Vijesti
Kako je jedna kreativka dokazala da nikad nije kasno ostvariti svoje snove!
Sljedeće godine pokrenut će i svoj prepoznatljiv brend.
Rijetki su oni koji još od djetinjstva znaju što žele postati, a onda kroz život i ostvariti svoje djetinje snove. Naravno, ne ide to uvijek onim redom kao u mašti, ali znate onu „ako nešto jako želiš cijeli svijet se uroti da to dobiješ“. Pravi primjer toga je Kornelija Bogović koja je prvo prkosila roditeljima i izborila se za školu koju je željela, a potom je ostavila siguran posao da bi krenula u nesigurne poduzetničke vode.
-Oduvijek sam pokazivala tu kreativnu stranu, uvijek sam nešto morala stvarati s rukama, meni nikad nije bilo dosadno, tako da dan danas ne razumijem ljude koji kažu da im je dosadno. Ja sam kao dijete uvijek crtala, radila nakit, pisala pjesme, učila jezike, a kako je mama radila u firmi s foto opremom, a i kod kuće smo uvijek imali profesionalne fotoaparate, rado sam i fotografirala, pogotovo mlađeg brata, i u osnovnoj školi sam rekla da ću se za fotografa školovati.
Roditelji su za nju htjeli siguran posao, a samim time i školu koja bi takav posao omogućila, tako da je predala papire i u goričku Ekonomsku školu, ali i u Zagreb u Obrtničku, naravno, smjer fotograf.
-Sjećam se dana upisa, tata je išao sa mnom do tadašnjeg Bakarića i bio je uporan u namjeri da se ja predomislim. Pokušao je pridobiti i djelatnike na upisu da me nagovore da se tu upišem, bili smo pola sata vani ispred škole kako bih ja – razmislila, no ja sam čvrsto odlučila, i popustio je, dozvolio mi je da upišem Obrtničku školu za osobne usluge u Zagrebu, smjer fotograf. – govori Bogović.
Nakit je prvo radila za sebe, a onda i za prijateljice, i to još u vrijeme dok je bila srednjoškolka. Kako ističe, u to vrijeme radila je s fimo masom, i to je znala raditi u dva ujutro.
-Išla sam i u školu i na praksu. Poslodavac je bio zadovoljan sa mnom, pa me na neki način tretirao kao zaposlenika, jednostavno nisam imala kad baviti se nakitom osim tako kasno u noć, ali ja sam baš uživala u tome i uopće mi nije bilo teško, niti sam bila umorna za još nešto stvoriti svojim rukama, a što će razveseliti mene, ili moje prijateljice.
Što se fotografije tiče, kako je kao dijete voljela fotografirati svog mlađeg brata, tako je ta ljubav prema fotografiji i kroz obrazovanje, ali i kroz posao išla u tom smjer. Najradije je fotografirala djecu i obitelji, a svadbe i sahrane iako su donosile dobru zaradu nikad ju nisu zanimale. Provela je pune 23 godine u istom foto studiju, gdje je kaže, vladala prava obiteljska atmosfera, s poslodavcem je imala odličan odnos i uvijek je saslušao njene prijedloge, a mnoge i uveo u poslovanje kako bi još više napredovali i bili konkurentniji na tržištu.
-Imala sam otvorene ruke, mogla sam raditi što mi se sviđa. Često su me prijateljice, kad bi rodile zvale da im slikam bebe. Pa bi ih stavila u lonac, u teglu za cvijeće, mogućnosti za napraviti super fotku je bezbroj.
Paralelno s poslom, izrađivala je i nakit, a fimo masu zamijenila je bižuterijom, jer je, kaže uvijek pratila trendove i uvijek je imala želju za nečim novim. No, onda se nakon 23 godine u njenoj glavi dogodio prijelomni trenutak, odlučila je promijeniti posao, ističe nije bilo lako, na odlasku je plakala jer, tamo raditi, bilo je više od posla. Ali zasićenje je odradilo svoje.
-Nakon toga javila sam se na jedan natječaj, iako uopće nisam imala iskustva, otišla na razgovor i bila sam primljena! Radila sam kao referent, posao koji nikad u životu nisam radila i super sam ga savladala. Bila sam tamo samo godinu dana jer jednostavno nisam bila sretna, bila sam nesretna jer ništa kreativno nisam radila, to je bio posao koji su moji roditelji oduvijek htjeli za mene.
