Zahvaljujući jednoj Ivani i jednoj lijepoj svadbenoj svečanosti, popraćenoj foto sessionom pokraj Muzeja Turopolja, posljednjih godina velikogorički sport dobio je još jednog jakog aduta – Damira Martina. Ljubav ga je pretvorila u našega sugrađanina, uvijek je lijepo sresti proslavljenog olimpijca na goričkim ulicama i u dječjim parkovima, gdje se druži sa kćerkicom, a lijepo je iz ove perspektive pratiti i Europsko prvenstvo u veslanju.

Ono se održava u susjedstvu, u mađarskog Szegedu, gdje su u četvrtak na rasporedu bile kvalifikacije. Damir je opravdao očekivanja, osvojio drugo mjesto, odmah do Britanca Georgea Bournea, čime se osvajač olimpijskog srebra i bronce plasirao u finale samca. Držao je Martin prvo mjesto nakon dva tri prolaza, no posustao je u posljednjih 500 metara i skliznuo na drugo mjesto.

– Jako sam zadovoljan gdje sam trenutačno na svom putu. Znam da je nedavno šesto mjesto na Svjetskom kupu u Vareseu bilo zapravo najlošije stanje ove sezone, odnosno iz toga se samo može nešto dobro razvijati, jer nisam bio umoran nakon četiri utrke u tri dana, ništa me nije boljelo… Stvarno imam snage za tri brutalne utrke na visokoj razini, a bila bi i četvrta takva da se nisam “prevrtio” na početku finala u Vareseu – rekao je Damir u razgovoru za Sportske novosti uoči početka Europskog prvenstva.

– Kad sam se nakon polufinala u Vareseu čuo s kondicijskim trenerom Perom Kuterovcem, rekao mi je da “ni ne može biti drukčije nego dobro kad nismo propustili niti jedan trening ove zime”. Jednostavno smo super odradili zimu, i kondicijski dio za koji je zadužen Kuterovac, i veslački koji je domena Sreća Šuka. Nije bilo kiksa prethodnih mjeseci, baza je stvarno jako dobra – dodao je gorički Vukovarac, fanatik treninga i profesionalac kakve se ne susreće često.

Godina je Olimpijskih igara, što će reći da je sve zapravo podređeno što boljem nastupu u Parizu. Uključujući i Europsko prvenstvo, na kojem će mu biti važno loviti što bolji plasman, ali i što bolju formu za razdoblje koje dolazi.

– Nema većeg cilja nego što su Igre i naravno da je sve u funkciji toga, ali naravno da želim napraviti iskorak u odnosu na prvi Svjetski kup. Što sam mogao napraviti u ovako kratkom vremenu između Varesea i Szegeda? Ne puno, mogao sam se dobro odmoriti, a dobio sam i novi čamac, koji smo morali namjestiti, prilagoditi. Imat ću opet četiri utrke, ali sad nisu dvije u jednom danu nego po jedna od četvrtka do nedjelje i očekujem jedan mali iskorak u odnosu na Varese. Ili da bude minimalno kao ondje – zaključio je Damir.

Naslovna fotografija: Igor Kralj/PIXSELL

Na nekih dvije tisuće i tristo metara udaljenosti od Gradskog stadiona, na kojem se priča rodila, na katu jednog velikogoričkog dječjeg vrtića, dogodilo se ono što bi svi koji vole VG-sport voljeli da se pretvori u standard. Dvojica šestogodišnjaka, posloženi jedan do drugoga, crtaju. Prevladavaju crna i crvena boja, vidi se tu i nekakva brojka, pa sve skupa zaslužuje detaljniji uvid…

I doista, nije nikakva fatamorgana, dečki crtaju – dres HNK Gorice! Broj je 20, a iznad njega piše “Vrzić”.

– Čekaj, stvarno crtate dres od Luke Vrzića iz Gorice – pitamo dečke uz solidnu dozu nevjerice, jer takvo nešto donedavno je bilo nezamislivo.

