Sport

Legenda o Dedi: ‘Njegova kuća bila je i naša, a rezultat je pisao na – novčanice’

Prije točno 15 godina, 23. siječnja 2005., središnji Dnevnik HRT-a donio je vijest kako je preminuo Antun Azenić, legendarni Deda, čovjek koji je doveo vrhunsku žensku odbojku u Veliku Goricu. Trenutaka s velikanom goričkom sporta sjećaju se njegove igračice…

Objavljeno

prije 6 godina

23. siječnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

“Iz Velike Gorice stiže jedna tužna vijest. U 69. godini preminuo je Antun Azenić…”

Tim je riječima, tog 23. siječnja 2005. godine, započela vijest u središnjem Dnevniku HRT-a. Šokantna vijest, u tom trenutku gotovo nestvarna s obzirom na to koliko je života bilo u tom čovjeku, ali način na koji je vijest stigla govorila je o tome koliko je bio velik, važan, uspješan. Da, bio je čovjek koji je iza sebe ostavio djela dovoljno vrijedna da središnji dnevnik nacionalne televizije donese vijest o njegovu odlasku!

– Za početak, mislim da se Dedi nikako nije išlo s ovog svijeta… Sve nas je baš šokirala ta vijest – sjeća se danas, punih 15 godina poslije, Diana Breko, djevojka koja je s prezimenom Reščić bila dio prve i najbolje generacije Azene.

– U to vrijeme nisam više bila u Azeni, taman te sezone otišla sam u Mladost, ali naravno da je njegova smrt potresla sve nas koji smo praktički odrastali uz njega, u dvorani, u njegovoj kući… – dodaje Diana.

Katarina i Diana s Ivicom Hrženjakom, predsjenikom HOS-a Antom Bakovićem i zamjenikom gradonačelnika Ervinom Kolarcem

Azena, u to vrijeme finalist domaćeg prvenstva i kupa, klub koji je nekoliko godina zaredom predstavljao Veliku Goricu u europskim natjecanjima, pod njegovim je vodstvom bio obiteljski klub u puno smislu te sintagme.

– Sve mi smo s tim čovjekom, s cijelom njegovom obitelji, praktički odrasli. Nismo samo počeli igrati odbojku, naučile prve odbojkaške korake, nego smo zaista svi živjeli zajedno. Onako kako su ga njegove unuke zvale Deda, tako je i svima nama bio Deda. Nekako smo si sve mi uzele za pravo da ih prisvajamo, a utoliko je i šok nakon njegove smrti bio veći – priča Katarina Ćosić, u igračko vrijeme s prezimenom Brnada, koja je relativno brzo završila s aktivnim igranjem.

Međutim, ostala je u obitelji.

– To je jedan od detalja koji je opisivao Dedu. Sve mi koje smo prestajale igrati ostajale smo u klubu kao treneri, pa sam tako i ja u trenutku njegove smrti bila zaposlena u klubu – kaže Katarina pa nastavlja:

– On je svoju veliku obitelj proširio na sve nas. Njihova obiteljska kuća svima je nama uvijek imala otvorena vrata, kao da je naša. Kad bi bilo koja od nas prolazila ulicom, uvijek smo mogle svratiti, pozdraviti, javiti se… Ma baš kao da prolaziš pokraj kuće svoje bake. I ne samo mi igračice, nego i naši roditelji. Uostalom, prije odlaska na utakmice nismo se skupljali ispred dvorane, nego isključivo ispred Dedine i Bakine kuće. Uvijek bi Deda pripremio ključeve od kombija, prometnu i obavezno novce da se cure počaste sokom, ručkom… Nikad nismo otišle ni do Zagreba, a da nismo negdje sjeli svi zajedno i popili sok. To je bilo to zajedništo, zato je sve to tako i izgledalo.

Deda i Baka bili su nerazdvojni, na svakom treningu Azene zajedno su sjedili sa strane i pažljivo pratili svaki korak

Deda je vodio ozbiljnu i uspješnu tvrtku, koju danas vodi njegova unuka Senna, a prihod koji je dolazio velikim je dijelom završavao u odbojci. Međutim, nije novac u svemu tome bio ključan, puno više se pamti energija i strast koju je Antun Azenić donosio u cijelu tu priču.

– Bio je na svakom, ali baš svakom treningu. Ne zato da bi nešto kontrolirao, nego je njemu bilo normalno doći na trening. Jednako kao i nama igračicama. Znao je da je trening tad i tad, spremio bi se, došao, sjeo sa strane i gledao trening sat i pol. Baka je, naravno, išla s njim u paketu – pamti Diana Breko, jednako kao što pamti i sve one karakteristike koje su činile Dedin lik i djelo.

