Vijesti
Kako je jedna kreativka dokazala da nikad nije kasno ostvariti svoje snove!
Sljedeće godine pokrenut će i svoj prepoznatljiv brend.
Rijetki su oni koji još od djetinjstva znaju što žele postati, a onda kroz život i ostvariti svoje djetinje snove. Naravno, ne ide to uvijek onim redom kao u mašti, ali znate onu „ako nešto jako želiš cijeli svijet se uroti da to dobiješ“. Pravi primjer toga je Kornelija Bogović koja je prvo prkosila roditeljima i izborila se za školu koju je željela, a potom je ostavila siguran posao da bi krenula u nesigurne poduzetničke vode.
-Oduvijek sam pokazivala tu kreativnu stranu, uvijek sam nešto morala stvarati s rukama, meni nikad nije bilo dosadno, tako da dan danas ne razumijem ljude koji kažu da im je dosadno. Ja sam kao dijete uvijek crtala, radila nakit, pisala pjesme, učila jezike, a kako je mama radila u firmi s foto opremom, a i kod kuće smo uvijek imali profesionalne fotoaparate, rado sam i fotografirala, pogotovo mlađeg brata, i u osnovnoj školi sam rekla da ću se za fotografa školovati.
Roditelji su za nju htjeli siguran posao, a samim time i školu koja bi takav posao omogućila, tako da je predala papire i u goričku Ekonomsku školu, ali i u Zagreb u Obrtničku, naravno, smjer fotograf.
-Sjećam se dana upisa, tata je išao sa mnom do tadašnjeg Bakarića i bio je uporan u namjeri da se ja predomislim. Pokušao je pridobiti i djelatnike na upisu da me nagovore da se tu upišem, bili smo pola sata vani ispred škole kako bih ja – razmislila, no ja sam čvrsto odlučila, i popustio je, dozvolio mi je da upišem Obrtničku školu za osobne usluge u Zagrebu, smjer fotograf. – govori Bogović.
Nakit je prvo radila za sebe, a onda i za prijateljice, i to još u vrijeme dok je bila srednjoškolka. Kako ističe, u to vrijeme radila je s fimo masom, i to je znala raditi u dva ujutro.
-Išla sam i u školu i na praksu. Poslodavac je bio zadovoljan sa mnom, pa me na neki način tretirao kao zaposlenika, jednostavno nisam imala kad baviti se nakitom osim tako kasno u noć, ali ja sam baš uživala u tome i uopće mi nije bilo teško, niti sam bila umorna za još nešto stvoriti svojim rukama, a što će razveseliti mene, ili moje prijateljice.
Što se fotografije tiče, kako je kao dijete voljela fotografirati svog mlađeg brata, tako je ta ljubav prema fotografiji i kroz obrazovanje, ali i kroz posao išla u tom smjer. Najradije je fotografirala djecu i obitelji, a svadbe i sahrane iako su donosile dobru zaradu nikad ju nisu zanimale. Provela je pune 23 godine u istom foto studiju, gdje je kaže, vladala prava obiteljska atmosfera, s poslodavcem je imala odličan odnos i uvijek je saslušao njene prijedloge, a mnoge i uveo u poslovanje kako bi još više napredovali i bili konkurentniji na tržištu.
-Imala sam otvorene ruke, mogla sam raditi što mi se sviđa. Često su me prijateljice, kad bi rodile zvale da im slikam bebe. Pa bi ih stavila u lonac, u teglu za cvijeće, mogućnosti za napraviti super fotku je bezbroj.
Paralelno s poslom, izrađivala je i nakit, a fimo masu zamijenila je bižuterijom, jer je, kaže uvijek pratila trendove i uvijek je imala želju za nečim novim. No, onda se nakon 23 godine u njenoj glavi dogodio prijelomni trenutak, odlučila je promijeniti posao, ističe nije bilo lako, na odlasku je plakala jer, tamo raditi, bilo je više od posla. Ali zasićenje je odradilo svoje.
