Vijesti
Kako je jedna kreativka dokazala da nikad nije kasno ostvariti svoje snove!
Sljedeće godine pokrenut će i svoj prepoznatljiv brend.
Rijetki su oni koji još od djetinjstva znaju što žele postati, a onda kroz život i ostvariti svoje djetinje snove. Naravno, ne ide to uvijek onim redom kao u mašti, ali znate onu „ako nešto jako želiš cijeli svijet se uroti da to dobiješ“. Pravi primjer toga je Kornelija Bogović koja je prvo prkosila roditeljima i izborila se za školu koju je željela, a potom je ostavila siguran posao da bi krenula u nesigurne poduzetničke vode.
-Oduvijek sam pokazivala tu kreativnu stranu, uvijek sam nešto morala stvarati s rukama, meni nikad nije bilo dosadno, tako da dan danas ne razumijem ljude koji kažu da im je dosadno. Ja sam kao dijete uvijek crtala, radila nakit, pisala pjesme, učila jezike, a kako je mama radila u firmi s foto opremom, a i kod kuće smo uvijek imali profesionalne fotoaparate, rado sam i fotografirala, pogotovo mlađeg brata, i u osnovnoj školi sam rekla da ću se za fotografa školovati.
Roditelji su za nju htjeli siguran posao, a samim time i školu koja bi takav posao omogućila, tako da je predala papire i u goričku Ekonomsku školu, ali i u Zagreb u Obrtničku, naravno, smjer fotograf.
-Sjećam se dana upisa, tata je išao sa mnom do tadašnjeg Bakarića i bio je uporan u namjeri da se ja predomislim. Pokušao je pridobiti i djelatnike na upisu da me nagovore da se tu upišem, bili smo pola sata vani ispred škole kako bih ja – razmislila, no ja sam čvrsto odlučila, i popustio je, dozvolio mi je da upišem Obrtničku školu za osobne usluge u Zagrebu, smjer fotograf. – govori Bogović.
Nakit je prvo radila za sebe, a onda i za prijateljice, i to još u vrijeme dok je bila srednjoškolka. Kako ističe, u to vrijeme radila je s fimo masom, i to je znala raditi u dva ujutro.
-Išla sam i u školu i na praksu. Poslodavac je bio zadovoljan sa mnom, pa me na neki način tretirao kao zaposlenika, jednostavno nisam imala kad baviti se nakitom osim tako kasno u noć, ali ja sam baš uživala u tome i uopće mi nije bilo teško, niti sam bila umorna za još nešto stvoriti svojim rukama, a što će razveseliti mene, ili moje prijateljice.
Što se fotografije tiče, kako je kao dijete voljela fotografirati svog mlađeg brata, tako je ta ljubav prema fotografiji i kroz obrazovanje, ali i kroz posao išla u tom smjer. Najradije je fotografirala djecu i obitelji, a svadbe i sahrane iako su donosile dobru zaradu nikad ju nisu zanimale. Provela je pune 23 godine u istom foto studiju, gdje je kaže, vladala prava obiteljska atmosfera, s poslodavcem je imala odličan odnos i uvijek je saslušao njene prijedloge, a mnoge i uveo u poslovanje kako bi još više napredovali i bili konkurentniji na tržištu.
-Imala sam otvorene ruke, mogla sam raditi što mi se sviđa. Često su me prijateljice, kad bi rodile zvale da im slikam bebe. Pa bi ih stavila u lonac, u teglu za cvijeće, mogućnosti za napraviti super fotku je bezbroj.
Paralelno s poslom, izrađivala je i nakit, a fimo masu zamijenila je bižuterijom, jer je, kaže uvijek pratila trendove i uvijek je imala želju za nečim novim. No, onda se nakon 23 godine u njenoj glavi dogodio prijelomni trenutak, odlučila je promijeniti posao, ističe nije bilo lako, na odlasku je plakala jer, tamo raditi, bilo je više od posla. Ali zasićenje je odradilo svoje.