Iskustva koja pamti jedan novinar kažu da je bio odrješit, odlučan, često i tvrdoglav, svojeglav, ali ludo uporan.

– Je, bio je baš poseban. Nije puno pričao, ali znalo se što on očekuje i želi i bez puno riječi. Davao je sebe za odbojku, za klub, za sve nas, a karakteriziralo ga je to što nije, rekla bih, trpio čak ni savjete, a kamoli išta ozbiljnije od toga. Pamtim da se puno puta znalo dogoditi da se usred treninga posvađa s našim trenerom Bracom Jankovićem. Budući da je on bio isti tip karaktera kao Deda, Braco bi momentalno pokupio stvari i otišao iz dvorane. A onda bi se, nakon nekog vremena, kod Dede smirile strasti i svaki put bi pronašli rješenje za dobrobit kluba. I Braco bi se vratio – prepričava Diana.

Anegdota je, kažu cure, “mali milijun”, život uz Dedu bio je sve prije nego dosadan i jednoličan.

– Baš smo se nekidan sjetile kako bi, kad je bila utakmica, uvijek zapisivao rezultat. I kad bi se dogodilo da slučajno nema kod sebe komad papira, iz džepa bi lijepo izvadio novčanicu i na nju zapisao rezultate po setovima! Koje novčanice? Ma sitno, deset kuna… – nasmijala se Diana.

Dobro, neka sjećanja kažu da su apoeni znali biti i kudikamo veći, ali zapravo i nije ključno, poanta je jasna bez obzira na broj nula. Bila je to luda strast koja nije imala granice.

– Uh, tolike smo godine prošli zajedno, u našem zelenom kombiju. Pamtim ta neka prva putovanja, kao recimo ono kad smo išli u Dubrovnik, pa ono legendarnona turnir u Barcelonu… Dobro, tad nismo išli sa zelenim kombijem, nego autobusom, ali trajalo je i trajalo i trajalo. Vozili smo se valjda 30 sati – prisjeća se Katarina, a tu se ubacuje i Diana:

– Ma dobro što smo se mi vozili toliko, ali i Deda i Baka su se vozili s nama! Mislim da je ukupno trajalo 34 sata…

Godinama je ženska odbojka bila glavni hit u gradu, teško je i nabrojati utakmice na kojima su tribine u “bakariću” bile pune. Teško je zaboraviti Svena Ušića, koji je neumorno vodio navijanje, u vremenu su ostale zamrznute i slike Dede i Bake, na svojim mjestima, kako fokusirano prate svaki poen, kako jedan sportski vizionar gradi jedini klub koji je u to vrijeme dovodio prvu ligu u naš grad.

A onda je, tog tužnog 23. siječnja 2005., sve stalo. Dobro, trajala je Azena na sličnoj razini još neko kratko vrijeme, a onda je i definitivno krenuo put prema dolje. Bez Dedinog novca, ali prije svega bez njegove snage i energije, nije išlo.

– Kad imate takvog čovjeka, koji je posvetio svoj život sportu, odnosno goričkoj odbojci, naravno da u takvom trenutku pomisliš: ‘O Bože, tko će sad to moći nastaviti…’ I zapravo je bilo za neminovno očekivati da će stvari otići ovim smjerom ako se ne ukaže netko tko može nastaviti voditi klub na barem sličan način. A nije se ukazao nitko – kazala je Diana.

– Kao i u svakoj organizaciji, pa tako i sportskom kolektivu, kad takav vođa ode, teško je pronaći pravu zamjenu. Cijela obitelj bila je u šoku, pogotovo zato što je Deda uvijek brinuo o svemu, sve konce držao u svojim rukama, i u firmi, i u klubu, i u obitelji. Nažalost, od strane Grada u tom trenutku nije bilo reakcije, nije bilo čovjeka koji bi mogao preuzeti klub i nastaviti istim kolosjekom. I u godinama koje su slijedile Azena je završila tamo gdje je završila… – dodala je Katarina.

Razišle su se nekako i djevojke koje je okupio u dvorani OŠ Eugena Kumičića kao djevojčice, igračice koje su ispisivale povijest goričkog sporta, no danas su cure opet zajedno. Okupio ih je projekt HOK Gorice, kluba koji su pokrenule prije šest godina, koji je uoči početka ove sezone spojen s onim što je ostalo od Dedine Azene.

