Poveži se s nama

Sport

‘I kroz dobre i loše trenutke treba raditi na sebi, pokušati rasti i postati bolji’

Ivan Prelec, trener koji je uveo HNK Goricu u Prvu HNL, u opširnom intervjuu govori o usponima i padovima, o slavlju i otkazu, o obitelji, prijateljima, životnim parolama i humanitarnom radu…

Objavljeno

Kraj je godine, još malo pa nestalo, vrijeme je za posljednje poglede unatrag. U životu, ali i u sportu. Konkretnije, u nogometu. Kraj je godine koja je povijesna za hrvatski, ali i za gorički nogomet. Velike su tu zasluge svakog pojedinca iz HNK Gorice, počevši od trenera Sergeja Jakirovića, preko svih igrača, ljudi u i oko kluba, no bilo bi nepošteno zaboraviti i one koji su bili tu pa otišli svojim putem. Kao, recimo, Ivan Prelec (31).

Trener je to koji je uveo Goricu u Prvu HNL, pa onda otišao u poljsku Legiju, raditi s prijateljem i kolegom Deanom Klafurićem. Nije potrajalo, neočekivano brzo Klaf i Prela su se vratili kući, pa se odjednom otvorila i jedna drukčija stranica trenerskog života. Prelec se tako nakon 11 godina trenerske karijere prvi put našao u situaciji da je bez posla, da je daleko od terena, svlačionice i igrača, a sasvim je logično da nogometnom fanatiku poput njega to teško pada. Međutim, nije on tip koji će mirovati, iskoristio je vrijeme da radi na sebi, ali i za humanitarno djelovanje. Njegova je ideja Turopoljsko srce, akcija i malonogometni turnir kojim je skupljeno gotovo 54.000 kuna, prekrasna priča za kraj godine.

I zato je Ivan Prelec na kavu s novinarom došao nasmiješen, sretan i zadovoljan. I rječit kao i uvijek. Novogodišnji intervju ispao je opširan, životan, na trenutke i emotivan, a što je sve ispričao doznajte u recima koji su pred vama…

Ivane, iza tebe je prilično neobična godina, puna preokreta, uspona i padova. Kako njenog zadnjeg dana gledaš na 2018. godinu?

Uvijek sam govorio da se u jednoj godini može dogoditi nezamislivo puno toga. To sam shvatio i ranijih godina, da se u tom relativno kratkom razdoblju mogu razvijati i kao osoba i kao trener, da možeš puno raditi na sebi, ali i utjecati na svoju okolinu. Najbolji dokaz toga je baš 2018. godina. Nakon što sam vodio kadete Dinama, napravio sam iskorak u seniorski nogomet, zatim i taj povijesan rezultat s Goricom, pa je došla situacija da idem raditi s kolegom s kojim se nogometno razumijem u Legiju, na viši nivo… A onda dobiješ jednu vrstu šamara. I shvatiš da je život takav, da u jednom trenutku može sve ići super pozitivno, a već u drugom se sve može okrenuti. Prošao sam sve, od toga da sam bio na vrhu kad smo ušli u prvu ligu, preko toga da smo dobili otkaz u Legiji, pa do toga da sam prvi put u 11 godina trenerske karijere bez posla. Ali, kao što sam bio zahvalan na onome što smo napravili s Goricom, tako sam zahvalan i na situaciji u kojoj se sad nalazim, jer i kroz sve ovo mogu napredovati. Treba se naučiti nositi s tim da u životu postoje usponi i padovi, a ja to prihvaćam. Nije mi lako, nije nimalo, ali trudim se prihvatiti da je to tako i raditi na sebi. Znam da nakon ove silazne putanje dolazi uzlazna, samo je pitanje u kojem će ona smjeru i koliko daleko otići. Budući da nemam posao, imam puno više vremena za obitelj, za dvije kćerke i suprugu, a otvorio mi se prostor i za razmišljanje o nekim drugim stvarima, o ljudima i potrebama. Tako se rodila ta ideja o Turopoljskom srcu, koja je došla kao najljepši mogući kraj godine.

Ok, ajmo redom… Za početak, jesi li ikad požalio što si napustio Goricu nakon ulaska u 1. HNL i otišao u Legiju, gdje nije ispalo idealno?

Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tome jesam li mogao nešto napraviti drugačije, ali u tim trenucima odmah sam sebe, onako, lupim po glavi. Vjerujem da u životu nema pravih i krivih odluka, jer svaka odluka, kakva god bila, zahtjeva da nakon nje i djeluješ u određenom pravcu. Svatko od nas će, kad pogleda unazad, shvatiti da je donosio i dobre i loše odluke, pod navodnicima rečeno, ali svaka od tih odluka je naš put koji nas gradi. Ukratko, ne mislim da sam pogriješio nego tražim način kako da iz svake situacije izađem bolji. I u trenucima kad sve ide super, i u onima kad naizgled nije sve baš sjajno, tražim način kako rasti kao osoba i trener. Eto, zato kažem da pogrešne odluke ne postoje.

Slavlje igrača HNK Gorice nakon osvojene Druge HNL. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Što se točno dogodilo u Legiji, kako je došlo do tog ekspresnog otkaza?

Vrlo jednostavno, kad dođeš na taj nivo, rezultat je jedini važan. Nakon što je Dean Klafurić prošle sezone tamo napravio strašan uspjeh, dobio je priliku krenuti u novu sezonu, u kojoj je glavni cilj bio ulazak u Europsku ligu, ali tako što ćemo doći do posljednjeg pretkola Lige prvaka. Mi smo pokleknuli na drugom koraku, nismo prošli Spartak Trnavu i s time se u klubu, pod pritiskom medija i navijača, nisu mogli nositi. Odlučili su da više ne vjeruju Klafu, odnosno nama, i rastali smo se. Po meni, stvar je tu vrlo jasna. Mi tamo nismo dobili kontinuitet rada da napravimo ono što smo zamislili, zbog čega nam je žao, ali prihvaćamo da je to realnost u poslu koji radimo.

Dugo ste Klafurić i ti maštali o tome da radite zajedno, kao trenerski dvojac, a ta prilika je i stigla u Legiji. Je li ta priča išta promijenila u vašim planovima i željama?

Mi se poznajemo već dugi niz godina, nogometno i po nekim životnim vrijednostima smo vrlo slični, a u nekoliko navrata smo surađivali i u Dinamu. Međutim, ovo je bilo prvi put da službeno radimo zajedno i stvarno je trajalo prekratko da bismo mogli suditi o tome jesmo li idealan par ili nismo. U svakom slučaju, znam da smo kompatibilni, da možemo surađivati. Bez obzira na to što smo dobili otkaz u Legiji, siguran sam da smo radili dobre stvari, koje bi tek s vremenom došle na vidjelo, tako da obojica razmišljamo da smo dovoljno dobri da možemo raditi odvojeno, ali i da smo spremni na još nekoliko projekata raditi zajedno. Otvoreni smo prema obje opcije, no najvažnije je da ćemo si uvijek međusobno biti podrška, da ćemo se moći naći, čuti, pričati o nogometu onako kako smo to radili i do sada.

Ivan Prelec ostavio je dubok trag u svojoj Gorici. Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Pratio si, naravno, i sve što se događa u Gorici. Kako ocjenjuješ svog nasljednika Sergeja Jakirovića?

Prvo, ideja Gorice je bila da nastavimo suradnju, tako da sam ja svojim odlaskom u Legiju u tom trenutku stavio klub u nezgodnu situaciju, pa ljudi koji vode klub nisu imali previše vremena da pronađu novo rješenje. U trenutku kad je odabran Sergej, koji je moj prijatelj i kolega s Akademije, nitko nije mogao znati kako će se to razvijati, iako znamo koje su njegove kvalitete i prednosti. Međutim, ova polusezona pokazala je da je on za Goricu u tom trenutku bio pun pogodak, zbog čega mi je jako drago. I zbog kluba, i zbog njega osobno. Vjerujem da u suradnji s ljudima koji vode klub Sergej može i dalje nastaviti raditi dobre stvari.

Slažeš li se s onima koji kažu da je njegov stil igre bio idealan za Goricu kao novog prvoligaša?

Da, slažem se, jer velika je razlika između druge i prve lige, nikad nije lako novacima u prvoj ligi. Sergej je sa stilom igre koji preferira, s načinom na koji vodi momčad, doista bio jako dobra opcija za Goricu. Normalno je da si kao novak u ligi često u podređenoj situaciji, a on se tome jako, jako dobro prilagodio. U prvom dijelu polusezone Gorica je bila iznenađenje za sve, s obzirom na to da se jako dobro i organizirano branila, što je isključivo njegova zasluga, a naprijed je iskorištena ta individualna kvaliteta kroz Atiemwena, Zwolinskog i još neke igrače. Ta kombinacija je donijela rezultat koji je, rekao bih, van svih očekivanja za sve nas.

Sergej Jakirović naslijedio je Preleca na klupi Gorice. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

U svemu tome iskočio je Nigerijac Atiemwen, sjajan igrač koji je u Goricu došao još prošle zime, dok si ti bio na klupi. Kako je došlo do njegova angažmana?

