Obrazovanje
Klinci iz budućnosti: ‘Roboti iz Gradića bolji su od kineskih i japanskih’
Obitelj Dijanić iz Gradića izrađuje robote zbog kojih mladi Kinezi, Japanci, Singapurci i ostali liju suze… S puno manje sredstava, ali s puno više rada i talenta, brat i sestra Antonio i Dora, kao i najmlađi Ivan, izvode čuda! Rusi ih zovu sebi, Kanađani također…
Japanci su došli kao pravi mali znanstvenici, njihova oprema cijela je oblijepljena sponzorskim natpisima. Kinezi također, pa onda i Singapurci, pa Iranci, kojima robote radi vojska… Tako je izgledala konkurencija na Svjetskom prvenstvu u robotici u Sydneyu. I onda dođe troje mladih Hrvata, brat i sestra Antonio i Dora Dijanić iz Gradića te njihov prijatelj Borut Patčev, i sve ih “razbucaju”. Osvojili su drugo mjesto pojedinačno i prvo u kategoriji Supertimova, čime su zaslužili, između ostaloga, i prijem kod velikogoričkoga gradonačelnika Dražena Barišića.
– Natjecanje je trajalo četiri dana. Prvi dan se natjecanje odvijalo na četiri staze, drugog dana na tri, a treći na dvije. Svaki dan su staze bile sve teže i teže, a želja za medaljom bila je sve veća i veća. Bilo je tu jako puno napora, suza, znoja… Na kraju smo uspjeli biti drugi, što je super. A tog zadnjeg dana, na Supertimovima, pokazali smo da smo mi jedan super tim – kazala je Dora, koja će od jeseni krenuti u srednju školu, pa dodala:
– Upoznali smo nove prijatelje, iz Irana, Italije, SAD-a… Svrha svega ovoga nije ni bilo samo osvojiti medalju, nego upravo to, upoznati nove prijatelje iz svih dijelova svijeta.
Njezin stariji brat Antonio, srednjoškolac, ukratko je objasnio što se točno događalo na natjecanju u Australiji.
– To je bila simulacija koja predstavlja čovjeku nepristupačan teren, koji robot mora proći i ući u određenu prostoriju. Pritom mora razlikovati žive i mrtve ‘žrtve’, prvo izvući žive, a nakon toga i mrtve… Nakon uspješno obavljenog zadatka, mora još i napustiti evakuacijsku zonu i vratiti se odakle je krenuo.
Bio je s njima kod gradonačelnika i najmlađi brat Ivan, 12-godišnjak koji je bio premlad za sudjelovanje.
– Volio bih iduće godine ići, ali granica je 14 godina, a ja ću imati 13 – svjestan je Ivan, koji se također zaljubio u robotiku, tata je i njega uspio zaraziti tom ljubavlju.
– Ove godine sam bio na natjecanju u Zagrebu, Sloveniji, Austriji… U Sloveniji sam bio drugi, u Zagrebu četvrti, a u Austriji peti od 60 ekipa – pohvalio se Ivan.
Čestitao im je gradonačelnik svima, pohvalio ih nekoliko puta, a na dar je dobio plišanoga klokana.
– Upriličili smo ovo primanje kako bismo vam iskazali priznanje i čast zbog svih uspjeha koje ste ostvarili na svjetskoj, globalnoj razini. Ovo je nacionalna čast, vi ste nacionalni ponos. Velika je stvar to što ste uspjeli, što ste na ovakav način prezentirali Hrvatsku tako daleko od doma. Često u Hrvatskoj kažemo da nemamo uvjete za nešto, ali i vi ste dokaz da imamo talent. U mnogo toga smo napravili svjetske rezultate, a da nismo imali uvjete, od sporta pa do znanosti. Očito ćemo svjetske rezultate raditi i ubuduće – rekao je Barišić i dodao:
– Mi kao grad smo jako ponosni, ali i svjesni da bi ono što smo dosad imali jednokratko trebalo postati strateški dugoročno. Želimo ovdje razvijati uvjete i okolnosti, razvijati kompetitivne uvjete za stvaranje ovakvih ljudi, a na taj način ćemo graditi i društvo. Važno nam je da Velika Gorica nije na karti svijeta samo kroz neki zabijeni koš ili gol, nego da je prisutna i u znanosti. Nedavno smo bili i u Rumunjskoj, gdje se predstavilo goričko Dječje gradsko vijeće, imamo puno djece i mladih na raznim stranama svijeta, ali imamo i ovakvu djecu, koja nastavljaju obiteljsku tradiciju.
