Sport
Legenda o Dedi: ‘Njegova kuća bila je i naša, a rezultat je pisao na – novčanice’
Prije točno 15 godina, 23. siječnja 2005., središnji Dnevnik HRT-a donio je vijest kako je preminuo Antun Azenić, legendarni Deda, čovjek koji je doveo vrhunsku žensku odbojku u Veliku Goricu. Trenutaka s velikanom goričkom sporta sjećaju se njegove igračice…
“Iz Velike Gorice stiže jedna tužna vijest. U 69. godini preminuo je Antun Azenić…”
Tim je riječima, tog 23. siječnja 2005. godine, započela vijest u središnjem Dnevniku HRT-a. Šokantna vijest, u tom trenutku gotovo nestvarna s obzirom na to koliko je života bilo u tom čovjeku, ali način na koji je vijest stigla govorila je o tome koliko je bio velik, važan, uspješan. Da, bio je čovjek koji je iza sebe ostavio djela dovoljno vrijedna da središnji dnevnik nacionalne televizije donese vijest o njegovu odlasku!
– Za početak, mislim da se Dedi nikako nije išlo s ovog svijeta… Sve nas je baš šokirala ta vijest – sjeća se danas, punih 15 godina poslije, Diana Breko, djevojka koja je s prezimenom Reščić bila dio prve i najbolje generacije Azene.
– U to vrijeme nisam više bila u Azeni, taman te sezone otišla sam u Mladost, ali naravno da je njegova smrt potresla sve nas koji smo praktički odrastali uz njega, u dvorani, u njegovoj kući… – dodaje Diana.
Katarina i Diana s Ivicom Hrženjakom, predsjenikom HOS-a Antom Bakovićem i zamjenikom gradonačelnika Ervinom Kolarcem
Azena, u to vrijeme finalist domaćeg prvenstva i kupa, klub koji je nekoliko godina zaredom predstavljao Veliku Goricu u europskim natjecanjima, pod njegovim je vodstvom bio obiteljski klub u puno smislu te sintagme.
– Sve mi smo s tim čovjekom, s cijelom njegovom obitelji, praktički odrasli. Nismo samo počeli igrati odbojku, naučile prve odbojkaške korake, nego smo zaista svi živjeli zajedno. Onako kako su ga njegove unuke zvale Deda, tako je i svima nama bio Deda. Nekako smo si sve mi uzele za pravo da ih prisvajamo, a utoliko je i šok nakon njegove smrti bio veći – priča Katarina Ćosić, u igračko vrijeme s prezimenom Brnada, koja je relativno brzo završila s aktivnim igranjem.
Međutim, ostala je u obitelji.
– To je jedan od detalja koji je opisivao Dedu. Sve mi koje smo prestajale igrati ostajale smo u klubu kao treneri, pa sam tako i ja u trenutku njegove smrti bila zaposlena u klubu – kaže Katarina pa nastavlja:
– On je svoju veliku obitelj proširio na sve nas. Njihova obiteljska kuća svima je nama uvijek imala otvorena vrata, kao da je naša. Kad bi bilo koja od nas prolazila ulicom, uvijek smo mogle svratiti, pozdraviti, javiti se… Ma baš kao da prolaziš pokraj kuće svoje bake. I ne samo mi igračice, nego i naši roditelji. Uostalom, prije odlaska na utakmice nismo se skupljali ispred dvorane, nego isključivo ispred Dedine i Bakine kuće. Uvijek bi Deda pripremio ključeve od kombija, prometnu i obavezno novce da se cure počaste sokom, ručkom… Nikad nismo otišle ni do Zagreba, a da nismo negdje sjeli svi zajedno i popili sok. To je bilo to zajedništo, zato je sve to tako i izgledalo.
Deda i Baka bili su nerazdvojni, na svakom treningu Azene zajedno su sjedili sa strane i pažljivo pratili svaki korak
Deda je vodio ozbiljnu i uspješnu tvrtku, koju danas vodi njegova unuka Senna, a prihod koji je dolazio velikim je dijelom završavao u odbojci. Međutim, nije novac u svemu tome bio ključan, puno više se pamti energija i strast koju je Antun Azenić donosio u cijelu tu priču.
