Puno se toga dobroga i kvalitenog radi u Umjetničkoj školi Franjo Lučić, svako toliko stigne vijest kako je netko od učenika pokupio nagradu na natjecanju, a čak je i profesorica Silvia Marchig bila nominirana za Nagrade hrvatskoga glumišta…

– Za nas je specifično što smo i glazbena i plesna škola, pa puno i surađujemo, što je super. Postoji orkestar gudača, oni imaju svoj bend, plus naši plesači… Prošle godine su napravili obrade pjesama Pink Floyda i tko god je to vidio, oduševio se. S tim ćemo nastupiti i na Adventu – kazala nam je Silvia Marchig.

Ovako je to izgledalo…

Ovoga puta kostimi će, kažu iz škole, biti ipak malo topliji, budući da će na Adventu ipak nastupati pod vedrim nebom. Dakle, učenici i nastavnici Umjetničke škole Franjo Lučić u park istog toga Franje Lučića u utorak od 20 sati donose zvukove najpoznatijih pjesama glasovitih Floyda u interpretaciji mladih gudača škole, solo saksofona te banda nastavnika, oplemenjene koracima plesača. Zvuči kao nešto što se isplati vidjeti…

– Planiramo još jednu suradnju svirača i plesača, tema bi bile turopoljske coprnice, a radit će se obrade kultne grupe Queen – najavila je Marchig.

U gradu punom došljaka – ljudi koji su u posljednjih nekoliko desetljeća došli ovdje i više ili manje uspješno postali Goričani, Turopoljci – relativno je malo prilika usmenom predajom čuti ponešto o gradskoj povijesti. I zato je svaka prilika da se dozna ponešto o Velikoj Gorici nekad itekako vrijedna za svakog ljubitelja povijesti. A prilike seotvara u utorak, kad će svoju novu knjigu predstaviti prof. dr. sc. Branko Dubravica.

Rođen je 1950. u Stankovcima, u zadarskom zaleđu, ali još 1981. godine došao je u Veliku Goricu. To je ta priča, o došljaku u ovaj grad koji se tijekom godina pretvori u pravoga Goričanina. I Turopoljca. Već je imao radova o povijesti Velike Gorice i Turopolja, iz raznih kuteva, a sad je pronašao novi kut. Povod za objavu ove monografije je Dan Grada, kao i 23. obljetnica povratka ‘samostalnosti’ Velike Gorice, a u njoj je studiozno ispričan politički i teritorijalni ustroj našega grada od 19. stoljeća do danas. Mijenjala je Gorica u međuvremenu svoj status – bila je i kotar, i općina, i mjesni odbor, a od 1995. i grad. Upravo tom razdoblju, između 1990. i 1995. godine, posvećena je posebna pozornost u ovoj knjizi, tom rastanku sa Zagrebom.

Tekstove će čitati Mia Krajcar, pjevat će kvartet Angeline, bit će tu i recenzentica knjige dr. Agneza Szabo… Prognoza kaže – očekuje nas zabavna večer za ljubitelje gradske povijesti.

U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života.
Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.

– Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 20 godina.

– Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osim njih nije imao. Kako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilo u interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.

I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije pet, šest godina.

– To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.

Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on “otvorio” u Hrvatskoj. I zato se danas najnormalnije događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.

– Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – ističe Vesna Gjurković.

Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacijama prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. I kino je bilo na drugoj lokaciji.

– Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – ispričao nam je Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za ravoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici.

On je rođeni Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je još 1955. godine.

– U vrijeme kad sam ja došao, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović.

Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od 2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…

– Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – zapamtio je sve Matanović.

Zgradu o kojoj je govorio generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.

– Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspjevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a.

Branka Blažeković, Ivan Cigetić, Tatjana Cirković, Ivan Matanović, Neva Kosović i Željko Horvat ispred novoga kina

Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.

– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom je govorio Matanović i nastavio:

– Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina.

I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.

– Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjeni – priča Matanović.

Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.

– To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a znali smo imati i podnevne matineje isključivo za vojnike koji su služili vojni rok u vojarnama u Gorici i okolici – prepričao je Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:

– Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela.

Idila je trajala sve do druge polovice 80-ih, kad se pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamisliv luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati na sve strane. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.

– Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovec, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.

– Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković

A Dragec, gospon Bukovec, jako je dobro znao na što misli.

– Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti kako je izgledalo kad je u Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”.

– Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i u toj je situaciji bila prava premija. Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina.

Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino. I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković.

– Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:

– Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi.

Danas toga više nema.

– Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Unazad nekoliko godine pojavilo se nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – zaključila je Gjurković.

Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino

Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.
– Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – kazao je Ivan Matanović.
U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.
– Krajem 50-ih i početko 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – pričao je Matanović i nastavio:
– Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.