-Nakon toga javila sam se na jedan natječaj, iako uopće nisam imala iskustva, otišla na razgovor i bila sam primljena! Radila sam kao referent, posao koji nikad u životu nisam radila i super sam ga savladala. Bila sam tamo samo godinu dana jer jednostavno nisam bila sretna, bila sam nesretna jer ništa kreativno nisam radila, to je bio posao koji su moji roditelji oduvijek htjeli za mene.
-Bio je to period kad sam ujutro ustajala s mišlju kad ću doći doma, u ponedjeljak razmišljala kad će petak, a nedjelja je zvučala kao „o, ne sutra moram ići na posao“ iako je ekipa tamo bila odlična i radna atmosfera super, ali jednostvano je nedostajalo kreativnosti.
I onda je četrdeseta pokuccala na vrata. Još jedna prekretnica, i kako kaže Kornelija, sve dolazi u svoje i pravo vrijeme. Jednostavno je postala sigurnija u sebe, shvatila je da može sve, pa i opet promijeniti posao.
-Nakon godinu dana mi je došao poziv jednog foto studija da dođem raditi kod njih, što je meni bilo super. Rekla sam da idem jer to je ono što ja volim raditi, ja sam ipak fotograf. I tamo sam sa šeficom mogla sve dogovoriti, pa smo u poslovanje uvele tisak na majice i šalice. To me ispunjavalo jer volim raditi personalizirane stvari. Izgledao je taj period kao da se igram, a ne da radi, baš sam uživala.
Oduvijek je govorila kako bi voljela objediniti sve svoje hobije, imati svoj gift shop s personaliziranim stvarima. Znači kad uđete unutra da možete kupiti stvar koju ne možete kupiti nigdje drugdje. Oduvijek je o tome razmišljala, ali uvijek je nedostajao vjetar u leđa.
-Tu stvarno mogu zahvaliti svome suprugu, i stvarno mogu reći da je najbolji na svijetu. On je bio taj netko tko je vjerovao u mene, u startu me financijski podržao. Da nije bilo njega možda se nikad ne bih odlučila na ovaj potez. Dala sam otkaz, išla na opciju poticaja od države za samozapošljavane. Pravila su da jedno vrijeme trebaš biti bez primanja, moraš proći tečaj, napraviti plan, predati ga i prezentirati, a pitanje je hoće li ti ga odobriti. Imala sam super ideju, i točno sam znala što želim, samo mi je trebao dodatni poticaj, a suprug mi je bio upravo to. Oduvijek je govorio, zašto ne bih uspjela i da trebam probati jer ako ne probam neću ni znati ide li mi to. Uz njegovu podršku otvorila sam Cornelia design, 11.studenog bilo je točno godinu dana.- kaže Bogović.
Trebalo joj je šest mjeseci da se probije, ima ured u sklopu kuće, te Internet trgovinu, a složila si je i okruženje koje njoj odgovara.
– Zadovoljna sam i napokon mogu reći da sam sretna, nemam osjećaj da idem raditi. Ujutro skuham kavu, pa se lagano primim posla. Uvijek stvaram nešto novo, i veseli me što će to biti posebno, drugačije i kako će i nekoga drugog to razveseliti.
Kako kaže društvene mreže puno su joj pomogle u poslovanju i dok je vrijeme korone mnoge unazadilo, njoj je puno pomogla. Ljudi nisu mogli nikuda, a htjeli su poslati poklone svojim najmilijima, i tu su otkrili nju. I pomogli joj da se posao razvije u pravom smjeru.
-Radim s čelikom i poludragim kamenjem što se nakita tiče jer želim da to traje i da mi se mušterije vrate. A i stalno uvodim neke inovacije i u izradi majica, šalica, sad je tu i božićni asortiman, gotovo svakodnevno imam neku novu ideju.
