Vijesti
Kako je jedna kreativka dokazala da nikad nije kasno ostvariti svoje snove!
Sljedeće godine pokrenut će i svoj prepoznatljiv brend.
Rijetki su oni koji još od djetinjstva znaju što žele postati, a onda kroz život i ostvariti svoje djetinje snove. Naravno, ne ide to uvijek onim redom kao u mašti, ali znate onu „ako nešto jako želiš cijeli svijet se uroti da to dobiješ“. Pravi primjer toga je Kornelija Bogović koja je prvo prkosila roditeljima i izborila se za školu koju je željela, a potom je ostavila siguran posao da bi krenula u nesigurne poduzetničke vode.
-Oduvijek sam pokazivala tu kreativnu stranu, uvijek sam nešto morala stvarati s rukama, meni nikad nije bilo dosadno, tako da dan danas ne razumijem ljude koji kažu da im je dosadno. Ja sam kao dijete uvijek crtala, radila nakit, pisala pjesme, učila jezike, a kako je mama radila u firmi s foto opremom, a i kod kuće smo uvijek imali profesionalne fotoaparate, rado sam i fotografirala, pogotovo mlađeg brata, i u osnovnoj školi sam rekla da ću se za fotografa školovati.
Roditelji su za nju htjeli siguran posao, a samim time i školu koja bi takav posao omogućila, tako da je predala papire i u goričku Ekonomsku školu, ali i u Zagreb u Obrtničku, naravno, smjer fotograf.
-Sjećam se dana upisa, tata je išao sa mnom do tadašnjeg Bakarića i bio je uporan u namjeri da se ja predomislim. Pokušao je pridobiti i djelatnike na upisu da me nagovore da se tu upišem, bili smo pola sata vani ispred škole kako bih ja – razmislila, no ja sam čvrsto odlučila, i popustio je, dozvolio mi je da upišem Obrtničku školu za osobne usluge u Zagrebu, smjer fotograf. – govori Bogović.
Nakit je prvo radila za sebe, a onda i za prijateljice, i to još u vrijeme dok je bila srednjoškolka. Kako ističe, u to vrijeme radila je s fimo masom, i to je znala raditi u dva ujutro.
-Išla sam i u školu i na praksu. Poslodavac je bio zadovoljan sa mnom, pa me na neki način tretirao kao zaposlenika, jednostavno nisam imala kad baviti se nakitom osim tako kasno u noć, ali ja sam baš uživala u tome i uopće mi nije bilo teško, niti sam bila umorna za još nešto stvoriti svojim rukama, a što će razveseliti mene, ili moje prijateljice.
Što se fotografije tiče, kako je kao dijete voljela fotografirati svog mlađeg brata, tako je ta ljubav prema fotografiji i kroz obrazovanje, ali i kroz posao išla u tom smjer. Najradije je fotografirala djecu i obitelji, a svadbe i sahrane iako su donosile dobru zaradu nikad ju nisu zanimale. Provela je pune 23 godine u istom foto studiju, gdje je kaže, vladala prava obiteljska atmosfera, s poslodavcem je imala odličan odnos i uvijek je saslušao njene prijedloge, a mnoge i uveo u poslovanje kako bi još više napredovali i bili konkurentniji na tržištu.
-Imala sam otvorene ruke, mogla sam raditi što mi se sviđa. Često su me prijateljice, kad bi rodile zvale da im slikam bebe. Pa bi ih stavila u lonac, u teglu za cvijeće, mogućnosti za napraviti super fotku je bezbroj.
Paralelno s poslom, izrađivala je i nakit, a fimo masu zamijenila je bižuterijom, jer je, kaže uvijek pratila trendove i uvijek je imala želju za nečim novim. No, onda se nakon 23 godine u njenoj glavi dogodio prijelomni trenutak, odlučila je promijeniti posao, ističe nije bilo lako, na odlasku je plakala jer, tamo raditi, bilo je više od posla. Ali zasićenje je odradilo svoje.
-Nakon toga javila sam se na jedan natječaj, iako uopće nisam imala iskustva, otišla na razgovor i bila sam primljena! Radila sam kao referent, posao koji nikad u životu nisam radila i super sam ga savladala. Bila sam tamo samo godinu dana jer jednostavno nisam bila sretna, bila sam nesretna jer ništa kreativno nisam radila, to je bio posao koji su moji roditelji oduvijek htjeli za mene.
