Obrazovanje

Klinci iz budućnosti: ‘Roboti iz Gradića bolji su od kineskih i japanskih’

Obitelj Dijanić iz Gradića izrađuje robote zbog kojih mladi Kinezi, Japanci, Singapurci i ostali liju suze… S puno manje sredstava, ali s puno više rada i talenta, brat i sestra Antonio i Dora, kao i najmlađi Ivan, izvode čuda! Rusi ih zovu sebi, Kanađani također…

Objavljeno

prije 6 godina

15. srpnja 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Japanci su došli kao pravi mali znanstvenici, njihova oprema cijela je oblijepljena sponzorskim natpisima. Kinezi također, pa onda i Singapurci, pa Iranci, kojima robote radi vojska… Tako je izgledala konkurencija na Svjetskom prvenstvu u robotici u Sydneyu. I onda dođe troje mladih Hrvata, brat i sestra Antonio i Dora Dijanić iz Gradića te njihov prijatelj Borut Patčev, i sve ih “razbucaju”. Osvojili su drugo mjesto pojedinačno i prvo u kategoriji Supertimova, čime su zaslužili, između ostaloga, i prijem kod velikogoričkoga gradonačelnika Dražena Barišića.

– Natjecanje je trajalo četiri dana. Prvi dan se natjecanje odvijalo na četiri staze, drugog dana na tri, a treći na dvije. Svaki dan su staze bile sve teže i teže, a želja za medaljom bila je sve veća i veća. Bilo je tu jako puno napora, suza, znoja… Na kraju smo uspjeli biti drugi, što je super. A tog zadnjeg dana, na Supertimovima, pokazali smo da smo mi jedan super tim – kazala je Dora, koja će od jeseni krenuti u srednju školu, pa dodala:

– Upoznali smo nove prijatelje, iz Irana, Italije, SAD-a… Svrha svega ovoga nije ni bilo samo osvojiti medalju, nego upravo to, upoznati nove prijatelje iz svih dijelova svijeta.

Njezin stariji brat Antonio, srednjoškolac, ukratko je objasnio što se točno događalo na natjecanju u Australiji.

– To je bila simulacija koja predstavlja čovjeku nepristupačan teren, koji robot mora proći i ući u određenu prostoriju. Pritom mora razlikovati žive i mrtve ‘žrtve’, prvo izvući žive, a nakon toga i mrtve… Nakon uspješno obavljenog zadatka, mora još i napustiti evakuacijsku zonu i vratiti se odakle je krenuo.

Bio je s njima kod gradonačelnika i najmlađi brat Ivan, 12-godišnjak koji je bio premlad za sudjelovanje.

– Volio bih iduće godine ići, ali granica je 14 godina, a ja ću imati 13 – svjestan je Ivan, koji se također zaljubio u robotiku, tata je i njega uspio zaraziti tom ljubavlju.

– Ove godine sam bio na natjecanju u Zagrebu, Sloveniji, Austriji… U Sloveniji sam bio drugi, u Zagrebu četvrti, a u Austriji peti od 60 ekipa – pohvalio se Ivan.

Čestitao im je gradonačelnik svima, pohvalio ih nekoliko puta, a na dar je dobio plišanoga klokana.

– Upriličili smo ovo primanje kako bismo vam iskazali priznanje i čast zbog svih uspjeha koje ste ostvarili na svjetskoj, globalnoj razini. Ovo je nacionalna čast, vi ste nacionalni ponos. Velika je stvar to što ste uspjeli, što ste na ovakav način prezentirali Hrvatsku tako daleko od doma. Često u Hrvatskoj kažemo da nemamo uvjete za nešto, ali i vi ste dokaz da imamo talent. U mnogo toga smo napravili svjetske rezultate, a da nismo imali uvjete, od sporta pa do znanosti. Očito ćemo svjetske rezultate raditi i ubuduće – rekao je Barišić i dodao:

– Mi kao grad smo jako ponosni, ali i svjesni da bi ono što smo dosad imali jednokratko trebalo postati strateški dugoročno. Želimo ovdje razvijati uvjete i okolnosti, razvijati kompetitivne uvjete za stvaranje ovakvih ljudi, a na taj način ćemo graditi i društvo. Važno nam je da Velika Gorica nije na karti svijeta samo kroz neki zabijeni koš ili gol, nego da je prisutna i u znanosti. Nedavno smo bili i u Rumunjskoj, gdje se predstavilo goričko Dječje gradsko vijeće, imamo puno djece i mladih na raznim stranama svijeta, ali imamo i ovakvu djecu, koja nastavljaju obiteljsku tradiciju.