-Bio je to period kad sam ujutro ustajala s mišlju kad ću doći doma, u ponedjeljak razmišljala kad će petak, a nedjelja je zvučala kao „o, ne sutra moram ići na posao“ iako je ekipa tamo bila odlična i radna atmosfera super, ali jednostvano je nedostajalo kreativnosti.
I onda je četrdeseta pokuccala na vrata. Još jedna prekretnica, i kako kaže Kornelija, sve dolazi u svoje i pravo vrijeme. Jednostavno je postala sigurnija u sebe, shvatila je da može sve, pa i opet promijeniti posao.
-Nakon godinu dana mi je došao poziv jednog foto studija da dođem raditi kod njih, što je meni bilo super. Rekla sam da idem jer to je ono što ja volim raditi, ja sam ipak fotograf. I tamo sam sa šeficom mogla sve dogovoriti, pa smo u poslovanje uvele tisak na majice i šalice. To me ispunjavalo jer volim raditi personalizirane stvari. Izgledao je taj period kao da se igram, a ne da radi, baš sam uživala.
Oduvijek je govorila kako bi voljela objediniti sve svoje hobije, imati svoj gift shop s personaliziranim stvarima. Znači kad uđete unutra da možete kupiti stvar koju ne možete kupiti nigdje drugdje. Oduvijek je o tome razmišljala, ali uvijek je nedostajao vjetar u leđa.
-Tu stvarno mogu zahvaliti svome suprugu, i stvarno mogu reći da je najbolji na svijetu. On je bio taj netko tko je vjerovao u mene, u startu me financijski podržao. Da nije bilo njega možda se nikad ne bih odlučila na ovaj potez. Dala sam otkaz, išla na opciju poticaja od države za samozapošljavane. Pravila su da jedno vrijeme trebaš biti bez primanja, moraš proći tečaj, napraviti plan, predati ga i prezentirati, a pitanje je hoće li ti ga odobriti. Imala sam super ideju, i točno sam znala što želim, samo mi je trebao dodatni poticaj, a suprug mi je bio upravo to. Oduvijek je govorio, zašto ne bih uspjela i da trebam probati jer ako ne probam neću ni znati ide li mi to. Uz njegovu podršku otvorila sam Cornelia design, 11.studenog bilo je točno godinu dana.- kaže Bogović.
Trebalo joj je šest mjeseci da se probije, ima ured u sklopu kuće, te Internet trgovinu, a složila si je i okruženje koje njoj odgovara.
– Zadovoljna sam i napokon mogu reći da sam sretna, nemam osjećaj da idem raditi. Ujutro skuham kavu, pa se lagano primim posla. Uvijek stvaram nešto novo, i veseli me što će to biti posebno, drugačije i kako će i nekoga drugog to razveseliti.
Kako kaže društvene mreže puno su joj pomogle u poslovanju i dok je vrijeme korone mnoge unazadilo, njoj je puno pomogla. Ljudi nisu mogli nikuda, a htjeli su poslati poklone svojim najmilijima, i tu su otkrili nju. I pomogli joj da se posao razvije u pravom smjeru.
-Radim s čelikom i poludragim kamenjem što se nakita tiče jer želim da to traje i da mi se mušterije vrate. A i stalno uvodim neke inovacije i u izradi majica, šalica, sad je tu i božićni asortiman, gotovo svakodnevno imam neku novu ideju.
Dokaz je ovo da samo treba vjerovati u sebe i imati vjetar u leđa. Zato ako razmišljate krenuti u poduzetničke vode, možda vam baš Kornelija bude inspiracija.
– Važno je imati neku sigurnost, kao što rekoh ja sam imala financijsku sigurnost i mogla sam se u ovo upustiti. Svjesna sam da ima teških životnih situacija, i da se mnogi zbog toga možda ne mogu maknuti s mrtve točke, ali ako imate neku normalnu životnu situaciju u današnje vrijeme te potpore su poprilično dobre i dobar su vjetar u leđa na početku, a novčani poticaj svake godine sve veći. Ako netko ima stvarno dobru ideju neka pokuša, ja sam si puno toga nabavila od tog poticaja, srećom imala sam i puno stvari, ali poticaj je jako dobro došao za bitne, veće stvari. Nisam sigurna da bih se ja bez toga upustila u sve ovo bez obzira na svu podršku obitelji. Važno je reći da država daje poticaje i za mirovinsko i zdravstveno za 11 mjeseci poslovanja. Ako sam ja s 43 godine mogla uz stalni posao krenuti ispočetka u nesigurne poduzetničke vode, onda može svatko.