Mama Slađana i tata Lovrek sjedili su odmah do svoje djece, sretni i ponosni.
– Tate, naravno, ne bi ni bilo da nema mame, a on je težio oduvijek ovakvim stvarima. U tako stimulativnom okruženju sve je lakše, tako da vam svima skupa čestitamo. Vi ćete sami razmišljati što i kako dalje, a mi ovoj i ovakvoj djeci moramo stvoriti uvjete da se dalje razvijaju ovdje, na području našega grada – rekao je gradonačelnik, da bi zatim otkrio potencijalno vrlo, vrlo zanimljivu informaciju:
– Nekidan sam razgovarao s Matom Rimcem, koji je jako zainteresiran nešto i ovdje napraviti, ima ideju, a bit će mu drago vidjeti da ovdje ima i ljude. Jer badava ideje i financijske mogućnosti ako nema pravih ljudi, koji će razmišljati, promišljati i stvarati.
A zatim je gradonačelnik, bivši novinar, opet to postao na nekoliko trenutaka.
– Što je sad sljedeće, koji su sljedeći izazovi? – pitao je Barišić djecu, a prva je odgovorila Dora:
– Napraviti još boljeg robota! Ići ćemo i na druga natjecanja, u Španjolsku, Rusiju, Francusku… Radimo dalje, nema stajanja.
I pritom Dora definitivno nije preuveličavala. Robotika je važan svjetski i gospodarski trend, ali i posao kojem se treba vrlo ozbiljno i temeljito posvetiti. Pogotovo ako želiš biti ovako uspješan kao obitelj Dijanić.
– Ovo se radi svaki vikend, cijelu subotu i cijelu nedjelju, a preko tjedna klinci rade sami. I tako to ide godinu dana. Trenutačno imaju pauzu, a to znači da čekamo da nam stignu novi dijelovi, bez kojih se ništa ne može ni raditi. U tih mjesec dana treba skupiti ‘tonu’ novca, jer svaki ovaj robot je iznimno skup – rekao je tata Lovrek pa svima u prostoriji gradske uprave otkrio kako na je stolu upravo izloženo oko 350.000 kuna?!
– Izrada ovog prvog robota slijeva stoji 100.000 kuna, ovaj do njega je 75.000, ovaj do njega isto oko 100.000, ovi ostali po 40.000 kuna… S ovim jeftinijim se kreće učiti, njih je jako teško ‘skuriti’, a ovaj koji je svjetski prvak… Evo, baš smo bili na HTV-u, Antonio ga je stavio na metalnu podlogu i ‘skurio’ mu se glavni kompjutor, što nam je isti čas minus od tri tisuće kuna. Jako, jako jednostavno je neke stvari ‘skuriti’, ali poanta je dati djetetu da se s tim, uvjetno rečeno, igraju. Ako ga ne zna sam sklopiti i spojiti, sve to nema smisla – govori glava obitelji Dijanić.
Raspričao se tata, želio cijeli doživljaj što vjernije prenijeti gradonačelniku i njegovim suradnicima, gotovo da ga je bilo teško zaustaviti kad je krenuo iznositi pomalo nevjerojatne podatke i usporedbe rođene u Australiji.
– Sve ostale momčadi, na svjetskoj razini, rade u suradnji s vojskom. Iranski robot, recimo, izgleda kao da doslovno može odmah u rat, to se vidi iz aviona. I zna se tko im to radi… Kinezi su nas pokušavali malo prevariti, namještali su robote, i tek na kraju drugog dana Antonio je skužio što rade, rekao sucima i oni su odmah s prvog mjesta skliznuli na peto. Robot mora imati između tri i četiri tisuće linija koda da bi sam ušao u zgradu, prošao cijeli prostor, zapamtio gdje je bio, pronašao žrtve, iznio ih i vratio se van. To je jako, jako puno funkcija… A oni nakon svakog koraka nešto stišću, prebacuju, nemaš pojma što rade! A oko njih tim od sedam, osam ljudi, sve prate – prepričavao je Lovrek Dijanić, pa dodao:
– Prvo moraš pobijediti sve ostale, da bi došao u šansu pokazati sve što možeš. I kad sve to napraviš, dođeš do kraja i izgubiš od Iranaca doslovno za jednu lopticu. Ali dobro, Iranac je sad Antoniju najbolji prijatelj, izgrlili su se i izljubili na rastanku…
Konačna nagrada za sav trud stigla je kroz zlatnu medalju među Supertimovima. Iako, dio svjetskih prvaka s tim baš i nema neke velike veze.