– Bio je na svakom, ali baš svakom treningu. Ne zato da bi nešto kontrolirao, nego je njemu bilo normalno doći na trening. Jednako kao i nama igračicama. Znao je da je trening tad i tad, spremio bi se, došao, sjeo sa strane i gledao trening sat i pol. Baka je, naravno, išla s njim u paketu – pamti Diana Breko, jednako kao što pamti i sve one karakteristike koje su činile Dedin lik i djelo.
Iskustva koja pamti jedan novinar kažu da je bio odrješit, odlučan, često i tvrdoglav, svojeglav, ali ludo uporan.
– Je, bio je baš poseban. Nije puno pričao, ali znalo se što on očekuje i želi i bez puno riječi. Davao je sebe za odbojku, za klub, za sve nas, a karakteriziralo ga je to što nije, rekla bih, trpio čak ni savjete, a kamoli išta ozbiljnije od toga. Pamtim da se puno puta znalo dogoditi da se usred treninga posvađa s našim trenerom Bracom Jankovićem. Budući da je on bio isti tip karaktera kao Deda, Braco bi momentalno pokupio stvari i otišao iz dvorane. A onda bi se, nakon nekog vremena, kod Dede smirile strasti i svaki put bi pronašli rješenje za dobrobit kluba. I Braco bi se vratio – prepričava Diana.
Anegdota je, kažu cure, “mali milijun”, život uz Dedu bio je sve prije nego dosadan i jednoličan.
– Baš smo se nekidan sjetile kako bi, kad je bila utakmica, uvijek zapisivao rezultat. I kad bi se dogodilo da slučajno nema kod sebe komad papira, iz džepa bi lijepo izvadio novčanicu i na nju zapisao rezultate po setovima! Koje novčanice? Ma sitno, deset kuna… – nasmijala se Diana.
Dobro, neka sjećanja kažu da su apoeni znali biti i kudikamo veći, ali zapravo i nije ključno, poanta je jasna bez obzira na broj nula. Bila je to luda strast koja nije imala granice.
– Uh, tolike smo godine prošli zajedno, u našem zelenom kombiju. Pamtim ta neka prva putovanja, kao recimo ono kad smo išli u Dubrovnik, pa ono legendarnona turnir u Barcelonu… Dobro, tad nismo išli sa zelenim kombijem, nego autobusom, ali trajalo je i trajalo i trajalo. Vozili smo se valjda 30 sati – prisjeća se Katarina, a tu se ubacuje i Diana:
– Ma dobro što smo se mi vozili toliko, ali i Deda i Baka su se vozili s nama! Mislim da je ukupno trajalo 34 sata…
Godinama je ženska odbojka bila glavni hit u gradu, teško je i nabrojati utakmice na kojima su tribine u “bakariću” bile pune. Teško je zaboraviti Svena Ušića, koji je neumorno vodio navijanje, u vremenu su ostale zamrznute i slike Dede i Bake, na svojim mjestima, kako fokusirano prate svaki poen, kako jedan sportski vizionar gradi jedini klub koji je u to vrijeme dovodio prvu ligu u naš grad.
A onda je, tog tužnog 23. siječnja 2005., sve stalo. Dobro, trajala je Azena na sličnoj razini još neko kratko vrijeme, a onda je i definitivno krenuo put prema dolje. Bez Dedinog novca, ali prije svega bez njegove snage i energije, nije išlo.
– Kad imate takvog čovjeka, koji je posvetio svoj život sportu, odnosno goričkoj odbojci, naravno da u takvom trenutku pomisliš: ‘O Bože, tko će sad to moći nastaviti…’ I zapravo je bilo za neminovno očekivati da će stvari otići ovim smjerom ako se ne ukaže netko tko može nastaviti voditi klub na barem sličan način. A nije se ukazao nitko – kazala je Diana.
– Kao i u svakoj organizaciji, pa tako i sportskom kolektivu, kad takav vođa ode, teško je pronaći pravu zamjenu. Cijela obitelj bila je u šoku, pogotovo zato što je Deda uvijek brinuo o svemu, sve konce držao u svojim rukama, i u firmi, i u klubu, i u obitelji. Nažalost, od strane Grada u tom trenutku nije bilo reakcije, nije bilo čovjeka koji bi mogao preuzeti klub i nastaviti istim kolosjekom. I u godinama koje su slijedile Azena je završila tamo gdje je završila… – dodala je Katarina.
Razišle su se nekako i djevojke koje je okupio u dvorani OŠ Eugena Kumičića kao djevojčice, igračice koje su ispisivale povijest goričkog sporta, no danas su cure opet zajedno. Okupio ih je projekt HOK Gorice, kluba koji su pokrenule prije šest godina, koji je uoči početka ove sezone spojen s onim što je ostalo od Dedine Azene.