Ciljevi za ovu godinu su ispunjeni, a za sljedeću ih je već pregršt. Priprema kolekciju Korni curice i dječaka koje joj je prema njenim zamislima naslikala prijateljica slikarica. Željela bi da to bude baš njen brend i da po tome bude prepoznatljiva. A u tu realizaciju uopće ne sumnjamo, jer što Kornelija zamisli, ona to i ostvari.
Kultura
Etno udruga Kurilovec zaključila uspješnu godinu – “Nabavili smo tkalački stan, jedva čekamo početak tkalačkih radionica!”
15. svibnja proslavili su 15. godina postojanja – trenutak prisjećanja na početke, ali i zahvala svim članovima koji su kroz godine ugradili dio sebe u rad udruge…
Kroz brojne nastupe, manifestacije i radionice tijekom 2025. godine članovi Etno udruge Kurilovec nastavili su pokazivati koliko je važno čuvati našu kulturnu baštinu i prenositi je dalje – s osmijehom, pjesmom i zajedništvom.
Godina na izmaku za kurilovečku udrugu bila je ispunjena radom, druženjem, ponosom i ljubavlju prema tradiciji – poručila je predsjednica Snježana Dianežević.
-Već početkom godine, 25. veljače, gostovali smo u Svetom Đurđu s dvije naše predstave, „Kak se tržiju jajca“ i „Kak i je“, koje su bile lijepo prihvaćene i nagrađene pljeskom publike. Taj nas je susret dodatno potaknuo da s još većim veseljem nastavimo naš rad, a posebno mjesto u godini zauzele su tradicionalne manifestacije u našem Kurilovcu koje organiziramo. Jurjevo u Kurilovcu još je jednom okupilo mještane i goste, a mi smo s ponosom bili nositelji programa, njegujući običaje i duh Turopolja. Aktivno smo sudjelovali i na manifestacijama „Petek na Gorice“, gdje smo kroz nastupe i druženje približili naš rad široj publici – ispričala je Snježana.
Također, ova je godina za udrugu bila posebna i po obljetnici. 15. svibnja proslavili su 15. godina postojanja – trenutak prisjećanja na početke, ali i zahvala svim članovima koji su kroz godine ugradili dio sebe u rad udruge.
-Sudjelovali smo i na manifestaciji Gastro Turopolja te organizirali već poznatu manifestaciju Jesen u Kurilovcu, gdje su se tradicija, domaća kuhinja, pjesma i običaji ponovno isprepleli u jedno lijepo iskustvo. Godinu smo zaokružili čarobnom Božićnom bajkom u Kurilovcu, donoseći blagdanski duh, toplinu i radost svima koji su nam se pridružili – prisjetila se predsjednica i dodala kako su tijekom cijele godine provodili i razne radionice.
-Posebno zahvaljujemo Gradu Velikoj Gorici koji zaista prepoznaje naš kulturni doprinos, a koji nam je, među ostalim, omogućio i kupnju trenirki, kao i Zagrebačkoj županiji koja je novčanom potporom podržala naše projekte. Tako da smo mogli uspješno provesti radionice šivanja u listopadu i studenom, kao i trenutno aktualnu radionicu zlatoveza, na koju se zainteresirani još uvijek mogu prijaviti. Uz pomoć Županije nabavili smo i tkalački stan, na što smo iznimno ponosni te s velikim veseljem i nestrpljenjem iščekujemo početak tkalačkih radionica – dodala je i zahvalila svim donatorima, članovima, prijateljima i svima koji cijene, prate i podržavaju rad udruge.
-Bez vas sve ovo ne bi bilo moguće. Zato svima želimo svima zdravu, sretnu i uspješnu novu 2026. godinu, ispunjenu još većim druženjima, zajedništvom, razumijevanjem i podrškom. Upravo to je snaga Etno udruge Kurilovec! – poručila je Snježana.