-Bio je to period kad sam ujutro ustajala s mišlju kad ću doći doma, u ponedjeljak razmišljala kad će petak, a nedjelja je zvučala kao „o, ne sutra moram ići na posao“ iako je ekipa tamo bila odlična i radna atmosfera super, ali jednostvano je nedostajalo kreativnosti.
I onda je četrdeseta pokuccala na vrata. Još jedna prekretnica, i kako kaže Kornelija, sve dolazi u svoje i pravo vrijeme. Jednostavno je postala sigurnija u sebe, shvatila je da može sve, pa i opet promijeniti posao.
-Nakon godinu dana mi je došao poziv jednog foto studija da dođem raditi kod njih, što je meni bilo super. Rekla sam da idem jer to je ono što ja volim raditi, ja sam ipak fotograf. I tamo sam sa šeficom mogla sve dogovoriti, pa smo u poslovanje uvele tisak na majice i šalice. To me ispunjavalo jer volim raditi personalizirane stvari. Izgledao je taj period kao da se igram, a ne da radi, baš sam uživala.
Oduvijek je govorila kako bi voljela objediniti sve svoje hobije, imati svoj gift shop s personaliziranim stvarima. Znači kad uđete unutra da možete kupiti stvar koju ne možete kupiti nigdje drugdje. Oduvijek je o tome razmišljala, ali uvijek je nedostajao vjetar u leđa.
-Tu stvarno mogu zahvaliti svome suprugu, i stvarno mogu reći da je najbolji na svijetu. On je bio taj netko tko je vjerovao u mene, u startu me financijski podržao. Da nije bilo njega možda se nikad ne bih odlučila na ovaj potez. Dala sam otkaz, išla na opciju poticaja od države za samozapošljavane. Pravila su da jedno vrijeme trebaš biti bez primanja, moraš proći tečaj, napraviti plan, predati ga i prezentirati, a pitanje je hoće li ti ga odobriti. Imala sam super ideju, i točno sam znala što želim, samo mi je trebao dodatni poticaj, a suprug mi je bio upravo to. Oduvijek je govorio, zašto ne bih uspjela i da trebam probati jer ako ne probam neću ni znati ide li mi to. Uz njegovu podršku otvorila sam Cornelia design, 11.studenog bilo je točno godinu dana.- kaže Bogović.
Trebalo joj je šest mjeseci da se probije, ima ured u sklopu kuće, te Internet trgovinu, a složila si je i okruženje koje njoj odgovara.
– Zadovoljna sam i napokon mogu reći da sam sretna, nemam osjećaj da idem raditi. Ujutro skuham kavu, pa se lagano primim posla. Uvijek stvaram nešto novo, i veseli me što će to biti posebno, drugačije i kako će i nekoga drugog to razveseliti.
Kako kaže društvene mreže puno su joj pomogle u poslovanju i dok je vrijeme korone mnoge unazadilo, njoj je puno pomogla. Ljudi nisu mogli nikuda, a htjeli su poslati poklone svojim najmilijima, i tu su otkrili nju. I pomogli joj da se posao razvije u pravom smjeru.
-Radim s čelikom i poludragim kamenjem što se nakita tiče jer želim da to traje i da mi se mušterije vrate. A i stalno uvodim neke inovacije i u izradi majica, šalica, sad je tu i božićni asortiman, gotovo svakodnevno imam neku novu ideju.
Dokaz je ovo da samo treba vjerovati u sebe i imati vjetar u leđa. Zato ako razmišljate krenuti u poduzetničke vode, možda vam baš Kornelija bude inspiracija.
– Važno je imati neku sigurnost, kao što rekoh ja sam imala financijsku sigurnost i mogla sam se u ovo upustiti. Svjesna sam da ima teških životnih situacija, i da se mnogi zbog toga možda ne mogu maknuti s mrtve točke, ali ako imate neku normalnu životnu situaciju u današnje vrijeme te potpore su poprilično dobre i dobar su vjetar u leđa na početku, a novčani poticaj svake godine sve veći. Ako netko ima stvarno dobru ideju neka pokuša, ja sam si puno toga nabavila od tog poticaja, srećom imala sam i puno stvari, ali poticaj je jako dobro došao za bitne, veće stvari. Nisam sigurna da bih se ja bez toga upustila u sve ovo bez obzira na svu podršku obitelji. Važno je reći da država daje poticaje i za mirovinsko i zdravstveno za 11 mjeseci poslovanja. Ako sam ja s 43 godine mogla uz stalni posao krenuti ispočetka u nesigurne poduzetničke vode, onda može svatko.