I upravo to društvo, cure kojima zacakle oči kad krene priča o slavnim Azeninim danima, pokrenule Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji je u nedjelju odigran četvrtu godinu zaredom.
– Turnir je bio super. Krenuli smo s malom odbojkom, s djevojčicama, a sad su to kadetkinje, koje igraju i seniorsku odbojku. Bilo je osam ekipa, ove godine došle su i cure iz Novog Mesta, a i uzvanika je sve više svake godine. Ljudi svojim dolaskom pokazuju da ono što radimo ima smisla, da daje nadu i da svi skupa možemo biti ponosni – kaže Diana.
Posebno je sve okupljene razveselilo što se u dvorani pojavila i Baka. Dedina životna suputnica danas je u kolicima, teškog zdravstvenog stanja, ali ovo nije propustila.
– Baka je u poznim godinama, bori se s bolešću, ali na momente prepoznaje i sve nas, i dvoranu… Zahvalila bih obitelji što su je doveli, prije svega Svenu Ušiću, koji se brinuo o njoj. Ipak sve mi, kad pogledamo Baku, vidimo svoje djetinjstvo, cijelu Azeninu priču, taj naš životni i sportski put. Jako nam je puno značila, to su emocije koje je jako teško opisati – govori Katarina dok glas počinje drhtati.
Djevojke iz nekadašnje Azene okupile su se oko Bake, koju je Sven Ušić doveo u dvoranu
Bilo je suznih očiju u dvorani koliko god hoćeš, jer osim Dede, sjetili su se okupljeni i njegove kćeri Snježane. Ni ona više nije među nama, pridružila se ocu s one strane oblaka…
– Da nije bilo Snježane, ne bi bilo ni Azene. Deda je klub i pokrenuo zbog nje. Taman je završila igračku karijeru i bila je s nama od početka, od kad smo bile djevojčice u trećem i četvrtom razredu. Kad smo došle do seniorki, ona je uskočila. Mi smo govorili da smo njezini pačići, okupila nas je i davala nam sigurnost na terenu, uvijek bila tu za svaku od nas izvan terena… Ako su Deda i Baka bili naši deda i baka, onda možemo reći da nam je ona bila mama – zaključila je ovu emotivnu priču Diana Reščić.
Cure su danas na čelu HOK Gorice, projekta koji želi završiti tamo gdje je Azena nekad bila.
– Radimo, trudimo se i nadamo se da će u godinama pred nama to biti moguće. Trebat će nam i pomoć Grada, nadamo se i sponzora, ali vjerujemo da ćemo opet dovesti prvoligašku žensku odbojku u naš grad, baš kao Deda nekad – poručile su djevojke u glas.
Sport
Ispod bora poželjeli – bolje proljeće! ‘Vratit ćemo Mraclin tamo gdje pripada’
Nogometaši Mraclina završili su prvu polovicu sezone u 4. NL Središte Zagreb B na desetome mjestu, sa skromnih 16 bodova. Razloge, uzorke i povode analiziraju trener Saša Sabljak i igrač Jurica Brdek…
Na trećoj razini famozne piramide turopoljskog nogometa, posljednjoj izvan svijeta županijskog nogometa, smjestio se NK Mraclin. Odmor traje već gotovo mjesec dana, odradili su Mraclinci i svoj advent, blagdani su pred vratima, ali nema dana da ekipa iz Mraclina ne razmišlja o nogometu. Prezidente Iličić i direktor Cvetnić na čelu su te ekipe koja će valjda i tijekom božićnog ručka razmišljati kako na proljeće popraviti jesen…
Mraclin je, naime, nakon prve polovice sezone na desetome mjestu u 4. NL, petom rangu natjecanja, a to su razine koje nikoga ne čine sretnim i zadovoljnim. U Mraclinu su posljednjih godina naviknuti na borbe za vrh, a sad si odjedanput na samo 16 jesenskih bodova, u donjoj polovici tablice.
– I u višim rangovima, u klubovima na višem nivou, nakon nekoliko uspješnih sezona u nizu dolazi do jedne slabije, a samim time i do potrebe da se momčad malo osvježi, promijeni. To se Mraclinu dogodilo ove sezone – nudi svoju dijagnozu trener Saša Sabljak.