– Da, Vrzić! Jesi vidio kako on jako puca, igrao je super protiv Rijeke – odgovara mali nogometni fanatik Toma, kojeg bi malo što u tom trenutku oduševilo više od rečenice koja je slijedila:

– Ja ti njega poznajem…

U dječjim očima pojavio se neki poseban sjaj.

– Stvarno? Pa jel poznaješ onda i Mitrovića? A Ndockyta? A Sekou Sagnu?

Kod ovog trećeg imena čovjek shvati da ima posla s malo drukčijim klincem, posebno nabrijanim na nogomet, na klub iz svoga grada, pa preostaje jedino dati klincu “peticu” i u sebi poželjeti da se slične scene ponavljaju što češće…

Scene koju smo, budući da ga poznajemo, prepričali i – Luki Vrziću. Klincu koji je sa 17 debitirao za prvu momčad Gorice protiv Dinama, koji je nastupio i pritom impresionirao Tomu i protiv Rijeke, koji je posljednjih desetak dana dio prve momčadi. Čuvši priču iz vrtića, Luka se samo sramežljivo nasmijao, nenaviknut na takvu vrstu pozornosti, jer do prije nekoliko mjeseci igrao je u kadetima Gorice.

Na život u seniorima pokalo se navikava.

– Da, zadnja dva tjedna u prvoj momčadi i stvarno je sve super. Dečki su me super prihvatili, dojmovi su baš odlični – kaže nam Luka, pa se prisjeća prvog dana, prvih trenutaka:

– Malo je bilo straha i treme, nisam znao kako će to sve izgledati… Pamtim da su me prvi dočekali Leš i Mitrović, s njima sam se prvima upoznao, a onda su počeli dolaziti i svi ostali… Naravno da je odmah krenula i zezancija, u stilu “šta je ovo, osnovna škola?”, ha, ha. Ali dobro, već nakon par dana sam se prilagodio i sad je već sve nekako normalno.

Trener Rajko Vidović već ga je javno pohvalio, kazao da radi fenomenalno na treninzima, a identičan dojam imaju i suigrači, koji su vrlo brzo shvatili da im “mali iz osnovne škole” može parirati, nositi se i s puno starijima i iskusnijima. S druge strane, treneri iz omladinske škole reći će da se radi o izrazito karakternom mladom igraču, klincu koji se ničega i nikoga ne boji, ali naravno da je u početku bilo impresioniranosti.

– Ovo je ostvarenje snova. Jedan dan gledaš te igrače na TV-u, čitaš o njima na internetu, a sad si s njima u svlačionici… Cijeli život sam radio za to, ovo sam čekao, naravno da ti ne može biti svejedno – priznaje Luka, koji je debitirao u posebnim uvjetima.

Na tribinama Gradskog stadiona tog 13. travnja bilo je više od 5700 ljudi, tisuće Bad Blue Boysa, a na terenu aktualni prvak države.

– To je bilo nestvarno. Taj osjećaj, ta atmosfera na tribinama… Poklopilo se da je baš na moj debi pao rekord stadiona, da je s druge strane bio Dinamo, sve skupa stvarno nezaboravno – govori Vrzić.

Dečko iz Borovja svoj nogometni put vezao je upravo uz Dinamu, u čijoj je akademiji proveo sedam godina, da bi u Veliku Goricu došao u ljeto 2022. nakon sezone u Rudešu.

– Čim sam došao, super sam prihvaćen. Prvo sam došao u kadete, pa sam igrao HNL s godinu starijom generacijom, a ove sezone bio sam i kapetan kadeta. U drugi dio sezone ušao sam s juniorima, što je također prošlo odlično, a zadnjih 15-ak dana sam sa seniorima. Sve ide jako lijepo, imam podršku od obitelji, ali i od prijatelja. Sve ih zanima, sve pitaju…

Ponekoj minuti nada se i u utakmici protiv Osijeka u nedjelju, a dan poslije priključit će se U-17 reprezentaciji. Standardni je reprezentativac, dio momčadi koju vodi Marijan Budimir, koja je izborila nastup na Euru na Cipru krajem svibnja i početkom lipnja, pa je pozvan i na kratko okupljanje sljedećeg tjedna, posljednje uoči priprema za Euro.

