Poveži se s nama

Sport

‘I kroz dobre i loše trenutke treba raditi na sebi, pokušati rasti i postati bolji’

Ivan Prelec, trener koji je uveo HNK Goricu u Prvu HNL, u opširnom intervjuu govori o usponima i padovima, o slavlju i otkazu, o obitelji, prijateljima, životnim parolama i humanitarnom radu…

Objavljeno

Kraj je godine, još malo pa nestalo, vrijeme je za posljednje poglede unatrag. U životu, ali i u sportu. Konkretnije, u nogometu. Kraj je godine koja je povijesna za hrvatski, ali i za gorički nogomet. Velike su tu zasluge svakog pojedinca iz HNK Gorice, počevši od trenera Sergeja Jakirovića, preko svih igrača, ljudi u i oko kluba, no bilo bi nepošteno zaboraviti i one koji su bili tu pa otišli svojim putem. Kao, recimo, Ivan Prelec (31).

Trener je to koji je uveo Goricu u Prvu HNL, pa onda otišao u poljsku Legiju, raditi s prijateljem i kolegom Deanom Klafurićem. Nije potrajalo, neočekivano brzo Klaf i Prela su se vratili kući, pa se odjednom otvorila i jedna drukčija stranica trenerskog života. Prelec se tako nakon 11 godina trenerske karijere prvi put našao u situaciji da je bez posla, da je daleko od terena, svlačionice i igrača, a sasvim je logično da nogometnom fanatiku poput njega to teško pada. Međutim, nije on tip koji će mirovati, iskoristio je vrijeme da radi na sebi, ali i za humanitarno djelovanje. Njegova je ideja Turopoljsko srce, akcija i malonogometni turnir kojim je skupljeno gotovo 54.000 kuna, prekrasna priča za kraj godine.

I zato je Ivan Prelec na kavu s novinarom došao nasmiješen, sretan i zadovoljan. I rječit kao i uvijek. Novogodišnji intervju ispao je opširan, životan, na trenutke i emotivan, a što je sve ispričao doznajte u recima koji su pred vama…

Ivane, iza tebe je prilično neobična godina, puna preokreta, uspona i padova. Kako njenog zadnjeg dana gledaš na 2018. godinu?

Uvijek sam govorio da se u jednoj godini može dogoditi nezamislivo puno toga. To sam shvatio i ranijih godina, da se u tom relativno kratkom razdoblju mogu razvijati i kao osoba i kao trener, da možeš puno raditi na sebi, ali i utjecati na svoju okolinu. Najbolji dokaz toga je baš 2018. godina. Nakon što sam vodio kadete Dinama, napravio sam iskorak u seniorski nogomet, zatim i taj povijesan rezultat s Goricom, pa je došla situacija da idem raditi s kolegom s kojim se nogometno razumijem u Legiju, na viši nivo… A onda dobiješ jednu vrstu šamara. I shvatiš da je život takav, da u jednom trenutku može sve ići super pozitivno, a već u drugom se sve može okrenuti. Prošao sam sve, od toga da sam bio na vrhu kad smo ušli u prvu ligu, preko toga da smo dobili otkaz u Legiji, pa do toga da sam prvi put u 11 godina trenerske karijere bez posla. Ali, kao što sam bio zahvalan na onome što smo napravili s Goricom, tako sam zahvalan i na situaciji u kojoj se sad nalazim, jer i kroz sve ovo mogu napredovati. Treba se naučiti nositi s tim da u životu postoje usponi i padovi, a ja to prihvaćam. Nije mi lako, nije nimalo, ali trudim se prihvatiti da je to tako i raditi na sebi. Znam da nakon ove silazne putanje dolazi uzlazna, samo je pitanje u kojem će ona smjeru i koliko daleko otići. Budući da nemam posao, imam puno više vremena za obitelj, za dvije kćerke i suprugu, a otvorio mi se prostor i za razmišljanje o nekim drugim stvarima, o ljudima i potrebama. Tako se rodila ta ideja o Turopoljskom srcu, koja je došla kao najljepši mogući kraj godine.

Ok, ajmo redom… Za početak, jesi li ikad požalio što si napustio Goricu nakon ulaska u 1. HNL i otišao u Legiju, gdje nije ispalo idealno?

Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tome jesam li mogao nešto napraviti drugačije, ali u tim trenucima odmah sam sebe, onako, lupim po glavi. Vjerujem da u životu nema pravih i krivih odluka, jer svaka odluka, kakva god bila, zahtjeva da nakon nje i djeluješ u određenom pravcu. Svatko od nas će, kad pogleda unazad, shvatiti da je donosio i dobre i loše odluke, pod navodnicima rečeno, ali svaka od tih odluka je naš put koji nas gradi. Ukratko, ne mislim da sam pogriješio nego tražim način kako da iz svake situacije izađem bolji. I u trenucima kad sve ide super, i u onima kad naizgled nije sve baš sjajno, tražim način kako rasti kao osoba i trener. Eto, zato kažem da pogrešne odluke ne postoje.