U sezonu je Mraclin, nakon odlaska Marka Biljana u ŽNK Goricu, ušao s Milanom Marinićem u ulozi trenera, no to nije potrajalo. Vrlo brzo aktiviran je Sale, legenda turopoljskog nogometa, igrač s ozbiljnom karijerom i trener s ozbiljnim iskustvom rada u stožeru Gorice, ali i suradnje s Krunom Rendulićem u više klubova. Čekajući novi poziv šefa Krune, prihvatio je poziv iz Mraclina.
– Ja sam momčad preuzeo u trećem kolu i odmah u prvoj utakmici, koju sam vodio bez ijednog odrađenog treninga, bili smo puno bolji, a izgubili smo 1-0 iz njihovog jedinog udarca na gol. Nakon toga smo morali u Ivanić, kod momčadi slaganu za viši rang, i stvarno smo bili loši. Nismo se ni okrenuli, a već smo gubili 4-0. Na kraju je završilo 5-1 i to je jedna od dvije utakmice, uz onu u Vrbovcu, u kojima nisam bio do kraja zadovoljan pristupom – vrti film polusezone za nama trener Sabljak.
– U svim ostalim utakmicama, pa tako i u onima koje smo odigrali neriješeno, bili smo dominantni. Iz ovih ili onih razloga rezultat nije išao do kraja na našu stranu, ali barem imamo te četiri pobjede, bodove koje su dečki itekako zaslužili. Gledajući na cijelu polusezonu, iz perspektive čovjeka koji nije tu od početka, koji nije odradio pripreme, mogu reći da ima i objektivnih i subjektivnih objašnjenja za ovakav rezultat. A to su stvari koje bi bile problem i više rangiranim klubovima…
Nasmijat će se Sale na konstataciju da zvuči kao da ima više alibija nego bodova, ali ova priča zaista drži vodu.
– U sezonu smo ušli s petoricom igrača koji su se vraćali iz ozljede, uključujući i ključne igrače poput Brdeka i Hajduka. Zigi je, primjerice, u nedostatku drugih rješenja igrao praktički sve utakmice, a vraćali su se malo po malo i Rakas, Godinić… U objektivne razloge spada i to što je nama tijekom ove polusezone od nogometa odustalo pet igrača! Iz ovih ili onih razloga, da sad ne idemo u svaki pojedinačni slučaj… I mi tu sa 24 padamo na 19 igrača, još nam se ozljedi i Sudar, pa smo ostali na 18 igrača, koliko ih stane u zapisnik. A nekom od njih uvijek se nešto dogodi; kartoni, ozljede, bolesti, posao… Zezali smo se i da bi trebalo mene registrirati, ali ja sam definitivno završio. Ima tu igrača s kvalitetom, i starijih i mlađih, vjerujem da će svi zajedno napredovati i vratiti klub tamo gdje mu je mjesto, puno bliže vrhu – govori Sabljak.
Recept je, dakle, jednostavan: Mraclin treba dovesti nekoliko igrača, popuniti se brojčano, ali i tražiti dodatnu kvalitetu! U prijevodu, ipak nije to baš jednostavno…
– Amaterskim klubovima veliki je izazov vođenje i organizacija kluba. Sve su to volonteri koje troše svoje vrijeme bez bilo kakve naknade, a za klub se daju, pronalaze novac za njegovo funkcioniranje… Međutim, samo u našoj ligi ima puno klubova koji su financijski dosta moćniji od nas i jako je teško u tim okolnostima privući igrača koji bi nam bio pojačanje. Mraclin je proteklih godina jako dobro trošio te svoje resurse, jako je dobro vođen, a i sad su bili spremni reagirati. Direktor Cvetnić i predsjednik Iličić već su pred kraj jesenskog prijelaznog roka željeli dovesti neke igrače, ali jednostavno nisu uspjeli. Evo, primjerice, jedan mlađi igrač nam je rekao da je to što su mu nudili iz Mraclina imao u kadetima… Definitivno nije lako, ali pokušat ćemo se svakako pojačati i ekipirati – kaže Sale.
Potrebe za osvježenjem kadra i popunjavanjem svlačionice itekako je svjestan i Jurica Brdek, ponajbolji igrač Mraclina u posljednjih sezona.