I upravo to društvo, cure kojima zacakle oči kad krene priča o slavnim Azeninim danima, pokrenule Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji je u nedjelju odigran četvrtu godinu zaredom.

– Turnir je bio super. Krenuli smo s malom odbojkom, s djevojčicama, a sad su to kadetkinje, koje igraju i seniorsku odbojku. Bilo je osam ekipa, ove godine došle su i cure iz Novog Mesta, a i uzvanika je sve više svake godine. Ljudi svojim dolaskom pokazuju da ono što radimo ima smisla, da daje nadu i da svi skupa možemo biti ponosni – kaže Diana.

Posebno je sve okupljene razveselilo što se u dvorani pojavila i Baka. Dedina životna suputnica danas je u kolicima, teškog zdravstvenog stanja, ali ovo nije propustila.

– Baka je u poznim godinama, bori se s bolešću, ali na momente prepoznaje i sve nas, i dvoranu… Zahvalila bih obitelji što su je doveli, prije svega Svenu Ušiću, koji se brinuo o njoj. Ipak sve mi, kad pogledamo Baku, vidimo svoje djetinjstvo, cijelu Azeninu priču, taj naš životni i sportski put. Jako nam je puno značila, to su emocije koje je jako teško opisati – govori Katarina dok glas počinje drhtati.

Djevojke iz nekadašnje Azene okupile su se oko Bake, koju je Sven Ušić doveo u dvoranu

Bilo je suznih očiju u dvorani koliko god hoćeš, jer osim Dede, sjetili su se okupljeni i njegove kćeri Snježane. Ni ona više nije među nama, pridružila se ocu s one strane oblaka…

– Da nije bilo Snježane, ne bi bilo ni Azene. Deda je klub i pokrenuo zbog nje. Taman je završila igračku karijeru i bila je s nama od početka, od kad smo bile djevojčice u trećem i četvrtom razredu. Kad smo došle do seniorki, ona je uskočila. Mi smo govorili da smo njezini pačići, okupila nas je i davala nam sigurnost na terenu, uvijek bila tu za svaku od nas izvan terena… Ako su Deda i Baka bili naši deda i baka, onda možemo reći da nam je ona bila mama – zaključila je ovu emotivnu priču Diana Reščić.

Cure su danas na čelu HOK Gorice, projekta koji želi završiti tamo gdje je Azena nekad bila.

– Radimo, trudimo se i nadamo se da će u godinama pred nama to biti moguće. Trebat će nam i pomoć Grada, nadamo se i sponzora, ali vjerujemo da ćemo opet dovesti prvoligašku žensku odbojku u naš grad, baš kao Deda nekad – poručile su djevojke u glas.

Sport

Pobjeda za mir i spokoj: Sjajni Pozo režirao, Gorica otišla na plus 11!

Nogometaši Gorice pobijedili su Vukovar na Gradskom vrtu 2-1, uz golove Žana Trontelja i Ante Ercega, ali i uz novu fenomenalnu partiju Ikera Poza, koji je imao prste u oba gola za važnu pobjedu

Objavljeno

prije 53 minute

23. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon nekoliko teških dana, jer slaba partija protiv Lokomotive imala je svoje posljedice unutar planete HNK Gorice, na red je došlo vrlo važno gostovanje kod Vukovara na osječkom Gradskom vrtu. Bila je to utakmica uoči koje nije bilo razloga za dramatiziranje, ali svjesni su bili u goričkoj ekspediciji da bi eventualni poraz doveo do bitno kompliciranije situacije u završnici sezone. I zato su Goričani napravili sve da se to ne dogodi…

Bolje su u ovu utakmicu krenuli Vukovarci, imali su i jedan solidan pokušaj, ali nakon toga je stvar u svoje ruke preuzela Gorica. Podigla se cijela momčad nakon tog uvoda, ali režiserska palica pripala je poslovično izvrsnom Ikeru Pozu. Španjolac je u posljednjih desetak dana imao problema s ozljedom, malo se usput i odmorio, a kad se vratio, zablistao je punim sjajem. Pa je, za početak, u 19. minuti fenomenalno proigrao Žana Trontelja, koji je snažnim udarcem u bliži kut “probio” domaćega golmana Marina Bulata.

I nakon vodećega gola Gorica je držala stvari pod kontrolom, bila bolja momčad, mogla i povećati svoju prednost, no umjesto toga se dogodilo ono što se zna događati kad je naš klub u pitanju… Nepodnošljiva je lakoća dosuđivanja neobičnih penala protiv Gorice, a u tu kategoriju spada i ono što se dogodilo u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena.

