Vijesti
Kako je jedna kreativka dokazala da nikad nije kasno ostvariti svoje snove!
Sljedeće godine pokrenut će i svoj prepoznatljiv brend.
Rijetki su oni koji još od djetinjstva znaju što žele postati, a onda kroz život i ostvariti svoje djetinje snove. Naravno, ne ide to uvijek onim redom kao u mašti, ali znate onu „ako nešto jako želiš cijeli svijet se uroti da to dobiješ“. Pravi primjer toga je Kornelija Bogović koja je prvo prkosila roditeljima i izborila se za školu koju je željela, a potom je ostavila siguran posao da bi krenula u nesigurne poduzetničke vode.
-Oduvijek sam pokazivala tu kreativnu stranu, uvijek sam nešto morala stvarati s rukama, meni nikad nije bilo dosadno, tako da dan danas ne razumijem ljude koji kažu da im je dosadno. Ja sam kao dijete uvijek crtala, radila nakit, pisala pjesme, učila jezike, a kako je mama radila u firmi s foto opremom, a i kod kuće smo uvijek imali profesionalne fotoaparate, rado sam i fotografirala, pogotovo mlađeg brata, i u osnovnoj školi sam rekla da ću se za fotografa školovati.
Roditelji su za nju htjeli siguran posao, a samim time i školu koja bi takav posao omogućila, tako da je predala papire i u goričku Ekonomsku školu, ali i u Zagreb u Obrtničku, naravno, smjer fotograf.
-Sjećam se dana upisa, tata je išao sa mnom do tadašnjeg Bakarića i bio je uporan u namjeri da se ja predomislim. Pokušao je pridobiti i djelatnike na upisu da me nagovore da se tu upišem, bili smo pola sata vani ispred škole kako bih ja – razmislila, no ja sam čvrsto odlučila, i popustio je, dozvolio mi je da upišem Obrtničku školu za osobne usluge u Zagrebu, smjer fotograf. – govori Bogović.
Nakit je prvo radila za sebe, a onda i za prijateljice, i to još u vrijeme dok je bila srednjoškolka. Kako ističe, u to vrijeme radila je s fimo masom, i to je znala raditi u dva ujutro.
-Išla sam i u školu i na praksu. Poslodavac je bio zadovoljan sa mnom, pa me na neki način tretirao kao zaposlenika, jednostavno nisam imala kad baviti se nakitom osim tako kasno u noć, ali ja sam baš uživala u tome i uopće mi nije bilo teško, niti sam bila umorna za još nešto stvoriti svojim rukama, a što će razveseliti mene, ili moje prijateljice.
Što se fotografije tiče, kako je kao dijete voljela fotografirati svog mlađeg brata, tako je ta ljubav prema fotografiji i kroz obrazovanje, ali i kroz posao išla u tom smjer. Najradije je fotografirala djecu i obitelji, a svadbe i sahrane iako su donosile dobru zaradu nikad ju nisu zanimale. Provela je pune 23 godine u istom foto studiju, gdje je kaže, vladala prava obiteljska atmosfera, s poslodavcem je imala odličan odnos i uvijek je saslušao njene prijedloge, a mnoge i uveo u poslovanje kako bi još više napredovali i bili konkurentniji na tržištu.
-Imala sam otvorene ruke, mogla sam raditi što mi se sviđa. Često su me prijateljice, kad bi rodile zvale da im slikam bebe. Pa bi ih stavila u lonac, u teglu za cvijeće, mogućnosti za napraviti super fotku je bezbroj.
Paralelno s poslom, izrađivala je i nakit, a fimo masu zamijenila je bižuterijom, jer je, kaže uvijek pratila trendove i uvijek je imala želju za nečim novim. No, onda se nakon 23 godine u njenoj glavi dogodio prijelomni trenutak, odlučila je promijeniti posao, ističe nije bilo lako, na odlasku je plakala jer, tamo raditi, bilo je više od posla. Ali zasićenje je odradilo svoje.
-Nakon toga javila sam se na jedan natječaj, iako uopće nisam imala iskustva, otišla na razgovor i bila sam primljena! Radila sam kao referent, posao koji nikad u životu nisam radila i super sam ga savladala. Bila sam tamo samo godinu dana jer jednostavno nisam bila sretna, bila sam nesretna jer ništa kreativno nisam radila, to je bio posao koji su moji roditelji oduvijek htjeli za mene.
