni hit u gradu, teško je i nabrojati utakmice na kojima su tribine u “bakariću” bile pune. Teško je zaboraviti Svena Ušića, koji je neumorno vodio navijanje, u vremenu su ostale zamrznute i slike Dede i Bake, na svojim mjestima, kako fokusirano prate svaki poen, kako jedan sportski vizionar gradi jedini klub koji je u to vrijeme dovodio prvu ligu u naš grad.

A onda je, tog tužnog 23. siječnja 2005., sve stalo. Dobro, trajala je Azena na sličnoj razini još neko kratko vrijeme, a onda je i definitivno krenuo put prema dolje. Bez Dedinog novca, ali prije svega bez njegove snage i energije, nije išlo.

– Kad imate takvog čovjeka, koji je posvetio svoj život sportu, odnosno goričkoj odbojci, naravno da u takvom trenutku pomisliš: ‘O Bože, tko će sad to moći nastaviti…’ I zapravo je bilo za neminovno očekivati da će stvari otići ovim smjerom ako se ne ukaže netko tko može nastaviti voditi klub na barem sličan način. A nije se ukazao nitko – kazala je Diana.

– Kao i u svakoj organizaciji, pa tako i sportskom kolektivu, kad takav vođa ode, teško je pronaći pravu zamjenu. Cijela obitelj bila je u šoku, pogotovo zato što je Deda uvijek brinuo o svemu, sve konce držao u svojim rukama, i u firmi, i u klubu, i u obitelji. Nažalost, od strane Grada u tom trenutku nije bilo reakcije, nije bilo čovjeka koji bi mogao preuzeti klub i nastaviti istim kolosjekom. I u godinama koje su slijedile Azena je završila tamo gdje je završila… – dodala je Katarina.

Razišle su se nekako i djevojke koje je okupio u dvorani OŠ Eugena Kumičića kao djevojčice, igračice koje su ispisivale povijest goričkog sporta, no danas su cure opet zajedno. Okupio ih je projekt HOK Gorice, kluba koji su pokrenule prije šest godina, koji je uoči početka ove sezone spojen s onim što je ostalo od Dedine Azene.

I upravo to društvo, cure kojima zacakle oči kad krene priča o slavnim Azeninim danima, pokrenule Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji je u nedjelju odigran četvrtu godinu zaredom.

– Turnir je bio super. Krenuli smo s malom odbojkom, s djevojčicama, a sad su to kadetkinje, koje igraju i seniorsku odbojku. Bilo je osam ekipa, ove godine došle su i cure iz Novog Mesta, a i uzvanika je sve više svake godine. Ljudi svojim dolaskom pokazuju da ono što radimo ima smisla, da daje nadu i da svi skupa možemo biti ponosni – kaže Diana.

Posebno je sve okupljene razveselilo što se u dvorani pojavila i Baka. Dedina životna suputnica danas je u kolicima, teškog zdravstvenog stanja, ali ovo nije propustila.

– Baka je u poznim godinama, bori se s bolešću, ali na momente prepoznaje i sve nas, i dvoranu… Zahvalila bih obitelji što su je doveli, prije svega Svenu Ušiću, koji se brinuo o njoj. Ipak sve mi, kad pogledamo Baku, vidimo svoje djetinjstvo, cijelu Azeninu priču, taj naš životni i sportski put. Jako nam je puno značila, to su emocije koje je jako teško opisati – govori Katarina dok glas počinje drhtati.

Djevojke iz nekadašnje Azene okupile su se oko Bake, koju je Sven Ušić doveo u dvoranu

Bilo je suznih očiju u dvorani koliko god hoćeš, jer osim Dede, sjetili su se okupljeni i njegove kćeri Snježane. Ni ona više nije među nama, pridružila se ocu s one strane oblaka…

– Da nije bilo Snježane, ne bi bilo ni Azene. Deda je klub i pokrenuo zbog nje. Taman je završila igračku karijeru i bila je s nama od početka, od kad smo bile djevojčice u trećem i četvrtom razredu. Kad smo došle do seniorki, ona je uskočila. Mi smo govorili da smo njezini pačići, okupila nas je i davala nam sigurnost na terenu, uvijek bila tu za svaku od nas izvan terena… Ako su Deda i Baka bili naši deda i baka, onda možemo reći da nam je ona bila mama – zaključila je ovu emotivnu priču Diana Reščić.

Cure su danas na čelu HOK Gorice, projekta koji želi završiti tamo gdje je Azena nekad bila.

– Radimo, trudimo se i nadamo se da će u godinama pred nama to biti moguće. Trebat će nam i pomoć Grada, nadamo se i sponzora, ali vjerujemo da ćemo opet dovesti prvoligašku žensku odbojku u naš grad, baš kao Deda nekad – poručile su djevojke u glas.

CityLIGHTS

FOTO Izbor najboljih u sportu Grada Velike Gorice za 2025. godinu

Objavljeno

prije 20 sati

24. siječnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Izbor najboljih u sportu Grada Velike Gorice za 2025. godinu održan je jučer (petak, 24.01.2026., početak u 18 sati) pred ispunjenom Dvoranom Gorica Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici. Bila je to istinska sportska manifestacija Grada koji se može pohvaliti sa 55 sportskih udruga i preko 7.000 sportaša i sportašica, a više od polovice su mlađi od 18 godina.