Mama Slađana i tata Lovrek sjedili su odmah do svoje djece, sretni i ponosni.

– Tate, naravno, ne bi ni bilo da nema mame, a on je težio oduvijek ovakvim stvarima. U tako stimulativnom okruženju sve je lakše, tako da vam svima skupa čestitamo. Vi ćete sami razmišljati što i kako dalje, a mi ovoj i ovakvoj djeci moramo stvoriti uvjete da se dalje razvijaju ovdje, na području našega grada – rekao je gradonačelnik, da bi zatim otkrio potencijalno vrlo, vrlo zanimljivu informaciju:

– Nekidan sam razgovarao s Matom Rimcem, koji je jako zainteresiran nešto i ovdje napraviti, ima ideju, a bit će mu drago vidjeti da ovdje ima i ljude. Jer badava ideje i financijske mogućnosti ako nema pravih ljudi, koji će razmišljati, promišljati i stvarati.

A zatim je gradonačelnik, bivši novinar, opet to postao na nekoliko trenutaka.

– Što je sad sljedeće, koji su sljedeći izazovi? – pitao je Barišić djecu, a prva je odgovorila Dora:

– Napraviti još boljeg robota! Ići ćemo i na druga natjecanja, u Španjolsku, Rusiju, Francusku… Radimo dalje, nema stajanja.

I pritom Dora definitivno nije preuveličavala. Robotika je važan svjetski i gospodarski trend, ali i posao kojem se treba vrlo ozbiljno i temeljito posvetiti. Pogotovo ako želiš biti ovako uspješan kao obitelj Dijanić.

– Ovo se radi svaki vikend, cijelu subotu i cijelu nedjelju, a preko tjedna klinci rade sami. I tako to ide godinu dana. Trenutačno imaju pauzu, a to znači da čekamo da nam stignu novi dijelovi, bez kojih se ništa ne može ni raditi. U tih mjesec dana treba skupiti ‘tonu’ novca, jer svaki ovaj robot je iznimno skup – rekao je tata Lovrek pa svima u prostoriji gradske uprave otkrio kako na je stolu upravo izloženo oko 350.000 kuna?!

– Izrada ovog prvog robota slijeva stoji 100.000 kuna, ovaj do njega je 75.000, ovaj do njega isto oko 100.000, ovi ostali po 40.000 kuna… S ovim jeftinijim se kreće učiti, njih je jako teško ‘skuriti’, a ovaj koji je svjetski prvak… Evo, baš smo bili na HTV-u, Antonio ga je stavio na metalnu podlogu i ‘skurio’ mu se glavni kompjutor, što nam je isti čas minus od tri tisuće kuna. Jako, jako jednostavno je neke stvari ‘skuriti’, ali poanta je dati djetetu da se s tim, uvjetno rečeno, igraju. Ako ga ne zna sam sklopiti i spojiti, sve to nema smisla – govori glava obitelji Dijanić.

Raspričao se tata, želio cijeli doživljaj što vjernije prenijeti gradonačelniku i njegovim suradnicima, gotovo da ga je bilo teško zaustaviti kad je krenuo iznositi pomalo nevjerojatne podatke i usporedbe rođene u Australiji.

– Sve ostale momčadi, na svjetskoj razini, rade u suradnji s vojskom. Iranski robot, recimo, izgleda kao da doslovno može odmah u rat, to se vidi iz aviona. I zna se tko im to radi… Kinezi su nas pokušavali malo prevariti, namještali su robote, i tek na kraju drugog dana Antonio je skužio što rade, rekao sucima i oni su odmah s prvog mjesta skliznuli na peto. Robot mora imati između tri i četiri tisuće linija koda da bi sam ušao u zgradu, prošao cijeli prostor, zapamtio gdje je bio, pronašao žrtve, iznio ih i vratio se van. To je jako, jako puno funkcija… A oni nakon svakog koraka nešto stišću, prebacuju, nemaš pojma što rade! A oko njih tim od sedam, osam ljudi, sve prate – prepričavao je Lovrek Dijanić, pa dodao:

– Prvo moraš pobijediti sve ostale, da bi došao u šansu pokazati sve što možeš. I kad sve to napraviš, dođeš do kraja i izgubiš od Iranaca doslovno za jednu lopticu. Ali dobro, Iranac je sad Antoniju najbolji prijatelj, izgrlili su se i izljubili na rastanku…

Konačna nagrada za sav trud stigla je kroz zlatnu medalju među Supertimovima. Iako, dio svjetskih prvaka s tim baš i nema neke velike veze.