Sport
Igrači bivši, gdje ste? Jedan zabija, drugi završio karijeru, treći našao klub…
Bivši igrač Gorice Cherif Ndiaye blista u dresu Senegala na Afričkom kupu nacija, bivši igrač Gorice Dino Štiglec zaključio je igračku karijeru, a bivši igrač Gorice Valentino Majstorović konačno je pronašao rješenje…
Dok apstiniramo od HNL-a i uživamo u dvoranskom nogometu, stignemo ispratiti i sve druge aktualne sekvence iz svijeta nogometa, a poveznice s Goricom iskaču svako malo. Dođe do toga čak i na Afričkom kupu nacija, gdje briljira Cherif Ndiaye. U dresu Senegala bivši napadač Gorice se specijalizirao za točke na i, pa je tako zabio za konačnih 3-0 protiv Bocvane u prvoj i za konačnih 3-0 protiv Benina u zadnjoj utakmici skupine.
Zanimljivo je s vremena na vrijeme baciti pogled na karijere bivših igrača Gorice nakon odlaska iz Turopolja, ima tu različitih priča i sudbina, pri čemu je dobar dio karijera i završen. Nogomet tako više ne igra Joey Suk, u stožeru Radomira Đalovića je Igor Čagalj, na funkciji u klubu Matija Dvorneković… A tom se društvu nogometnih penzionera po novome pridružio i Dino Štiglec!
Zagrepčanin koji je u Goricu došao one “Sopićeve zime”, usred potrage za frajerima koji će izvući najtežu sezonu u klupskoj prvoligaškoj povijesti, a pomalo je i čuvena postala ona priča kako su direktor Brkljača i trener Sopić sreli Štigleca u jednom Shopping centru i odmah reagirali…
Iz Gorice je Štiglec otišao u ljeto ove godine, nakon šest mjeseci bez ijedne odigrane sekunde, pa je proljeće u većoj mjeri koristio za odrađivanje prakse u omladinskoj školi Gorice, budući da je upisao trenersku akademiju. Nogomet mu se, međutim, i dalje igrao, pa je prihvatio poziv ambicioznog trećeligaša Mladosti iz Ždralova. Odradio je dobru jesen, iako je njezin finiš propustio zbog ozljede, da bi u danima prije Božića objavio da je kraj.
“Dragi moji… Kad sam razmišljao o ovom trenutku, nisam mislio da će tako brzo doći. Stara garda bi uvijek govorila da karijera prođe u trenu. Rekli bi šuti, radi, uživaj i sve će doći na svoje. Naravno, nisam vjerovao, ali svemu dođe kraj, pa tako i moj. Vrijeme je za druge momke”, objavio je Štiglec na društvenim mrežama.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
“Uvijek se postavlja pitanje što najviše ostaje iza nas? Rekao bih lijepi i oni manje lijepi trenuci. Jer, što je nogomet? Puno rada, odricanja, padova, ozljeda, stresova, razočaranja, a onda opet to isto, i onda – boom! U trenutku zaboraviš na sve loše i shvatiš da je to ono što si želio kao klinac. Ono na čemu sam neizmjerno zahvalan je nezaboravno iskustvo i putovanje koje sam dobio kroz svoju karijeru i klubove u kojima sam igrao: Zagreb, Vrapče, Lučko, Slaven Belupo, Olimpija, Slask Wroclaw, Hapoel Haifa, Gorica i Mladost Ždralovi.
Hvala svim mojim bivšim trenerima i sportskim djelatnicima, a posebno mojim bivšim suigračima, s kojima imam uspomene za cijeli život. Oni koji su najviše trpjeli su naravno moji najmiliji, moja obitelj!! Bez njih ne bi bilo ni mene. Sad konačno mogu gledati utakmice u miru svaki vikend. Mislim da je na kraju svake priče najbitnije da je čovjek zadovoljan i miran, a ja to definitivno jesam! Vjerujem i siguran sam da se vidimo u nekoj drugoj priči jer život ovime ne završava, nego tek počinje…”, poručio je 35-godišnji Štiglec, kojeg je u Ždralovima “naslijedio” Dario Čanađija, povratnik u klub u kojem je i krenuo.
