Sport

INTERVJU Danijel Zagorac, predsjednik NK Turopoljca iz Kuča

Predsjednik Jedinstvenog ligaša iz Kuča o prošloj godini, događanjima u i oko Turopoljca

Objavljeno

prije 5 godina

21. prosinca 2020.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Još jedna godina bliži se kraju. Ova godina, 2020., jedna je od onih koje bi najbolje bilo preskočiti, ali to nije moguće. Iako je uvijek najbolje suočiti se s nevoljama i pokušati ih pobijediti, najveću od ovogodišnjih nevolja ne uspijeva zaustaviti ni cjelokupna znanstvena ni zdravstvena zajednica svijeta, pa o njoj nećemo puno ni pričati, ali moramo spomenuti da je ta pošast nazvana Covid-19 imala utjecaja i na amaterski nogomet – prošla je sezona prekinuta nakon samo jednog odigranog proljetnog kola, a nova sezona počela je već u kolovozu, sa 18 klubova, da bi od 13. kola bilo zabranjeno gledateljima dolaziti na otvorena igrališta i stadione amaterskih liga, pa tako i JŽNL…

A kako se u svemu tome “snašao” NK Turopoljac, kakve je rezultate postigao i kako je zadovoljan sportskom godinom, razgovarali smo s predsjednikom kluba iz Kuča, mlađahnim sportskim entuzijastom Danijelom Zagorcem, inače iz sportske “dinastije” Zagorac: otac Zdenko godinama je tresao mreže, pa bio predsjednik kluba, a dva brata, Mario i Ivan, su vratari. Mario trenutno brani u Dinamo Hidrelu iz Novog Čiča, a najmlađi Ivan brani boje četvrtoligaša Gradića (da “zli jezici” ne bi rekli da u Turopoljcu brane zbog nepotizma!?).

NK Turopoljac. Foto: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Gospodine Zagorac, hvala što ste se odazvali pozivu za ovaj intervju. Na čelu ste Izvršnog odbora (IO) NK Turopoljca. Možete li ukratko predstaviti klub, IO, koliko Vas ima i tko su članovi? Koliko puta se sastajete tjedno, što su najveći izazovi rada u amaterskim klubovima?
Nogometni klub Turopoljac Kuče osnovan je 1957. godine, a prva utakmica (prijateljska) odigrana je 21. srpnja 1957. protiv NK Mladost iz susjednog Rakitovca. Tijekom proteklih 63 godine bilo je većih i manjih uspjeha, naravno i neuspjeha, pa čak i par godina neaktivnosti. Ali, svakako najveći uspjeh kluba je plasman i igranje u 3. HNL (upravo se navršava 20 godina od tog uspjeha!), igranje protiv Radnika, Intera iz Zaprešića, Slunja, Trnja, Zagorca iz Krapine i drugih. Nismo bili briljantni, ispali smo nakon samo jedne sezone, ali to ne umanjuje uspjeh kluba. Nakon toga smo “dotakli dno” i u par godina ispali do 2. ŽNL, da bi kriza trajala nekoliko godina. Trenutno se natječemo u JŽNL, nadamo se da će ta priča potrajati.

Klubom upravlja Izvršni odbor kojeg bira Skupština kluba, a trenutno broji 9 članova. Uz mene, tu su još dva potpredsjednika, Danijel Antolčić i Stjepan Fabijančić, zatim sportski direktor Franjo Berković, te Stjepan Trputec, Matija Fabijančić (ujedno i aktivni igrač), Elvir Sejdinović, Igor Tačković i Dražen Čaić, te pridruženi član Dragomir Banić. Tu je još i tajnik Hrvoje Čunčić. Sveukupno nas ima 11, ali kada su neke akcije ili nam treba pomoć, uvijek nam u pomoć priskoče vjerni navijači. Sastanke održavamo jednom tjedno, a svakog dana organiziramo “dežurstva” u klupskim prostorijama. Naravno, dok traju sportske aktivnosti.
Najveći izazov kluba svakako je osiguranje financijskih sredstava za normalno funkcioniranje, a i uključenje više članova kluba koji bi svojim radom pomogli boljem funkcioniranju kluba dobro bi došlo.