Slavlje igrača HNK Gorice nakon osvojene Druge HNL. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Što se točno dogodilo u Legiji, kako je došlo do tog ekspresnog otkaza?

Vrlo jednostavno, kad dođeš na taj nivo, rezultat je jedini važan. Nakon što je Dean Klafurić prošle sezone tamo napravio strašan uspjeh, dobio je priliku krenuti u novu sezonu, u kojoj je glavni cilj bio ulazak u Europsku ligu, ali tako što ćemo doći do posljednjeg pretkola Lige prvaka. Mi smo pokleknuli na drugom koraku, nismo prošli Spartak Trnavu i s time se u klubu, pod pritiskom medija i navijača, nisu mogli nositi. Odlučili su da više ne vjeruju Klafu, odnosno nama, i rastali smo se. Po meni, stvar je tu vrlo jasna. Mi tamo nismo dobili kontinuitet rada da napravimo ono što smo zamislili, zbog čega nam je žao, ali prihvaćamo da je to realnost u poslu koji radimo.

Dugo ste Klafurić i ti maštali o tome da radite zajedno, kao trenerski dvojac, a ta prilika je i stigla u Legiji. Je li ta priča išta promijenila u vašim planovima i željama?

Mi se poznajemo već dugi niz godina, nogometno i po nekim životnim vrijednostima smo vrlo slični, a u nekoliko navrata smo surađivali i u Dinamu. Međutim, ovo je bilo prvi put da službeno radimo zajedno i stvarno je trajalo prekratko da bismo mogli suditi o tome jesmo li idealan par ili nismo. U svakom slučaju, znam da smo kompatibilni, da možemo surađivati. Bez obzira na to što smo dobili otkaz u Legiji, siguran sam da smo radili dobre stvari, koje bi tek s vremenom došle na vidjelo, tako da obojica razmišljamo da smo dovoljno dobri da možemo raditi odvojeno, ali i da smo spremni na još nekoliko projekata raditi zajedno. Otvoreni smo prema obje opcije, no najvažnije je da ćemo si uvijek međusobno biti podrška, da ćemo se moći naći, čuti, pričati o nogometu onako kako smo to radili i do sada.

Ivan Prelec ostavio je dubok trag u svojoj Gorici. Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Pratio si, naravno, i sve što se događa u Gorici. Kako ocjenjuješ svog nasljednika Sergeja Jakirovića?

Prvo, ideja Gorice je bila da nastavimo suradnju, tako da sam ja svojim odlaskom u Legiju u tom trenutku stavio klub u nezgodnu situaciju, pa ljudi koji vode klub nisu imali previše vremena da pronađu novo rješenje. U trenutku kad je odabran Sergej, koji je moj prijatelj i kolega s Akademije, nitko nije mogao znati kako će se to razvijati, iako znamo koje su njegove kvalitete i prednosti. Međutim, ova polusezona pokazala je da je on za Goricu u tom trenutku bio pun pogodak, zbog čega mi je jako drago. I zbog kluba, i zbog njega osobno. Vjerujem da u suradnji s ljudima koji vode klub Sergej može i dalje nastaviti raditi dobre stvari.

Slažeš li se s onima koji kažu da je njegov stil igre bio idealan za Goricu kao novog prvoligaša?

Da, slažem se, jer velika je razlika između druge i prve lige, nikad nije lako novacima u prvoj ligi. Sergej je sa stilom igre koji preferira, s načinom na koji vodi momčad, doista bio jako dobra opcija za Goricu. Normalno je da si kao novak u ligi često u podređenoj situaciji, a on se tome jako, jako dobro prilagodio. U prvom dijelu polusezone Gorica je bila iznenađenje za sve, s obzirom na to da se jako dobro i organizirano branila, što je isključivo njegova zasluga, a naprijed je iskorištena ta individualna kvaliteta kroz Atiemwena, Zwolinskog i još neke igrače. Ta kombinacija je donijela rezultat koji je, rekao bih, van svih očekivanja za sve nas.

Sergej Jakirović naslijedio je Preleca na klupi Gorice. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

U svemu tome iskočio je Nigerijac Atiemwen, sjajan igrač koji je u Goricu došao još prošle zime, dok si ti bio na klupi. Kako je došlo do njegova angažmana?

