U tijeku su prijave za šesto izdanje Kupa svete Lucije koje će se održati 8. prosinca u dvorani Srednjoškolskog centra. Riječ je o već tradicionalnom natjecanju kojeg organizira Vatrogasna zajednica Grada Velike Gorice povodom obilježavanja Dana grada. Vatrogasci će odmjeriti snage u vježbi spajanja usisnog voda.

– Riječ je o vježbi spajanja usisnog voda, odnosno prvog dijela vježbe 31A, koja se radi na natjecanjima. Prijaviti se mogu ekipe vatrogasne mladeži te ženske i muške A i B ekipe. Ovo natjecanje je otvorenog tipa i na njemu mogu sudjelovati svi koji žele doći u Veliku Goricu natjecati se – rekao nam je zapovjednik VZGVG-a Borislav Turan.

Ova vrsta natjecanja izuzetno je atraktivna i za gledatelje. Pojedina vježba traje oko 20-tak sekundi, a gledatelji mogu na toplom bodriti svoje ekipe.

Prijave su otvorene do 6. prosinca.

Ne smijemo baš o detaljima, po ugovoru o tišini općenito jako malo možemo pričati o showu dok traje. Postoje tu i neke globe ako se ugovor prekrši, malo veće globe, tako da se nećemo zezati, sa smiješkom nam je uvodno rekao Bruno Banfić (21), mladi pjevač i natjecatelj u RTL-ovu showu “Zvijezde”.

Nije baš obećavajuće za početak, ali ima se tu svejedno što reći… Priča je, uostalom, poznata, Bruno i njegova djevojka Ana Rovišan (22) bili su na istoj audiciji, oboje su prošli u sljedeću fazu, pokazali koliko dobro pjevaju, ali i koliko se vole. Bruno je, naime, zaplakao dok je gledao i slušao svoju Anu, a mala nezgoda u svemu tome je to što je sjedio na stolici Andree Andrassy, pa je te suze vidjela cijela Hrvatska.

– Da, nisam baš očekivao da ću se rasplakati… – govori nam Bruno uz kavu koji dan prije nego što je audicija emitirana.

Uz njega je, naravno, i djevojka Ana, ipak je ovo njihova zajednička priča.

– Pitao sam ljude iz produkcije bi li mogao nekako pogledati njezin nastup, nekako sam ih uspio nagovoriti, a na kraju sam i sebe iznenadio s tim suzama. Neobično mi je to zato što stvarno nisam takav tip. Evo, pitaj Anu, ne znam je li me ona ikad vidjela da plačem. Ali eto, očito plačem jedino na televiziji – objašnjava Bruno “slučaj suze” pa nastavlja:

– Uh, borba je bila od prve sekunde njezine pjesme, dio se vidio i na telki, ali zapravo je bilo i puno gore. Pokušao sam se suzdržati, a onda se brada krenula tresti i morao sam popustiti. Na kraju je, čini mi se, ispalo lijepo.

U trenucima dok je pjevala, Ana nije imala pojma što se događa.

– Ma kakvi, nisam imala pojma da plače. Nisam vidjela ništa, zapiljila sam se u jednu točku i pjevala. Iako, vidjela sam da sjedi gore kad sam dolazila na pozornicu – priča Ana, a ubacuje se opet Bruno:

– Kad me ugledala i nasmijala se, znao sam da će razvaliti. Tako je i bilo…

Veću tremu, kažu gotovo u glas, imali su zbog ovog drugog nego zbog sebe, ali tako to valjda ide kad je ljubav prava.

– Inače Ana slovi za veliku tremašicu, ali ispalo je da je mene trema pojela, a ona je razvalila – govori Bruno, a ovaj put ubacuje se Ana:

– On je nastupio prije mene i kad sam vidjela da je prošao, odmah mi je bilo lakše. Mislila sam, ako i ne prođem, barem je jedno od nas prošlo…

Nije bilo lako šutjeti pred obitelji i prijateljima, jer ugovor zabranjuje da se čak i najbližima govori išta o showu, ali barem su uspjeli okupiti prijatelje na gledanju audicije.