– Mi moramo biti svjesni da Mraclin kao klub nije navikao na ovakve rezultate. Naravno, ovakve sezone događaju se i u boljim klubovima i višim ligama, a u neku ruku bih rekao da je i dobro što se dogodilo u ovom trenutku. Normalo je da nakon četiri-pet godina borbe za vrh dođe do pada i to je uvijek prilika da se klub malo resetira. I da svi mi igrači shvatimo da se za nešto više moramo 100 posto posvetiti nogometu – kaže Brdek i vraća se nekoliko mjeseci unatrag:
– Na pripremama je dolaznost bila katastrofalna, a ispalo je da sam zbog operacije tadašnjeg trenera Marinića tjedan dana ja vodio pripreme. Nogomet takve stvari ne prašta, a posljedice gledamo cijelu ovu polusezonu. Moramo se svi zajedno resetirati i dogovoriti želimo li vratiti Mraclin na razine na kojima je bio. Siguran sam da moji suigrači to žele, da nitko više ne želi razmišljati o bilo kakvoj borbi za ostanak.
Liga je, kaže, svake godine sve bolja, ali dobar je i Mraclin. Uz male korekcije i dobre pripreme, imaju na Grabi razloga biti optimisti.
– Sve su to karakterni dečki i dobri igrači. Ima tu jako puno kvalitete, što su ti igrači i pokazivali zadnjih par godina. Momčad se nije puno mijenjala u tom razdoblju, dolazili bi jedan ili dva igrača, a ja vjerujem da ćemo se vrlo brzo na to i vratiti. Kad prođemo pripreme s trenerom Sabljakom, sve će krenuti na bolje. Ovaj klub je to zaslužio, jer… Neće se naljutiti moj prijatelj Mario Makarun iz Samobora, ali bolje ljude i bolju organizaciju od ove u Mraclinu nisam vidio na ovoj razini. Primjer su kako se vodi klub i mnogima iz puno viših liga – zaključio je Brdek.
Pripreme će krenuti krajem siječnja, prvenstvo krajem veljače, pa za početak treba “odraditi” Božić. Nema dvojbe da će pod borom mnogi iz Mraclina poželjeti proljeće bolje nego što je bila jesen, a vjerujemo da ćemo vrlo brzo vidjeti i rezultate djelovanja ekipe iz kluba. I da će početi “kapati” prva pojačanja…
Sport
Odigran rekreativni 7. Gorica super kup u stolnom tenisu u organizaciji HSTK Velika Gorica, Barabe najbolje
Hrvatski stolnoteniski klub Velika Gorica organizirao je prošlog vikenda sedmo izdanje rekreativnog Gorica super kupa u stolnom tenisu. Natjecanja su bila pojedinačno i u parovima. Prema riječima Marka Habijanca, koji je alfa & omega HSTK Velika Gorica, turnir je ponudio odličan tenis, uz velika iznenađenja od nadigravanja u grupama pa sve do finalnih sučeljavanja.
Iznenađujući prolaz u grupama izborili su Marin Vidić, Darko Habijanec, Goran Vrhovec, Saša Marković i Miroslav Fijan. Nakon grupa igralo se na ispadanje. Favorit za konačnu pobjedu bio je Marko Vračan, ali je od njega u finalu bio bolji Ivica Baraba.
Velika Gorica, 20.12.2025. Rekreativni 7. Gorica super kup u stolnom tenisu. Foto: HSTK VG
Parovi su dodatno oduševili, a najugodnije je iznenadio par Iris Jakić – Ante Jakić koji su se plasirali u finale. Pobijedio je par Ivica Baraba – Dario Ožvald. Ovaj par je u polufinalu bio bolji od uigranog para Mislav Stipetić – Đuro Čiž, nakon što su spasili meč loptu.
Velika Gorica, 20.12.2025. Rekreativni 7. Gorica super kup u stolnom tenisu. Foto: HSTK VG
Najmlađi članovi kluba (godište 2010. i mlađi) su s uživanjem odigrali turnir igrajući paralelno sa starijim natjecateljima.
Velika Gorica, 20.12.2025. Rekreativni 7. Gorica super kup u stolnom tenisu. Foto: HSTK VG
REZULTATI (subota, 20.12.2025.) Pojedinačno: 1. Ivica Baraba, 2. Marko Vračan, 3. Filip Ladiš, 4. Zvonko Milković. Parovi: 1. Ivica Baraba – Dario Ožvald, 2. Iris Jakić – Ante Jakić, 3. Zvonko Milković – Josip Petrović, 3. Mislav Stipetić – Đuro Čiž. Najmlađi: 1. David Baraba, 2. Petar Knežević, 3. Andrija Haraminčić, 3. Lukas Zaba.