Sportski direktor Niko funkcionira tako da od trenera zatraži informaciju kakvi mu profili igrača trebaju, na kojim pozicijama, nakon čega ih krene tražiti i na kraju ponudi četiri, pet imena za svaku od tih pozicija koji se uklapaju u ono što trener traži. Nakon toga trener napravi rang listu, odredi tko mu je prvi, drugi, treći, četvrti i peti izbor, a Niko se baci na posao. U jednom trenutku je poslao snimku Belog i pitao što mislim o njemu. Pogledao sam video i na pravu pomislio da je to neka šala, jer poslao mi je igrača za kojeg nakon minutu gledanja vidiš da je top klasa. Poslao sam snimku svom pomoćniku Cici Grliću, da bi me on nazvao i pitao: ‘Čekaj, je li ovo neka šala? Pa naravno da je ovo igrač za nas!’ Rekao sam da znam to jako dobro, ali da nisam bio siguran jesam li dobro vidio, jer zvuči nerealno da možemo dobiti takvog igrača. Međutim, stjecajem sretnih i spretnih okolnosti pojavila se opcija da dođe u Goricu. Bio je u Osijeku, gdje nisu definirali njegov status, on više nije želio čekati, bližio se kraj prijelaznog roka… Zahvaljujući Niki i njegovim pregovaračkim sposobnostima, uspjeli smo ga dovesti i to se pokazalo kao pun pogodak.

Priča kaže da čovjek ni na treningu nije izgubio duel, a vidimo i da zabija, asistira… Koliko je Beli zaista dobar?

Ovako na prvu ne izgleda toliko fizički snažan, ali on je iznimno nogometno i situaciono inteligentan. U svakom trenutku zna se postaviti, vrlo je agilan, veliki broj duela odnese, ali ne radi se tu o apsolutnoj snazi, nego u pravom trenutku uđe u kontakt, kad protivnički igrač izgubi stabilnost. Rekao bih da gotovo ‘na prevaru’ napravi to da izgleda da ne može izgubiti duel. U svakom slučaju, to je igrač koji posjeduje iznimnu kvalitetu, koji zna igrati nogomet, razumije ga, brz je… Prototip je modernog nogometaša, no stalno govorim da su njegovi potencijali još i puno veći od ovoga što je dosad pokazao. Siguran sam da pripada i na puno viši nivo od HNL-a, no da bi došao na tu razinu, mora igrati kvalitetno u kontinuitetu, smanjiti amplitude u igri, igrati u oba smjera… Ovdje se puno toga svodi na njegovu individualnu kvalitetu, a na toj nekoj višoj razini morat će se još više podrediti momčadi, imati veću odgovornost u igri u oba smjera.

Iyayi Belive Atiemwen došao je u klub u Prelecovoj eri. Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Nećemo baš o svim igračima pojednično, ali ajmo ostati još malo na Kristijanu Kahlini… Iza njega je briljantna godina, koja je završila osvajanjem Kutije šibica. U čemu je njegova tajna?

On je profil čovjeka i igrača koje ne možeš ne voljeti. Takav je profesionalac i radnik da doslovno plijeni, njegov odnos prema onome čime se bavi može biti primjer za svakoga. Imao je težak put, dugo mu je trebalo da dođe do ovoga gdje je sad, ali ja ne bih rekao da je isplivala samo njegova kvaliteta. Isplivalo je sve ono što je radio posljednjih pet godina, njegov odnos, pristup i rad došao je na naplatu. Spreman je stalno učiti, a to se vidi i po primjeru njegove igre nogom. Ranije nije bio naviknut da sudjeluje u igri na taj način, ali brzina kojom je on prošle sezone usvojio ono što sam tražio od njega je fenomenalna. I sjajan je osjećaj vidjeti ga na Kutiji, kako igra, uključuje se u igru, sudjeluje… Mnogi su zapanjeni njegovim napretkom, ali to je pokazatelj koliko se možeš unaprijediti radom. Siguran sam da ovo nije njegov vrhunac, da će njegova karijera i dalje ići uzlaznom putanjom. Iako znam koliko je sretan i zadovoljan u Gorici, vjerujem da će napraviti transfer, da će napraviti iskorak na još viši nivo, i da će pokazati svoje prave vrijednosti.

Kako gledaš na problematiku koja muči mnogi. Odnosno, ima li Gorica previše stranaca?

Mišljenja su podijeljena, no sportski direktor Niko tako je funkcionirao i u Žalgirisu. Traži igrače iz cijeloga svijeta i to je područje u kojem se on najbolje snalazi, u kojem najbolje može iskazati svoje kvalitete. Isto tako, znam da je došao u Hrvatsku kako bi pronalazio i promovirao i hrvatske talente, a u svemu tome bitan je balans. Naravno da bismo svi mi voljeli da igraju samo naši dečki, igrači iz Turopolja, iz Hrvatske, ali treba reći i da su stranci koji su došli pokazali da su karakterni, da su se dobro uklopili u hrvatski životni stil i u momčad. To je jako dobar spoj i zato mislim da je ovo dobar put. Kažem, nije pogrešno dovoditi strance, ali važno je zadržati balans, jer i u Hrvatskoj ima fenomenalnih igrača. Evo, Martin Šroler je pravi primjer toga, zato mislim da je pravi put graditi naše igrače i dovoditi kvalitetu izvana. Bude li sinergije, nastave li funkcionirati ovako dobro, to je pravo rješenje.