– Supertimovi su dokaz tko zna programirati. Namjerno dobrim klincima daju one koji su lošije, a mi smo dobili Šveđane. Njihov robot je bio takav da ništa nije radio, pa su stavili gore na njega patkicu koja se glasa i vozi. U roku pet sati su poslali Šveđane doma, uzeli njihovog robota, složili njihovog s ostatkom dijelova od našeg, jer on je trebao odraditi lakši dio, a naš puno kompleksniji i teži. A opet, bez njihovog nema pobjede… Tako da su složili njihovog, našeg, osvojili zlato, a Šveđani su se priključili na kraju i rekli: ‘Wow, pa mi smo svjetski prvaci!’ – sa smiješkom priča tata Dijanić.

Ponuda da odu u druge, bogatije sredine, ima koliko hoćeš.

– Izbornik Francuske, gdje je sljedeće godine svjetsko prvenstvo, prišao nam je i predložio da nešto zajedno radimo, da imamo miješanu ekipu. A onda se javio i Portugalac, jer kod njih je ono europsko prvenstvo, pa tražio da radimo s njima… A mi smo im samo rekli da ništa od toga, da ćemo im doći u Bordeaux i Porto i sve im uzeti! Iako, jako se teško boriti s njima, pogotovo što se tiče proračuna. Ove cifre koje sam maloprije iznio njima su za gablec. Jedan prosječan robot s kojim radi konkurencija stoji 15-ak tisuća eura, i onda to pomnožite sa pet… – uspoređuje Lovrek.

Stvar je prilično jasna, talentom i radom idu u borbu s novcem i tehnologijom.

– Mora se nekako kompenzirati taj nedostatak skupe opreme s programom. Naš robot, kažem, ima više od tri tisuće linija koda, programimo ne od 0 do 24, ali od 0 do 23, jer sat vremena i spavamo, dok njihovi roboti imaju motore. Izraelac i Kinez imaju robote kakvi se nalaze na svemirskoj postaji. Njihov motorić košta oko 800 eura, naš s e-Baya 500 kuna. I nama je super. Pa Koreanci, Japanci ili Singapurci, koji dođu cijeli oblijepljeni sponzorskim natpisima, ne smiju se vratiti doma bez rezultata. U Japanu su u svim novinama objavili da su ‘njihovi sjajni robotičari, u ubitačnoj konkurenciji, osvojili sjajno šesto mjesto’. Da smo se mi vratili kao šesti, kakva smo nacija, pitali bi nas zašto smo uopće išli na toliki put zbog takvog nečega – kazao je otac mladih robotičara, pa pozvao Grad da pomogne u svemu što rade.

– Ako grad ima mogućnosti, trebalo bi to poticati. Evo, Split ima Centar za izvrsnost, u kojem su Antonio i Dora, pa čak i Ivan, predavali stranim profesorima. Bila je puna dvorana, nakon čega su išli u još jednu učionicu, gdje su profesorima iz inozemstva objašnjavali kako oni to rade. A tajna je zapravo u posvećenosti. Evo, sad u Sydneyu natjecanja su trajala od 9 do 15 sati, ali moji klinci su imali svoj ritam. U 7:00 je doručak, u 8:00 su u dvorani, zaštitar već zna da mora otvoriti da pusti te lude Hrvate, da bi se dvorana oko 15 sati već ispraznila. A nas u osam navečer tjeraju iz dvorane!

Opširno tatino izdanje prekinuo je na trenutak gradonačelnik, koji se opet podsjetio kako je to biti novinar.

– Ima li u tome svemu ‘head huntera’? – upitao je.

– Uh, da ima li… Prošle godine smo za Antonija imali priliku. Točnije, to nije prilika za njega, nego za cijelu obitelj. Kad smo bili u Kanadi, govorili su nam da nam ni ne treba povratna karta, da ostanemo tamo. Kad smo bili u Italiji, jedan Rus nam je prišao, nismo ni znali da je tamo, ponudio stan u Moskvi, koliko god nas ima, stipendiju… Sve živo, sad odmah! Oni to vide – naglasio je Lovrek Dijanić.

Posebno ga muči to što se u svijetu puno više cijeni ono što se događa u njegovoj obitelji nego u hrvatskom sustavu.