– Bilo nas je više od 20 u stanu, navijalo se, skandiralo, a usput su me i malo zezali što sam se rasplakao – kaže Bruno.

Odmah ga je Jacques Houdek prepoznao, jer bio je Bruno i u Voiceu, a i svi troje su Velikogoričani. Ana i Bruno ušli su i u Jacquesov tim, gotovo da su se mogli nalaziti i u ovdje, doma…

– Možda i bi, ali mislim da Jacques više ne živi u Gorici, tako da to nije bila opcija – kazala je Ana.

Što se događalo u nastavku showa i koliko su daleko otišli doznat ćemo tek kad i te emisije budu emitirane, ali Ani i Bruni to ionako nije osnovna preokupacija. Osim što su u vezi, što se očito svidjelo i producentima showa, oni zajedno i sviraju.

– Ja sam pet godina bio u bendu Ritam ulice, a Ana nam se priključila posljednje tri godine. Kroz taj bend smo razvili veliko prijateljstvo, a kako smo slični i po glazbenom ukusu, po stvarima koje volimo, odlučili smo nakon raspada benda krenuti kao ‘Bruno&Ana acoustic duo’. Sviramo po kafićima, restoranima, imamo jako puno posla, i to nam je trenutačno glavna preokupacija – objašnjava Bruno.

Kroz glazbu se, eto, rodila i ljubav.

– Dugo smo mi bili pravi prijatelji, ja sam imala dečka, a on curu, ali uvijek je tu bilo nešto u zraku. Spetljali smo se tek nakon što se bend razišao, čak smo se tome i odupirali, da ne upropastimo prijateljstvo, ali ovo se očito moralo dogoditi – priča nam Ana dok je Bruno zaljubljeno gleda.

Njima je, shvatili ste, život pjesma. Oboje cijeli život pjevaju, Bruno je završio i osnovnu glazbenu školu svirajući gitaru, a u glazbi vide i svoju budućnost.

– Ja sam oduvijek pjevala, pa me mama upisala u Rock akademiju i prije nego što je to zbog mojih godina bilo moguće. Išla sam na tečajeve jako dugo, sve dok nisam ušla u bend. Kad smo krenuli s tim, shvatila sam da se i definitivno želim baviti glazbom – kaže Ana.

Bruno je, s druge strane, inicijalno imao malo drukčije planove.

– Kao klinac sam htio svirati bubnjeve, ali kad sam imao osam godina, baka i dida su mi kupili gitaru. S vremenom sam je zavolio i danas mi je drago da je tako ispalo. Da sam ostao bubnjar, tko zna bi li se danas uopće bavio glazbom – govori Bruno.

Nije bio baš oduševljen što su ga i u “Zvijezdama” odmah označili kao nećaka Ivane Banfić, što ga prati tijekom cijele njegove mlade karijere.

– Ivana mi je teta i ne sramim se ja toga. Dapače, jako je volim i sretan sam što je tu, uz mene, jer puno je toga prošla, puno toga zna o ovom poslu, no više bih volio da me ljudi gledaju kao Brunu, a ne kao njezina nećaka. Ne volim igrati na tu kartu. Uostalom, nas dvoje najmanje pričamo o glazbi – objasnio je Bruno.

Dok je on svih ovih godina pokušavao pronaći svoj put, bez poveznica s tetom Ivanom, Ana je imala potpuno drukčiji problem.

– Imala sam veliki problem s čvorićima na grlu. Ne znam odakle i zašto, ali grlo bi mi se upalilo nakon svakog nastupa. Neke gaže smo morali i otkazivati zbog toga. Dugo je to trajalo, godinama, bila sam često i na tabletama, a tek ove godine sam došla do neke normale, do faze da mogu početi za pravo učiti pjevati. Puno su mi pomogli u školi pjevanja, radila sam posebne vježbe za glasnice, bez toga nikad ne bih riješila taj problem – priznaje Ana.