Kako vidiš Dinamovu jesen? Radio si godinama u omladinskom pogonu “modrih”, poznaješ i Nenada Bjelicu…

Ja se osjećam kao dinamovac i ovo je prekrasna priča. Često je Dinamo bio blizu, ali nedostajali su neki detalji da se napravi taj iskorak. Trener Bjelica je napravio odličan posao, ne toliko u smislu da Dinamo plijeni igrom, više je napravio odličan balans u svlačionici, u kojoj prevladavaju igrači koji su se karakterno spremni podrediti momčadi. A kad imaš dovoljan broj takvih igrača, dobiješ pravu sinergiju u svlačionici. Recimo Gavranović… Izraziti je individualac i kao takav može biti veliki plus, ali i veliki teret momčadi. Međutim, i on i još neki igrači podredili su se momčadi i zato je to sve tako dobro izgledalo. Slična je situacija i u Gorici, to je zgodna paralela jer ni u Dinamu ni u Gorici nema tog jednog, dvojice ili trojice koji će iskakati iz kolektiva. Tako je znalo biti sa Sammirom, Soudanijem i još nekim igračima, a činjenica da toga nema po meni je glavni razlog Dinamova uspjeha. I nadam se da će tako nastaviti i na proljeće, jer to je dobro za hrvatski nogomet u cjelini.

05.05.2018., Zagreb – Druga HNL, 30. kolo, NK Sesvete – HNK Gorica. Ivan Prelec.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

A Hajduk? Kako gledaš na situaciju na Poljudu?

Povući ću paralelu s Legijom. Hajduk je klub s fenomenalnom atmosferom, s tradicijom i navijačima koji izazivaju svaki respekt, s ogromnom ljubavlju prema klubu… Međutim, dolje su i očekivanja proporcionalno takva, što se lako može pretvoriti u problem, pogotovo ako očekuješ da će se nešto napraviti preko noći. Mislim da je za Hajduk dobar izbor dovođenje kvalitetnih ljudi u omladinsku školu, a sad je priliku na klupi prve momčadi dobio Siniša Orešćanin, koji je dio te kvalitetne ekipe. Fenomenalan je trener, radio je sjajne stvari i s Hajdukovom B momčadi, i nadam se da će dobiti vrijeme da nešto napravi. To bi bilo dobro i za Hajduk i za hrvatski nogomet. Ne dobije li vrijeme, bude li sve kao i dosad, bojim se da će Hajduk kao klub biti u sličnoj situaciji kao posljednjih nekoliko godina.

Bila je ovo i godina ruskog srebra… Jesmo li već zaboravili da smo svjetski viceprvaci?

Ne čini mi se tako, svi smo još opijeni tim uspjehom, jer mala smo nacija s takvim vrhunskim rezultatima, i mislim da je sad vrijeme da se nastavi ulagati i razvijati naš nogomet kroz infrastrukturu, stadione, terene. Imamo jako puno talenta, ali u taj talent treba i ulagati. Sve zemlje u našem okruženju i cijeloj Europi ulažu silan novac, a mi u tom dijelu kaskamo, i zato treba iskoristiti ovaj impuls. Treba ulagati u veće nogometne centre, a onda i u manje podcentre, da se klubovima daju sredstva koja će se pametno uložiti. Bude li tako, bit će moguće da se rezultat iz Rusije nekad u budućnosti i ponovi.

Dakle, ne nacionalni stadion, nego ulaganje u manje centre?

Apsolutno! Nacionalni stadion trebao bi biti šlag na torti, a što će ti šlag ako nemaš biskvit? Ispravniji je put doći do toga da svi imaju kvalitetne terene i prave uvjete za rad, a nakon toga će nacionalni stadion doći kao točka na i. Ali tek kad dođe vrijeme za to.

Doći će vrijeme i za tvoj novi angažman, no kako provodiš dane bez posla?