– S ovim natjecanjima se, recimo, stječe pravo na upis na Cambridge i Oxford, a kod nas… Ne da se ne prepoznaje vrijednost ovoga, nego i puno gore od toga. Znate li koliko se od ovog natjecanja dobiva bodova za upis u srednju školu? Pogađate, nula! I zbog toga moja Dora nije upala u školu u koju želi ići, u MIOC, nego u onu u koju se uspjela upisati. Kad smo to pričali jednom Japancu, čovjek je bio u šoku, ništa mu nije bilo jasno. Mislio je da i mi dođemo doma i biramo u koju školu želimo ići. Kod njih takvoj djeci daju hrpu novca, alate i sve ostalo, da rade dalje i predaju drugoj djeci. Neke stvari se kod nas ne mogu ljudima objasniti… Nije to stvar novca, i bez nekih velikih sredstava možemo biti u svjetskom vrhu – zaključio je Lovrek Dijanić.

HOTNEWS

SANDA NA VRHU Najveća nagrada struke među 4 tisuće psihologa u Hrvatskoj!

INTERVJU : Gorička psihologinja je ponos grada – ima u rukama priznanje koje se dodjeljuje samo jednom psihologu godišnje.

Objavljeno

prije 7 dana

7. studenoga 2025.

Objavio/la

Marija Vrbanus

Ona je ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica od osnutka 2003. godine, vrhunska psihologinja, mentorica, piše članke i publikacije, priručnike….popis je dugačak, baš kao i lista njenog doprinosa psihološkoj struci, zajednici u kojoj djeluje i radi, no posebno i kao medijska redakcija, ističemo njezinu pristupačnost. Naime…

Sanda Puljiz Vidović, prof. psihologije, uvijek je dostupna za najavu događanja, izjavu i pojašnjenje, suradnju, snimanje priloga, pomoć u potrazi za kontaktima svojih kolega za potrebe gostovanja u našim radijskim emisijama. Stoga nas je posebno razveselila vijest da je upravo ona dobitnica ovogodišnje nagrade Snježana Biga Friganović za 2024. godinu.

Nazvali smo iz redakcije kako bi nam prepričala dojmove, jer ipak, ovo je Oskar psihologije!

Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović

– Znači, Hrvatska psihološka komora jednom godišnje dodjeljuje nagradu Snježana Biga Friganović. To je nagrada koja se dodjeljuje za poseban doprinos organizaciji, radu i razvoju Hrvatske psihološke komore, unaprjeđenju statusa psihologa u društvu te razvoju i afirmaciji psihologijske djelatnosti. Znači, ova nagrada se daje ljudima, odnosno psiholozima za dugogodišnji stručni rad kojim se promiče i javno zagovaraju suvremene psihološke spoznaje i struka kroz komoru. Koliko je ta nagrada važna? Ja bih rekla da je to najveća nagrada koju psiholog dobije i to samo jedan psiholog godišnje! – ispričala je Sanda i navela činjenicu kako je u imenik Komore upisano otprilike četiri tisuće psihologa.

S njene strane, kako je istaknula, za priznanje je zaslužan zapravo njezin dugogodišnji predani rad u Komori, ali i u drugim strukovnim organizacijama i povjerenstvima.

Foto: Hrvatsko psihološko društvo

– Ipak od presudne je važnosti bio moj rad u lokalnoj zajednici, odnosno u Velikoj Gorici, kroz djelovanje Centra za djecu, mlade i obitelj, zaista posebne ustanove u Hrvatskoj, prve u takvom obliku. Evo struka je prepoznala taj rad u zajednici, a između ostalog, i zato što sam ja na čelu tima koji se predano bavi promoviranjem mentalnog zdravlja, prevencijom, preventivnim programima, edukacijama stručnjaka i tu su zapravo postavljeni visoki standardi, stručnost, profesionalnost te briga u pojedincu i cijeloj obitelji.