Novo poglavlje otvorio je i njegov prijatelj i dojučerašnji suigrač Valentino Majstorović. Nakon velikog egzodusa iz svlačionice Gorice ovog ljeta nove su klubove pronašli svi igrači koji su napustili Goricu, svi osim dobrog dečka Majstora. Prilike koje su se otvarale nisu zadovoljavale njegove ambicije i čekao je sve do ove zime, kad je stigao poziv iz Posušja. Pojačat će tako BiH premijerligaša, zajedno s dojučerašnjim golmanom Lokomotive Zvonimirom Šubarićem.
Priča iz kvarta
Povjesničar iz inata: ‘Životno djelo u zaboravljenim kutijama iz podruma!’
Ivan Rožić aktivan je član dramske sekcije buševečkog Ogranka seljačke sloge i još aktivniji autor vrijednih povijesnih zapisa o turopoljskom kraju. Sasvim zasluženo, on je i dobitnik gradske Nagrade za životno djelo…
U svome dvorištu, u srcu svoga Buševca, dočekao nas je s jednom molbom:
– Ispričat ću vam sve što vas zanima, ali ne bih volio da se od ovoga radi veći cirkus nego što bi trebalo.
Ivan Rožić (83), dobitnik gradske Nagrade za životno djelo, već je u prvome kontaktu puno toga objasnio. Skroman je to čovjek, iznimno vitalan, mudar u skladu s godinama, ali kad je u pitanju njegov kraj i pisanje o njemu, s energijom kakva se ne viđa često kod ljudi u devetom desetljeću života.
– Naravno da sam ponosan, da mi je drago što ljudi očito vide i priznaju ono što sam radio. Ali iskreno, koliko god sam ponosan i zadovoljan, nisam bio sklon tome da budem nagrađen, jer ipak sam u godinama kad mi odgovara mir. Tu je moja obitelj, djeca, unuci i praunuci, a iz takvog komfora teško je izaći. Znao sam se u danima prije dodjele i probuditi noću i pitati se je li mi sve to trebalo, sva ta strka oko nagrade… Ali dobro, i to je prošlo – kaže gospon Rožić sa smiješkom.
Nekoliko puta se i ranijih godina spominjalo Ivana Rožića kao potencijalnog dobitnika najprestižnije gradske nagrade, sad se to i dogodilo, pa je ostalo jedino doznati zašto je i kako, čemu zahvaljujući, do toga došlo. Korak po korak…
– Apsolutno sam zadovoljan svojim životom! I više nego što sam možda mogao očekivati. Napisao sam neke knjige zbog kojih sam stvarno sretan što postoje – kaže Rožić uvodno.
Dok razgovaramo, na stolu ispred nas su knjige s velikom važnošću za povijest našega kraja. Naslovi sve govore o tematici, o interesima: Povijest Plemenite općine turopoljske, Rječnik buševskoga govora, Ogranak seljačke sloge Buševec, Rodoslovlja buševskih obitelji, Buševec…
– Pišem otkad sam otišao u mirovinu, a “klik” se dogodio nakon što sam pročitao knjigu povjesničarke Nade Klaić “Medvedgrad i njegovi gospodari”. Shvativši koliko tu postoji neistina, koliko je povijest našega kraja zapravo nepoznata i neistražena, odlučio sam se pozabaviti tom tematikom. I danas sam, moram to reći, jako sretan zbog svega što sam stvorio – priča gospon Ivan.
Po obrazovanju je germanist i anglist, za svoga radnog vijeka radio je kao nastavnik, prevoditelj, socijalni i konzularni radnik, ali ispalo je da je i vrlo talentiran povjesničar. Iako, bilo je tu i sreće…
– Naš sumještanin Ivan Kos je nakon odlaska u mirovinu valjda 30-ak godina sjedio u Državnom arhivu, Sveučilišnoj knjižnici i nadbiskupskom arhivu te popisivao knjige rođenih, ostavinske i diobene rasprave svih buševskih obitelji, kao i druge dokumente. Nakon što je umro, svi ti papiri ostali su u kutijama, nitko za njih nije ni znao, sve dok se njegovi nasljednici nisu selili. Nećak gospodina Kosa sve je to spremio u svoj podrum i tamo je stajalo sve dok ga nisam pitao, znajući povijest njegove obitelji, ima li možda kakvih zapisa ili papira. Kad je izvadio sve te kutije, odmah mi je bilo jasno koliko je to dragocjena građa! – prepričava Rožić.