– Imamo trening kamp od tri dana, koji je završiti utakmicom protiv juniora Dinama u srijedu – kaže Luka pa nastavlja:

– Prvi poziv dobio sam u rujnu i od tad sam stalo s reprezentacijom. U početku se i tu trebalo uklopiti, ali sa svakom sljedećom akcijom osjećam se sve bolje s tim dečkima.

Prema svemu sudeći, Vrzić je vrlo blizu i odlaska na Europsko prvenstvo, a dosadašnja iskustva kažu da će ga se koristiti na desnome boku, odnosno desnom krilu. Iako…

– Ako se mene pita, ja sam polušpica. Desetka. Tu se najbolje osjećam – zaključuje 17-godišnji Vrzić, glavni lik goričke nogometne priče koja bi mogla poslužiti kao model za budućnost.

Talentiran, karakteran, sa šansom u pravo vrijeme, s kvalitetom da šansu iskoristi. I da, evo, postane heroj dječice u vrtićima…

Gradići, 24.04.2024. Kup Grada Velike Gorice-3.kolo: NK Gradići-NK Ban Jelačić 2:2, 7:6-11m. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Susret dva četveroligaša Gradića i Bana Jelačića u četvrtfinalu Kupa Grada Velike Gorice (srijeda, 24.04.2024.) završen je neodlučeno rezultatom 2:2, tako da je odluka o polufinalisti pala nakon udaraca sa 11m. Gradići su bili uspješniji i sada čine kvartet polufinalista zajedno s Kurilovcem, Lukavcem i Poletom (Buševec).

Gradići, 24.04.2024. Kup Grada Velike Gorice-3.kolo: NK Gradići-NK Ban Jelačić 2:2, 7:6-11m. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gradići, 24.04.2024. Kup Grada Velike Gorice-3.kolo: NK Gradići-NK Ban Jelačić 2:2, 7:6-11m. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Na odlično pripremljenom terenu u prvom poluvremenu prikazano je manje-više taktičko nadmudrivanje u kojem su domaći bili bolji i propustili su dvije velike prigode za pogodak, a pogodili su i okvir vrata.

Gradići, 24.04.2024. Kup Grada Velike Gorice-3.kolo: NK Gradići-NK Ban Jelačić 2:2, 7:6-11m. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Početkom drugog poluvremena trener Hrvoje Jančetić uveo je u igru svoje startere i situacija na travnjaku se promijenila, ali su domaći ipak pogotkom Barossa došli u vodstvo. Izjednačenje je stiglo u 72. kada je Hrvoje Krstanović nes(p)retno pogodio vlastitu mrežu. Pet minuta kasnije Luka Artuković poentira za 1:2, ali domaći preko Stjepana Pralasa poravnavaju na 2:2. Odluka je pala u raspucavanju penala.

Galerija fotografija

Kup Grada Velike Gorice 2024., 3. kolo

NK Gradići – NK Ban Jelačić (Vukovina) 2:2 (0:0), 7:6 – 11m

Velika Gorica, Gradići. Igralište: ŠRC Gradići. Gledatelja: 50. Srijeda, 24.04.2024., 17:30 sati. Sudac: Stjepan Sučić. Pomoćni suci: Alen Sučec i Katarina Ćulumović (svi iz Velike Gorice). Delegat: Darko Stanilović (Lukavec). Strijelci: 1:0 – Baross (55), 1:1 – Krstanović (72-ag), 1:2 – Artuković (77), 2:2 – Pralas (83).