Dokaz je ovo da samo treba vjerovati u sebe i imati vjetar u leđa. Zato ako razmišljate krenuti u poduzetničke vode, možda vam baš Kornelija bude inspiracija.
– Važno je imati neku sigurnost, kao što rekoh ja sam imala financijsku sigurnost i mogla sam se u ovo upustiti. Svjesna sam da ima teških životnih situacija, i da se mnogi zbog toga možda ne mogu maknuti s mrtve točke, ali ako imate neku normalnu životnu situaciju u današnje vrijeme te potpore su poprilično dobre i dobar su vjetar u leđa na početku, a novčani poticaj svake godine sve veći. Ako netko ima stvarno dobru ideju neka pokuša, ja sam si puno toga nabavila od tog poticaja, srećom imala sam i puno stvari, ali poticaj je jako dobro došao za bitne, veće stvari. Nisam sigurna da bih se ja bez toga upustila u sve ovo bez obzira na svu podršku obitelji. Važno je reći da država daje poticaje i za mirovinsko i zdravstveno za 11 mjeseci poslovanja. Ako sam ja s 43 godine mogla uz stalni posao krenuti ispočetka u nesigurne poduzetničke vode, onda može svatko.
Ciljevi za ovu godinu su ispunjeni, a za sljedeću ih je već pregršt. Priprema kolekciju Korni curice i dječaka koje joj je prema njenim zamislima naslikala prijateljica slikarica. Željela bi da to bude baš njen brend i da po tome bude prepoznatljiva. A u tu realizaciju uopće ne sumnjamo, jer što Kornelija zamisli, ona to i ostvari.
Vijesti
Dva sata besplatnih pregleda u Domu zdravlja – mjeri se tlak i šećer, dijele se savjeti
„Naše sestre, naša budućnost. Osnažene sestre spašavaju živote“
Kultura
Mičevec poziva na “Turopoljsku glazbenu šetnicu” – stižu gosti iz Karlovca i Novigrada
Sve će pratiti i tradicionalna Štrudlijada Udruge žena Mičevec.
CityLIGHTS
FOTO Dan branitelja grada Velike Gorice: ‘Oni su ti koji su omogućili slobodu našega grada’
Veliko hvala za sve što ste učinili, za našu Veliku Goricu, za Turopolje, za Republiku Hrvatsku.
Velika Gorica danas je obilježila Dan branitelja grada Velike Gorice. Datum posvećen svim sudionicima obrane Hrvatske i stvaranju temelja suvremene države i grada.
Program obilježavanja započeo je jutarnjom svetom misom u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, nakon koje su kod spomen-obilježja „Golubica“ položeni vijenci i zapaljeni lampioni u znak sjećanja na poginule i preminule branitelje. Uz predstavnike braniteljskih udruga, obilježavanju su nazočili predstavnici Grada Velike Gorice i Gradskog vijeća. Tom prilikom istaknuta je važnost zajedništva koje branitelji njeguju od početka Domovinskog rata pa sve do danas.
Neven Karas, zamjenik gradonačelnika Velike Gorice, poručio je: „Danas, ono što je najbitnije, svi naši branitelji pokazuju zajedništvo i jedinstvo. Kao što smo bili jedinstveni 1991. tako smo i danas i to je ono što me najviše čini ponosnim.“ Predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić naglasio je kako Dan hrvatskih branitelja nadilazi političke podjele te predstavlja datum oko kojeg postoji zajednički stav svih političkih opcija u gradu: „Čestitka svim braniteljima u ime Gradskog vijeća, svih naših političkih stranaka od lijevog spektra pa do desnog spektra, vladajuće koalicije do oporbene koalicije. Svi zapravo stojimo iza ovog datuma naših branitelja grada Velike Gorice. Upravo kao što je zamjenik rekao, svi smo ponosni na ono što su oni napravili u domovinskom ratu. Omogućili su nam ovu prekrasnu slobodu i zapravo slobodu našeg grada, koji se razvija u europskom stilu kako su oni to i zamislili 1991.“ rekao je Bekić.
