Poveži se s nama

Kultura

Kirgistan, Ronaldo, propast, uspon i humanost u knjigama koje su – žive!

Živa knižnica ponudila je Goričanima priče o životu nogometaša, o tome kako se postane beskućnik, kako iz Kirgistana završiš u Gorici, kako izgleda život humanitarke…

Objavljeno

Na prvu je zvučalo neobično, nepoznato, nije bilo baš potpuno jasno što je to pripremio Gorički klub mladih, ali nakon prve večeri Žive knjižnice sve je jasno. Ta priča je – ludilo! Riječ je o projektu GKM-a koji je oduševio sve one koji su prepoznali o čemu se tu radi i došli u prostorije Turističke zajednice.

– Ideja se rodila nakon što smo na internetu vidjeli da to u svijetu jako dobro prolazi. Izvorni naziv je ‘Human library’, a ideja je da okupimo ‘knjige’ u živom obliku, ljude sa zanimljivim životnim pričama, koje sudionici eventa ‘posude’. Točnije, sjednu s njima za stol i razgovaraju. Organizirali smo ovo povodom Međunarodnog dana tolerancije, a ja se nadam da će postati i tradicija – objasnila nam je Lucija Lamešić iz Goričkog kluba mladih.

Konkretno, koncept je izgledao ovako… Postavljena su četiri stola, za jednim su sjedila tri nogometaša HNK Gorice – Goričanin Matija Dvorneković, Poljak Lukasz Zwolinski i Gruzijac Gigi Mchedlishvili – za drugim Mile Mrvalj, čovjek s višegodišnjim iskustvom života u beskućništvu, za trećim Zamira Djumashalieva, Kirgistanka s goričkom adresom, a za četvrtim naša poznata humanitarka Dalija Zubek. Posjetitelji sjednu za stol koji odaberu i imaju 15 minuta za razgovor sa sugovornicima. Odnosno, za živim knjigama. Kad 15 minuta prođe, prelazi se na sljedeći stol, a žive knjige ispočetka pričaju svoju životnu priču. I tako četiri puta, što je hodajućim knjigama možda bilo malo naporno, ali posjetiteljima je bilo, spomenuli smo već, ludilo.

– Ja sam iz poljskoga grada Sczeczina i Gorica je prvi inozemni klub i grad u mojoj karijeri… Mislim, ne u karijeri, jer karijere imaju Ronaldo i Messi, ovo moje je, rekao bih, nogometna avantura – govorio je skromni Zwolinski sa smiješkom, da bi nakon njega suigrač Mchedlishvili ispričao o životu u gruzijskoj metropoli Tbilisiju, a Dvorenković o svojim iskustvima iz Albanije, Rusije, s Islanda

Nakon 15 minuta nogometa, prebaciš se s nogometa na život jedne Kirgistanke u našem gradu, doznaš kako je naučila hrvatski, kako je promijenila vjeru, pa nakon još četvrt sata doznaš kako je to posvetiti život humanitarnom radu, pa onda za kraj čuješ iz prve ruke i kakav je osjećaj ostati bez doma.

– Najgore što se dogodi svakom čovjeku koji propadne je to što te svi ostave, odreknu te se, zaborave… Iskreno, ne znam nijednog beskućnika kojeg žena nije ostavila nakon što je propao – kazao je Mile Mrvalj iz udruge Fajter, koja se bavi pomaganjem beskućnicima.

– Nitko ne propadne preko noći, uvijek to ide postepeno, a kad shvatiš da si došao do ruba, osjećaš samo prazninu. I ništa više. Mučan je to život, spavaš uvijek s jednim okom otvorenim, u tom svijetu bude i tučnjava, i ubojstava, a posebna priča je život u kontejnerima. Skupljaš boce da bi preživio, ali često tu naletiš na sve drugo osim boca. Otvoriš vreću smeća pa ispadnu crkotine životinja, ljudski izmet, ostataci inzulina… A da ne pričam o štakorima, o nedostatku osobne higijene…. A opet, najvažnije u tome svemu je da, kad upadneš u živo blato, napraviš sve da se iz njega izbaviš. I da se ne prepuštaš, ne odustaješ od života – pričao je svoju potresnu priču Mrvalj.