Galerija fotografija
Sport
Tržnica nogu ima nove cijene: Pršir predvodi Goricu, neki rasli, neki padali…
Specijalizirana nogometna stranica Transfermarkt ažurirala je vrijednosti igrača u HNL-u, u kojoj je najveći skok napravio napadač Lokomotive Aleks Stojaković. Što se tiče Gorice, promjena na vrhu nema, ali promjena ima…
U nedjelju je završila 2025. godina u SuperSport HNL-u, kao završni čin poslužio je poraz Gorice na Rujevici (1-0), a od tog trenutka postalo je kristalno jasno tko je gdje po pitanju klubova u HNL-u. Dinamo prvi, Hajduk drugi, a naša Gorica na sedmome mjestu, na pet bodova ispred posljednjeg Osijeka…
Dan poslije, kao poseban dodatak, stigle su i pojedinačne procjene učinjenog u prvoj polovici sezone u HNL-u. Naime, čuveni Transfermarkt, najmjerodavniji dostupan izvor po pitanju vrijednosti igrača na tržištu, objavio je nove cifre. One stare su ažurirane, u nekim slučajevima uvećane, u nekim drugim umanjene, a gledajući HNL u cjelini, odskočio je jedan igrač – Lokomotive!
Aleks Stojaković, slovenski napadač iz redova Lokosa, “skočio” je za ogromnih 620 posto, jer dosadašnja vrijednost bila mu je 125.000 €, a nakon ažuriranja je došao na 900.000 €.
Ogroman iskorak napravio je i mladi branič Hajduka, 18-godišnji Branimir Mlačić, kojeg se povezuje i s nekim velikim klubovima, u prvom redu s milanskim Interom. . Mlačić je prije ažuriranja vrijedio 800.000 eura, a sad mu je vrijednost procijenjena na četiri milijuna eura, što je skok od 400 posto.
Dinamov Ismael Bennacer bio je najvrjedniji igrač lige s vrijednošću od deset milijuna eura, ali on je u novom ažuriranju pao na devet milijuna, koliko vrijedi i Toni Fruk, najbolji igrač lige po izboru kapetana. Njegov suigrač iz Rijeke Niko Janković doživio je najveći pad, i to od tri milijuna eura…
Što se tiče Gorice, na vrhu liste ostao je Jurica Pršir, koji ulazi u posljednjih šest mjeseci ugovora, a možda mu baš zato vrijednost i nije narasla sa 1,5 milijuna eura. Na istoj razini ostao je i prvi sljedeći najvrjedniji igrač Gorice, Slovenac Žan Trontelj, koji je na 800.000 eura, a na trećemu mjestu je Iker Pozo. Sjajnu jesen Španjolac je iskoristio da mu vrijednost skoči sa 500.000 na 750.000 eura.
Na pola milijuna eura od rujna je bio i Filip Čuić, koji je sad također napredovao, ali nešto manje nego Pozo. Čuićeva procijenjena vrijednost sad je 650.000 eura, jednako kao i u slučaju Ante Kavelja, koji je ostvario najveći skok. U samo tri mjeseca “skočio” je za 400.000 eura!
Luka Vrzić također je napredovao, sad vrijedi 450.000 eura, što je skok u odnosu na dosadašnjih 300.000, a svoju vrijednost kroz posljednja su tri mjeseca povećali i Marijan Čabraja te Medin Gashi.
S druge strane, tu je i skupina onih čija je vrijednost išla prema dolje. Vanja Pelko tako više ne vrijedi 400.000 nego 300.000 eura, identičan pad zabilježio je i Jakov Gurlica, a Ivan Fiolić pao je s 300.000 na 200.000 eura. Vrijednost polako pada i 32-godišnjem Jakovu Filipoviću, ali samo u brojkama, jer na terenu i u svlačionici od neprocjenjive je važnosti, a godine su važan faktor i u slučaju Ante Ercegu. Starom majstoru u 37. godini vrijednost je procijenjena na 50.000 eura…
Gledajući klubove, Gorica je na pretposljedjem mjestu, s ukupnom vrijednošću od 8,6 milijuna eura.
