Sport

Jedna nogometna utakmica za mnogo emocija

Josip Đuksi Čuki igrao sa sinovima, sin zabio ocu, žena dopisnica SN, Mario Cvitanović igrao u Čiču..

Objavljeno

prije 6 godina

12. lipnja 2020.

Objavio/la

Mato Paviša

Ponekad samo jedan detalj iz prošlosti proširi sjećanja na mnogo toga. Oko je zapelo za izvještaj Sportskih novosti iz jeseni 1992. godine. Nogometna utakmica je igrana u Novom Čiču, a juniori Radnika su lokalnim seniorima Dinama utrpali devet komada (0:9)!

Izvještaj s utakmice

Ništa čudno, jer tada su juniori prvoligaša iz Velike Gorice bili ravnopravni, a ponekad bolji i od vršnjaka Dinama Zagreb. Dečki trenera Stjepana Kovačića Pere trpali su tada i drugim seniorskim momčadima širom Turopolja. Gotovo svi su kasnije igrali i za seniore Radnika. Za juniore su u Čiču igrali Ivan Domitrović, Rovišan, Vučur, Dino Harambašić, Damir Grlić (kasnije prvoligaški igrač i internacionalac), Mario Cvitanović (dogurao do reprezentacije Hrvatske, roditelji mu danas žive u Novom Čiču), Mario Paviša (prije toga igrao sedam godina u Dinamu Zagreb te za seniore Radnika), Nastevski, Lučan, Bago, Neno Katulić (kasnije prvoligaški igrač i internacionalac)-(još su igrali Saša Sabljak (kasnije prvoligaški igrač, internacionalac a danas pomoćni trener u HNK Gorici), Damir Mirenić, Vladimir Mirenić, Karlo Beloša-Fijan, Medarić, Skrbin, Kundić, Nenad Bibić, Bulić.)

JUNIORI RADNIKA S TRENEROM STJEPANOM KOVAČIĆ PEROM

Što se tiče Dinama Novo Čiče (još nije imao dodatak Hidrel) iz 1992. godine, zanimljivo je da je trener momčadi tada bio sadašnji dopisnik City portala i potpisnik ovih redaka a gol mu je zabio sin Mario iz redova juniora Radnika. Za dinamovce su, među ostalima, igrali Krešo Đuksi i brat mu Tomica Đuksi ali i otac im Josip Đuksi Čuki!!

DINASTIJA ĐUKSI

Tko je Josip Đuksi Čuki? O živućoj legendi Dinama Čiče knjiga bi se mogla napisati. Rođen je davne 1942. godine u Novom Čiču. Već s 13 godina počeo se družiti i pratiti starije dečke i vrebao priliku da zaigra. Prvu utakmicu za dinamovce iz Čiča odigrao je 1955. godine (klub je osnovan 1948.). Standardni je bio 1958. kad je imao samo 16 godina a to svjedoči i gore uvodna fotografija snimljena na igralištu Turopoljca u Kuču (Đuksi čuči prvi s desna). Utakmica je završila 1:1 a za Dinamo je zabio Mato Kovačević (kasnije je živio u Velikoj Gorici na desnoj strani ulaza u grad iz smjera Siska). Tadašnji sastav: Ivan Malec, Josip Đuksi Čuki, Franjo Trumbetić, Vaso Kutić, Franjo Hemen Đaga, Mato Kovačević, Slavko Paviša (prvi strijelac u povijesti Dinama u pobjedi 1:0 protiv kombiniranog Radnika iz Gorice), Ivo Iličić, Nikola Ratko, Zvonko Taritaš, Franjo Medarić (koliko znamo, danas su još živi samo Čuki i Iličić). Josip Đuksi je igrao samo za Dinamo Čiče i to do 1992. godine, dakle punih 37 godina!!! (dobro, bilo je povremenih prekida). Neprekidno je bio uz klub na raznim funkcijama a i danas dolazi na utakmice Dinama jer mu igra i unuk Filip Đuksi, sin Kreše.

DINAMO NOVO ČIČE KRAJEM SEDAMDESETIH

Na gornjoj fotografiju iz kraja sedamdesetih su seniori i juniori Dinama Čiče prije međusobne utakmice. Među igračima je i Josip Đuksi (sjedi u trećem redu peti s lijeva) a u sasvim gornjem redu među gledateljima sjedi i, tada vjerojatno 10-godišnjak, Dubravko Hrkovac Hrki (treći s lijeva) koji je kasnije odigrao oko 200 prvoligaških utakmica (Radnik, Segesta, Zadar, Zagreb, Inker Zaprešić..).

I za kraj, specijalna zanimljivost. Autorica gore prikazanog izvještaja Sportskih novosti iz 1992. godine s utakmice Dinamo Novo Čiče-Radnik juniori 0:9 (0:3), bila je Ana Paviša, supruga dopisnika City portala. Već tada u Čiču nije bilo predrasuda prema ženama, što se nogometa tiče, a tome može svjedočiti i Ivana Cesarec, današnja predsjednica Dinama Hidrel.

Povezane teme:Josip Đuksi Čuki NK Dinamo Čiče Nk Turopoljac

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 6 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 11 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.