Prve korake su, eto, napravili. Ljudi znaju za njih kao acoustic duo, znaju ih sad i iz “Zvijezda”, ali puno je još planova u njihovim glavama. I svi su, pogađate, vezani uz glazbu.

– Uživamo u svirkama kao duo, radimo ono što volimo, a u tome svemu nešto se uspije i zaraditi, ali normalno da želimo biti poznati i uspješni pjevači. Na nama je da damo sve od sebe, pa ćemo vidjeti što će to donijeti – kazao je

Bruno, a nastavila je Ana:

– Želim se baviti glazbom na bilo koji način, jedino ne želim pjevati ono što ne volim. Radije ću ostati na ovakvom ‘gažiranju’ nego da odem u tom smjeru.

Imaju, jasno, i neke svoje ideale, uzore, pjevače i pjevačice kakvi bi jednog dana i sami željeli biti.

– Meni je Nina Badrić nekakva vodilja u svemu ovome. Radi ono što voli, pjeva odlično, nikad se nije prodala, ostala je svoja cijeli život, a radi odlične stvari. Nju baš jako cijenim, od prvog dana ostala je ista. I nikad se nije skidala, što je također jako važno, gradila je karijeru isključivo na svom pjevanju – kaže Ana, a svog omiljenog pjevača predstavlja i Bruno:

– Iznimno cijenim Tonyja Cetinskog, prema meni se pokazao kao veliki čovjek nakon Voicea. Takav tip pjevača bih i ja volio biti jednoga dana.

Oboje pjevaju, ali Bruno i piše pjesme. Za početak za sebe, a s vremenom je plan raditi i duete. No prva faza je pokušaj njegove solo karijere.

– Imam u pripremi neke pjesme, ali nisam još nijednu izdao, tako da bih prije rekao da pokušavam pisati pjesme nego da ih pišem, ha, ha. U narednih par mjeseci trebalo bi nešto od toga i izaći, za početak ću ja biti sam, a u budućnosti ćemo možda pokušati i kao duo. Idem se baciti prvi u vatru pa ćemo vidjeti – završio je Bruno.

Suze su se osušile, ta je avantura iza njih, a pred njima je budućnost. Prema svemu sudeći, zajednička budućnost.

Rođen prije 29 godina u Deventeru, nizozemskom gradu sa stotinjak tisuća stanovnika, s korijenima koji sežu i u egzotičnu Indoneziju, Joey Suk pojačao je HNK Goricu ovog ljeta. Donio je sa sobom čvrstinu u duelu i skoku, golove iz drugog plana i asistencije za napadače, ali i – holivudski stil. Velikogoričani često zastanu i pomisle “odakle sad ovaj” kad Joeyja sretnu negdje u šetnji gradom. Cijeli istetoviran, s uvijek pažljivo održavanom frizurom i sa stilom odijevanja kakav inače “furaju” glazbene ili filmske zvijezde, svakako privlači pozornost gdje god se pojavi…

Kad mu se pridruži i njegova životna partnerica Cansu Doğan, crnka koja također voli biti u trendu, eto nam para kakvog ne viđamo često na goričkim ulicama. Ona je Turkinja, redovna na svakoj utakmici HNK Gorice, uvijek u kombinacijama koje govore da nju i Joeya, između ostaloga, povezuje i ljubav prema modi.

Puno je važnije, naravno, kako će Joey Suk izgledati na terenu, zbog nogometa je i došao u naš mali grad, ali tu ionako nema problema. Svoj posao odrađuje vrlo dobro, isto će sasvim sigurno činiti i u subotu (17.30 sati) protiv Istre, a dotad će trenirati i – držati se svoga stila. Njegov profil na Instagramu, koji ima više od 26.000 pratitelja, pun je fotografija u gotovo manekenskim pozama, a ovo je samo djelić toga…