-Bio je to period kad sam ujutro ustajala s mišlju kad ću doći doma, u ponedjeljak razmišljala kad će petak, a nedjelja je zvučala kao „o, ne sutra moram ići na posao“ iako je ekipa tamo bila odlična i radna atmosfera super, ali jednostvano je nedostajalo kreativnosti.
I onda je četrdeseta pokuccala na vrata. Još jedna prekretnica, i kako kaže Kornelija, sve dolazi u svoje i pravo vrijeme. Jednostavno je postala sigurnija u sebe, shvatila je da može sve, pa i opet promijeniti posao.
-Nakon godinu dana mi je došao poziv jednog foto studija da dođem raditi kod njih, što je meni bilo super. Rekla sam da idem jer to je ono što ja volim raditi, ja sam ipak fotograf. I tamo sam sa šeficom mogla sve dogovoriti, pa smo u poslovanje uvele tisak na majice i šalice. To me ispunjavalo jer volim raditi personalizirane stvari. Izgledao je taj period kao da se igram, a ne da radi, baš sam uživala.
Oduvijek je govorila kako bi voljela objediniti sve svoje hobije, imati svoj gift shop s personaliziranim stvarima. Znači kad uđete unutra da možete kupiti stvar koju ne možete kupiti nigdje drugdje. Oduvijek je o tome razmišljala, ali uvijek je nedostajao vjetar u leđa.
-Tu stvarno mogu zahvaliti svome suprugu, i stvarno mogu reći da je najbolji na svijetu. On je bio taj netko tko je vjerovao u mene, u startu me financijski podržao. Da nije bilo njega možda se nikad ne bih odlučila na ovaj potez. Dala sam otkaz, išla na opciju poticaja od države za samozapošljavane. Pravila su da jedno vrijeme trebaš biti bez primanja, moraš proći tečaj, napraviti plan, predati ga i prezentirati, a pitanje je hoće li ti ga odobriti. Imala sam super ideju, i točno sam znala što želim, samo mi je trebao dodatni poticaj, a suprug mi je bio upravo to. Oduvijek je govorio, zašto ne bih uspjela i da trebam probati jer ako ne probam neću ni znati ide li mi to. Uz njegovu podršku otvorila sam Cornelia design, 11.studenog bilo je točno godinu dana.- kaže Bogović.
Trebalo joj je šest mjeseci da se probije, ima ured u sklopu kuće, te Internet trgovinu, a složila si je i okruženje koje njoj odgovara.
– Zadovoljna sam i napokon mogu reći da sam sretna, nemam osjećaj da idem raditi. Ujutro skuham kavu, pa se lagano primim posla. Uvijek stvaram nešto novo, i veseli me što će to biti posebno, drugačije i kako će i nekoga drugog to razveseliti.
Kako kaže društvene mreže puno su joj pomogle u poslovanju i dok je vrijeme korone mnoge unazadilo, njoj je puno pomogla. Ljudi nisu mogli nikuda, a htjeli su poslati poklone svojim najmilijima, i tu su otkrili nju. I pomogli joj da se posao razvije u pravom smjeru.
-Radim s čelikom i poludragim kamenjem što se nakita tiče jer želim da to traje i da mi se mušterije vrate. A i stalno uvodim neke inovacije i u izradi majica, šalica, sad je tu i božićni asortiman, gotovo svakodnevno imam neku novu ideju.
Dokaz je ovo da samo treba vjerovati u sebe i imati vjetar u leđa. Zato ako razmišljate krenuti u poduzetničke vode, možda vam baš Kornelija bude inspiracija.
– Važno je imati neku sigurnost, kao što rekoh ja sam imala financijsku sigurnost i mogla sam se u ovo upustiti. Svjesna sam da ima teških životnih situacija, i da se mnogi zbog toga možda ne mogu maknuti s mrtve točke, ali ako imate neku normalnu životnu situaciju u današnje vrijeme te potpore su poprilično dobre i dobar su vjetar u leđa na početku, a novčani poticaj svake godine sve veći. Ako netko ima stvarno dobru ideju neka pokuša, ja sam si puno toga nabavila od tog poticaja, srećom imala sam i puno stvari, ali poticaj je jako dobro došao za bitne, veće stvari. Nisam sigurna da bih se ja bez toga upustila u sve ovo bez obzira na svu podršku obitelji. Važno je reći da država daje poticaje i za mirovinsko i zdravstveno za 11 mjeseci poslovanja. Ako sam ja s 43 godine mogla uz stalni posao krenuti ispočetka u nesigurne poduzetničke vode, onda može svatko.