No, Sanda ne štedi vrijeme ni na popularizaciju svoje struke u medijima, pisanje stručnih članaka u zbornicima i stručnim i znanstvenim časopisima, educiranje studenta na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za psihologiju, zatim na Odjelu za psihologiju Hrvatskih studija. Ali, ni to nije kraj popisa…

-Na Filozofskom fakultetu sam vanjski suradnik, a na Edukacijskoj rehabilitacijskom fakultetu na Odjelu za poremećaje u ponašanju sam gost predavač. Dakle, sudjelujem i u edukaciji studenta i evo, još bih htjela reći da je između ostalog uočen i moj rad za vrijeme pandemije i potresa, gdje sam pružala pomoć ljudima stradalima u potresu i u Velikoj Gorici, ali i šire preko telefona za psihološku pomoć, a koju je organizirala Komora. Iako je to za mene kao osobu bilo jako iscrpljujuće, jer sam i sama bila dosta pogođena događajima s pandemijom i potresima, taj rad u zajednici u tim teškim trenucima bio izuzetno važan. Tim više jer je upravo tada psihologija zaista prepoznata u široj javnosti i ja mislim da danas svi ljudi u našoj zemlji jako dobro znaju čemu služe psiholozi i čime se psiholozi bave – naglasila je Puljiz Vidović.

Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović

Imati ovakav potencijal u Velikoj Gorici, vrijedno je divljenja i ponosa, jer zahvaljujući osobama poput Sande, naš grad je napredna zajednica koja uvijek stremi boljoj budućnosti. Primjerice, u Velikoj Gorici svaka obrazovna ustanova ima psihologa.

– Nekad davno to nije bilo tako i moram reći da sam ponosna na tu činjenicu, kao i to da je Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, osnovan 2003. godine sa 3 zaposlena, a sada nas je 9, dakle tri puta veći broj i to se vidi i u kvaliteti usluge koju pružamo, kao i u broju korisnika. Kad sam došla u Centar prije 23 godine trebalo je stvoriti instituciju koja nigdje nije postojala, nismo imali nikakav model, nikakve konkretne upute, dakle trebao si sa svojim timom, oformiti ekipu i onda stvarati instituciju koja je prepoznatljiva u lokalnoj zajednici i mi smo u tome uspjeli! – naglasila je Sanda, a što nije samo vidljivo po ovoj prestižnoj nagradi već i tijekom proslave 20 godina Centra prije dvije godine.

-Tada smo zaista vidjeli da smo dobili podršku u lokalnoj zajednici od svih institucija. Puno je tu emocija, na početku je naravno teško, a sad je jedna velika sreća kad se osvrnem, kad vidim što smo sve napravili, posebno kad dobiješ ovakvu nagradu, to je stvarno kruna svega, ja bih rekla. Tako da se još jednom zahvaljujem Hrvatskoj psihološkoj komori da je prepoznala moj rad u zajednici, hvala i drugim kolegama iz struke i naravno Gradu Velikoj Gorici te njegovim djelatnicima s kojima surađujemo. Zahvalna sam i ljudima u Velikoj Gorici, našim korisnicima, suradnicima, zapravo svima jer ne bih htjela nekog preskočiti i zaboraviti… I medijima koji nas zaista prate naš rad. Evo, jako je puno emocija, puno sreće i ponosa, jer koliko je na početku bilo teško krčiti svoj put, toliko je sada ovo velika sreća – završila je naš razgovor Sanda.

Sanda i Arijana Mataga Tintor, viša savjetnica specijalistica za predškolski odgoj, djecu i mlade Grada Velike Gorice. Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović

Naša redakcija City radija, Cityportala i mjesečnika Reporter zahvaljuje joj na izuzetnoj suradnji, komunikaciji i prijateljskom pristupu, uz poruku – nagrada je otišla u prave ruke!

Dodajmo, Hrvatsko psihološko društvo Sandi Puljiz Vidović je 2013. godine dodijelilo Društveno priznanje „Marulić: Fiat Psychologia“ za osobito vrijedan doprinos razvitku i promicanju hrvatske primijenjene psihologije, a iste godine dobila je i nagradu Grada Velike Gorice Franjo pl. Lučić. Također, da je istaknuta stručnjakinja još 2019. godine prepoznala je Hrvatska psihološka komora koja joj je tada dodijelila zahvalnicu za dugogodišnji doprinos razvoju struke.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

SMJENA RAVNATELJA “Ostavljam školu izuzetnim profesionalcima koji su stup ove ustanove, ali i zajednice”

Nakon gotovo 10 godina Damir Bedić ured ravnatelja prepušta kolegici – bivšoj učenici vukovinske škole.

Objavljeno

prije 7 dana

7. studenoga 2025.

Objavio/la

Marija Vrbanus

U holu OŠ Vukovina sinoć su se izmjenjivali zagrljaji, emotivne riječi zahvale i pjesme za rastanak, u kolektivu koji je zračio zajedništvom i međusobnom, bezrezervnom podrškom.