– Supertimovi su dokaz tko zna programirati. Namjerno dobrim klincima daju one koji su lošije, a mi smo dobili Šveđane. Njihov robot je bio takav da ništa nije radio, pa su stavili gore na njega patkicu koja se glasa i vozi. U roku pet sati su poslali Šveđane doma, uzeli njihovog robota, složili njihovog s ostatkom dijelova od našeg, jer on je trebao odraditi lakši dio, a naš puno kompleksniji i teži. A opet, bez njihovog nema pobjede… Tako da su složili njihovog, našeg, osvojili zlato, a Šveđani su se priključili na kraju i rekli: ‘Wow, pa mi smo svjetski prvaci!’ – sa smiješkom priča tata Dijanić.
Ponuda da odu u druge, bogatije sredine, ima koliko hoćeš.
– Izbornik Francuske, gdje je sljedeće godine svjetsko prvenstvo, prišao nam je i predložio da nešto zajedno radimo, da imamo miješanu ekipu. A onda se javio i Portugalac, jer kod njih je ono europsko prvenstvo, pa tražio da radimo s njima… A mi smo im samo rekli da ništa od toga, da ćemo im doći u Bordeaux i Porto i sve im uzeti! Iako, jako se teško boriti s njima, pogotovo što se tiče proračuna. Ove cifre koje sam maloprije iznio njima su za gablec. Jedan prosječan robot s kojim radi konkurencija stoji 15-ak tisuća eura, i onda to pomnožite sa pet… – uspoređuje Lovrek.
Stvar je prilično jasna, talentom i radom idu u borbu s novcem i tehnologijom.
– Mora se nekako kompenzirati taj nedostatak skupe opreme s programom. Naš robot, kažem, ima više od tri tisuće linija koda, programimo ne od 0 do 24, ali od 0 do 23, jer sat vremena i spavamo, dok njihovi roboti imaju motore. Izraelac i Kinez imaju robote kakvi se nalaze na svemirskoj postaji. Njihov motorić košta oko 800 eura, naš s e-Baya 500 kuna. I nama je super. Pa Koreanci, Japanci ili Singapurci, koji dođu cijeli oblijepljeni sponzorskim natpisima, ne smiju se vratiti doma bez rezultata. U Japanu su u svim novinama objavili da su ‘njihovi sjajni robotičari, u ubitačnoj konkurenciji, osvojili sjajno šesto mjesto’. Da smo se mi vratili kao šesti, kakva smo nacija, pitali bi nas zašto smo uopće išli na toliki put zbog takvog nečega – kazao je otac mladih robotičara, pa pozvao Grad da pomogne u svemu što rade.
– Ako grad ima mogućnosti, trebalo bi to poticati. Evo, Split ima Centar za izvrsnost, u kojem su Antonio i Dora, pa čak i Ivan, predavali stranim profesorima. Bila je puna dvorana, nakon čega su išli u još jednu učionicu, gdje su profesorima iz inozemstva objašnjavali kako oni to rade. A tajna je zapravo u posvećenosti. Evo, sad u Sydneyu natjecanja su trajala od 9 do 15 sati, ali moji klinci su imali svoj ritam. U 7:00 je doručak, u 8:00 su u dvorani, zaštitar već zna da mora otvoriti da pusti te lude Hrvate, da bi se dvorana oko 15 sati već ispraznila. A nas u osam navečer tjeraju iz dvorane!
Opširno tatino izdanje prekinuo je na trenutak gradonačelnik, koji se opet podsjetio kako je to biti novinar.
– Ima li u tome svemu ‘head huntera’? – upitao je.