-Nakon toga javila sam se na jedan natječaj, iako uopće nisam imala iskustva, otišla na razgovor i bila sam primljena! Radila sam kao referent, posao koji nikad u životu nisam radila i super sam ga savladala. Bila sam tamo samo godinu dana jer jednostavno nisam bila sretna, bila sam nesretna jer ništa kreativno nisam radila, to je bio posao koji su moji roditelji oduvijek htjeli za mene.
-Bio je to period kad sam ujutro ustajala s mišlju kad ću doći doma, u ponedjeljak razmišljala kad će petak, a nedjelja je zvučala kao „o, ne sutra moram ići na posao“ iako je ekipa tamo bila odlična i radna atmosfera super, ali jednostvano je nedostajalo kreativnosti.
I onda je četrdeseta pokuccala na vrata. Još jedna prekretnica, i kako kaže Kornelija, sve dolazi u svoje i pravo vrijeme. Jednostavno je postala sigurnija u sebe, shvatila je da može sve, pa i opet promijeniti posao.
-Nakon godinu dana mi je došao poziv jednog foto studija da dođem raditi kod njih, što je meni bilo super. Rekla sam da idem jer to je ono što ja volim raditi, ja sam ipak fotograf. I tamo sam sa šeficom mogla sve dogovoriti, pa smo u poslovanje uvele tisak na majice i šalice. To me ispunjavalo jer volim raditi personalizirane stvari. Izgledao je taj period kao da se igram, a ne da radi, baš sam uživala.
Oduvijek je govorila kako bi voljela objediniti sve svoje hobije, imati svoj gift shop s personaliziranim stvarima. Znači kad uđete unutra da možete kupiti stvar koju ne možete kupiti nigdje drugdje. Oduvijek je o tome razmišljala, ali uvijek je nedostajao vjetar u leđa.
-Tu stvarno mogu zahvaliti svome suprugu, i stvarno mogu reći da je najbolji na svijetu. On je bio taj netko tko je vjerovao u mene, u startu me financijski podržao. Da nije bilo njega možda se nikad ne bih odlučila na ovaj potez. Dala sam otkaz, išla na opciju poticaja od države za samozapošljavane. Pravila su da jedno vrijeme trebaš biti bez primanja, moraš proći tečaj, napraviti plan, predati ga i prezentirati, a pitanje je hoće li ti ga odobriti. Imala sam super ideju, i točno sam znala što želim, samo mi je trebao dodatni poticaj, a suprug mi je bio upravo to. Oduvijek je govorio, zašto ne bih uspjela i da trebam probati jer ako ne probam neću ni znati ide li mi to. Uz njegovu podršku otvorila sam Cornelia design, 11.studenog bilo je točno godinu dana.- kaže Bogović.
Trebalo joj je šest mjeseci da se probije, ima ured u sklopu kuće, te Internet trgovinu, a složila si je i okruženje koje njoj odgovara.
– Zadovoljna sam i napokon mogu reći da sam sretna, nemam osjećaj da idem raditi. Ujutro skuham kavu, pa se lagano primim posla. Uvijek stvaram nešto novo, i veseli me što će to biti posebno, drugačije i kako će i nekoga drugog to razveseliti.
Kako kaže društvene mreže puno su joj pomogle u poslovanju i dok je vrijeme korone mnoge unazadilo, njoj je puno pomogla. Ljudi nisu mogli nikuda, a htjeli su poslati poklone svojim najmilijima, i tu su otkrili nju. I pomogli joj da se posao razvije u pravom smjeru.
-Radim s čelikom i poludragim kamenjem što se nakita tiče jer želim da to traje i da mi se mušterije vrate. A i stalno uvodim neke inovacije i u izradi majica, šalica, sad je tu i božićni asortiman, gotovo svakodnevno imam neku novu ideju.
Dokaz je ovo da samo treba vjerovati u sebe i imati vjetar u leđa. Zato ako razmišljate krenuti u poduzetničke vode, možda vam baš Kornelija bude inspiracija.