Na temelju tih dokumenata nastalo je “Rodoslovlje buševskih obitelji”, povijesni zapis kakav nema vjerojatno niti jedno mjesto ili selo u Hrvatskoj. Nižu se tu obiteljska stabla, svatko može pronaći svoju obiteljsku liniju, a ne treba ni napominjati da dominiraju Rožići, Katulići, Robići, Detelići…
– Iz tih dokumenata nastala je i knjiga “Povijest Buševca”, a puno toga sam koristio i za “Povijest Plemenite općine turopoljske”. To je moje životno djelo. Sve drugo bilo je zabava, i dramska sekcija i sve ostalo. Ovo je ono što ostaje!
Na sličnom tragu neumorni Ivan Rožić juri i dalje, jer već u veljači ili ožujku izaći će njegov “Zbornik turopoljskog plemstva”, u kojem je obrađeno oko 900 obitelji iz našega kraja, a sve je krenulo iz zaključka da se o Plemenitoj općini turopoljskoj premalo zna.
– Postoji ogromna arhiva, najveća nakon dubrovačke, a dobar dio toga nitko nikad nije taknuo. Ne znam zašto, jer Plemenita općina turopoljska bila je jedna nevjerojatna pojava, samouprava i autonomija koja je trajala praktički od dolaska Hrvata na ova područja pa sve do 1947. godine. U početku su to bile župe, Turovo Polje i ostale, ali najstariji zapisi su iz 1225. godine, koji kažu da je jedan rod Turopoljaca bio uzdignut u rang plemića. Od tad postoji kontinuirana povijest, uz kraće prekide, sve do 1947., kad je ukinuta i kad joj je oduzeta imovina – u dahu govori Rožić, koji će sugovorniku sat povijesti priuštiti onako usput, s impresivnom lakoćom i užitkom.
– U turopoljskom plemstvu bili su Jelačići i Drašković, ali i Alapići, koje su izbacili nakon mjesec dana jer je Gašpar Alapić odmah krenuo u sječu šuma, a bez župana se to nije smjelo – počinje priča.
– Inače, Gašpar Alapić i Nikola Šubić Zrinski bili su vršnjaci i rođaci. Alapići su bili u Vukovini, a u Lukavcu je bio Nikola Šubić Zrinski, kojeg smo jedva izbacili iz dvorca. Želio je da svi Turopoljci budu njegovi kmetovi! Šubić Zrinski je u turopoljskoj povijesti pravi negativac, zna se i da je kod goričke crkve objesio desetoricu Turopoljaca koji mu nisu željeli predati svoje imanje! Doslovno se vodio rat, a na kraju je presuda bila u korist Turopoljaca. On je morao napustiti dvorac, što nije želio, a pristao je tek nakon dogovora s kraljem da će dobiti grad Čakovec. Ono što je ostalo iza njega u zapisima se naziva “ruševina grada Lukavca”. To znači da je taj bezobraznik je srušio grad prije nego što ga je napustio! – strastveno nas podučava Rožić.
Ivan Rožić počeo je pisati tek nakon odlaska u mirovinu, ali njegov opus brzo je rastao, a rast će i dalje…
Ponešto povijesti pamti i osobno, jer Ivan se rodio 1942. godine, u nekim potpuno drukčijim vremenima.
– Koliko se Buševec promijenio? Toliko da imam osjećaj da živim tisuću godina. U doba kad sam kretao u školu, nismo imali ni struje, po cijele dane radilo se na polju i sa stokom… Živjelo se na način na koji se valjda živjelo i prije 500 godina. Otac mi je bio krojač, tad je još funkcionirao i nekakav oblik naturalne privrede, pa su ljudi hlače ili kaput plaćali svinjetinom, jabukama ili nečim trećim. Kod nas je tako uvijek bilo svega..
Već pedesetih godina u selu je izgrađen Društveni dom, gledali su se i filmovi, a sve više je bilo i obrtnika.