Ciljevi za ovu godinu su ispunjeni, a za sljedeću ih je već pregršt. Priprema kolekciju Korni curice i dječaka koje joj je prema njenim zamislima naslikala prijateljica slikarica. Željela bi da to bude baš njen brend i da po tome bude prepoznatljiva. A u tu realizaciju uopće ne sumnjamo, jer što Kornelija zamisli, ona to i ostvari.
Redovna izborna sjednica Skupštine Školskog sportskog saveza Grada Velike Gorice održana je danas (ponedjeljak, 29.12.2025.) u prostoru Hotela Garden Hill u Velikoj Gorici. Na sjednici je bilo 16 nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture osnovnih i srednjih škola te predstavnik Grada Neven Topolnjak.
Velika Gorica, 29.12.2025. Izborna sjednica Skuptine kolskog sportskog saveza Grada Velike Gorice. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 29.12.2025. Izborna sjednica Skuptine kolskog sportskog saveza Grada Velike Gorice. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Sjednicu s dnevnim redom od 12 točaka vodio je Boris Konjević, predsjednik ŠSSVG-a. Sva izvješća za 2025. godinu kao i planovi za 2026. godinu usvojeni su jednoglasno. Za predsjednika Saveza, osnovanog 2017. godine, ponovo je, treći put, na mandat od 4 godine izabran Boris Konjević, prof., a za tajnika Zlatko Palčić.
Velika Gorica, 29.12.2025. Izborna sjednica Skuptine kolskog sportskog saveza Grada Velike Gorice. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Nakon završenog službenog dijela sjednice, ugodno druženje nastavljeno je uz prigodni domjenak.
Galerija fotografija
Strašna scena u ranim poslijepodnevnim satima na križanju Avenije pape Ivana Pavla II i državne ceste, gdje se gradi HNS-ov kamp u Velikoj Gorici!
Oko 13 sati zbog neprilagođene brzine vozač osobnog vozila sletio je s kolnika i zabio se u semaforski stup. Očevici tvrde da je vozilo jurilo 200 km/h!
Prema dostupnim informacijama, unatoč smrskanom vozilu, vozač je preživio nesreću i prebačen je u KBC Zagreb.
Ostali vozači pozivaju se na oprez zbog krhotina i dijelova vozila koji su prosuti po kolniku.
Priča iz kvarta
Kako se rađao Grad: ‘Znali smo odmah da ovo ne može biti neuspješna priča…’
Velika Gorica proslavila je svoj 30. rođendan u godini na izmaku, pa se za kraj godine vraćamo tri desetljeća unatrag. Uz pomoć svjedoka vremena Nevena Karasa i Vlade Horine prisjećamo se kako se rađao naš grad…
Kad je Hrvatska početkom devedesetih stekla svoju samostalnost, u čemu su najveći doprinos dali mali, obični ljudi iz svih dijelova naše države, pa tako i oni s velikogoričkog područja, potkrao se tu jedan paradoks. Mnoge su sredine, posebno u okolici Zagreba, u novoj ustroju izgubili svoju, lokalnu “samostalnost”, tu su opet važnu ulogu, gotovo krucijalnu, odigrali upravo – Velikogoričani! Veliki finale cijele te akcije dogodio se 29. studenog 1995. godine, kad je oformljeno prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, a na “gorički vlak” tom su se prilikom ukrcale i neke druge sredine s istim željama…
Ideja o Velikoj Gorici kao izdvojenom gradu, a ne dijelu grada Zagreba, rodila se već 1990. godine, kad su Velikogoričani i Turopoljci shvatili da je lokalna vlast svedena na – područni ured. Goričkoj inteligenciji to nije bilo dovoljno. Kraj koji je prethodnih gotovo osam stoljeća, kroz Plemenitu općinu turopoljsku, imao neku vrstu samouprave, pretvoren je u periferiju metropole, što nije bilo opcija za naše ljude.