– Važno je imati neku sigurnost, kao što rekoh ja sam imala financijsku sigurnost i mogla sam se u ovo upustiti. Svjesna sam da ima teških životnih situacija, i da se mnogi zbog toga možda ne mogu maknuti s mrtve točke, ali ako imate neku normalnu životnu situaciju u današnje vrijeme te potpore su poprilično dobre i dobar su vjetar u leđa na početku, a novčani poticaj svake godine sve veći. Ako netko ima stvarno dobru ideju neka pokuša, ja sam si puno toga nabavila od tog poticaja, srećom imala sam i puno stvari, ali poticaj je jako dobro došao za bitne, veće stvari. Nisam sigurna da bih se ja bez toga upustila u sve ovo bez obzira na svu podršku obitelji. Važno je reći da država daje poticaje i za mirovinsko i zdravstveno za 11 mjeseci poslovanja. Ako sam ja s 43 godine mogla uz stalni posao krenuti ispočetka u nesigurne poduzetničke vode, onda može svatko.
Ciljevi za ovu godinu su ispunjeni, a za sljedeću ih je već pregršt. Priprema kolekciju Korni curice i dječaka koje joj je prema njenim zamislima naslikala prijateljica slikarica. Željela bi da to bude baš njen brend i da po tome bude prepoznatljiva. A u tu realizaciju uopće ne sumnjamo, jer što Kornelija zamisli, ona to i ostvari.
Vijesti
Na Štefanje je ulica u Buševcu zasjala u božićnom ruhu – jedna ulica, puno ljudi i dobra atmosfera
Rožinec je i ove godine, na blagdan svetog Stjepana, bio jedno od najživljih mjesta u Buševcu. Ulica je bila bogato uređena božićnim ukrasima, uz niz novih dekoracija, dok su sami mještani dodatno pridonijeli blagdanskom ugođaju ukrasivši i osvijetlivši svoje kuće i dvorišta.
Program je započeo u 17 sati, a posjetitelji su ubrzo ispunili ulicu. U posebnom šatoru nudili su se domaći kolači, među kojima su posjetitelji mogli birati najbolje, dok se istodobno glasalo i za najljepše ukrašenu kuću. Na otvorenom su se pripremale kobasice, fritule, a u ponudi su bili i čaj te kuhano vino. Posebno veselje zavladalo je oko 18 sati dolaskom Djeda Božićnjaka, koji je u Rožinec stigao vozilom OTK-a Turopolje. Djeca su dobila poklon-pakete koje je osigurala Udruga “Moj Buševec”.
Najmlađima je najviše pažnje privukao umjetni snijeg, koji je dodatno pojačao blagdanski ugođaj i izmamio osmijehe.
Vijesti
Veliko platno za male gledatelje – Kino Gorica priprema program za djecu i mlade
Prikazuje se osam popularnih animiranih i igranih filmova.
U Turopolju je u petak, 26. prosinca 2025., održano tradicionalno darivanje djece koje su zajednički organizirali DVD Turopolje, NK Turopolje i Mjesni odbor Turopolje, a slatke blagdanske paketiće dobila su djeca iz mjesta te djeca članova lokalnih udruga.
Foto: DVD Turopolje/FB
Najmlađi su s nestrpljenjem dočekali trenutak podjele paketića, koji su i ove godine bili ispunjeni slatkišima.
Foto: DVD Turopolje/FB
Ovakve akcije pokazuju kako zajedničkim angažmanom male sredine uspijevaju očuvati običaje i zadržati osjećaj zajedništva, osobito u vrijeme blagdana kada je to najpotrebnije.
Foto: DVD Turopolje/FB
Vijesti
Sve je spremno za gorički doček! Dječja Nova, koncert i slavlje do sljedeće godine
Vrijeme je za Novu.
Sport
Nogometna godina za povijest: Čudo na Udarniku, gazda u Gorici i fešta na Buni…
Kalendarska godina iza nas bila je posebna po nekoliko detalja; po onome što se dogodilo u Kupu na Udarniku, a posljedično i na ždrijebu, ali bilo je u nogometnoj 2025. i velikih uspjeha, velikih promjena, povijesnih dosega..