Moram priznati da su mi dani itekako ispunjeni. Puno je više vremena za druženja s prijateljima, ali i za obitelj, na čemu sam iznimno zahvalan. To je ona priča… Nekad ti život donese situaciju koja ti se čini kao jako loša, jer za mene je strašno biti bez nogomet, ali sve ovo vrijeme obitelj je jako patila. Zato sam sad sretan što se mogu puno više posvetiti svojim curama, supruzi i kćerkama. Posvetio sam se i edukaciji, preko Uefa PRO licence, koju završavam, a i na višoj trenerskoj, gdje sam usmjerio kondicijsku pripremu, ostalo mi je još nekoliko ispita, to bih volio riješiti u ovom periodu. Vrijeme mi je ispunjeno, ali moram priznati da se osjećam nepotpuno. Kad nisam na terenu… Ma fali mi to, fali nemoguće. Dođe mi da odem trenirati limače bilo gdje, samo da budem na terenu, samo da radim, no svjestan sam da prije svega moram biti strpljiv. Prilika će doći, pitanje je samo kad i u kojem obliku. Znam samo da ću je dočekati spreman.

Spomenuli smo i akciju Turopoljsko srce, malonogometni turnir oko kojeg vrtila ta priča… Kako je došlo do ideje, kako do realizacije?

Taj višak vremena koji sad imam doveo je do toga da sam počeo razmišljati što svi mi kao zajednica možemo napraviti da povežemo sport i humanitarno djelovanje. I tako sam, dok sam se vozio po autocesti, bio malo sam sa sobom, došao na tu ideju, dijelom je i razvio u glavi… Sjetio sam se turnira Četiri kafića u Splitu i to mi je bila neka polazišna točka. Velika Gorica ima veći broj kultnih kafića, za koje sam mislio da bi voljeli sudjelovati u prikupljanju sredstava za obitelji s djecom. Nazvao sam svog prijatelja Kristijana Japeca, rekao mu ideju, još smo je malo razradili, otišli do Dražena Vezmara iz Panadić Sporta, i on je odmah pristao, tako da smo doslovno u dva i pol tjedna napravili sve. Imali smo i pomoć prijatelja, ali i Grada, a na kraju je nastala prekrasna priča.

Ispada da su velika ta turopoljska srca?

Kad smo kretali, nisam vjerovao da će se toliki broj ljudi, donatora i sponzora uključiti, no ova priča je toliko brzo rasla… I pokazala da kod nas ima velik broj ljudi koji mogu i žele pomoći, no treba im ponekad mali poguranac, da ih se probudi, potakne, a onda nastane nezadrživ val. Prikupili smo novac izvan svih naših očekivanja, a mi već imamo 14 obitelji, koje smo obišli i kojima ćemo pomoći na razne načine. Nekima će se napraviti stolarija, nekima će se kupiti neki kućanski aparat, peći, pećnice… Kad malo obiđete te obitelj, shvatite da ljudi u našem kraju žive čak i u nehumanim uvjetima. Evo, postoji obitelj s petero djece koja nema kupaonicu! Ljudi se nemaju gdje oprati, možete misliti kako je to kad dođu ove hladnoće. Kad čovjek sve to prođe i vidi, lako je shvatiti da je nama zapravo jako lijepo u životu. Krećemo se u nekom užem krugu ljudi, u gradu, nema toliko teških socijalnih slučajeva, tako da ti dođe da se rasplačeš kad vidiš kako ljudi žive. Zato sam toliko sretan što tim ljudima možemo barem malo pomoći, olakšati im život. To je vrijedna stvar za sve nas.

Koliko čujemo, ta priča ide i dalje?

S obzirom na broj ljudi koji se uključio, na uspjeh cijele priče, odlučili smo osnovati humanitarnu udrugu Turopoljsko srce, koja će biti aktivna cijele godine, a glavni događaj bit će taj turnir, koji će postati tradicionalan. Kad gledam što smo uspjeli napraviti ove godine, kad vidiš taj entuzijazam kod ljudi, siguran sam da ćemo sljedeće godine napraviti pravi spektakl.

Bližimo se kraj, ajmo se prebaciti na želje za 2019. godinu?

Ja sam sretan i ispunjen čovjek. Zahvalan sam što imam zdravu obitelj, što sam ja zdrav i što imam mogućnost raditi ono što volim. Uvijek će u životu biti uspona i padova, a ja bih volio da u 2019. nastavim uživati, da budem sretan kao što sam sretan sad. I vjerujem da će se stvari posložiti kako je najbolje za mene.

Što ćemo poželjeti HNK Gorici?

Želim Gorici da nastavi raditi kao do sad, s istim entuzijazmom među ljudima koji vode klub, ali i među glavnim akterima, igračima na terenu. Želim svima i da budu svjesni da je sport takav da donosi različite rezultate, i bolje i lošije, da budu na to spremni. Gorica je pokazala da je organizacijski stasala, da je jedan od najbolje organiziranih klubova u državi, ali tu bih ponovio onu parolu koju sam često spominjao kao trener – tko ne teži biti bolji, prestaje biti dobar! To je ključ uspjeha, toga se Gorica treba držati. Ne smije se nitko zadovoljiti onime što je napravljeno do sad, treba stalno težiti napretku, to je jedini način.