GRADIĆI: Božurić, Raković, Belčić (od 70. Lovrić), Božić, Donahue (od 58. Koleš), Pralas, Vojnić, Baross, Budimir (cap.)(od 58. Preradović), Bencalić, Krstanović. Trener: Zoran Tomčić.

BAN JELAČIĆ: Buđak, Mikulčić (od 64. Hrženjak), A.Nikić, Bubalo (46. Maslač), Augustić (od 64. Artuković), M.Nikić (od 46. Song), Klasnić, Vuksanović (od 64. M.Memić), N.Memić, Koprivčić, Nezirović (od 38. Milatović). Trener: Hrvoje Jančetić.

S ponosom su iz NK Lukavca nedavno objavili kako su dobili domaćinstvo turnira U-16 reprezentacija, u sklopu kojeg su na Lukavellu predviđene tri utakmice. Prva od njih je i odrađena, pa će ostati zapisano da je prva međunarodna nogometna utakmica na lukavečkom travnjaku bio dvoboj U-16 reprezentacija Švedske i Finske.

– Da, definitivno je prva. Raspitivali smo se i kod starijih mještana, pokušavali doznati je li se nekad u prošlosti možda događalo nešto slično u našem selu, ali nitko ne pamti da se ikad igrala jedna ovakva utakmica. Ponosni smo i sretni što smo ispisali povijest – kazao je predsjednik kluba Goran Guteša, koji je mogao uživati u pohvalama okupljenih za odrađeni posao.

Za upućenije je to potpuno očekivano, ali treba istaknuti da su se Lukavčani pokazali kao sjajni domaćini, jer organizacija je na svim razinama bila vrhunska. Počevši od svlačionica, koje su posebno pripremljene za ovu priliku, preko terena, pa sve do dočeka gostiju i svega što se i očekuje na sportskim događajima poput ovoga.

Slušale su se tako u Lukavcu himne Finske i Švedske, a moglo se na Lukavellu susresti i neka jako dobro poznata lica, poput legendarnog reprezentativca Aljoše Asanovića. I on je, kao i značajan broj ljudi okupljenih na tribinama lukavečkog nogometnog zdanja, došao pogledati klince s europskog sjevera, a najbrojniji su bili – menadžeri!

– Čuj ove, kao golubi na Jelačić placu kad im baciš koricu kruha… – dobacio je netko u trenutku kad su se ljudi iz organizacije pojavili sa zapisnicima za utakmicu.

Zainteresirani menadžeri utrkivali su se tko će prvi doći do svog primjerka, što i ne čudi osobito s obzirom na trendove koji vladaju na nogometnom tržištu. Klubovima i menadžerima zanimljivi su sve mlađi igrači, pa smo tako došli i do neobično snažnog interesa za klince rođene 2008. godine.

Utakmica je na kraju završila pobjedom Švedske 2-0, uz dva lijepa pogotka, ali sve je to bilo samo uvod u ono što slijedi. U petak i ponedjeljak, naime, na Lukavellu će zaigrati hrvatska U-16 reprezentacija, predvođena izbornikom Marijanom Budimirom. U petak od 12.30 sati naši će klinci igrati protiv Švedske, a u ponedjeljak od 10.15 sati protivnik će biti Finska.

Interes će, očekuje se, biti još veći, gledatelji još brojniji, baš kao i menadžeri. Jedino što će ostati isto je razina organizacije, koja teško može biti bolja. Lukavčani su za povijesnu premijeru zaslužili čistu peticu, još jedanput oduševili i pokazali da su zaista posebno nogometno društvo u niželigaškom svijetu. Ne tako davno Lukavec je bio sinonim za “selski nogomet” u svakom smislu, a danas u tom selu živi i uživa nogometna Europa…

I bit će toga još, jer početkom svibnja na Lukavellu će igrati i ženska U-16 reprezentacija Hrvatske. Niz je, dakle, tek počeo…

Bravo, Lukavčani!