Ciljevi za ovu godinu su ispunjeni, a za sljedeću ih je već pregršt. Priprema kolekciju Korni curice i dječaka koje joj je prema njenim zamislima naslikala prijateljica slikarica. Željela bi da to bude baš njen brend i da po tome bude prepoznatljiva. A u tu realizaciju uopće ne sumnjamo, jer što Kornelija zamisli, ona to i ostvari.
CityLIGHTS
Andrejeva božićna čarolija – iz Ščitarjeva do kuće Djeda Božićnjaka!
Obitelj Gričar donosi zimsku bajku Arktičkog kruga
(Foto: Privatni album obitelji Gričar)
U periodu godine kada su noći duge, dani kratki, a hladnoća nas drži u zagrijanim domovima, božićno vrijeme svakako je jedno od najtoplijih u godini. Kršćanski blagdan slavlja rođenja “malogaBoga” tijekom stoljeća je poprimio zapadnjačku tradiciju, a dobroćudni djed duge bijele brade i crvenog odijela s vrećom poklona na leđima – svima se uvukao pod kožu.
U potrazi za zimskom avanturom i domom “pravog” Djeda Božićnjaka bila je obitelj Gričar iz Ščitarjeva, a vrlo lako su turopoljsku blagu zimu zamijenili s Laponijom – domovinom omiljenog božićnog lika i temperaturama 40 stupnjeva ispod nule.
Podijelili su svoje dojmove i razuvjerili nas da krajnji sjever i nije tako nedostižan, da Rovaniemi, glavni grad finske Laponije, skriva nevjerojatne atrakcije, ali i da hladni Arktički krug nije tako nemilosrdan i grub.
Iako to nije putovanje s etiketom “čas posla”, izravni charter let avionom iz Zagreba traje samo 3 i pol sata. Gričari su imali opciju presjedanja u Frankfurtu, pa je put bio nešto duži. No, nakon slijetanja na snježno-bijelu pistu – samo se treba dobro “zabundati”…
-Dojam tamo je jako poseban, priroda je predivna, sve je puno tiše i puno mirnije nego kod nas. Jako je hladno, ali ugodno hladno, većinom po danu je -25, iako dana baš nema dugo, većinom su noći, a noći su jako duge. Najhladniji dan koji smo tamo doživjeli imao je temperaturu zraka -39! Ali, snijeg i hladnoća uopće ne smetaju zato što su baš dio tog posebnog ugođaja. U biti svi tamo dolaze radi sela Djeda Božićnjaka i naravno, da vide “onog pravog” – kaže Andrej i priznaje kako mu je to bila velika želja još dok je bio mali.
-Ispunio sam si želju iako sam već prešao četrdesetu, a htio sam taj doživljaj priuštiti i svom sinu. Za njega je to bilo fenomenalno, a supruga je rekla da je to jedno od najboljih putovanja ikad, iako često putujemo na daleka putovanja, dva do tri puta godišnje. Njoj je to bilo baš onako wow i jedva čeka da se ponovno vratimo tamo, jer nismo uspjeli sve vidjeti. No, ono što smo vidjeli je fascinantno – Pošta Djeda Božićnjaka pred kojom su kolone do 50 metara, jer svi žele poslati razglednice svojim obiteljima, i to s posebnim pečatom od djeda. Iako pošta putuje na odredište od 2 do 3 tjedna, isplati se čekati kod pretinaca od svih država svijeta, pa tako i naše države, s natpisom Kroatija – prisjetio se Andrej.
Jedna od prepoznatljivih fenomena je polarna svjetlost, no kako nam je ispričao naš putoholičar, to je škakljiva stvar – treba ju uloviti!