Emotivno se prisjetio ratnih dana i dragovoljac Domovinskog rata Dražen Uzelac.
– Evo današnji dan, 10. svibnja je dan Hrvatskih branitelja grada Velike Gorice i to meni kao branitelju jako puno znači. To je jedan dan sjećanja koji podsjeća na to da smo mi krenuli u obranu Hrvatske kada se to veliko zlo diglo na nas. Nismo dvojili ni trenutka, nego smo krenuli u obranu naše domovine i hvala Bogu, uspjeli smo je obraniti. Današnji dan nas sjeća na te dane slave i ponosa.
Nakon službenog dijela programa i odavanja počasti braniteljima, druženje je nastavljeno uz prigodnu okrepu u Društvenom domu Pleso, a tom prilikom, gradonačelnik Krešimir Ačkar, zahvalio je braniteljima na doprinosu slobodi i razvoju Hrvatske.
– Veliko hvala za sve što ste učinili, za našu Veliku Goricu, za Turopolje, za Republiku Hrvatsku. Teške godine koje ste prošli, mladost koju ste ostavili, sloboda koju ste izvojevali, je nešto čemu se možemo samo diviti i reći jedno veliko hvala.
Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal
HOTNEWS
Započinje nova utrka za najbolji hrvatski OPG: prijave otvorene
Prijave su otvorene do 15. lipnja.
Vijesti
Mama Marina otkriva kako izgleda život s osmero djece? “Peremo tri veš mašine dnevno, a u kući je uvijek kreativan nered”
Kila špageta, dvije kile mesa i tri veš mašine dnevno.
Razgovarali: Gianna Kotroman i Matko Mihaljević
Majčin dan danas će mnogi obilježiti ručkom, buketom cvijeća ili kratkim posjetom mami. Tim povodom, naši Gianna i Matko ugostili su Marinu Hrkač, majku osmero djece, pet djevojčica i tri dječaka, a raspon godina u obitelji ide od 11 mjeseci do gotovo 18 godina.
“Ljudi nas često prebrojavaju kad nas vide”, počinje kroz smijeh, svjesna da prizor velike obitelji i dalje izaziva znatiželju gdje god se pojave.
Najstariji su dječaci, najmlađa je djevojčica, a u kući trenutno ima pet školaraca i jednu buduću školarku. Iako brojka zvuči kao logistički izazov, Marina kaže da su se uhodali i da djeca puno toga rješavaju međusobno, posebno kad je riječ o školi.
Po struci je magistrica farmacije. Radila je, no nakon što su djeca počela dolaziti, ona i suprug donijeli su odluku da ostane kod kuće.
“Evo 18 godina sam na porodiljnom, ali radno vrijeme mi je 0-24”, kaže Marina.
Prvo dijete rodila je s 26 godina, a osmo s 42. Sve porode imala je prirodnim putem, a priznaje da strah nikad ne nestaje potpuno, ali da svaki put postane lakše.
Iako bi mnogi pomislili da je s osmero djece nemoguće “izdržati dan”, Marina ima zanimljivu teoriju, ponekad je s jednim djetetom teže nego s osmero.
“Kad je jedno, onda je sav fokus na jedno dijete i ono na mene. Kad ih je dvoje, već imaju neku svoju interakciju. A kad ih je više, stalno se netko ubacuje u ekipu”, objašnjava.
Naravno, to ne znači da je sve jednostavno. Najteže su, kaže, svađe i sukobi, pogotovo kad se u kući istovremeno događa i pubertet i dječje faze.
Dvije do tri veš mašine dnevno i kuhanje “na veliko”
Perilica rublja radi svakodnevno. “Peremo dvije do tri veš mašine dnevno”, kaže Marina.