Prošlo je tjedan dana od posljednje utakmice košarkaša Gorice u sezoni koja je označila novi početak. Nakon niza godina u društvu najboljih klubova u državi, u Premijer ligi, gorička košarka skliznula je u niži rang, u natjecanje koje se službeno zove Prva muška liga, pri čemu je bilo jako teško pretpostaviti kako će sve skupa izgledati. Ne samo zato što su ostala tek trojica igrača iz lanjske ozbiljne rotacije, nego i zato što je novi trener Neven Nikolić odlučio odstupiti neposredno uoči prve utakmice u sezoni.

Novu, potpuno izmijenjenu momčad preuzeo je 34-godišnji Miron Češkić, koji je u klub došao na poziciju tajnika, odnosno prvog operativca.

– Gledajući početak sezone, koja je krenula jako čudno, možemo reći da je na kraju ispalo jako uspješno. Trener Nikolić otišao je u ponedjeljak, a ja sam prvu utakmicu vodio u subotu. Trebalo je tu posložiti stvari, a imao sam samo tih pet dana prije nego što je krenulo… I već u prvoj utakmici išli smo na Marsoniju, za koju je igrao moj brat, pa sam i imao neke insajderske informacije. Dobili smo tu utakmicu 20 razlike i sve je odmah nekako krenulo u dobrom smjeru – vraća se na početak trener Miron gostujući u emisiji Prva liga na City radiju.

Uz žestok i naporan rad, koji je doveo i do sjajne serije na otvaranju ove godine, završilo je četvrtim mjestom u regularnoj sezoni, iza ipak prejakih Kvarnera i Vrijednosnica Osijek te Samobora predvođenog Krunom Simonom. U polufinalu doigravanja Gorica je tako išla na Kvarner i morala potpisati kapitulaciju s 0-2 u toj seriji.

– U obje utakmice smo pet minuta prije kraja bili na minus pet. Pogotovo je specifična bila druga utakmica, u kojoj smo gubili 25 razlike, tražili načine kako se oduprijeti, mijenjali obrane i kombinirali sve što se može, pa se s par trica zaredom uspjeli vratiti. A onda su oni pokazali zašto su tu gdje jesu, da su kvaliteta više… To je momčad složena za rang više, što se i osjetilo – realan je Češkić.

U odnosu na početak sezone ova je momčad Gorica danas…

– Puno iskusnija! Moramo biti svjesni da nam je ljetos došlo sedam igrača koji nisu imali ozbiljan doticaj s ovim rangom natjecanja. Kotrulja i Stojanov bili su juniori, Oštrić, Perica i Miloloža dotad nisu previše ni igrali, braća Došen došla su iz nižeg ranga… Trebalo je tu puno rada, puno razgovora, da im se podigne samopouzdanje, a na kraju smo uz pomoć starijih igrača napravili stvarno dobre stvari – ponosan je Miron.

Među starijim igračima je i jedan koji je četiri godine stariji od trenera.

– Da, jedino Ante Mašić je stariji, a Kristijan Šutalo je godinu mlađi. Znamo se mi već dugo, igrali smo jedni protiv drugih… Iskreno, ja sam na poziciju tajnika došao s idejom da bih možda mogao još malo i igrati, ako zatreba pomoći ovim mladim igračima, ali na kraju se priča malo drukčije odvila – kaže Češkić i nastavlja:

– Sad mi nije žao. Kad se otvorila opcija da preuzmem momčad, rekao sam sebi da treba probati. Već sam ranije vodio seniore, a i dečki su bili stvarno OK prema meni… Uostalom, da nije uspjelo, da nije išlo, tražili bismo neko drugo rješenje. Ispalo je da se sve skupa zakotrljalo na dobar način, odradili smo super sezonu i zato mi danas nije žao što nisam igrao. Iako, moram priznati da mi se još uvijek igra…

Ispalo je drukčije, ispalo je uspješno, ali iza toga ostalo je puno prolivenog znoja.