Jakov Filipović išao je na loptu glavom, Enis Shaabani nogom, igrač Vukovara došao je do lopte milisekundu prije braniča Gorice, nakon čega je došlo do sudara, što sudac Mateo Erceg na prvu nije smatrao problematičnim. Međutim, u VAR sobi su procijenili da je ovo “clear and obvious” situacija (?!?!), pa su pozvali Ercega da pogleda što se dogodilo. A on je pogledao, pa krenuo prvo kapetanu Prširu objašnjavati zašto će pokazati na bijelu točku prije nego što je to i učinio. Pomalo bizarno, ali Jakov Puljić nije mario, zabio je za 1-1, rezultat s kojim se otišlo na poluvrijeme.

Na otvaranju nastavka, u 54. minuti, Domagoj Pavičić naciljao je stativu, Gorica je i dalje izgledala kao bolja momčad na terenu, a potvrda je stigla u 66. minuti. I opet je u glavnoj ulozi Iker Pozo, koji je ušao u kazneni prostor, fintom prevario braniča Vlasenka, a zatim dobio po nogama. Ovoga puta penal je bio čist, školski, nedvojben, a Ante Erceg bio je siguran realizator za 2-1.

Do kraja Gorica praktički ništa nije dozvolila Vukovaru, imao je domaćin jednu nešto opasniju priliku, ali tri boda zapravo nisu dolazila pod ozbiljan znak pitanja. Gorica je sačuvala svoju prednost i uzela tri boda s kojima se ponovno odvojila na 11 bodova više od posljednjeg Vukovara. Pet kola prije kraja to bi po svim mogućim parametrima moralo biti dovoljno za ostanak u ligi, što je od početka i osnovni cilj, a već u sljedećem kolu moglo bi to biti i matematički riješeno.

Gorica će, naime, na svom terenu dočekati Istru 1961, dok će Vukovarci u goste kod Slaven Belupa. Dođe li Gorica do pobjede, a Vukovar istovremeno ne uspije pobijediti, nestat će i posljednje, čak i teoretske dvojbe. Gorica će, sad to možemo konstatirati, biti u elitnom razredu i devetu sezonu zaredom!

– Jako bitna utakmica za nas jer da smo je izgubili Vukovar bi nam se približio na pet bodova zaostatka, što je scenarij koji smo htjeli izbjeći. Ujedno smo i odgovorili na prošlu utakmicu i poraz od Lokomotive, te pokazali da imamo karakter i mentalitet. Kontrolirali smo utakmicu u prvom dijelu, mogli otići i na 2-0 preko Pršira, ali ipak nas je poremetio taj kazneni udarac i izjednačenje na kraju – rekao je trener Gorice Mario Carević i dodao:

– U drugom poluvremenu opet smo poveli, a težili smo kreaciji i kombinatorici, kao i kada smo nakon lijepe akcije postigli prvi gol preko Žana Trontelja. Ogroman je bio ulog i ponosan sam kako su moji igrači odigrali. Liga je takva da te dvije pobjede u nizu mogu dovesti u borbu za četvrto ili peto mjesto, iako će tek završna tablica reći gdje smo. Učinit ćemo sve da u sljedećem kolu svladamo doma i Istru.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Za potvrdu ostanka: ‘Svatko od nas mora preuzeti odgovornost…’

Nogometaši Gorice u srijedu u 15.30 sati gostuju kod Vukovara na osječkom Gradskom vrtu. Pobjeda ili remi praktički bi riješili Goričane svih briga oko ostanka, eventualni poraz bi puno toga zakomplicirao…

Objavljeno

prije 1 dan

22. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Pet dana nakon razočaravajućeg poraza od Lokomotive na domaćem terenu, u jednoj od najslabijih partija ove sezone, nogometaši Gorice imaju priliku za iskupljenje. Ova će srijeda, naime, ponuditi šansu da s tri boda osvojena u sudaru s posljednjim Vukovarom i definitivno osiguraju ostanak u ligi. Neće biti ni lako ni jednostavno, budući da su i Vukovarci dobili dodatnu dozu elana pobjedom u gostima kod Istre, ali eventualni poraz ozbiljno bi zakomplicirao stvari.