A kad se kuha, kuha se ozbiljno. U njihovoj kući ručak nije za četiri osobe nego za deset. Za bolonjez ide između kilu i dvije mesa, a špageta cijela kila. Enchilade, koje djeca posebno vole, radi u količini koja bi mnogima bila dovoljna za manje slavlje, 36 komada.
A kad dođe Božić? Marina radi kolače u količinama koje mnogi rade za cijelo susjedstvo, ali kaže da do Štefanja uglavnom više nema ničega.
No, u obitelji Hrkač sve funkcionira jer se posao dijeli. Svako veće dijete ima svoj dan za određene obaveze, nošenje veša, slaganje perilice suđa i slične kućanske poslove.
Kad je Marina bila u rodilištu, suprug je, kaže, uveo pravilo da svaki dan netko mora smisliti što će se kuhati i funkcioniralo je.
Upravo suprugu pripisuje veliku zaslugu za dječju samostalnost. Dok bi ona, priznaje, sve odvozila i svima popuštala, tata je taj koji im daje strukturu.
“Mama zvuči toplije i bliže, ali tata im daje kičmu”, kaže Marina.
Dva auta i zidovi puni crteža
Za prijevoz koriste dva automobila sa sedam sjedala, iako rijetko idu svi zajedno na isto mjesto u isto vrijeme. Djeca imaju aktivnosti, cure idu u glazbenu školu, jedan sin trenira hrvanje, mlađe cure voze na likovne radionice, a put često odrađuju biciklima.
Putovanja su, priznaje, uvijek logistički izazov. Prisjeća se godine kada su imali petero djece i uspjeli ugurati kofere i sjedalice, iako ni danas ne znaju kako. Prošle godine nisu išli na more, ali ove planiraju i već unaprijed razmišljaju kako će sve organizirati.
Žive na katu kuće od oko 130 kvadrata. Starije cure imaju svoju sobu, dječaci svoju s krevetima na kat, a beba je s roditeljima. A kuća? Ona izgleda baš kako biste očekivali u domu s osmero djece.
“Bude dosta pošaranih zidova, često imamo krečenje, ali uvijek brzo svanu novi crteži. To je jedan kreativan nered”, smije se Marina.
Jedna velika obitelj
U svemu im pomaže i šira obitelj. Marina dolazi iz obitelji gdje velike brojke nisu iznimka, brat ima šestero djece, sestra četvero. I krug prijatelja i kumova također je sličan. Majka joj ima ukupno 19 unučadi, no Marina kaže da je stvar često drugačija nego što ljudi zamišljaju.
“Svi se boje kad vide puno djece, misle da su svi mali i skaču okolo, ali nisu svi mali. Generacijski su podijeljeni”, objašnjava.
Marina kaže da je svu djecu dojila, a doji i danas. Djecu doji otprilike do godine i pol. Još kod petog djeteta izračunala je da iza sebe ima šest godina dojenja te je oko pet tisuća puta dijete stavila na prsa, a danas je ta brojka, jasno, još veća.
“Strah ne bi trebao biti zapreka”
Na kraju razgovora, Marina ne pokušava idealizirati majčinstvo. Kaže otvoreno, nijedna obitelj nije savršena.
“Nema savršenih roditelja ni djece. Ja se svaki put bojim poroda, ali svaki put mi bude lakše”, kaže.
Ipak, njezina poruka je da strah ne bi trebao biti razlog da se odustane.
“Isplati se. To je ulaganje u budućnost. Na kraju se uvijek sve isplati”.
-
Vijestiprije 5 danaFOTO Kamion zapeo u križanju kod Petrola, stvorila se velika kolona
-
HOTNEWSprije 4 danaFOTO Novi čelnik županijskih vatrogasaca: ‘Zapovjednici, glave skupa, idemo delati’
-
Vijestiprije 4 danaU petak ujutro dio Velike Gorice ostaje bez struje – evo gdje će se odvijati radovi
-
Sportprije 2 danaSuze pokraj igrališta: HNK Gorica iznenadila navijača za rođendan