– Bili smo relativno blizu i Velikoj Gorici i Zagrebu, bio je gust i promet prema Sisku, koji se tad razvijao kao veliki industrijski centar… Uvijek su tu bile gostionice, imali smo i četiri krojača, postolara, kovača, kolara, remenare, mlinare… Sve što je čovjeku trebalo, moglo se nabaviti u selu – pamti djetinjstvo Rožić.
Osnovnu školu dovršio je u Velikoj Gorici, a zatim upisao gimnaziju u Zagrebu. A tu se i definitivno zaljubio u kazalište.
– Škola je bila u Muzjeu Mimara, a preko puta je bio HNK. Nakon škole bismo redovno išli na predstave, gledali smo ih s galerije stajanje, i tih sam godina pogledao doslovno kompletan repretoar HNK – govori Rožić.
S kazalištem se susreo još kao dječak u svom selu, prvu ulogio dobio je kao desetogodišnjak, a po završetku studija preuzeo je režiju u Ogranku.
– Uvijek sam kao djeca gledali probe i predstave u selu, a imali smo što i vidjeti. Gotovo je nevjerojatno, primjerice, da je buševečko kazalište 1939., u samo jednoj godini, izvelo osam cjelovečernjih predstava?! Kako su uspjeli sve to uvježbati, pripremiti… E, to mi nije jasno.
Stvarale su se i u njegovoj režiji pamtljive i važne predstave, uključujući i “Hamleta” na kajkavskom, a sve to događalo se u slobodno vrijeme. Radni vijek Ivan Rožić je započeo kao nastavnik engleskog u Vukovini, sve do odlaska u – Njemačku.
– Pojavio se oglas kojim traže socijalne radnike za posao u Njemačkoj i odlučio sam se prijaviti. Dobio sam posao i počeo raditi u socijalnoj službi koja se brinula o stranim radnicima u Njemačkoj, a moj zadatak su bili jugoslavenski radnici. Preselili smo se u Düsseldorf, kći je tad imala godinu dana, tamo se rodio i sin, a ostali smo sljedeće četiri godine. Kako je kćer trebala krenuti u školu, morali smo odlučiti ostajemo li tamo ili se vraćamo. I vratili smo se. Napravili smo kuću na zemlji moga tasta, a ja sam pronašao novi posao. Savez sindikata bio je dužan pobrinuti se za nas koji se vraćamo iz Njemačke, a taman se otvorilo mjesto u mirovinskom osiguranju. Trebali su prevoditelja za naše radnike u Njemačkoj i komunikaciju s njemačkim službama.
Novi zaokret, ujedno i novi odlazak u inozemstvo, na red je došao 1992. godine, u ratno doba.
– Nakon što je Hrvatska postala samostalna, znao sam da će se ukazati potreba za ljudima u diplomatskim predstavništvima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i odlučio sam se raspitati postoji li potreba za nekim poput mene u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslao sam otvorenu molbu, a tek naknadno sam saznao da je deset dana ranije raspisan natječaj baš za ta radna mjesta. Na kraju sam dobio posao i završio u Bonnu. Bili smo jedino konzularno predstavništvo za Njemačku, Švicarsku i Austriju, papiri su dolazili u vrećama i odlazili za Zagreb u kamionima…
U nastavku diplomatske karijere, koja je potrajala sve do mirovine, radio je Ivan Rožić i u konzularnim predstavništvima u Bonnu, Beču, Bernu, Los Angelesu, odrađivao važne poslove, proživio puno toga… A opet:
– Bio sam posvuda, ali Buševec je uvijek ostao centar mog svijeta. I ako me pitate kako je danas živjeti u Buševcu, reći ću da je super! Jako sam zadovoljan. Imamo svoj mir, imamo izvrsnu kazališnu dvoranu, redovne predstave, imamo i novi vatrogasni dom, imamo i šahovski klub, koji vode moja braća Zlatko i Marijan… – kaže za kraj gospon Rožić.
Neumorni gospon Rožić, jer uskoro mu, kaže, izlazi nova knjiga…
HOTNEWS
Promjene u Zakonu o osobnoj asistenciji – pravo će imati veći broj korisnika i to 24 sata dnevno
Premijer je najavio da su za 2026. za socijalna prava osoba s invaliditetom predvidjeli 1,5 milijarde eura, a na temelju ove odluke taj će se iznos morati povećati.