Sportski direktor Niko funkcionira tako da od trenera zatraži informaciju kakvi mu profili igrača trebaju, na kojim pozicijama, nakon čega ih krene tražiti i na kraju ponudi četiri, pet imena za svaku od tih pozicija koji se uklapaju u ono što trener traži. Nakon toga trener napravi rang listu, odredi tko mu je prvi, drugi, treći, četvrti i peti izbor, a Niko se baci na posao. U jednom trenutku je poslao snimku Belog i pitao što mislim o njemu. Pogledao sam video i na pravu pomislio da je to neka šala, jer poslao mi je igrača za kojeg nakon minutu gledanja vidiš da je top klasa. Poslao sam snimku svom pomoćniku Cici Grliću, da bi me on nazvao i pitao: ‘Čekaj, je li ovo neka šala? Pa naravno da je ovo igrač za nas!’ Rekao sam da znam to jako dobro, ali da nisam bio siguran jesam li dobro vidio, jer zvuči nerealno da možemo dobiti takvog igrača. Međutim, stjecajem sretnih i spretnih okolnosti pojavila se opcija da dođe u Goricu. Bio je u Osijeku, gdje nisu definirali njegov status, on više nije želio čekati, bližio se kraj prijelaznog roka… Zahvaljujući Niki i njegovim pregovaračkim sposobnostima, uspjeli smo ga dovesti i to se pokazalo kao pun pogodak.

Priča kaže da čovjek ni na treningu nije izgubio duel, a vidimo i da zabija, asistira… Koliko je Beli zaista dobar?

Ovako na prvu ne izgleda toliko fizički snažan, ali on je iznimno nogometno i situaciono inteligentan. U svakom trenutku zna se postaviti, vrlo je agilan, veliki broj duela odnese, ali ne radi se tu o apsolutnoj snazi, nego u pravom trenutku uđe u kontakt, kad protivnički igrač izgubi stabilnost. Rekao bih da gotovo ‘na prevaru’ napravi to da izgleda da ne može izgubiti duel. U svakom slučaju, to je igrač koji posjeduje iznimnu kvalitetu, koji zna igrati nogomet, razumije ga, brz je… Prototip je modernog nogometaša, no stalno govorim da su njegovi potencijali još i puno veći od ovoga što je dosad pokazao. Siguran sam da pripada i na puno viši nivo od HNL-a, no da bi došao na tu razinu, mora igrati kvalitetno u kontinuitetu, smanjiti amplitude u igri, igrati u oba smjera… Ovdje se puno toga svodi na njegovu individualnu kvalitetu, a na toj nekoj višoj razini morat će se još više podrediti momčadi, imati veću odgovornost u igri u oba smjera.

Iyayi Belive Atiemwen došao je u klub u Prelecovoj eri. Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Nećemo baš o svim igračima pojednično, ali ajmo ostati još malo na Kristijanu Kahlini… Iza njega je briljantna godina, koja je završila osvajanjem Kutije šibica. U čemu je njegova tajna?

On je profil čovjeka i igrača koje ne možeš ne voljeti. Takav je profesionalac i radnik da doslovno plijeni, njegov odnos prema onome čime se bavi može biti primjer za svakoga. Imao je težak put, dugo mu je trebalo da dođe do ovoga gdje je sad, ali ja ne bih rekao da je isplivala samo njegova kvaliteta. Isplivalo je sve ono što je radio posljednjih pet godina, njegov odnos, pristup i rad došao je na naplatu. Spreman je stalno učiti, a to se vidi i po primjeru njegove igre nogom. Ranije nije bio naviknut da sudjeluje u igri na taj način, ali brzina kojom je on prošle sezone usvojio ono što sam tražio od njega je fenomenalna. I sjajan je osjećaj vidjeti ga na Kutiji, kako igra, uključuje se u igru, sudjeluje… Mnogi su zapanjeni njegovim napretkom, ali to je pokazatelj koliko se možeš unaprijediti radom. Siguran sam da ovo nije njegov vrhunac, da će njegova karijera i dalje ići uzlaznom putanjom. Iako znam koliko je sretan i zadovoljan u Gorici, vjerujem da će napraviti transfer, da će napraviti iskorak na još viši nivo, i da će pokazati svoje prave vrijednosti.

Kako gledaš na problematiku koja muči mnogi. Odnosno, ima li Gorica previše stranaca?