– Uh, da ima li… Prošle godine smo za Antonija imali priliku. Točnije, to nije prilika za njega, nego za cijelu obitelj. Kad smo bili u Kanadi, govorili su nam da nam ni ne treba povratna karta, da ostanemo tamo. Kad smo bili u Italiji, jedan Rus nam je prišao, nismo ni znali da je tamo, ponudio stan u Moskvi, koliko god nas ima, stipendiju… Sve živo, sad odmah! Oni to vide – naglasio je Lovrek Dijanić.
Posebno ga muči to što se u svijetu puno više cijeni ono što se događa u njegovoj obitelji nego u hrvatskom sustavu.
– S ovim natjecanjima se, recimo, stječe pravo na upis na Cambridge i Oxford, a kod nas… Ne da se ne prepoznaje vrijednost ovoga, nego i puno gore od toga. Znate li koliko se od ovog natjecanja dobiva bodova za upis u srednju školu? Pogađate, nula! I zbog toga moja Dora nije upala u školu u koju želi ići, u MIOC, nego u onu u koju se uspjela upisati. Kad smo to pričali jednom Japancu, čovjek je bio u šoku, ništa mu nije bilo jasno. Mislio je da i mi dođemo doma i biramo u koju školu želimo ići. Kod njih takvoj djeci daju hrpu novca, alate i sve ostalo, da rade dalje i predaju drugoj djeci. Neke stvari se kod nas ne mogu ljudima objasniti… Nije to stvar novca, i bez nekih velikih sredstava možemo biti u svjetskom vrhu – zaključio je Lovrek Dijanić.
09.12.2019. Velika Gorica. Početak energetske obnove zgrade Srednjih škola. Foto: David Jolić/cityportal.hr
”Zapisnik o uvođenju izvođača radova u posao na energetskoj obnovi zgrade Srednje škole Velika Gorica” potpisali su danas (ponedjeljak, 09. prosinca 2019. godine) na sastanku u prostoru Srednje škole: Pročelnik Upravnog odjela za fondove Europske unije, regionalnu i međunarodnu suradnju Zagrebačke županije (Velimir Kokot), projektant Građevinskog projekta (Dalimir Jurković), Izvođač radova – Matinčević d.o.o., pružatelji usluge Stručnog i Investicijskog nadzora te predstavnici Srednjih škola Grada Velike Gorice (Srednja strukovna škola, Ekonomska škola i Gimnazija). Ovim aktom i zvanično je označen početak na energetskoj obnovi zgrade Srednjoškolskog centra uključujući i sportsku dvoranu.
09.12.2019. Velika Gorica. Početak energetske obnove zgrade Srednjih škola. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Projekt ”Energetska obnova zgrade Srednje škole Velika Gorica” je projekt Zagrebačke županije i njegova ukupna vrijednost iznosi 30.817.443,78 kuna. Europska unija sufinancirala je projekt iz Europskog fonda za regionalni razvoj u iznosu od 15.155.068,10 kuna.
09.12.2019. Velika Gorica. Početak energetske obnove zgrade Srednjih škola. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kompletan projekt treba biti realiziran do 09. prosinca 2020. godine, a krajnji rok je 22. veljače 2021. godine. Nakon potpisivanja zapisnika svi sudionici sastanka obišli su školsku zgradu i sportsku dvoranu.
Galerija fotografija
Obrazovanje
Go, Karlo, Go! Klinac iz Gorice pobjeđuje Kineze u “njihovoj” igri
Karlo Vlahović (11) prije nešto više od dvije godine počeo se baviti misaonom igrom GO, a danas u njoj već uredno pobjeđuje i Kineze, iz čije je zemlje ova igra i došla. Literatura je uglavnom na kineskom, ali Karlu to ne smeta da je proučava, da napreduje…
Misaona igra go za mnoge je nepoznanica i možda čitajući ovaj tekst mnogi prvi put doznaju nešto o ovoj igri, nastaloj u Kini prije pet tisuća godina godina, iako se povjesničari još nisu dogovorili oko točnog datuma.
Naš 11-godišnji sugrađanin Karlo Vlahović jedan je od onih koji GO ima, rekli bismo, u malom prstu. U dvije godine, otkad ga je tadašnja učiteljica u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, Vlatka Topolnjak, uputila da počne otkrivati čari ove igre, postao je pravi majstor. I već je Kineze, koji se smatraju najboljim igračima na svijetu, ostavio iza sebe i suvereno ide prema vrhu.