Pregledavajući nogometnu 2025. godinu u velikogoričkom kraju, polazište cijele priče mora biti jedan određen dan iz godine na izmaku. Tog 8. prosinca održava se ždrijeb četvrtfinala SuperSport Kupa Hrvatske, a među osam klubova u bubnju bila su i – dva velikogorička! Gotovo nestvarna činjenica, trenutak koji definitivno zaslužuje posebno mjesto u povijesti nogometa u ovom kraju. Nikad se ranije ništa takvo nije dogodilo, lako je moguće da se nikad više neće ni dogoditi…
Uz Goricu, koja je preko Rudeša došla do četvrtfinala, za ovaj je nevjerojatan detalj, jasno, zaslužan Kurilovec, koji je kreirao spektakl u ogledu s Istrom 1961. Za nagradu su kuglice u ždrijebu dečkima s Udarnika donijele – Dinamo! Najvažnija utakmica u 77 godina postojanja maloga kluba s dušom odigrat će se na Maksimiru 4. ožujka 2026. godine,
– Dinamo je za nas i klub i institucija zbog kojeg su puno puta ruke u Kurilovcu bile u zraku. Puno puta smo se zbog Dinama veselili, volimo i “brundati” ako nešto u Dinamu ne štima, jer znamo što je Dinamo, središte cijelog ovog dijela nogometne Hrvatske… I nije problem reći da je to klub koji nam je svima drag. A sad smo dobili priliku prvi put igrati službenu utakmicu protiv Dinama, u četvrtfinalu Kupa Hrvatske… Fenomenalno – kaže trener Kurilovca Senad Harambašić i u svom stilu dodaje:
– Odmah sam uzeo kalendar u ruke i išao vidjeti što im ide prije i poslije nas. Četiri dana poslije idu Hajduku na Poljud, nadamo se da će do tad trajati i u Europi, pa će možda i rotirati… A mi ćemo igrati finale Svjetskog prvenstva. I naravno da ćemo imati veliki motiv u smislu dokazivanja, ali i borbe za svoj klub, za svoj Kurilovec, za grad Veliku Goricu. Siguran sam da ćemo se prezentirati najbolje što budemo mogli u tom trenutku, na što ljepši i bolji način.
Uz ovakav se trenutak cijela velikogorička nogometna priča doima bitno glamuroznijom, a kad se tome doda da dva naša kluba u četvrtfinalu Kupa i nije jedino povijesno iz ove godine, logično je da i cijela nogometna godina postaje – povijesna.
Ilija Karamatić preuzeo je klub kojeg je Nenad Črnko uspješno vodio 16 godina… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Naime, dosad nezamislive promjene dogodile su se i u svijetu HNK Gorice, koja je baš tijekom ove godine, točnije njezine posljednje trećine, postala športsko dioničko društvo. Nema više u ulozi prvog čovjeka kluba Nenada Črnka, čovjeka koji je “tata i mama” kluba koji je pod njegovim vodstvom dogurao do nacionalne nogometne elite, a to je promjena na koju se i dalje nije lako naviknuti.
Novi gazda je Ilija Karamatić, poslovni čovjek kojeg se može opisati i tajanstvenim, i opreznim, i ambicioznim… Najvažnije je, naravno, da bude i uspješan, odnosno da “ponos grada” sutra bude bolji klub nego što je bio jučer. Metode funkcioniranja su se promijenile, promijenili su se i ljudi u klubu, a nije nemoguće da promjena u tom smislu bude i u budućnosti, jer ovo je proces koji je tek krenuo. Kako se može doznati, ideja je kroz desetogodišnji projekt pretvoriti HNK Goricu prvo u financijski stabilan i posložen klub, a zatim i klub koji će tražiti svoje mjesto u vrhu europskog nogometa, samim time i u europskim natjecanjima, u čemu bi trebao pomoći i planirani klupski kamp negdje u gradskoj okolici.
Uz dvojac iz Kupa, Goricu i Kurilovec, velikogorički nogomet u prvih pet rangova natjecanja ima još samo Mraclin, iza kojega je godina s dva lica. Proljeće je bilo jako dobro, uspješno i raspjevano, igralo se na Grabi i finale goričkoga kupa, u kojem je ipak slavio Kurilovec, u sjajnom ozračju, pred stotinama ljudi… Jesen je bila kudikamo sumornija i teža, Saša Sabljak zasjeo je na klupu da izvuče stvar, a to će se nastaviti događati na proljeće. Uz neke promjene u kadru, Mraclin će ići dalje svojim putem, s ljudima iz kluba koji su primjer svima u okruženju.