– Do uspostave samostalne Republike Hrvatske Velika Gorica je imala status općine. Budući da su 1990. godine sve općine ukinute, stvorene su četiri gradske općine, uslijed čega je Velika Gorica dobila samo taj Područni ured. A to je bilo daleko od onoga što je nekad imala kroz svoju općinsku Skupštinu. U Turopolju postoji tradicija lokalne vlasti, odnosno samouprave, a i svi drugi imali su svoje gradove i općine. Velika Gorica je kao ovako velika sredina nekako ostala izvan toga, zbog čega su se vrlo brzo počeli ujedinjavati i politički i svi drugi faktori u našem gradu – prisjeća se svjedok vremena Vlado Horina.
Upravo je Horina bio među osnivačima Odbora za povratak lokalne samouprave, osnovanog na inicijativu uglednih Velikogoričana. Predsjednikom tog Odbora imenovan je odvjetnik Antun Šagovac, a Horina je bio tajnik.
– U Odboru su bili predstavnici političkih stranaka, ali i nestranački ljudi. Sve skupa je i zamišljeno kao izvanstranačka akcija, što je ona i bila, s obzirom na sve aktivnosti koje su slijedile – priča Horina.
Otpor je, zapravo, počeo već u raspravi zakonskog prijedloga o ovakvoj administrativnoj podjeli našeg područja, jer Velika Gorica prestala je biti općina na sjednici zagrebačke Skupštine 14. studenog 1990., a već krajem rujna u našem je gradu održana tribina o metropolizaciji Zagreba, na kojoj se vodila žestoka diskusija i izražavale brojne sumnje i negodovanja na brojne točke prijedloga, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Branko Dubravica u knjizi “Teritorijalni ustroj Velike Gorice od kotara i općine do grada 1871. – 1995.”
Doznajemo tako iz istog izvora da su odlukom o ukidanju općina sve pravne kompetencije prebačene na zagrebačke gradske institucije. Područni ured Velika Gorica dobio je svoju tajnicu u Željki Klemenčić, koju je naslijedio Vlado Grbavac, a kasnije i Zvonko Kunić.
Već u ožujku 1992. godine u Saboru je otvorena rasprava o novom ustroju Republike Hrvatske, što je uključivalo diobu za županije, ali i promjenu statusa nekih gradova. U zadnjim danima ožujka gorički ogranak HSLS-a proveo je anketu pod geslom “Hoćemo svoju općinu Velika Gorica”, a o nacrtu zakona o lokalnoj samoupravi raspravljalo se i na tribini gradskog SDP-a.
Pojavila se u svemu tome i mogućnost da Velika Gorica ostane dio Zagreba, a okolna mjesta i općine završe u Zagrebačkoj županiji. Nešto slično dogodilo se Zaprešiću, a tu se negdje rodila i krilatica “Ne dijelite Turopolje”, proizašla iz potpisivanja peticije kojom su se ljudi pobunili protiv podjele Turopolja u dvije županije. Budući da peticija da Velika Gorica postane grad, održana u prosincu 1992. u organizaciji lokalnog HSLS-a, nije prerasla u širi pokret, definirana je odluka po kojoj Velika Gorica ostaje dio Zagreba.
U novoj podjeli Grad Zagreb je definirao 182 naselja, od čega ih je čak 93 bilo iz bivše velikogoričke općine! Dakle, više od polovice… S druge strane, Zagrebačku županiju u tom su trenutku činili Samobor, Dugo Selo i općine oko Zaprešića, dok su sam Zaprešić i Velika Gorica ostali dio Zagreba. Upravo su iz Županije u jesen 1993. stigli snažni signali o podršci u pokušaju odvajanja tih dvaju gradova/naselja.
Grupa entuzijasta, predvođena mr. sc. Zdravkom Lučićem, 30. studenog 1993. je organizirala tribinu u tadašnjem Narodnom sveučilištu pod naslovom “Velika Gorica u sustavu lokalne samouprave”. Uz župana Ivicu Gažija, uvodničar je bio i dr. sc. Josip Kregar, docent s Pravnog fakulteta, a nakon rasprave ovaj se skup suglasio da treba nastaviti inzistirati na izdvajanju Velike Gorice iz Zagreba i dobivanju statusa grada.