– Imali smo zgusnut raspored, potrošile su nas te utakmice protiv Dinama i Hajduka, u kojima su moji igrači uložili golemi mentalni i tjelesni napor. No, to je sad iza nas i više nema nikakvog alibija. U Osijeku moramo pokazati da smo prava momčad – jasan je trener Gorice Mario Carević uoči ovog važnoga gostovanja.

Nakon one fenomenalne pobjede protiv Rijeke, nakon impresivnih 4-0 protiv prvaka, pogledi su krenuli i prema gore, prema eventualnoj borbi za Europu, no u sljedeće četiri utakmice Gorica nije uspjela pobijediti. I zato je ovo idealan trenutak za prekid crne serije.

– Ovo je za nas iznimno važna utakmica. Naravno, svaka je važna, ali kad ne odradiš dobro posao i izgubiš, onda jedva čekaš sljedeću utakmicu da dobrom igrom i rezultatom vratiš samopouzdanje. Mi smo sad u takvoj situaciji i vjerujem da će dečki dobro reagirati. Znamo da neće biti lako, čeka nas motivirani Vukovar, koji je pobjedom u Puli opet ‘oživio’. Domaćin ima kvalitetnu momčad, pogotovo u napadačkom dijelu i morat ćemo biti vrlo oprezni i koncentrirani. Vukovar ima glavu i rep, zna se dobro braniti i potom krenuti u protunapad – ističe Carević.

Triput su ove sezone igrali Gorica i Vukovar, triput su podijelili bodove, bilo je i 0-0, i 1-1, i 2-2, a takav ishod ovoga bi puta bio puno bolji za Goričane. Osam bodova iznosi prednost u odnosu na Vukovarce, ne bi bilo ugodno da se pet kola prije kraja spuste na minus pet… Ostane li plus osam, odnosno ode li Gorica na plus 11, stvar će biti riješena.

– Bit će to zahtjevna utakmica, ali očekujem da moji igrači budu na osjetno višoj razini nego što je to bilo u dvoboju s Lokomotivom. Moramo pokazati pobjednički mentalitet i zajedništvo, taj momčadski duh treba biti maksimalno izražen, svaki igrač mora na sebe preuzeti odgovornost kako bismo nametnuli naš način igre. I bude li tako, onda ćemo dobro izgledati na travnjaku i možemo se, uz sav respekt domaćinu, nadati i dobrom rezultatu – zaključio je Carević.

Nastavite čitati

Sport

Tmurno i kišovito, ali staza puna – održano treće kolo Turopoljske lige cestovnog trčanja

Više od 50 natjecatelja izašlo je na start trećeg kola.

Objavljeno

prije 1 dan

22. travnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Foto: AK Turopolje/FB

Unatoč kiši i sivom vremenu, treće kolo Turopoljske lige cestovnog trčanja održano je u ponedjeljak 21. travnja uz odličan odaziv. Na startu se okupilo više od pedeset natjecatelja. Trčalo se na dvije dionice, kratkoj od 4 kilometra i dugoj od 8 kilometara, a najbrži su na kraju odnijeli bodove i pobjede u obje konkurencije.

Na dugoj stazi (8 km) u muškoj konkurenciji slavio je Vedran Planinšek s vremenom 31:11, ispred Krune Štrige (31:40) i Josipa Martinovića (32:50). U ženskoj konkurenciji na istoj dionici najbrža je bila Luca Žagar, koja je utrku završila za 39:02, dok su iza nje u cilj stigle Jasna Mikulić (40:41) i Valerija Prpa (47:43).

Na kratkoj stazi (4 km), u muškoj konkurenciji pobjedu je odnio Zvonimir Brkić (16:31). Danijel Trgovac bio je drugi (16:40), dok je treće mjesto pripalo Sanelu Fazliću (16:52). Kod žena je najbrža bila Pia Teskera s vremenom 18:00, ispred Matee Pokas (18:57) i Jasminke Zvonar (19:13).

I najmlađi su trčali svoju utrku, na 500 metara, gdje je najbrži bio Marko Terzić (2:12), ispred Roze Biškup (2:21) i Eve Biškup (2:29).

Nastavite čitati

Sport

FOTO Velika Mlaka u golijadi pobijedila Dinamo

Objavljeno

prije 2 dana

21. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Liga veteranskih momčadi Nogometnog saveza Velika Gorica (NSVG) nastavljena je utakmicama 17. kola u kojem je bilo nekoliko iznenađujućih rezultata. Lukavec je s 3:2 pobijedio VG Boys, Gradići su odigrali neodlučeno s vodećim Klasom, u derbiju kola Vatrogasac i Kurilovec odigrali su neodlučeno bez golova.