A u jednom rangu niže, ukupno šestom, nazvanom Premier liga Zagrebačke županije, kreće turopoljski nogometni show. U tom je rangu ukupno 18 klubova, a od toga ih je čak osam s goričkog područja. Polet iz Buševca tu je u najboljoj poziciji, jer prošlu je sezonu zaključio na drugome mjestu, a ovu jesen na – prvome! Sjajni Buševčani ne kriju da bi voljeli otići i u rang više… Jelačić iz Vukovine na slabo je proljeće nadovezao solidnu jesen, koja je okončana na osmome mjestu, s bodom manje od sedme Bune.
Brežani su posebna priča ove 2025. godine, jer pamtit će se povijesna promocija u najviši rang županijskog nogometa, u kojem Buna nikad ranije nije bila, a pamti se i svaka utakmica ovog posebnoga kluba. Navijači su uvijek tu, i doma i u gostima, raspjevani i naoružani bakljama i gajbama, a dečki na terenu rade jako dobar posao u debitantskoj sezoni u ovom rangu.
Nogometaši Poleta drže vrh u Premier ligi Zagrebačke županije, u kojoj je čak osam naših klubova… Foto: Vitomir Štuban
Zlatne sredine drže se Turopoljac i Lukavec, nijansu ispod toga su Klas i Lomnica, a najlošije stoje Gradići, koji su proljetos ispali iz višeg ranga.
– Mislim da je Premier liga pun pogodak. Gotovo pola lige su naši klubovi, puno je lokalnih derbija, a posebno smo zadovoljni kako rade u Buševcu. Malo nas brinu Gradići, nismo baš očekivali da će ovako loše stajati nakon ispadanja, ali sad se promijenilo vodstvo kluba, nadamo se da će se promijeniti i rezultati – kaže Željko Mihalj, predsjednik NS Velika Gorica.
Zadovoljan je i stanjem u jedinstvenoj prvoj županijskoj ligi, u kojoj je sedam naših klubova. I tu imamo lidera, Posavec drži vrh, a slijede ga Kupa, Turopolje, Velika Mlaka i Mladost Obrezina, dok su na samome dnu Dinamo Hidrel i Meštrica.
– Vesele dobri rezultati Posavca, dok svi drugi funkcioniraju u okviru svojih mogućnosti. Mi u Savezu ponosni smo što smo najjači i najveći savez u županiji, imamo velik broj registriranih igrača, oko 120 selekcija mlađih uzrasta, a to je posebno važno, da klubovi ne stagniraju u radu s mladima. Rezultati seniora su tu drugi dio priče – kaže Mihalj, koji se slaže s tezom da je premalo klubova u višim rangovima.
– Da, premalo je to što imamo samo tri kluba u prvih pet rangova, ali mislim da nam nedostaje samo još jedan klub u prva tri ranga. Žao mi je što to već nije postao Kurilovec, odnosno što se nikad nije realizirala suradnja s Goricom o kojoj se dugo pričalo. Kad bismo uspjeli još jedan naš klub podići u jedinstveni treći rang, bila bi to velika stvar, ali ovisi to o nizu faktora.
Prokomentirao je Mihalj i aktualne rasprave u Sv. Nedelji, u kojoj je gradonačelnik Zurovec naumio od šest manjih klubova stvoriti dva veća. Velika Gorica ih ima čak 18, od prvoligaša Gorice pa do najniže rangiranog Vatrogasca iz Kobilića.
– Mislim da naša vlast nije toliko blesava da bi tako nešto radila. Koliko god klubovi imaju djece, uvijek je sve bolje nego da djeca nisu na nogometnim terenima – stav je prvog čovjeka velikogoričkog nogometa.
Sretna nam bila nogometna 2026.!
-
Vijestiprije 5 danaZadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
-
CityLIGHTSprije 2 danaGorička lovkinja Ana Bundalo: Obilazim čeke i hranilice u šumi, a pušku sam naslijedila od oca
-
CityLIGHTSprije 3 danaPolnoćka u župnoj crkvi Kravarsko
-
Vijestiprije 4 danaVažna obavijest za građane! Ovako VG Čistoća radi tijekom božićnih blagdana