Odbojkašice Velike Gorice II izgubile su u 10. kolu ‘2.lige Regija Sjever-Skupina Istok’ od igračica OK Foresta u tri seta. Iako su izgubile, domaće igračice zaslužuju pohvale, jer su cijelu utakmicu igrale s velikim zalaganjem i borile se za svaki poen sa znatno iskusnijom ekipom.
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Trenerica Lucija Jozepović čestim je izmjenama dala prigodu da igraju i onim igračicama (najmlađima) koje su u jesenskoj polusezoni imale manju minutažu.
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Ukupno trajanje utakmice 74 minute, poeni 61:75.
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 21.12.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok-10.kolo: OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Nastavak prvenstva je u drugoj polovici siječnja 2026. godine.
Galerija fotografija
Druga liga-Regija Sjever-Skupina Istok 2025./2026., 10.kolo
OK Velika Gorica II – OK Foresta (Zagreb) 0:3 (20:25, 19:25, 22:25)
Velika Gorica. Gradska sportska dvorana. Gledatelja: 40. Nedjelja, 21.12.2025., 15:15 sati. Suci: Dora Ivanković i Mihael Bišćan. Zapisničarka: Helena Floreani.
VELIKA GORICA II: Jurja Markulin (L), Ana Patljak (cap.)(L), Marija Kameščić, Matea Barić, Eva Josić, Isabella Marić, Viktorija Levak, Leona Stijaković, Paola Jurkin, Sara Brcković, Lucija Maglica, Lea Milišić. Trenerica: Lucija Jozepović.
FORESTA: Marija Tereza Kovačić, Aurora Sršek, Ivana Crnec, Maja Ivković, Franka Kruezi, Na Rezo, Patricia Stjepanović, Maria Rimac (cap.), Laura Kovačević, Ana Marina Crnjac, Matea Orešić (L), Marina Jakopic (L), Ane Barić, Ana Antić. Trener: Hrvoje Rimac.
Sport
Spartansko obaranje ruku: Vikinzi iz Gorice uzeli dvije medalje u Varšavskoj!
Velikogorički klub obaranja ruke Viking VG sudjelovao je na turniru u Zagrebu, na kojem je zlatnu medalju osvojio Dorian Azenić, a srebrnu Edi Šprajcer
U moru sportskih udruga u našem gradu, svih vrsta i oblika, svoje je mjesto pronašao i KOR Viking VG. Ovo “KOR” skraćenica je za klub obaranja ruke, a iza ove priče krije se skupina Velikogoričana koja uživa u ovakvoj vrsti nadmetanja. Imaju i svoj prostor za treninge, sve su brojniji, a već imaju i neke lijepe rezultate iza sebe.
U tom smislu i s tim povodom oglasili su se iz ovog mladoga kluba nakon turnira u Zagrebu u nedjelju. U dvorani Osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera u Varšavskoj ulici okupila se elita ovoga sporta u Hrvata, turnir je ponio ime “Spartanac”, a na njemu su i Velikogoričani imali što za reći.
– Odličan je turnir iza nas. Vikinzi su krenuli u napad, a na kraju se nešto i osvojilo – oglasili su se iz kluba.
– Čestitke Dorianu Azeniću na zlatnoj medalji na desnu ruku u kategoriji 85+, kao i Ediju Šprajceru na srebrnoj medalji u kategoriji do 85 kg. Čestitke i Maksimilijanu Pokupecu, Matku Štambuku i Andreju Azeniću na dobrim i uzbudljivim mečevima, iako su na kraju ostali bez medalje – dodali su “vikinzi” u svojoj objavi.
Obaranje ruke antička je sportska disciplina koja je oživljena u Kaliforniji tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća, a nacionalni savezi postoje u 82 zemlje svijeta. Uključujući i Hrvatsku, u kojoj su Velikogoričani sve aktivniji. Kako to otprilike izgleda u praksi, na turniru? Ovako nekako…
Sve u svemu, zanimljiva priča, lijepi rezultati… Samo naprijed!
-
Zanimljivostiprije 2 danaVelika Gorica i Zagreb uskoro povezani brzom željeznicom do Zračne luke Franjo Tuđman
-
Sportprije 4 danaJoš Rijeka pa – kreće tržnica: Gorica bi mogla ostati bez cijelog veznog reda?!
-
HOTNEWSprije 5 danaMegablast potvrdio svjetsku klasu: Goričanke su svjetske šampionke!
-
Sportprije 2 danaBravo za Turopoljsko srce! Najbolju ekipu ove je godine složio gazda Krmpa