Stajališta s tribine poslužila su kao osnova za okupljanje na kojem se 14. prosinca 1993. formirao, punim nazivom, Privremeni inicijativni odbor za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice. Na sjednici su bili predstavnici svih velikogoričkih političkih stranaka, predstavnici Udruženja obrtnika, ali i brojne nestranačke osobe. Predsjednik Odbora Šagovac i tajnik Horina najuže su surađivali s Josipom Bobesićem, predsjednikom Udruženja obrtnika, a akcija je krenula odmah.
Sljedeća tri tjedna na terenu su osnivani odbori po mjesnim zajednicama, koje su se i međusobno krenule povezivati, a uslijedio je i drugi sastanak inicijativnog odbora, s kojeg je u javnost poslana nedvosmislena poruka:
“Vraćanje lokalne samouprave koja je ovom području nepravedno oduzeta (a prema tradiciji postoji od 1225.) temeljna je zadaća Odbora za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice.”
Prefiks “privremeni” nestao je 7. siječnja 1994. godine, a Inicijativni odbor krenuo je s organizacijom prikupljanja potpisa za peticiju. Za velikogoričkim primjerom poveli su se i u Zaprešiću, gdje je krajem siječnja osnovan njihov Inicijativni odbor, a ta dva tima uskoro su se i blisko povezala te zajedno nastupala.
– Bilo je i drukčijih razmišljanja među Velikogoričanima, ali rekao bih da nije bilo toliko protivnika ideje koliko je bilo skeptika, onih koji su se bojali kako će Velika Gorica funkcionirati sama. Otpora je, naravno, bilo i s druge strane, iz Grada Zagreba. Vodili smo tu velike borbe na sve strane, znalo je biti i žestoko, a puno nam je značilo to što smo prikupili više od 20.000 potpisa Velikogoričana – kaže Vlado Horina.
Cijeli procesno trajao je otprilike dvije godine. U međuvremenu se priključilo i Pokupsko, ideja je bila da Orle i Pokupsko budu zasebne općine, puno je toga dvojbenoga bilo i u “razgraničenju” Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a pojavila se i mogućnost da pet velikogoričkih naselja, uključujući Veliku Mlaku i Mičevec, pripadnu Zagrebu. To posljednje bilo je možda i najvažniji razlog što se cijela priča protegnula toliko dugo, jer Grad Zagreb nije se želio odreći Zračne luke i vodocrpilišta!
Raspravljalo se o podjeli na četiri zagrebačka kotara, što Goričanima opet nije bilo prihvatljivo, a dodatni udarac bilo je ukidanje mjesnih odbora.
“Ovime su naši građani ostali bez ikakvih imovinskih prava, a ispod je našeg ljudskog dostojanstva da i najmanji novac za lokalne potrebe moramo prositi u Skupštini Grada. Nužno je da se što prije oslobodimo od ovog maloljetničkog statusa i postane subjekti svih društvenih procesa u našem gradu i općinama, jer nema tih novčanih obećanja zbog kojih bi se odrekli stoljetne tradicije da budemo svoji na svom, istinski kreatori izgradnje svoga područja. Nitko ne može dati Velikoj Gorici i budućim općinama dušu i prepoznatljivost, osim njihovih žitelja”, oglasili su se iz Odbora nakon takve odluke.
Važan korak u pravom smjeru napravljen je u listopadu 1994., nakon sastanka predstavnika Odbora s predsjednikom zagrebačke Skupštine Stjepanom Brolichom.
– Prema svemu što sam čuo, vjerujem da bi se naši zahtjevi mogli ostvariti najkasnije do jeseni 1995. godine – rekao je predsjednik Odbora Antun Šagovac nakon sastanka.
Pokazala se ta prognoza točnom, a pomoglo je i to što se lokalni HDZ aktivnije uključio u akciju. Dugo je gradski ogranak pratio ono što je dolazilo iz vrha stranke, bio u najmanju ruku distanciran od borbe za gradsku samostalnost, ali predsjednik goričkog HDZ-a Milan Krilić u tim se trenucima definitivno aktivirao. Naravno, najvažnije je bilo to što je predsjednik Tuđman shvatio da neke stvari u teritorijalnoj podjeli nove države nemaju logiku, uključujući i ono za što se borila gorička Inicijativa.