Je li doista moguće da u perspektivi doživimo i europske utakmice u Velikoj Gorici?

U perspektivi sigurno. Vidjet ćemo hoće li to biti u bližoj ili daljoj budućnosti, i nije presudno. Klub se postepeno diže već godinama, sad samo treba nastaviti raditi, a bude li tako, neupitno je da će se i ta Europa dogoditi. Manje je bitno kad će se to dogoditi, bitnije je da klub bude čvrst i stabilan, a onda će i Europa doći kao nagrada.

CityLIGHTS

Poslušali su savjet #Ostanidoma pa treninge gledaju na internetu i vježbaju s roditeljima

Mladim plesačima treneri pokušavaju olakšati boravak u njihova četiri zida

Objavljeno

on

Preko noći više od 100 djece članova Sportsko plesnog kluba Vega ostalo je bez treninga, a treneri bez posla kada je prije dva tjedna nacionalni Stožer civilne zaštite donio odluku o obustavi nastave. Prvi put u 16 godina, koliko postoji ovaj velikogorički klub akrobatskog rock’n’rolla, ne mogu plesati, a otkazana su i sva natjecanja za koja su se pripremali.

– Obzirom da ponekad treniram i reprezentacije drugih država tako sam budno pratio razvoj situacije u svijetu te sam znao što nam slijedi, ali sam ostao smiren. Srećom da sam se početkom veljače vratio iz Švedske neokrznut koronavirusom. Ova situacija je teško pala svima nama, a mišljenja sam da je najteže sportašima i djeci. Ja sam navikao raditi 100 na sat i biti non-stop u pokretu i teško mi je sada sjediti doma, tako je i ostalim trenerima, Našim članovima je vjerojatno i još teže – objasnio je Tomislav Odžić, osnivač i glavni trener Vege.

Kako bi svoje članove održali u formi, ali im i olakšali izolaciju, započeli su s mini treninzima putem interneta. Osim plesnih figura, treneri im šalju i zadatke koji uključuju vježbe tehnike, kondicije i snage.

– Svaki dan smo s njima u kontaktu, a s vremena na vrijeme im šaljemo i neke druge zadatke kako bi razvijali kreativnost te ih potaknuli na razmišljanje. Pazimo da im je sve to zabavno, a često u te zadatke uključujemo i njihove roditelje. Veseli nas što i roditelji i djeca jedva čekaju novi trening, novi zadatak, novi izazov – kaže Odžić i dodaje kako se nada da će ugroza završiti koncem travnja kako bi se svi ponovo okupili u dvorani već početkom svibnja.

Nastavi čitati

Sport

Prije više od 15 slavilo se 70 godina sportskog ponosa Buševca

Za Polet su tada igrali Željko Župetić, Ferenček, Gudiček, Mirenić, Prlić, Čunčić, Igor Rožić..

Objavljeno

on

Sad kad se priroda žestoko pobunila a voljeni Zagreb i mnogi drugi se tresu, ovim vračanjem u sportsku (nogometnu) prošlost želimo Vam barem malo skrenuti misli s okrutne zbilje. Drugačije ne znam ni ne mogu pomoći jer vodim rat s nakupljenim godinama a i s karcinomom ali mislima sam ipak uz one koji sada naviše pate i trpe ili nesebično rade na zbrinjavanju najugroženijih. Iz arhive nastojimo izdvojiti raznolikost i seliti se iz mjesta u mjesto našeg Turopolja, barem virtualno. Jer, OSTAJEM DOMA, a suprugu ne puštam bliže od nekoliko matara (šala mala, a malo i ozbiljno). Barem dok idući tjedan neću morati na Rebro na terapiju. A prije više od 15 godina bili smo u Buševcu. Dogodilo se to 18. prosinca 2004. Dan kasnije Sportske novosti su objavile sljedeće.