Vaš klub drugu sezonu “gura” u Jedinstvenoj županijskoj ligi (JŽNL). Na kraju polusezone Turopoljac je zauzeo 11. mjesto. Iako je bodovna razlika od šestoplasiranog Dinama “samo” 3 boda, čini se nekako da ova pozicija i 24 boda na kontu nije ono što se po igračkim imenima očekivalo. Kako ste IO kluba i Vi zadovoljni prikazanim ove jeseni? I koje mjere planirate za poboljšanje stanja? S obzirom na najavljenu reorganizaciju i vjerojatnost da bi čak 3-4 kluba mogli ići u viši rang, je li klub imao planove za viši plasman?
Što se tiče plasmana, naravno da s 11. mjestom nismo zadovoljni, mislimo da je moglo i trebalo biti bolje s obzirom na igrački kadar, ali nadamo se da će proljeće donijeti bolje rezultate. Naravno, ako korona dozvoli kvalitetne pripreme! I uz dobar odaziv igrača na pripreme te uz veće zalaganje igrača na utakmicama. Dakako, uz to je potrebno i malo sportske sreće, jer moram napomenuti da smo protiv Bana Jelačića (Vukovina) i Vatrogasca (Zdenci) odigrali neodlučeno, dobili golove u zadnjim minutama, a sa ta 4 boda bi bili na 6. mjestu, a po mom mišljenju tu nam je i mjesto. Ali, naravno to je nogomet, često nepredvidiv.
Za ovu sezonu nismo planirali plasman u 4. HNL, ali ukoliko nas igrači iznenade i izbore poziciju koja vodi u viši rang, prihvatili bi taj izazov igranja u 4. HNL.

NK Turopoljac. Foto: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Početkom prvenstva, nakon 3. kola i poraza od Dinama iz Jakovlja, s trenerske pozicije odstupio je gospodin Vlado Horvat, koji je trenirao Turopoljac u više navrata, a i uveo je klub u JŽNL u onoj prekrasnoj utakmici i pobjedi protiv Naftaša. Kako je reagirao klub, što ste poduzeli?
Poslije 3. kola, trener Vlado Horvat podnio je ostavku, a IO prihvatio, te smo krenuli u potragu za novim trenerom. Da napomenem, jedno kolo smo igrali bez trenera, a nakon toga smo se dogovorili sa trenerom Milanom Marinićem. Koristim priliku zahvaliti gospodinu Vladi Horvatu na osvajanju 1. ŽNL i plasmanu u JŽNL.

Prvenstvo je dugo, liga ima 18 klubova. Koliko igrača imate kako bi mi to po hrvatski rekli, “u rosteru”? Je li bilo odlazaka i/ili dolazaka tijekom polusezone?

U “rosteru” imamo 25 igrača, dovoljno za ligu sa 18 klubova. Naravno, klub je “živi organizam” i odlasci i dolasci igrača su normalna pojava. Iz Turopoljca su otišla 4 igrača, a svakako nas je malo iznenadio odlazak Petra Milatovića, prvog strijelca Turopoljca zadnjih nekoliko sezona, u susjedni NK Mraclin. A što se tiče mog brata, Ivana Zagorca, vrlo talentiranog mladog vratara, koji je otišao u NK Gradići, on je smatrao da mu je to prilika za napredovanje pa mu klub nije pravio probleme pri prelasku. U klub je prije početka natjecanja došlo 9 igrača, a tijekom prvenstva još 4 igrača. Možda je i to razlog lošijeg plasmana.