Prvi važan datum je tu 20. rujna 1995., kad je Sabor donio Zakon o Zagrebačkoj županiji. Njime su ustanovljene današnje granice županije, ali i dodijeljen status grada Velikoj Gorici, a status općina za Pokupsko i Orle. Prvi lokalni izbori u Velikoj Gorici održani su 29. listopada 1995., a na njima je osam vijećnika dobio HSLS, sedam HSS, šest HDZ, po dva HSP i nezavisne liste, a jedan HNS.
I ostvareni su tako svi preduvjeti da se – rodi Grad! Na povijesnoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, 29. studenog 1995. godine za gradonačelnika je izabran Josip Bobesić iz HSS-a, a za njegova zamjenika Stjepan Rendulić iz HSLS-a. Prvi predsjednik Vijeća bio je Ivica Leder (HSLS), a već na drugoj sjednici drugim je zamjenikom gradonačelnika imenovan Vlado Horina iz HSS-a.
– Ničega tu glamuroznog nije bilo. Našli smo se, formirali Vijeće, odabrani vodeće ljude i razišli se. Nismo čak ni na pijaču otišli nakon te prve sjednice – smije se danas Horina, koji je ubrzo za ulogu prvog tajnika Gradskog vijeća angažirao Nevena Karasa.
– Negdje oko Božića 1995. godine, u mom sadašnjem uredu, prvi put razgovarali smo Vlado Horina i ja. Ideja je bila da postanem tajnik Gradskog vijeća, ali vladala je velika nesigurnost, bilo je puno nejasnoća. Imao sam siguran posao u Hrvatskim šumama i tražio sam tjedan dana da razmislim. Kad su me u firmi podržali, odlučio sam prihvatiti izazov. Na sjednici Gradskog vijeća 15. siječnja izabran sam za tajnika – pamti Karas, danas zamjenik gradonačelnika u drugome mandatu.
Što se lokalne samouprave tiče, uspostavljanja kompletnog sustava, bili su to počeci. I gradski, i njegovi.
– Ja sam u Hrvatskim šumama bio savjetnik za imovinsko-pravne odnose, a ovo je bilo sasvim nešto drugo. O lokalnoj samoupravi učio sam u hodu, a tu moram zahvaliti tajnici zagrebačke Skupštine Bernardi Jurčec, koja mi je puno pomogla. Na tjednoj razini me primala, davala mi savjete, odgovarala na sva moja pitanja… U tih prvih par mjeseci me usmjerila i uputila u sve detalje u formalno-pravnom smislu – kaže Karas i ističe:
– Prvih godinu dana bilo je stvarno jako teško, pamtim da smo prvi proračun napravili na dva lista papira, ali već nakon dvije godine došli smo do razine da su mene zvali iz cijele Hrvatske da pomognem njima. Toliko smo otišli naprijed da smo im i mogli pomoći, uspjeli smo se posložiti u popriličnoj mjeri, a danas smo došli do statusa na koji možemo svi biti ponosni.
U tim prvim danima Grada, tvrdi Horina, dalo se naslutiti u što se on može pretvoriti.
– Svi smo mi bili svjesni kakvu perspektivu ima Velika Gorica, u smislu Zračne luke, vode, izvorišta… I da su tu značajni potencijali. I da jedan takav grad, ako je dobro vođen, jednostavno ne može biti neuspješan – zaključio je Horina.
Sport
Zvučno pojačanje u Vukovini, Mraclin vraća svoje dijete kući?!
Još početkom prosinca krenule su objave o pojačanjima u našim niželigaškim klubovima, seriju je otvorilo društvo iz Vukovine, a nastavak se očekuje u danima pred nama, u prvom redu kroz vijesti iz Mraclina…
CityLIGHTS
Kamo za doček? Goričani će u Novu godinu ući doma – uz dobru “klopu”, a neki će i do Budimpešte ili Sarajeva!
“Malo kuhanog vinčeka, muzike, pa gdje nas Nova godina odnese!”
-
CityLIGHTSprije 4 danaGorička lovkinja Ana Bundalo: Obilazim čeke i hranilice u šumi, a pušku sam naslijedila od oca
-
CityLIGHTSprije 4 danaPolnoćka u župnoj crkvi Kravarsko
-
Vijestiprije 6 danaVažna obavijest za građane! Ovako VG Čistoća radi tijekom božićnih blagdana
-
Obrazovanjeprije 6 danaFOTO Odigran Božićni malonogometni turnir Srednje strukovne škole