Iskoristili smo jedan predivan jesenski dan kako bismo malo porazgovarali s Karlom. Prvo što jednostavno zadivljuje je lakoća kojom ovaj dječak odgovara na pitanja. Ne zapinje, odgovara punim rečenicama, totalno barata materijom.
I da, ide tek u peti razred.
– Prije dvije godine počeo sam igrati GO, ali tada su svi bili ispred mene jer sam tek počeo učiti.
No, dok nekome ne smrkne, drugome ne svane… Vrijedi to i u Karlovu slučaju. Kako ističe, došao je period kad je najbolja igračica u školi izgubila samopouzdanje nakon natjecanja s Kinezima, koje za nju nije završilo najbolje.
– Ja sam u tom trenutku počeo brzo igrati, išao na turnire svaki tjedan, što je rezultiralo time da budem bolji od nje. Moj rezultat je jedan od najboljih u Hrvatskoj. Nitko u godinu dana nije tako napredovao, skočio sam 12 kyueva, sad sam osmi kyue trenutno – govori Karlo o svojim počecima.
Pojasnio nam je Karlo i kako ploča za GO izgleda, te neka osnovna pravila, no teško je to tek tako pojasniti i dočarati. Međutim, da treba puno, puno mozgati, jasno je na prvu.
GO je misaona igra na ploči za dva igrača. Od prvog dana igra se po nepromijenjenim pravilima. Prije 1500 godina igra je došla i u Japan, gdje dobiva status uzvišene dvorske vještine. Pravila igre vrlo su jednostavna, a mogućnosti neograničene. U zemljama Dalekog Istoka GO je sastavni dio kulture i obrazovnog procesa, a sve je popularniji i u europskim zemljama. U Hrvatsku su igru donijeli časnici austrougarske mornarice početkom 20. stoljeća. Strateške igre na ploči potiču logičko razmišljanje i samostalno donošenje odluka kod djece i mladih. Istodobno bavljenje ovom vještinom potiče i sportski duh te fair play, jer lijepo ponašanje prema protivniku sastavni je dio kulture igranja GO-a.
Misaona igra GO i Karlo, bila je to ljubav na prvu. Ali puno je tu rada, vježbe, discipline. No ovaj dječak sve to ima u sebi.
– Trebalo mi je par mjeseci da se uhodam i počnem bolje igrati. Doma imam ploču, zbog škole ovih dana nisam stigao gledati partije od Kineza i Japanaca, ali preko ljeta sam gledao dvaput dnevno, te slagao svoju ploču kako bih razumio poteze i sve što je bitno – kazao nam je Karlo, pa ispričao i da su Kinezi prvi napravili igru, ali su je Japanci bolje razvili, no ni jedni ni drugi nisu najbolji na svijetu, nego su to Korejanci. Kako god bilo, Azijci su u ovoj igri glavni.
Na dogovoren intervju Karlo je došao potpuno spreman, ponio je literaturu iz koje uči, svoje diplome, medalju, no pehar se čuva u školi. Kaže, trenutno ih 19 igra GO, barem u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a zasad u ovoj školi postoji samo jedan prvak u GO-u. Pogađate, Karlo. U svibnju ove godine pobijedio je sve protivnike te je zahvaljujući tome u povijesti škole upisan kao prvi koji je osvojio turnir u igri GO i njegovo ime prvo je u nizu na peharu koji ostaje generacijama koje tek dolaze.
Pitamo ga ima li netko tko ga u školi može pobijediti. Kroz smijeh odgovara da ima. Učitelj Mladen Smud. Veliki entuzijast što se ove igre tiče. Sa 72 godine i dalje podučava sve one koji su za GO zainteresirani. Kaže Karlo da je i učitelja uspio pobijediti na treningu, ali na turniru mu to još nije pošlo za rukom i jednog dana želi biti njegov nasljednik. Već sad ide kao njegova potpora po školama, bili su i u udruzi Suncokret, u Centru za odgoj i obrazovanje…
A Karlo je već dio reprezentacije U-16 jer u savezu smatraju da može parirati starijim protivnicima. Kako i ne bi kad trenira triput tjedno i još vježba kod kuće. Kako sam kaže, sva natjecanja ni ne pamti, ali neka nam je ipak izdvojio.