I na kraju, kad sve završi, nakon nešto više od sat vremena, dođe ti žao što je gotovo. I jedva čekaš neku novu priliku da pročitaš žive knjige i doznaš njihove priče.

– Kažem, nadam se da ćemo nastaviti s ovim, sve dok nam ne ponestane životnih priča – kaže Lucija Lamešić, pa se već sljedeće sekunde složi da toga nikad ne može faliti.

Svaki čovjek nosi neku svoju priču, potencijalno vrlo zanimljivu i vrijednu pažnje, iz koje se može i štošta naučiti. Sve u svemu, ako nismo već spomenuli, ludilo od projekta… Čekamo novu rundu.

CityLIGHTS

Priča o podgutnici, medenjacima, sladoledu i narodnom veselju

Za cijeli naš kraj 15. kolovoza je značajan dan, svi dolazimo na dan ‘Velike Meše’ zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja, a dobro raspoloženje s proštenja u Vukovini nosimo i kući, ističe Draženka Saraga

Objavljeno

on

Svake je godine proštenje za Veliku Gospu u Vukovini posebno na svoj način. Jučer smo u fotografijama dočarali popodnevni ugođaj istog, no iza slika koje ste imali prilike vidjeti kriju se zanimljive priče o našem dragom Turopolju i običajima.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

Tako nam je gospođa Marica Matijan iz Pešćenice u susjednoj županiji, a koja svake godine dolazi na vukovinsko proštenje, otkrila kako je to u njezinoj mladosti bio uvelike iščekivan događaj u godini.

– Bilo je to krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudi čak u Cerju Letovaničkom prodavali mlade teliće kako bi si žene i djevojke u obitelji priuštile finu odjevnu koombinaciju, spremljenu posebno za ovu prigodu – ističe gospođa Marica.

Iako su se običaji u današnje vrijeme uvelike promijenili, veselje i ushit nisu minuli po svemu što smo zatekli.

Gospođa Draženka iz medičarskog obrta Saraga osnovanog daleke 1948. godine pripadnica je treće generacije medičara i otada su u njihovoj obitelji uvijek rado sudjelovali na ovom proštenju.

Foto: Tomislava Bradić/Cityportal

– Za cijeli kraj je ovaj dan značajan, svi dolazimo zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja. Imamo posebnu recepturu za gverc i medenjake, koju ne možemo otkriti, osim što moram istaknuti da je sve biološko, bez konzervansa! Najviše nam ljudi dolaze nakon ‘Velike Meše’, i uvijek se rado vraćaju jer je to dio tradicije – ističe Draženka Saraga.

U šetnji oko Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije naišli smo na zanimljivo obučenog gospodina, zapovjednika turopoljskog voda Banderija, Stjepana pl. Brigljevića, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Član sam turopoljskog banderija oko 23 godine i otada dolazim ovdje uveličati misno slavlje, ali i veselje na proštenju nakon istog. Ovo što nosim je odora koja se nosila i u boj, po Austro-Ugarskoj, Francuskoj, u tridesetogodišnjem ratu itd… Menten (gornji dio odore) se nosi preko lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom. Ova mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom, a smatra se jednom od preteča današnje kravate – otkrio nam je zapovjednik voda turopoljskog banderija, Stjepan pl. Brigljević.

Priznati gorički slastičar Memetali Zenuni otkrio nam je kako se u njegovoj obitelji već 73 godine bave slasticama, a on osobno 50 godina dolazi na Veliku Gospu u Vukovinu.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Kada nešto radiš s ljubavlju, i kada ljubav prema tome gajiš sa cijelom obitelji, nastaju rapsodije okusa koje tu priču glasno pričaju. Ove godine smo na proštenje odlučili posjetiteljima ponuditi i neke nove okuse  sladoleda, kreirane u Italiji u suradnji sa njihovim kulinarskim stručnjacima. Naši gosti prepoznaju kvalitetu, zato smo svake godine tu – ističe gospodin Memy.