-Dva puta smo je ganjali, nažalost nismo uspjeli vidjeti pravu polarnu svjetlost. Vidjeli smo nešto u obrisima, a fotografiju za uspomenu je slikao naš vodič dan prije nego što smo mi došli. Baš je bilo tmurno vrijeme i nažalost ne vidi se uvijek. To je jedan od razloga zašto bi se vratili opet. Možda uspijemo u trećem mjesecu kada ćemo ići u Reykjavik na Islandu, no Laponija nam je i dalje zemlja u koju bi se vratili. Ne samo zbog toga. Recimo, stanovnici Laponije Sammi su jako ljubazan narod, i ovako na cesti pozdravljaju, kao što se nekoć kod nas pozdravljalo, a i stvarno drže do čistoće i reda. Ceste se čiste i po noći i nema alkohola iza 10 sati, pogotovo ne u dućanu – ispričao je Andrej, a ono što ih je još fasciniralo je vožnja Haskijima.
-To je bilo mrak, meni je to bio najbolji dio! Imate raznih izleta, pa recimo možete birati vožnju sa sobovima, a mi smo imali laponsku utrku. Vozili smo naizmjence supruga i ja, a bilo je jako hladno, to je bio taj dan od –39 stupnjeva kada nam se i kosa smrzla. Bez obzira na toplu odjeću, grijače na rukama i nogama, stvarno je bilo jako hladno, priča Andrej i dodaje kako mrak pada jako rano, pa je noćna vožnja bila fenomenalna jer to dosad nisu imali priliku raditi u životu.
-Upravljaš saonicama koje vuče 5 do 7 haskija kojima ti upravljaš i imaš jednu oprugu za kočenje prije svakog zavoja! Ali nismo mi jedini na ruti, tako da treba držati razmak…Poslije toga smo se ugrijali uz vrući čaj, domaći kuhani rum i domaće slastice u iglu-kući. No, ipak, priča nam dalje Andrej, piće broj jedan je – Glogi.
-To je njihovo tradicionalno piće, porijeklom je u originalu iz Švedske i prodaje se na svakom ćošku. Jako je fin, a većinom je to crveno kuhano vino sa zvjezdicama i klinčićima, a dječja verzija je kuhani sok od jabuke s klinčićem i šećerom, i to je, priznaje Andrej, odlično za ugrijati se na 20 ili 30 stupnjeva u minusu.
Ali, glava atrakcija ipak je Djedica.
Iako je najpoznatiji zimi, Djed Božićnjak je u svom domu dostupan tijekom cijele godine, tako da je ovo putovanje na popisu svakog putoholičara “koji drži do sebe”. Jer, posjet pravom selu Djeda Božićnjaka, na čijem se ulazu čeka u dugačkom redu, čak više od sat i pol, nitko ne želi propustiti – svi žele sliku s Djedicom.
-Cijelo selo je stvarno mrak, svaka kućica nešto novo krije, poput kuće Djeda Mraza i kuće Bake Mraz, sve je puno ljudi i djece koja se igraju na svakom koraku. A također je i jako puno restorana s vrhunskom tradicionalnom hranom. Mi smo, uz prethodnu rezervaciju tjedan dana unaprijed, naručili soba u umaku sa pire krumpirom. Fenomenalno sporo kuhano meso kroz 12 sati i kod njih je to kao nama teletina – završio je priču ovaj svjetski putnik iz našeg susjedstva.
Putopis s potpisom obitelji Gričar odlična je ideja za putovanje, posebno sada, kada je u zraku božićna čarolija.
Inače, obitelj Gričar iz Ščitarjeva je već vidjela pola svijeta. Andrej je inače zapovjednik na velikoj super jahti koja plovi po cijelom svijetu, tako da ga u komadu nema doma 6 do 7 mjeseci. No, kad je “van dužnosti” ili uhvati malo lufta putuje sa suprugom Josipom i sinom Ianom. Tako da su bili na Karibima, Africi, Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj, Kubi, Tajlandu, Kambođi, Dubaiju…U biti svaki slobodan trenutak idu na put.
(Razgovarala: Gianna Kotroman)
Vijesti
Veliko priznanje za goričkog liječnika – dr. Nikola Ivan Leder dobio Povelju Hrvatske obrtničke komore
Poznati gorički radiolog nagrađen je za doprinos razvoju obrtništva i komorskog sustava na svečanoj Skupštini Obrtničke komore Zagreb.
Vijesti
Zadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
Saznajte koje su trgovine otvorene, do kada rade i gdje ćete na blagdane naići na zaključana vrata.