– Prvo natjecanje, u međuškolskoj GO ligi… Bio sam treći, a to mi je bio prvi turnir, s još 40 druge djece. I ove godine smo imali taj turnir, a ove godine sam bio nespreman i sedmi ukupno na cijelom turniru, ali ipak treći u GO početnicima – ističe Karlo.
Pitamo ga što znači “nespreman”, kaže podcijenio je protivnika, a iz toga je izvukao pouku da to ne smije činiti. Još jedan dokaz da od Karla možemo učiti.
Od ostalih natjecanja istaknuo je Otvoreno prvenstvo Hrvatske, na kojem je među 40-ak djece svoje dobi bio treći. Ono što se posebno pamti je Beč, kolovoz ove godine. Tamo je, naime, ukupno bio peti, a u dobi do 12 godina prvi. Sve to ovako na prvu ništa ne znači, no kad dodamo činjenicu da je Karlo dobio četvoricu Kineza na putu prema vrhu, onda to itekako ima težinu. Sjećate se možda iz uvodnog dijela ove priče, Kinezi su izmislili GO…
Prijateljima u razredu nije se previše hvalio svojim uspjesima, pa dobar dio njih ni ne zna koliko je zapravo uspješan.
Doznajemo da ga sljedeće godine čeka Europsko prvenstvo koje će se održati u Hrvatskoj, u Stubičkim toplicama, dok se s reprezantacijom natječe putem interneta. Što se nagrada po turnirima tiče, one znaju biti novčane koje dobiju, novčane kojima se plaća sljedeće natjecanje, ali i knjige koje dobro dođu u usavršavanju. Uz sve to, tu su i diplome, medalje…
U Japanu postoji turnir na svjetskoj razini, a tamo je nagrada milijun dolara. Jedini Hrvat koji je došao do tamo je Karlov učitelj, ali ne kao profesionalni igrač. Ono što je malo znano je to da su najbolji igrači GO-a iz Velike Gorice, a Smud im je također bio trener.
Spomenuli smo već literaturu iz koje Karlo uči. Ono što prvo upada u oči je da su knjige na kineskom jeziku, i ostavlja nas bez daha. Ima i svega jedan priručnik na hrvatskom. Dvije knjige poklonila mu je prijateljica Marta Mikša, koja studira u Kini.
Ako niste znali, u našem gradu postoji i klub onih koji igraju ovu misaonu igru. Go klub Velika Gorica. Troškovi su minimalni, godišnja članarina je 60 kuna, tko želi može doći u OŠ Eugena Kumičića četvrtkom u 16:30, u Gorički klub mladih petkom u 17 sati, kao i u dobro znano sklonište u Cvjetnom naselju subotom u 15:30
Na stranici blog.dnevnik.hr/gogame možete pronaći sve informacije o turnirima, najave, pratiti napredak igrača…Tu možete vidjeti i kako naš Karlo trenutno stoji, njegove bodove i rang gdje se nalazi.
Svojim vršnjacima Karlo poručuje:
– Počnite igrati GO, u Kumičiću imate radionice u 16:30 sati četvrtkom. GO pomaže u matematičkom razmišljanju i puno tog je lakše shvatiti. Kroz igru se uči. Trebaš izračunati točno kako treba, samo jedan potez, krivi kamenčić, gubiš igru.
Teško je to možda ovako predočiti, zato probudite znatiželju u sebi i otiđite na jednu od lokacija koju je Karlo naveo u našem razgovoru. I tko zna, možda i vi postanete uspješni kao i on.
GO nije jedino čime je Karlo Vlahović zaokupljen. Od svoje šeste godine bavi se hrvanjem, te je član Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991. U ovome trenu mu je draži GO, a hrvanje je postalo malo teže, protivnici su ozbiljniji. I tu je jako uspješan, osvojio je do sada tri zlata, tri srebra i četiri bronce.
Prvo natjecanje u hrvanju bilo je međunarodno, imao je svega šest godina, tamo je bio najmlađi i odmah je osvojio treće mjesto. Kada govori o tom prvom natjecanju u hrvanju, kroz smijeh ističe kako je bio mali, ali nije ga bilo strah.
– Ja sam njih dobivao na masu, ali slobodnim stilom bih gubio. Specijalka mi je bio zahvat glave – govori nam Karlo.