Mišljenja su podijeljena, no sportski direktor Niko tako je funkcionirao i u Žalgirisu. Traži igrače iz cijeloga svijeta i to je područje u kojem se on najbolje snalazi, u kojem najbolje može iskazati svoje kvalitete. Isto tako, znam da je došao u Hrvatsku kako bi pronalazio i promovirao i hrvatske talente, a u svemu tome bitan je balans. Naravno da bismo svi mi voljeli da igraju samo naši dečki, igrači iz Turopolja, iz Hrvatske, ali treba reći i da su stranci koji su došli pokazali da su karakterni, da su se dobro uklopili u hrvatski životni stil i u momčad. To je jako dobar spoj i zato mislim da je ovo dobar put. Kažem, nije pogrešno dovoditi strance, ali važno je zadržati balans, jer i u Hrvatskoj ima fenomenalnih igrača. Evo, Martin Šroler je pravi primjer toga, zato mislim da je pravi put graditi naše igrače i dovoditi kvalitetu izvana. Bude li sinergije, nastave li funkcionirati ovako dobro, to je pravo rješenje.

Kako vidiš Dinamovu jesen? Radio si godinama u omladinskom pogonu “modrih”, poznaješ i Nenada Bjelicu…

Ja se osjećam kao dinamovac i ovo je prekrasna priča. Često je Dinamo bio blizu, ali nedostajali su neki detalji da se napravi taj iskorak. Trener Bjelica je napravio odličan posao, ne toliko u smislu da Dinamo plijeni igrom, više je napravio odličan balans u svlačionici, u kojoj prevladavaju igrači koji su se karakterno spremni podrediti momčadi. A kad imaš dovoljan broj takvih igrača, dobiješ pravu sinergiju u svlačionici. Recimo Gavranović… Izraziti je individualac i kao takav može biti veliki plus, ali i veliki teret momčadi. Međutim, i on i još neki igrači podredili su se momčadi i zato je to sve tako dobro izgledalo. Slična je situacija i u Gorici, to je zgodna paralela jer ni u Dinamu ni u Gorici nema tog jednog, dvojice ili trojice koji će iskakati iz kolektiva. Tako je znalo biti sa Sammirom, Soudanijem i još nekim igračima, a činjenica da toga nema po meni je glavni razlog Dinamova uspjeha. I nadam se da će tako nastaviti i na proljeće, jer to je dobro za hrvatski nogomet u cjelini.

05.05.2018., Zagreb – Druga HNL, 30. kolo, NK Sesvete – HNK Gorica. Ivan Prelec.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

A Hajduk? Kako gledaš na situaciju na Poljudu?

Povući ću paralelu s Legijom. Hajduk je klub s fenomenalnom atmosferom, s tradicijom i navijačima koji izazivaju svaki respekt, s ogromnom ljubavlju prema klubu… Međutim, dolje su i očekivanja proporcionalno takva, što se lako može pretvoriti u problem, pogotovo ako očekuješ da će se nešto napraviti preko noći. Mislim da je za Hajduk dobar izbor dovođenje kvalitetnih ljudi u omladinsku školu, a sad je priliku na klupi prve momčadi dobio Siniša Orešćanin, koji je dio te kvalitetne ekipe. Fenomenalan je trener, radio je sjajne stvari i s Hajdukovom B momčadi, i nadam se da će dobiti vrijeme da nešto napravi. To bi bilo dobro i za Hajduk i za hrvatski nogomet. Ne dobije li vrijeme, bude li sve kao i dosad, bojim se da će Hajduk kao klub biti u sličnoj situaciji kao posljednjih nekoliko godina.

Bila je ovo i godina ruskog srebra… Jesmo li već zaboravili da smo svjetski viceprvaci?

Ne čini mi se tako, svi smo još opijeni tim uspjehom, jer mala smo nacija s takvim vrhunskim rezultatima, i mislim da je sad vrijeme da se nastavi ulagati i razvijati naš nogomet kroz infrastrukturu, stadione, terene. Imamo jako puno talenta, ali u taj talent treba i ulagati. Sve zemlje u našem okruženju i cijeloj Europi ulažu silan novac, a mi u tom dijelu kaskamo, i zato treba iskoristiti ovaj impuls. Treba ulagati u veće nogometne centre, a onda i u manje podcentre, da se klubovima daju sredstva koja će se pametno uložiti. Bude li tako, bit će moguće da se rezultat iz Rusije nekad u budućnosti i ponovi.

Dakle, ne nacionalni stadion, nego ulaganje u manje centre?

Apsolutno! Nacionalni stadion trebao bi biti šlag na torti, a što će ti šlag ako nemaš biskvit? Ispravniji je put doći do toga da svi imaju kvalitetne terene i prave uvjete za rad, a nakon toga će nacionalni stadion doći kao točka na i. Ali tek kad dođe vrijeme za to.