Sport
Ispod bora poželjeli – bolje proljeće! ‘Vratit ćemo Mraclin tamo gdje pripada’
Nogometaši Mraclina završili su prvu polovicu sezone u 4. NL Središte Zagreb B na desetome mjestu, sa skromnih 16 bodova. Razloge, uzorke i povode analiziraju trener Saša Sabljak i igrač Jurica Brdek…
Na trećoj razini famozne piramide turopoljskog nogometa, posljednjoj izvan svijeta županijskog nogometa, smjestio se NK Mraclin. Odmor traje već gotovo mjesec dana, odradili su Mraclinci i svoj advent, blagdani su pred vratima, ali nema dana da ekipa iz Mraclina ne razmišlja o nogometu. Prezidente Iličić i direktor Cvetnić na čelu su te ekipe koja će valjda i tijekom božićnog ručka razmišljati kako na proljeće popraviti jesen…
Mraclin je, naime, nakon prve polovice sezone na desetome mjestu u 4. NL, petom rangu natjecanja, a to su razine koje nikoga ne čine sretnim i zadovoljnim. U Mraclinu su posljednjih godina naviknuti na borbe za vrh, a sad si odjedanput na samo 16 jesenskih bodova, u donjoj polovici tablice.
– I u višim rangovima, u klubovima na višem nivou, nakon nekoliko uspješnih sezona u nizu dolazi do jedne slabije, a samim time i do potrebe da se momčad malo osvježi, promijeni. To se Mraclinu dogodilo ove sezone – nudi svoju dijagnozu trener Saša Sabljak.
U sezonu je Mraclin, nakon odlaska Marka Biljana u ŽNK Goricu, ušao s Milanom Marinićem u ulozi trenera, no to nije potrajalo. Vrlo brzo aktiviran je Sale, legenda turopoljskog nogometa, igrač s ozbiljnom karijerom i trener s ozbiljnim iskustvom rada u stožeru Gorice, ali i suradnje s Krunom Rendulićem u više klubova. Čekajući novi poziv šefa Krune, prihvatio je poziv iz Mraclina.
– Ja sam momčad preuzeo u trećem kolu i odmah u prvoj utakmici, koju sam vodio bez ijednog odrađenog treninga, bili smo puno bolji, a izgubili smo 1-0 iz njihovog jedinog udarca na gol. Nakon toga smo morali u Ivanić, kod momčadi slaganu za viši rang, i stvarno smo bili loši. Nismo se ni okrenuli, a već smo gubili 4-0. Na kraju je završilo 5-1 i to je jedna od dvije utakmice, uz onu u Vrbovcu, u kojima nisam bio do kraja zadovoljan pristupom – vrti film polusezone za nama trener Sabljak.
– U svim ostalim utakmicama, pa tako i u onima koje smo odigrali neriješeno, bili smo dominantni. Iz ovih ili onih razloga rezultat nije išao do kraja na našu stranu, ali barem imamo te četiri pobjede, bodove koje su dečki itekako zaslužili. Gledajući na cijelu polusezonu, iz perspektive čovjeka koji nije tu od početka, koji nije odradio pripreme, mogu reći da ima i objektivnih i subjektivnih objašnjenja za ovakav rezultat. A to su stvari koje bi bile problem i više rangiranim klubovima…
Nasmijat će se Sale na konstataciju da zvuči kao da ima više alibija nego bodova, ali ova priča zaista drži vodu.
– U sezonu smo ušli s petoricom igrača koji su se vraćali iz ozljede, uključujući i ključne igrače poput Brdeka i Hajduka. Zigi je, primjerice, u nedostatku drugih rješenja igrao praktički sve utakmice, a vraćali su se malo po malo i Rakas, Godinić… U objektivne razloge spada i to što je nama tijekom ove polusezone od nogometa odustalo pet igrača! Iz ovih ili onih razloga, da sad ne idemo u svaki pojedinačni slučaj… I mi tu sa 24 padamo na 19 igrača, još nam se ozljedi i Sudar, pa smo ostali na 18 igrača, koliko ih stane u zapisnik. A nekom od njih uvijek se nešto dogodi; kartoni, ozljede, bolesti, posao… Zezali smo se i da bi trebalo mene registrirati, ali ja sam definitivno završio. Ima tu igrača s kvalitetom, i starijih i mlađih, vjerujem da će svi zajedno napredovati i vratiti klub tamo gdje mu je mjesto, puno bliže vrhu – govori Sabljak.