Na novo radno mjesto, u rodnu Kutinu, djelatnici škole, roditelji i okolna društva, ispratili su Damira Bedića. Danas je, nakon gotovo 10 godina, posljednji put sjeo u svoj ured ravnatelja. Priznao nam je, sada kada je stvarno finaliziran, odlazak mu teško pada.

-Prije 19 godina sam s fakulteta odmah došao u ovu školu na zamjenu kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a ta zamjena se odužila kao što vidite, i to 10 godina, a onda sam izabran za ravnatelja. Evo, nakon devet i pol godina na toj funkciji, odlazim na novo radno mjesto u rodnu Kutinu. Sada nakon toliko godina rastanak mi malo teško pada, a ujedno se i veselim novim radnim izazovima. Pomiješane su mi emocije jer sam proveo puno vremena s prekrasnim ljudima – priznao je Bedić i zahvalio se osnivaču škole na izuzetnoj podršci, kao i društvima s kojima je surađivao a koja su oplemenila rad škole i nastavni program.

Jedno od njih je Ogranak seljačke sloge Buševec, čije su članice ispratile ravnatelja s pjesmom, a predsjednik Nenad Rožić poklonio mu je knjigu o povijesti Buševca i prisjetio se posebnih gostiju.

-Ogranak ima suradnju sa školom od samih početaka, a to smo nastavili i s Damirom. Odlična suradnja donijela je nekoliko zajedničkih projekata, a u školu smo doveli i svirače ukulelea s Havaja, koji su školi dali na poklon jedan takav instrument, da možete svirati – našalio se Rožić i najavio daljnju suradnju s novom vodstvom škole.

Nikolina Katulić iz Društva žena Buševec zahvalila se na suradnji, uvijek ugodnoj komunikaciji koja je rezultirala brojnim projektima.

-Bila nam je čast što ste bili na svim našim manifestacijama a na novom radnom mjestu želimo vam puno uspjeha – poručila je Katulić a prigodni poklon za sjećanje ravnatelju je predala predsjednica Lidija Rožić.

I na koncu, prigodnim poklonom i govorom ravnatelju Bediću zahvalili su se i djelatnici škole, prisjećajući se desetljeća punog događaja, izazova i promjena, vremena kada nije bilo lako, kada je trebalo pomiriti različite karaktere, pronaći sa svakim zajednički jezik, vremena u kojima se učilo prilagođavati promjenama.

No, već od ponedjeljka školu vodi novoizabrana ravnateljica. Dobila je povjerenje učitelja i najprije će imati dužnost vršiteljice dužnosti. Učionicu informatike drugi tjedan zamijenit će uredom ravnateljice. Klaudija Radman Livaja iz Turopolja u vukovinskoj školi je 16 godina, ako računamo samo radni staž.

-Radila sam i u područnim školama u Mraclinu i Buševcu, kao i na poslovima razrednika, administratora, voditelja smjene, bila članica raznih povjerenstava. Ovo je moja škola, moj drugi dom i jako volim ovaj kolektiv. Čast mi je dati svoj doprinos i na novoj poziciji, posebno jer sam i bivša učenica ove škole – ispričala je nova ravnateljica i ujedno najavila radosne vijesti – škola kreće u proširenje!

-Jako se veselimo nadogradnji škole. Dobili smo EU sredstva u 100 postotnom iznosu financiranja i sve bi trebalo krenuti iduće školske godine, što znači da ćemo nakon toga moći prijeći u jednosmjenski rad – najavila je Radman Livaja.

Po svemu sudeći Damir Bedić školu ostavlja u dobrim rukama, koje će nastaviti graditi – i školu i njene mlade “stanovnike”.

(FOTO: Marija Vrbanus)

Nastavite čitati

Obrazovanje

FOTO Gimnazija Velika Gorica dvostruki pobjednik Županijskog natjecanja u plivanju

Objavljeno

prije 1 tjedan

6. studenoga 2025.

Objavio/la

David Jolić

Županijsko natjecanje osnovnih i srednjih škola u plivanju održano je danas (četvrtak, 06.11.2025.) na Gradskom bazenu u Velikoj Gorici u organizaciji Osnovne škole Nikole Hribara. Na ekipnom natjecanju učenica i učenika sudjelovalo je 8 osnovnih škola u konkurenciji dječaka i 4 osnovne škole u konkurenciji djevojčica. Kod srednjoškolaca u konkurenciji mladića natjecalo se 7 škola, a u konkurenciji djevojaka tri srednje škole.