Doći će vrijeme i za tvoj novi angažman, no kako provodiš dane bez posla?

Moram priznati da su mi dani itekako ispunjeni. Puno je više vremena za druženja s prijateljima, ali i za obitelj, na čemu sam iznimno zahvalan. To je ona priča… Nekad ti život donese situaciju koja ti se čini kao jako loša, jer za mene je strašno biti bez nogomet, ali sve ovo vrijeme obitelj je jako patila. Zato sam sad sretan što se mogu puno više posvetiti svojim curama, supruzi i kćerkama. Posvetio sam se i edukaciji, preko Uefa PRO licence, koju završavam, a i na višoj trenerskoj, gdje sam usmjerio kondicijsku pripremu, ostalo mi je još nekoliko ispita, to bih volio riješiti u ovom periodu. Vrijeme mi je ispunjeno, ali moram priznati da se osjećam nepotpuno. Kad nisam na terenu… Ma fali mi to, fali nemoguće. Dođe mi da odem trenirati limače bilo gdje, samo da budem na terenu, samo da radim, no svjestan sam da prije svega moram biti strpljiv. Prilika će doći, pitanje je samo kad i u kojem obliku. Znam samo da ću je dočekati spreman.

Spomenuli smo i akciju Turopoljsko srce, malonogometni turnir oko kojeg vrtila ta priča… Kako je došlo do ideje, kako do realizacije?

Taj višak vremena koji sad imam doveo je do toga da sam počeo razmišljati što svi mi kao zajednica možemo napraviti da povežemo sport i humanitarno djelovanje. I tako sam, dok sam se vozio po autocesti, bio malo sam sa sobom, došao na tu ideju, dijelom je i razvio u glavi… Sjetio sam se turnira Četiri kafića u Splitu i to mi je bila neka polazišna točka. Velika Gorica ima veći broj kultnih kafića, za koje sam mislio da bi voljeli sudjelovati u prikupljanju sredstava za obitelji s djecom. Nazvao sam svog prijatelja Kristijana Japeca, rekao mu ideju, još smo je malo razradili, otišli do Dražena Vezmara iz Panadić Sporta, i on je odmah pristao, tako da smo doslovno u dva i pol tjedna napravili sve. Imali smo i pomoć prijatelja, ali i Grada, a na kraju je nastala prekrasna priča.

Ispada da su velika ta turopoljska srca?

Kad smo kretali, nisam vjerovao da će se toliki broj ljudi, donatora i sponzora uključiti, no ova priča je toliko brzo rasla… I pokazala da kod nas ima velik broj ljudi koji mogu i žele pomoći, no treba im ponekad mali poguranac, da ih se probudi, potakne, a onda nastane nezadrživ val. Prikupili smo novac izvan svih naših očekivanja, a mi već imamo 14 obitelji, koje smo obišli i kojima ćemo pomoći na razne načine. Nekima će se napraviti stolarija, nekima će se kupiti neki kućanski aparat, peći, pećnice… Kad malo obiđete te obitelj, shvatite da ljudi u našem kraju žive čak i u nehumanim uvjetima. Evo, postoji obitelj s petero djece koja nema kupaonicu! Ljudi se nemaju gdje oprati, možete misliti kako je to kad dođu ove hladnoće. Kad čovjek sve to prođe i vidi, lako je shvatiti da je nama zapravo jako lijepo u životu. Krećemo se u nekom užem krugu ljudi, u gradu, nema toliko teških socijalnih slučajeva, tako da ti dođe da se rasplačeš kad vidiš kako ljudi žive. Zato sam toliko sretan što tim ljudima možemo barem malo pomoći, olakšati im život. To je vrijedna stvar za sve nas.

Koliko čujemo, ta priča ide i dalje?

S obzirom na broj ljudi koji se uključio, na uspjeh cijele priče, odlučili smo osnovati humanitarnu udrugu Turopoljsko srce, koja će biti aktivna cijele godine, a glavni događaj bit će taj turnir, koji će postati tradicionalan. Kad gledam što smo uspjeli napraviti ove godine, kad vidiš taj entuzijazam kod ljudi, siguran sam da ćemo sljedeće godine napraviti pravi spektakl.

Bližimo se kraj, ajmo se prebaciti na želje za 2019. godinu?

Ja sam sretan i ispunjen čovjek. Zahvalan sam što imam zdravu obitelj, što sam ja zdrav i što imam mogućnost raditi ono što volim. Uvijek će u životu biti uspona i padova, a ja bih volio da u 2019. nastavim uživati, da budem sretan kao što sam sretan sad. I vjerujem da će se stvari posložiti kako je najbolje za mene.