U šetnji vukovinskim nogostupom, doznali smo i kako se peče po par tisuća porcija raznolikih turopoljsko-sajamskih delicija, uvjerili se kako nije važno doba dana za dobro raspoloženje i plesnjak, te da i današnja djeca s veseljem idu 15. kolovoza u Vukovinu, možda ne s onim istim entuzijazmom kakvog nam je gospođa Marica opisala s početka ove priče, ali u jednom ‘novom ruhu’, koje će, vjerujemo, još mnogo godina u budućnosti prizivati Turopoljce, ali i ostale posjetitelje ovdje na Veliku Gospu!

 

Nastavi čitati

Kultura

Blagdan je Velike Gospe ,znate li što se obilježava tada?

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi.

Objavljeno

on

Velika Gospa dan je svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj je dan i državni blagdan u Republici Hrvatskoj. Na svetkovinu mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta.

Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950.

Tome prethodi duga tradicija stara gotovo kao i samo kršćanstvo. O Marijinom uznesenju pisali su, među ostalima, kršćanski autori sveti Bernard, sveti Antun Padovanski i drugi.

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi “uznesenje”.

Nastavi čitati

Kultura

Naučite glumačke tehnike u goričkom dramskom studiju

Koristeći razne glumačke metode, u POUVG polaznici će raditi na tijelu, glasu, emociji i razvoju imaginacije prostora i predmeta, te tako poboljšati vlastite komunikacijske i govorne vještine. Upisi kreću u rujnu, a cijena programa je 250 kuna mjesečno.

Objavljeno

on

Ljubitelji pozornica i kazališnih kulisa, željni aplauza i glumačkih uloga došli su na svoje!
Goričko Pučko Otvoreno Učilište na jesen ponovo organizira Dramski studio za srednjoškolce, a također je namijenjen je svima koji žele poboljšati svoje govorne vještine i komunikacijske sposobnosti. Cilj je dati mladima mogućnost da se otvore i komuniciraju na drugačijoj razini i lakše usvajaju pojmove i tipove ponašanja koji im inače predstavljaju problem.

Biografija voditeljice programa:

Lara Antić je dramska pedagogica čija je ljubav prema umjetnosti započela već u djetinjstvu. Kao član zbora „Zvijezdice“ sudjelovala je na mnogim festivalima diljem Europe, a 2012. godine postala je lead pjevačica pop/blues banda Bang Bang koji je 2015. godine osvojio nagradu ˝Porin˝ u kategoriji ˝Novi izvođač godine˝. Iskustvo u kazalištu stjecala je kao honorarni član ansambla kazališta Komedija u predstavama ˝Aida˝ (2011) i ˝Inventura Broadway˝ (2013), te u predstavi ˝Kraljeva sluškinja˝ Teatra ˝Barakuda˝(2013), a glavne uloge igrala je u mjuzikl projektima ˝Legenda ružice grada˝ (2015) i ˝Mirakul˝(2016/2017). Trenutno u školi pjevanja Emilije Kokić vodi satove ‘glume za pjevače’ koji su namijenjeni djeci i odraslima.

Ideja je polaznicima približi pojam glume te ih na zabavan i kreativan način upoznati s glumačkim tehnikama. Program je usmjeren na spoj «TIJELO-GLAS-EMOCIJA-KREATIVNOST. Prva godina završiti će produkcijom koju će polaznici sami osmisliti uz pomoć dramskog pedagoga.

Upisi i prijave: rujan
Početak nastave: listopad
Ukupno trajanje: 50 sati
Dinamika: 2 puta tjedno x 2 školska sata
Cijena: 250,00 kuna mjesečno

Kontakt za informacije o programu: 01/6259-800

Nastavi čitati

Reporter 384 - 25.07.2019.

Facebook

Izdvojeno