– Stanovnici Buševca, mjesta nedaleko Velike Gorice, smještenog uz samu prometnicu Zagreb-Sisak, imaju razloga biti ponosni. Sinoć se u buševečki Dom kulture natiskalo oko 300 članova, počasnih uzvanika, sportskih prijatelja i predstavnika mnogobrojnih organizacija da bi zajedno svečanom sjednicom proslavili 70. godišnjicu od osnutka sportskog društva Polet. Prikazan je 45-minutni film o sportskom društvu u kojem djeluje NK Polet, zapaženi član 4. hrvatske lige, odnosno Jedinstvene županijske lige. U šahovskom klubu djeluju šahistice koje se natječu u 1. hrvatskoj ligi, dok su šahisti drugoligaši. U sportskom društvu još je i konjički klub Buševec 2003. te informatički klub Info.
U filmu je spomenuto da je idejni začetnik kluba daleke 1934. godine (15. ožujka) bio lokalni učitelj Matija Mihatović.Klub je nazvan Seljak, a 1947. godine postaje Polet.Šahovska sekcija djeluje od 1962. godine a danas šahiste vodi Zlatko Rožić. Predsjednik čitavog društva je Nenad Črnko, koji se zahvalio prisutnima na podršci, posebno KUD-u “Ogranku seljačke sloge” iz Buševca, koji inače ima gostovanja po čitavoj Europi, Kanadi i Americi. Upravo to kulturno-umjetničko društvo izvanredno se ukomponiralo u sjednicu kao i gost Vladimir Kočiš Zec.
Među uzvanicima bili su Krešimir Hubak, dogradonačelnik grada Velike Gorice, Željko Mihalj, dopredsjednik Nogometnog saveza Zagrebačke županije, Vladimir Hrenković ispred Zajednice športskih udruga Velike Gorice, Josip Katulić tajnik Nogometnog središta Velike Gorice i mnogi drugi. Uoči samog početka svečane sjednice stigao je telegram NK Zagreba (klub prijatelj, tada još ugledni prvoligaš a 2001/2002 i prvak države) koji je pročitan i u kojem se predsjednik zagrebaša Dražen Medić ispričava za nedolazak.
Osim svečane sjednice priređena je i cjelodnevna izložba koja je također na goste ostavila izvanredan dojam. Stare fotografije, rekviziti, mreže, stare lopte, pokali, imena osnivača. Zaista impresivno kao i domjenak na kraju proslave velikog jubileja -objavile su tada Sportske novosti.

U tom vremenu počelo se razmišljati o pohodu na 3. HNL. Momčad je bila posložena vrhunski a izdvojili smo utakmicu odigrane u travnju 2004. kontra Dugog Sela u kojoj je Polet slavio 4:0. Igralo se na Zvrniku pred 200 gledatelja a sudio je odlično Jakovina (Zaprešić) dok su mu pomagali Špoljar (Bistra) i Novak (Zaprešić). Delegat je bio Bača iz Zaprešića. Za Polet zabili su Krešo Beloša-Fijan, Željko Župetć, Zvonimir Rožić i Igor Rožić. Za Polet su igrali: Domitrović-, Nosić 7,5, Gudiček 7,5, J. Rožić 7,5 (od 65. Pancirov-), Kr. Beloša-Fijan 7,5 (od 74. Z. Rožić 7,5), Ferenček 7,5, Župetić 8, Mirenić 7,5 (od 70. Lovrić-), Prlić 7,5 (od 56. Karlo Beloša-Fijan 7,5), Čunčić 7,5, I. Rožić 7,5. Trener: Nino Matković 8. Igrač utakmice bio je Željko Župetić.

Godine 2005. u kolovozu predsjednik Poleta Nenad Črnko najavio je pohod na 3. HNL. Sportske novosti su 8. kolovoza objavile Črnkov optimizam. “U prošloj sezoni bili smo doprvaci, a u novoj cilj je prvo mjesto i pokušaj pohoda na 3, HNL. Argumenti za optimizam su ostanak svih igrača iz prošle sezone osim Klakočera (Austrija), a pojačani smo petoricom novih. Došli su Dalibor Mazulović, Nikola Komšić (oba Radnik), Tomislav Sedmak (Zagreb), Tomislav Prekratić (Lučko) i Perica Živko (Velika Mlaka). Pregovaramo s još dvojicom. Prozivka je bila još 18. srpnja a već smo odigrali i test utakmice protiv Moslavine iz Kutina (1:2) i Vrbovca (2:0). Trenira se šest puta tjedno a težih napora pošteđen je samo lakše ozlijeđeni Nenad Bibić”-otkrio je tada Nenad Črno. Sve nakon toga je za gospodina Črnka uglavnom uzlazna putanja, do predsjednika uglednog prvoligaša HNK Gorice, člana IO HNS-a i još mnogo toga.

Nastavi čitati

Sport

Nakon ‘Legende turopoljskog nogometa’, ide leksikon!