Što ćemo poželjeti HNK Gorici?

Želim Gorici da nastavi raditi kao do sad, s istim entuzijazmom među ljudima koji vode klub, ali i među glavnim akterima, igračima na terenu. Želim svima i da budu svjesni da je sport takav da donosi različite rezultate, i bolje i lošije, da budu na to spremni. Gorica je pokazala da je organizacijski stasala, da je jedan od najbolje organiziranih klubova u državi, ali tu bih ponovio onu parolu koju sam često spominjao kao trener – tko ne teži biti bolji, prestaje biti dobar! To je ključ uspjeha, toga se Gorica treba držati. Ne smije se nitko zadovoljiti onime što je napravljeno do sad, treba stalno težiti napretku, to je jedini način.

Je li doista moguće da u perspektivi doživimo i europske utakmice u Velikoj Gorici?

U perspektivi sigurno. Vidjet ćemo hoće li to biti u bližoj ili daljoj budućnosti, i nije presudno. Klub se postepeno diže već godinama, sad samo treba nastaviti raditi, a bude li tako, neupitno je da će se i ta Europa dogoditi. Manje je bitno kad će se to dogoditi, bitnije je da klub bude čvrst i stabilan, a onda će i Europa doći kao nagrada.

Sport

FOTO “Volim život” i kroz boćanje: Cijela Hrvatska okupila se u Hribaru

Na šestom memorijalnom turniru u boćanju osoba s invaliditetom Marijan Dobrinčić sudjelovalo je više od 40 natjecatelja, nekoliko sati poslije svetom misom je završen ovogodišnji program pod nazivom “Volim život”

Objavljeno

on

Dvorana OŠ Nikole Hribara u subotu ujutro ugostila je šest memorijalni turnir u boćanju osoba s invaliditetom Marijan Dobrinčić, cijeli događaj potrajao je sve do popodnevnih sati, a održao se u sklopu programa “Volim život”, kojim se u Velikoj Gorici od utorka obilježavao Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Više od četrdeset natjecatelja iz cijele Hrvatske borilo se za pobjedu u četiri kategorije.

– Već šestu godinu imamo naš memorijalni turnir u spomen na Marijana Dobrinčića, našeg prvog boćara, a okupili su se klubovi iz cijele Hrvatske. S pratnjama i osobljem, ovdje je više od stotinu ljudi. Pula, Rijeka, Varaždin, Slavonski Brod, Požega, Đakovo, dva kluba iz Zagreba… Svi su se oni okupili u Velikoj Gorici, igralo se u četiri kategorije i sve protječe u sjajnom ozračju – rekao je Ivan Mazgar, predsjednik i trener u velikogoričkom klubu BKOS Marijan Dobrinčić.

Pravila su slična kao i u klasičnom boćanju, no naravno da su prilagođena.

– Igra se u dvorani, s kožnim boćama, ali pravila su gotovo ista. Prema stupnju invaliditeta se razvrstavaju po kategorijama, kako ne bi dolazilo do velikih razlika – objasnio je Mazgar.

Program “Volim život” završio je iste večeri, misom u crkvi NBDM-a, no svi sudionici ionako stalno ističu – brigu o osobama s invaliditetom moramo voditi svaki dan, razmišljati o njihovim potrebama treba svaki dan… I tek onda dolaze ovakve stvari, sportska natjecanja koja svim tim ljudima uljepšavaju život.

Nastavi čitati

Sport

‘Ne razumijem zašto nam iz Belupa nisu ni čestitali na pobjedi…’

Četvrti sudac pozvao je glavnog da mi da žuti, on je došao do mene, pokazao žuti, rekao mi ‘hoćeš van?’ i izvadio crveni. Nisam mu stigao ništa ni reći, a kamoli izgovoriti sve ono što je naveo u zapisniku, prepričao je Sergej Jakirović svoj crveni protiv Belupa

Objavljeno

on

Nije se trener Sergej Jakirović do kraja želio složiti s tvrdnjom da je ono što je Gorica odigrala u prve 53 minute subotnjeg ogleda sa Slaven Belupom možda i najbolja predstava njegove momčadi otkad je prvoligaš, no u sam vrh sigurno spada. Kad u jednom poluvremenu učiniš protivnika gotovo smiješno nemoćnim, kad zabiješ dva gola i stvoriš još pet, šest velikih šansi, jasno je da se radi o izvedbi na itekako visokoj razini.