Hrvatska Vlada donijela je Uredbu o izmjenama Zakona o osobnoj asistenciji radi izvršenja odluke Ustavnog suda kojom su ukinute pojedine odredbe Zakona, a kojima će, uz ostalo, i djeca do 18 godina imati pravo na uslugu osobne asistencije.
Na sjednici Vlade, Premijer Andrej Plenković istaknuo je da se uredba sa zakonskom snagom donosi iz razloga što trenutačno Hrvatski sabor ne zasjeda pa Vlada, na temelju posebnog zakona i ovlasti, kompenzira tu činjenicu te će ovom uredbom biti uređene samo one odredbe koje su ukinute odlukom Ustavnog suda i koje su prestale važiti 19. prosinca.
Pri tome je naglasio da uredba nije instrument za rješavanje svih pitanja koja su vezane za osobnu asistenciju i da će sva druga povezana pitanja biti rješavana u redovitom zakonodavnom postupku i u skladu s demokratskim procedurama koje podrazumijevaju i javno savjetovanje, radne skupine i dva čitanja u Hrvatskom saboru.
Donošenjem uredbe, djeca do 18 godina imat će pravo na uslugu osobne asistencije, a uslugu osobne asistencije moći će koristiti i korisnici usluge pomoći u kući, osobe s invaliditetom čiji roditelj ili drugi članovi obitelji ostvaruju pravo na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja, kao i svi korisnici čiji članovi obitelji imaju status njegovatelja na temelju drugih propisa, poput hrvatskih ratnih vojnih invalida, te korisnici usluge pomoćnika u nastavi.
Satnica usluge više nije ograničena, odnosno maksimalan broj sati korištenja usluge povećan je na 24 sata dnevno.
Također, odluka Ustavnog suda otvara i financijska pitanja s obzirom na to da se širi polje primjene ovih prava na veći broj korisnika, a za sada se još ne može procijeniti koliko će to koštati državni proračun, no bit će to značajna sredstva.
Uz to, javlja se i pitanje realne raspoloživosti osobnih asistenata kojih će trebati biti puno više s obzirom na to da je usluga sada proširena na 24 sata i da će biti niz novih rješenja.
Premijer je najavio da su za 2026. za socijalna prava osoba s invaliditetom predvidjeli 1,5 milijarde eura, a na temelju ove odluke taj će se iznos morati povećati.
Prilikom donošenja rješenja o osobnom asistentu, stupanj težine invaliditeta i oštećenja funkcionalne sposobnosti korisnika neće biti jedini kriterij, nego će pri određivanju broja sati usluge, članovi komisije uzimati u obzir i materijalne i socijalne okolnosti korisnika, kao i njihove specifične individualne potrebe.
Ministarstvo će donijeti pravilnik u roku 60 dana, a pravo na uslugu počinje od izvršnosti rješenja, a ne prvog dana korištenja.
Dodajmo kako punoljetni korisnici koji su koristili uslugu na dan 19. prosinca 2025. nastavljaju koristiti uslugu do donošenja novog izvršnog rješenja koje će po službenoj dužnosti pokrenuti Hrvatski zavod za socijalni rad. Ako se utvrdi veći broj sati od onoga koji je na snazi, razlika se nadoknađuje na zahtjev korisnika ili njegovog zakonskog zastupnika. Djeca i osobe s invaliditetom koje ranije nisu mogle podnijeti zahtjev zbog zakonskih ograničenja ostvaruju pravo od 19. prosinca 2025. ako zahtjev podnesu u roku od šest mjeseci od donošenja Uredbe.
Vijesti
VG Čistoća mijenja radno vrijeme uoči Nove godine – saznajte do kada rade uredi i reciklažna dvorišta
-
Vijestiprije 1 danVG umjesto ZG: ‘Radimo na tome da Velika Gorica dobije svoju registraciju!’
-
CityLIGHTSprije 5 danaGorička lovkinja Ana Bundalo: Obilazim čeke i hranilice u šumi, a pušku sam naslijedila od oca
-
HOTNEWSprije 2 danaFOTO Strašna scena s Avenije pape Ivana Pavla II!
-
Vijestiprije 1 danDonosimo radno vrijeme trgovina u Velikoj Gorici za Staru i Novu godinu! Zatvaraju se ranije nego inače…