Recept je, dakle, jednostavan: Mraclin treba dovesti nekoliko igrača, popuniti se brojčano, ali i tražiti dodatnu kvalitetu! U prijevodu, ipak nije to baš jednostavno…
– Amaterskim klubovima veliki je izazov vođenje i organizacija kluba. Sve su to volonteri koje troše svoje vrijeme bez bilo kakve naknade, a za klub se daju, pronalaze novac za njegovo funkcioniranje… Međutim, samo u našoj ligi ima puno klubova koji su financijski dosta moćniji od nas i jako je teško u tim okolnostima privući igrača koji bi nam bio pojačanje. Mraclin je proteklih godina jako dobro trošio te svoje resurse, jako je dobro vođen, a i sad su bili spremni reagirati. Direktor Cvetnić i predsjednik Iličić već su pred kraj jesenskog prijelaznog roka željeli dovesti neke igrače, ali jednostavno nisu uspjeli. Evo, primjerice, jedan mlađi igrač nam je rekao da je to što su mu nudili iz Mraclina imao u kadetima… Definitivno nije lako, ali pokušat ćemo se svakako pojačati i ekipirati – kaže Sale.
Potrebe za osvježenjem kadra i popunjavanjem svlačionice itekako je svjestan i Jurica Brdek, ponajbolji igrač Mraclina u posljednjih sezona.
– Mi moramo biti svjesni da Mraclin kao klub nije navikao na ovakve rezultate. Naravno, ovakve sezone događaju se i u boljim klubovima i višim ligama, a u neku ruku bih rekao da je i dobro što se dogodilo u ovom trenutku. Normalo je da nakon četiri-pet godina borbe za vrh dođe do pada i to je uvijek prilika da se klub malo resetira. I da svi mi igrači shvatimo da se za nešto više moramo 100 posto posvetiti nogometu – kaže Brdek i vraća se nekoliko mjeseci unatrag:
– Na pripremama je dolaznost bila katastrofalna, a ispalo je da sam zbog operacije tadašnjeg trenera Marinića tjedan dana ja vodio pripreme. Nogomet takve stvari ne prašta, a posljedice gledamo cijelu ovu polusezonu. Moramo se svi zajedno resetirati i dogovoriti želimo li vratiti Mraclin na razine na kojima je bio. Siguran sam da moji suigrači to žele, da nitko više ne želi razmišljati o bilo kakvoj borbi za ostanak.
Liga je, kaže, svake godine sve bolja, ali dobar je i Mraclin. Uz male korekcije i dobre pripreme, imaju na Grabi razloga biti optimisti.
– Sve su to karakterni dečki i dobri igrači. Ima tu jako puno kvalitete, što su ti igrači i pokazivali zadnjih par godina. Momčad se nije puno mijenjala u tom razdoblju, dolazili bi jedan ili dva igrača, a ja vjerujem da ćemo se vrlo brzo na to i vratiti. Kad prođemo pripreme s trenerom Sabljakom, sve će krenuti na bolje. Ovaj klub je to zaslužio, jer… Neće se naljutiti moj prijatelj Mario Makarun iz Samobora, ali bolje ljude i bolju organizaciju od ove u Mraclinu nisam vidio na ovoj razini. Primjer su kako se vodi klub i mnogima iz puno viših liga – zaključio je Brdek.
Pripreme će krenuti krajem siječnja, prvenstvo krajem veljače, pa za početak treba “odraditi” Božić. Nema dvojbe da će pod borom mnogi iz Mraclina poželjeti proljeće bolje nego što je bila jesen, a vjerujemo da ćemo vrlo brzo vidjeti i rezultate djelovanja ekipe iz kluba. I da će početi “kapati” prva pojačanja…
-
Vijestiprije 1 danZadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
-
Zanimljivostiprije 3 danaVelika Gorica i Zagreb uskoro povezani brzom željeznicom do Zračne luke Franjo Tuđman
-
Sportprije 3 danaBravo za Turopoljsko srce! Najbolju ekipu ove je godine složio gazda Krmpa
-
Sportprije 5 danaJoš Rijeka pa – kreće tržnica: Gorica bi mogla ostati bez cijelog veznog reda?!