– Odigrali smo mi dosta dobrih utakmica u ovih godinu i pol dana, ali činjenica je da smo od prve sekunde pokazali da smo bolja momčad od Slaven Belupa – zadovoljno je konstatirao uvijek mirni trener Jakirović, koji ovoga puta nije mogao sakriti nemir.

Imao je za to dva razloga. Razlog prvi, nekorektnost, gotovo nepristojnost suparnika, zbog čega ostaje još više gorčine zbog nezasluženog poraza u srijedu u Kupu.

– U srijedu su nas uspjeli pobijediti, ali znamo svi kako je ta utakmica išla… I na tome smo im čestitali, za razliku od njih nakon ove utakmice. Mom stožeru nitko nije čestitao! Ne znam zašto je to tako, jer treba biti velik i u porazu. Ja svakom treneru uvijek čestitam nakon utakmice, poželim sreću, mislim da bi tako trebalo biti – logično je govorio Jakir.

Razlog drugi za nemir vezan je za ovu frazu “mom stožeru”. Njega na klupi na kraju utakmice nije bilo, sudac Vučković isključio ga je u 65. minuti. Revolveraški, odlučno, kao da je počinio kazneno djelo, a ne prigovorio…

– Tražio sam žuti karton zbog jednog starta, četvrti sudac javio je da bih trebao dobiti žuti, a glavni je dotrčao do mene i dao mi ga. Nisam stigao ni pitati je li to bio žuti, što se dogodilo, a on mi je rekao ‘hoćeš van?’ i izvadio mi crveni. Nisam doslovno stigao ni replicirati, kamoli izgovoriti ono što se navodi u zapisniku – čudio se Jakirović, ne želeći otkriti što je to zapisano u službenom izvješću.

– Vidjet ćete kad bude objavljeno… Ali to nema veze ni sa čim, pa trebalo bi mi 15 sekundi da sve to izgovorim. A toliko nisam ni bio tamo!

Srećom, Gorica je i bez trenera znala sačuvati vodstvo protiv jalovog protivnika, koji je zapravo jako, jako, jako dobro prošao u ova dva vezana gostovanja u našem gradu. Sretni prolazak u srijedu, pa izbjegavanje katastrofe u subotu…

– Moglo je već u prvom poluvremenu biti 4-0 ili 5-0, sve smo kontrolirali do te 53. minute, kad je Cherif dobio drugi žuti. Tu je Belupo pokazao nekakve naznake, igrao je bolje nego kad su bili kompletni, ali uspjeli smo se do kraja obraniti i apsolutno zasluženo slaviti – kaže Jakirović, kojeg ne brine posebno velik broj promašenih prilika.

– Uvijek ću potpisati da moja momčad stvara prilike, a hoće li zabiti… Realizacija nas je mučila u srijedu, ovoga puta nije bilo problema, ali sve je to dio sporta, svaka je utakmica priča za sebe. Važno mi je da su momci pokazali, po tko zna koji put, da imaju karakter i hrabrost, da su željni i dalje ponavljati sve ono što radimo ovih godinu i pol dana.

Tih godinu i pol dana, između ostalog, pripremao je Sergej sa suradnicima i jednog mladog igrača za velike izazove koji su, evo, došli. Krešo Krizmanić, 19-godišnji domaći dečko, stoper velike perspektive, povezao je tri utakmice u startnih 11, pri čemu je ova protiv Belupa pokazala da je na pravome putu.

– Krešu Krizmanića pripremali smo za ovo što se upravo događa. Znao sam da će doći dan kad će on debitirati i ustaliti se, a dosad je apsolutno opravdao povjerenje. Već sam isticao da je on budućnost ovoga kluba – kazao je trener, pa se okrenuo još jednom sve boljem mladom igraču, 20-godišnjem Hrvoju Babecu, koji je odigrao sjajnu utakmicu protiv Koprivničana.

– Babeca smo doveli iz treće lige, želio sam jednog mladog, razvojnog igrača u veznom redu, a on pokazuje da ima sve da izraste u jako dobrog igrača. Jako sam zadovoljan s obojicom, od prvog dana kad su počeli s nama trenirati – pohvalio je Jakir svoje klince za budućnost.

Nova prilika za njih dvojicu, ali i cijelu momčad, posljednja ove jeseni, stiže u petak od 18 sati. U grad stiže Inter iz Zaprešića, osokoljen domaćim bodom protiv Hajduka, ali Gorica će imati samo jedan cilj. Idemo na zimski predah s pobjedom…

Nastavi čitati

Sport

Ugasili Dubravu u tri, četiri minute… Sjajni košarkaši opet pobjeđuju!