NK Turopoljac. Foto: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Uz seniorski pogon, klub ima i mlađe kategorije. Koliko mlađih kategorija je u sustavu natjecanja i koliko budućih, nadamo se zvijezda, nosi zelenu boju Turopoljca, tko su njihovi treneri i kakvi su bili njihovi rezultati?
U sustavu natjecanja imamo 4 mlađe kategorije. Najmlađi su Prstići koji su završili na posljednjem mjestu. Oni su tek su počeli igrati, upoznaju se s loptom i nogometom, rezultat nije imperativ. Limači su završili na osmom mjestu (od 10 klubova) sa 2 pobjede i jednom neodlučenom utakmicom. Trener obiju ekipa je Dino Halilić. Mlađi pioniri su naš ponos, završili su na 4. mjestu, odmah iza Dugog Sela i dvije selekcije HNK Gorice. Važno je reći da su prošle zime osvojili 14. Zimsku malonogometnu ligu Grada Velike Gorice u kategoriji početnika. Mislim da je to sjajna generacija vođena trenerom Almirom Sejdinović. Juniori su u prvenstvo krenuli malo lošije, ali kada ih je preuzeo trener Stjepan Đuračić, nisu se zaustavljali i na kraju završili na 2. mjestu sa 7 pobjeda, 2 poraza i jednim neodlučenim rezultatom. U ovoj kategoriji imamo nekoliko igrača koji igraju za seniore i ako tako nastave u budućnosti će biti nosioci seniorske momčadi.

Teren igrališta u Knejama jedan je od kvalitetnijih u Turopolju, sportski objekt je reprezentativan. Koliko terena imaju selekcije na raspolaganju, nailazite li na razumijevanje i potporu MO Kuče i čelništva Grada? Je li ova godina donijela kakav napredak te imate li kakvih planova ili želja za narednu godinu po pitanju infrastrukture?
Točno je, nogometni teren u Knejama ima kvalitetan travnjak, a i vrhunski je održavan zahvaljujući našem oružaru Mirku Berkoviću (Mici). Imamo i dva pomoćna terena i betonsko igralište. Mjesni Odbor Kuče i Grad Velika Gorica prate naše zahtjeve (uvijek može bolje, zar ne?), ove godine smo dobili dugo očekivani asfalt oko objekta i na tome se iskreno zahvaljujem. Pred realizacijom je i postavljanje dijela vanjske ograde. Nadam se da ćemo tako i dalje surađivati. Iduće godine voljeli bi postaviti rasvjetu na glavni teren i urediti (zamijeniti) ogradu. Također se nadamo uređenju prostora na katu sportskog objekta gdje je većina poslova odrađena na inicijativu roditelja i uz njihovu veliku pomoć (čišćenje, rasvjeta, bojanje zidova i postavljanje podloge). I zato veliko hvala svim roditeljima koji su sudjelovali u projektu. Nadam se da ćemo iduće godine uz pomoć MO Kuče i Grada Velike Gorice to dovršiti.

NK Turopoljac. Foto: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Kakvi su odnosi sa klubovima u susjedstvu? Jeste li zadovoljni odnosima u sportu na razini grada, kako bi ocijenili prati li Grad potrebe amaterskog sporta?

Sa susjednim klubovima imamo korektne odnose i nadam se da će takvima i ostati. Kao što znate, ima jedna poslovica koja kaže da je za ljubav i rat potrebno dvoje. Tako je i u tim odnosima. Grad Velika Gorica dobro prati potrebe amaterskog sporta, mislim da je to vidljivo po rezultatima klubova iz Velike Gorice.

Na pojedinim utakmicama, tzv. lokalnim derbijima znalo se okupiti i preko 250 gledatelja na utakmici. Osjeća li se mjera zabrane dolaska gledatelja na financijskom polju?

Što se tiče mjera zabrane dolaska gledatelja na utakmice, naravno da je to financijski dosta utjecalo na naš rad, a i sa nefinancijske strane, jer publika daje čar nogometu. Ali, možemo li mi tu išta napraviti dok je Covid-19 ovako goropadan? Ne, na žalost.

Nešto za kraj intervjua. I kraj godine. Izvolite, mikrofon je vaš, gospodine Zagorac.

I za kraj godine želim Vam da ”budete pozitivni, a ostanete negativni”! No, šalu na stranu, budite zdravi i sretni, svim Vašim čitateljima, igračima i navijačima želim čestit Božić i sretnu Novu 2021. godinu, u moje osobno ime i u ime IO NK Turopoljca Kuče.

Tekst i fotografije: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Povezane teme:Danijel Zagorac jžnl KUČE Nk Turopoljac nogomet

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 47 minuta

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 4 sata

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 6 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.