Rado ide na treninge, a sretan je jer su se i prijatelji iz njegova razreda počeli baviti hrvanjem, a on je taj koji ih je potaknuo. Trenirao je i nogomet u Kurilovcu, za vrijeme dok hrvački klub nije djelovao, a bio je na poziciji golmana. I tu je obećavao, ali nije se tu dugo zadržao… Kada gledamo taj poprilično popunjen raspored ovog 11-godišnjaka, pitamo se kako to sve stigne.
– Sve stignem jer se dobro organiziram. Roditelji paze na braću, a ja sam se dosta i osamostalio zbog svega toga – kaže Karlo.
Možda se doista čini da ima malo vremena, ali čini se da tu samo mi odrasli dramimo i uvijek smo u nekoj utrci s vremenom, jer Karlo ima i svoj YouTube kanal, montira filmiće, pokazao nam je i kako je bilo u Zaostrogu na natjecanju iz njegove perspektive, a uz sve druži se s prijateljima, vani su, igraju nogomet, a kao i svako dijete današnjice, voli igrati igrice na mobitelu.
Svestran je Karlo i nimalo ne sumnjamo da je pred njim blistava budućnost, a svojim vršnjacima svakako može biti primjer i uzor. Jer sve se može kad se hoće.
03.12.2019. Velika Gorica. Forum projekta ‘My Granny’s Dishes’ Srednje strukovne škole. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Forum projekta ‘My Granny’s Dishes’ (‘Jela naših baka’) u sklopu Erasmus+ KA2 projekta održan je danas u Srednjoj strukovnoj školi. Organizirala ga je Mirna Trumbetaš, dipl.ing. nutricionist, nastavnica u Strukovnoj školi. Na početku Foruma svoje impresije s prve mobilnosti spomenutog projekta (boravak učenika i nastavnica u Turskoj) iznijele su nastavnice Marija Huzjak Šaban i Ljiljana Vidaković.
03.12.2019. Velika Gorica. Forum projekta ‘My Granny’s Dishes’ Srednje strukovne škole. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Organizatorica Trumbetaš predstavila je projekt SPORTS koji je realizirala u suradnji sa Kineziološkim fakultetom i Prehrambeno-biotehnološkim fakultetom. Ona je prvo prezentirala analizu prehrambenih navika učenika Srednje strukovne škole Velika Gorica u razdoblju od tri godine (2017. – 2019.). Nakon toga predstavila je obrađene ankete na temu studentskih završnih radova: 1. promjena odnosa unosa mlijeka i zaslađenih napitaka kod adolescenata i 2. povezanost školskog uspjeha i vladanja s parametrima kvalitete prehrane.
03.12.2019. Velika Gorica. Forum projekta ‘My Granny’s Dishes’ Srednje strukovne škole. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Mirna Trumbetaš: ”Cilj Foruma bio je predstaviti projekte koje radimo u našoj školi kako bi utjecali na pravilne prehrambene navike naših učenika i samim time smanjenje pretilosti tijekom kasnije životne dobi te bolesti koje ona nosi sa sobom. Osnovno pitanje je: Što mi možemo učiniti kao društvo te lokalna i šira zajednica na suzbijanju tog suvremenog fenomena?” Na kraju, razvila se duga rasprava s argumentima i protuargumentima, a kao konačni zaključak iskristalizirao se mišljenje da se u suzbijanju pretilosti društvo mora posvetiti u posve ranoj životnoj dobi populacije, znači, već u dječjim vrtićima.
Galerija fotografija
Crna kronikaprije 2 danaPrometna na raskrižju Kurilovečke i Matice hrvatske
CityLIGHTSprije 4 danaFOTO Klizalište otvoreno, odličan koncert Pirata
Vijestiprije 5 danaVIDEO Najavljene uskrsnice za umirovljenike
Sportprije 4 danaFešta u magli! Tri crvena kartona u goričkom vraćanju dugova Belupu
Crna kronikaprije 5 danaMuškarac vikanjem otjerao provalnike
Vijestiprije 24 sataVIDEO Vrtićanci iz Cicibana prikazali lucijske običaje
Obrazovanjeprije 2 danaGo, Karlo, Go! Klinac iz Gorice pobjeđuje Kineze u “njihovoj” igri
Obrazovanjeprije 2 danaFOTO Počinje energetska obnova zgrade Srednjih škola