Košarkaši Gorice pobijedili su Dubravu Furnir 95-60 u 11. kolu HT Premijer lige, čime su se zadržali na trećemu mjestu na tablici, ali i vratili u pobjednički ritam. U prvih devet minuta primili su samo dva poena, a na kraju otišli na +35… Sljedeći na redu je Split!

Objavljeno

on

Prava neizvjesnost u ovoj je utakmici trajala, onako od oka, neke tri, četiri minute… Košarkaši Gorice od prve su sekunde izgledali kao da su na razini ili dvije višoj od one s koje dolazi protivnik u žutim dresovima, dečki iz Dubrave Furnira. Bilo je na samom otvaranju 2-2, uslijedila je gorička serija 16-0, do kraja četvrtine gosti su još samo jedanput provukli loptu kroz mrežicu, okončali tih deset minuta na pet poena… Gorica je imala 15 razlike i sve riješila.

– Naglašavao sam u razgovorima s igračima da je jako važno kako ćemo ući u utakmicu, da će sve ovisiti o intenzitetu i ritmu s kojim ćemo izaći na teren. Momci su to shvatili, znali su da je sve do njih, i odreagirali su na pravi način. Petorka koja je započela utakmicu zapravo je i odredila njezin tijek, sve je vrlo brzo bilo jasno – kaže trener Josip Sesar, koji je dobar dio utakmice mogao mirno promatrati s klupe.

Razlika je već u trećoj četvrtini otišla preko 30, Gorica je dominirala na svim razinama i na kraju došla do lake i sigurne pobjede. Završilo je 35 razlike (95-60), a dojam je da je moglo biti i 50, 60…

– Nije bila toliko bitna razlika. Znali smo da smo kvalitetniji od Dubrave, no ključno nam je bilo vratiti se pobjedama nakon dvije teške utakmice protiv Cibone i Zadra. Odigrali smo dobru utakmicu, svaki igrač koji je ušao dao je svoj doprinos, a meni je posebno važno što smo zadržali Dubravu na 60 poena. Defenzivno smo bili dobri, no veseli me što smo i napadački puno bolje izgledali nego u dosadašnjem dijelu sezonu – istaknuo je trener Sesar.

I nije ta Dubrava, da se ne bismo pogrešno shvatili, baš bezvezna momčad. Da, ušli su među premijerligaše tek nakon što se Cedevita odselila iz Hrvatske, kadar im nije impresivan, ali imaju tri pobjede ove sezone, u ovu su utakmicu ušli s dva vezana trijumfa, srušili su i Zabok, onaj koji je kolo ranije pobijedio Cibonu u gostima… No protiv Gorice je Dubrava izgledala kao – juniorska momčad. Nedoraslo.

Čak šestorica igrača Gorice otišla su na dvoznamenkasti broj koševa, od onih koji bili u ozbiljnoj rotaciji u tome nisu uspjeli samo Marko Petrović (6), Petar Babić (6) i Ante Mašić (bez koša). Ivan Majcunić ubacio je 16 i tome dodao četiri asistencije te po tri skoka i ukradene lopte, 16 je zabio i Mislav Brzoja, koji je uz to imao i osam skokova te pet asistencija, 14 je dodao Lovro Mazalin (šest asista i pet skokova), po 13 Milija Miković i Borna Kapusta, 11 kapetan Ivan Papac… Razigrana i raznovrsna Gorica.

Takva će trebati biti i sljedećeg vikenda, kad u grad dolazi Split. Jedna od tri momčadi koje su ove sezone uspjele pobijediti Goricu, velikan koji traže povratak na više razine i protivnik kojega Gorica može pobijediti.

– Počinje drugi dio sezone, ove godine igra se trokružno… Dolazi nam Split, koji je imao neke probleme na početku sezone, no sad se dižu, igraju sve bolje iz utakmice u utakmicu, i sigurno nas čeka jako težak izazov. Zato bih ovom prilikom pozvao i naše navijače, ljude iz ovoga grada, da dođu u što većem broju i da nas podrže – apelirao je Sesar.

I doista, nepobitna je činjenica da košarkaši Gorice nude puno više nego što to gorička publika prepoznaje. Sve te pobjede i sjajne partije, sva ta dobra košarka, igra se pred nezasluženo malo ljudi. I bilo bi zaista sjajno kad bi ljubitelji sporta u ovom gradu poslušali Sesara i dali šansu goričkoj košarci. Ona definitivno ima što za ponuditi. Split stiže u subotu u 17.30 sati…

Nastavi čitati

Reporter 388 - 21.11.2019.

Facebook

Izdvojeno