Na prvu je zvučalo neobično, nepoznato, nije bilo baš potpuno jasno što je to pripremio Gorički klub mladih, ali nakon prve večeri Žive knjižnice sve je jasno. Ta priča je – ludilo! Riječ je o projektu GKM-a koji je oduševio sve one koji su prepoznali o čemu se tu radi i došli u prostorije Turističke zajednice.

– Ideja se rodila nakon što smo na internetu vidjeli da to u svijetu jako dobro prolazi. Izvorni naziv je ‘Human library’, a ideja je da okupimo ‘knjige’ u živom obliku, ljude sa zanimljivim životnim pričama, koje sudionici eventa ‘posude’. Točnije, sjednu s njima za stol i razgovaraju. Organizirali smo ovo povodom Međunarodnog dana tolerancije, a ja se nadam da će postati i tradicija – objasnila nam je Lucija Lamešić iz Goričkog kluba mladih.

Konkretno, koncept je izgledao ovako… Postavljena su četiri stola, za jednim su sjedila tri nogometaša HNK Gorice – Goričanin Matija Dvorneković, Poljak Lukasz Zwolinski i Gruzijac Gigi Mchedlishvili – za drugim Mile Mrvalj, čovjek s višegodišnjim iskustvom života u beskućništvu, za trećim Zamira Djumashalieva, Kirgistanka s goričkom adresom, a za četvrtim naša poznata humanitarka Dalija Zubek. Posjetitelji sjednu za stol koji odaberu i imaju 15 minuta za razgovor sa sugovornicima. Odnosno, za živim knjigama. Kad 15 minuta prođe, prelazi se na sljedeći stol, a žive knjige ispočetka pričaju svoju životnu priču. I tako četiri puta, što je hodajućim knjigama možda bilo malo naporno, ali posjetiteljima je bilo, spomenuli smo već, ludilo.

– Ja sam iz poljskoga grada Sczeczina i Gorica je prvi inozemni klub i grad u mojoj karijeri… Mislim, ne u karijeri, jer karijere imaju Ronaldo i Messi, ovo moje je, rekao bih, nogometna avantura – govorio je skromni Zwolinski sa smiješkom, da bi nakon njega suigrač Mchedlishvili ispričao o životu u gruzijskoj metropoli Tbilisiju, a Dvorenković o svojim iskustvima iz Albanije, Rusije, s Islanda…

Nakon 15 minuta nogometa, prebaciš se s nogometa na život jedne Kirgistanke u našem gradu, doznaš kako je naučila hrvatski, kako je promijenila vjeru, pa nakon još četvrt sata doznaš kako je to posvetiti život humanitarnom radu, pa onda za kraj čuješ iz prve ruke i kakav je osjećaj ostati bez doma.

– Najgore što se dogodi svakom čovjeku koji propadne je to što te svi ostave, odreknu te se, zaborave… Iskreno, ne znam nijednog beskućnika kojeg žena nije ostavila nakon što je propao – kazao je Mile Mrvalj iz udruge Fajter, koja se bavi pomaganjem beskućnicima.

– Nitko ne propadne preko noći, uvijek to ide postepeno, a kad shvatiš da si došao do ruba, osjećaš samo prazninu. I ništa više. Mučan je to život, spavaš uvijek s jednim okom otvorenim, u tom svijetu bude i tučnjava, i ubojstava, a posebna priča je život u kontejnerima. Skupljaš boce da bi preživio, ali često tu naletiš na sve drugo osim boca. Otvoriš vreću smeća pa ispadnu crkotine životinja, ljudski izmet, ostataci inzulina… A da ne pričam o štakorima, o nedostatku osobne higijene…. A opet, najvažnije u tome svemu je da, kad upadneš u živo blato, napraviš sve da se iz njega izbaviš. I da se ne prepuštaš, ne odustaješ od života – pričao je svoju potresnu priču Mrvalj.

I na kraju, kad sve završi, nakon nešto više od sat vremena, dođe ti žao što je gotovo. I jedva čekaš neku novu priliku da pročitaš žive knjige i doznaš njihove priče.

– Kažem, nadam se da ćemo nastaviti s ovim, sve dok nam ne ponestane životnih priča – kaže Lucija Lamešić, pa se već sljedeće sekunde složi da toga nikad ne može faliti.

Svaki čovjek nosi neku svoju priču, potencijalno vrlo zanimljivu i vrijednu pažnje, iz koje se može i štošta naučiti. Sve u svemu, ako nismo već spomenuli, ludilo od projekta… Čekamo novu rundu.