Davor Štuban živa enciklopedija sporta u Turopolju

Objavljeno

on

Minulo je s vihorom već 20 ljeta, od kad se u Plavom salonu na Gradskom stadionu u Velikoj Gorici okupilo brojno i vrlo zanimljivo i birano društvo. Bilo je tu nogometnih legendi našeg Turopolja svih generacija, sportskih dužnosnika, predstavnika najvažnijih političkih struktura, predstavnika medija svih sorti, tamburaši. Dogodilo se to 25. veljače 2000. godine na promociji knjige Davora Štuban pod imenom “Legende Turopoljskog nogometa”. Davor je u to vrijeme bio tajnik Zajednice sportskih udruga Velike Gorice, dopisnik Sportskih novosti i urednik sportskih stranica u Glasniku Turopolja, glavnog urednika Aleksandra Božića Saše. Saša je bio i urednik “Legendi”. Jedan od nakladnika knjige bila je Zajednica sportskih udruga čiji je predsjednik u to vrijeme bio legendarni Vlado Stepanić, moglo bi se kazati, dugogodišnji “tata i mama” NK Udarnika a kasnije pomalo i NK Kurilovca (neka se ne uvrijede ostali zaslužni za procvat i prosperitet drugog kluba u Turopolju iza prvoligaša Gorice).


U knjizi je najprije obrađen Branko Peštaj Brane. Davor je uvodno napisao: “Poznavatelji nogometnih legendi odavno su ustvrdili: najbolji nogometaš Turopolja bio je Željko Plepelić, a najveća legenda turopoljskog nogometa Branko Peštaj”. Brane ljepši kompliment nije mogao dobiti. Kao najuspješniji, najpoznatiji i najcjenjeniji naveden je Stjepan Deverić Štef. Ukratko, igrao je i zabijao za Dinamo i Hajduk. Velemajstorski. Na trećem mjestu u knjizi je Mladen Župetić Keber. Radnik(ovac) i dinamovac. Tu je i Branko Godinić Jagoda (nadimak mu je složio legendarni zagrebaš Pero Močibob) iz Odre. Jagoda u tada sjajnom NK Zagrebu i kasnije Radniku. Nije se u Davorovoj knjizi moga zaobići ni plavokosi dečko iz Mraclina Vjekoslav Kovačić Kova, dinamovac po dresu i srcu. Logično, Kova je bio i ostao vezan i za NK Mraclin.

Na 37. stranici “Legendi” je Željko Plepelić Beli. Davor je napisao: “potezi koji se pamti”. Čarobnjak i golgeter prije Messija. Ovo vrijedi za mnoge koji su ga dobro poznavali i cijenili. Stroj za golove bio je i Nikola Cvetnić Đekson iz Mraclina. Isto vrijedi i za “mister gol” Josipa Ledera Kvaku. Ivan Graber Bojs imao je drugačije radno mjesto spram Kvake. Otraga neprelazan ali po potrebi nakon prekida i naprijed u nebeskom skoku.

Što kazati o Stjepanu Mesariću Čapi? Nema ga više među nama a kao da je predosjećao autor knjige prerani odlazak napisavši ispod imena i prezimena “legenda koja traje”. I traje kod nas starijih koji još nekako trajemo. Vlado Mihalj Škija je čudo iz Velike Mlake, i centarfor i centarhalf! Autor knjige je zaista pažljivo birao i nije nigdje pogriješio pa ni kad je za Vladu Mirenića naveo “stup obrane”. A što je Željko Košković Kole? Veliki zaljubljenik u Radnik, strijelac s desnog boka, neustrašiv kao igrač i kasnije trener. Maratonac s dušom je Vlado Benšak Beni. Zašto danas u Turopolju nema takvi igrači? Štuban je za Vladu Lutera napisao “golgeter s osjećajem”, a autor Davor je ekspert za nogomet i svaka mu je na mjestu.

Među legendama je i Silvo Kranjac Šime, beskompromisni Dalmatinac u Turopolju. Sjajan čovjek i uvijek gospodin. Ivica Mikulčić Mika je za svoju generaciju nekako bio intelektualac, odličan nogometaš i kasnije takav prvoligaški sudac. Za Željka Radočaja Spidera autor “Legendi” je naveo: posljednji romantičar. Iz Kurilovca. Među odabranima je u knjizi i Josip Jančić Babriga, libero i šef obrane, te Ivan Kučiš Blohin, Juraj Radočaj Leks, Željo Mrakovčić Čefok golman iz Vukovina, Stjepan Rogina Das, Zlatko Čunčić Čelik, Josip Palorec Rolek i Josip Rožić Skela. U skici za portret spomenuti su Željko Domitrović Beli, Krešimir Marušić Keko, Dubravko Hrkovac Hrki i Branko Sambolić Samba. I na kraju, minulih 20 ljeta Davor Štuban i suradnici nisu mirovali. U finišu je nova knjiga, bolje reći leksikon. Obrađeno je, koliko znamo, blizu tisuću sportaša našeg podneblja! Da se nije dogodilo ovo što nam se dogodilo, prezentacija je trebala biti oko Uskrsa. Ovako, to će se vjerojatno prolongirati za neka ljepša vremena.

Nastavi čitati

Reporter 391 - 12.03.2020.

Facebook

Izdvojeno