– Trenirali smo sedam do osam puta tjedno, što znači da smo često imali i dva treninga dnevno, što nije uvijek lako izvesti, budući da dečki i studiraju, rade… Ali ja sam entuzijast, pa i oni moraju biti entuzijasti. Rekao sam im da će dobiti priliku, a na njima je da je iskoriste ako misle nešto ozbiljnije igrati, pokazati se… Rad, rad i samo rad. I žrtva. Nije uvijek lako, ne stižu svi na sve treninge, ali veseli me što se događalo da me igrač nazove, kaže da ne može u utorak doći na trening, pa bi došao u ponedjeljak barem šutirati. I ja rado dođem u dvoranu, odradim trening s njim… Treba se puno prilagođavati, ali svi imaju želju za napretkom i to me posebno veseli – ističe mladi trener Gorice.

A kad smo već kod mladosti, to je i najbolji opis onoga što ga okružuje, unatoč nekolicini iskusnih igrača. Što je, zapravo, i poanta, jer bilo bi suludo ovaj pad u niži rang ne iskoristiti za promociju mladih, ako je moguće i domaćih igrača. Pogotovo s obzirom na činjenicu da je Velika Gorica izbacila gotovo nevjerojatno malen broj ozbiljnih košarkaša kroz svoju povijest, što je teško objasniti s obzirom na veličinu grada, na broj ljudi, djece…

– Temelji se udaraju od najmlađih kategorija. Mora se djeci omogućiti dovoljan broj treninga, kvalitetne trenere i velik broj natjecanja. Ono što sam zatekao u Gorici nije bilo na tom tragu. Evo, prošle sezone juniori su trenirali triput tjedno, što više spada u rekreaciju nego ozbiljno bavljenje košarkom. Na tome treba raditi i davati klincima priliku da uspiju. Prva liga je idealan poligon za mlade igrače, okruženje u kojem se trenira sedam, osam ili devet puta tjedno, u kojem se natječe s malo ozbiljnijim igračima. Talenta uvijek ima, ali dijamante uvijek treba brusiti na pravi način – svjestan je Češkić, koji u tom smislu vidi pomake.

– Suradnjom s Velgorom došlo se do većeg broja termina, što omogućuje da se više i bolje trenira. Otvaranjem balona ćemo riješiti neke probleme s terminima, a idealno bi bilo da se školstvo prebaci u jednosmjensku nastavu. Kad bi škola završavala oko 14 sati, to bi otvorilo puno veće mogućnosti, jer ovako jednostavno nema ni dovoljno prostora ni dovoljno vremena. Radimo na tome da omogućimo djeci što više termina i treninga, kako bi mogli napredovati.

Miron Češkić u svoju je košarkašku priču ušao s osam godina u rodnom Đakovu, odrastao je skidajući poteze Dražena Petrovića i Michaela Jordana s VHS kazeta, debitirao je za prvu momčad Đakova već s 15 godina, pa nakon srednje škole došao u Zagreb, na Kineziološki fakultet. Igrao je za nekoliko zagrebačkih klubova, a s Hermes Analiticom zaigrao je i u najvišem rangu hrvatske košarke. Usporedno je već s 18 godina počeo asistirati trenerima, učiti se poslu i skupljati iskustvo koje mu je jako dobro došlo ove sezone.

– U Hermesu sam igrao u jako dobroj momčadi, s Rogićem, Vladovićem, Krapićem i drugima, a prve premijerligaške poene ubacio sam baš u Velikoj Gorici. Stavio sam dva slobodna bacanja koja su se pokazala ključnima za pobjedu protiv Gorice… Evo, nadam se da sam se ove sezone iskupio za to – sa smiješkom završava Češkić, koji je u srijedu otputovao za Medulin.

– Prije dolaska u Gorici radio sam s Velimirom Šandorom, kojem sam i dalje službeno asistent. Na pripremama je reprezentacije u Medulinu, pa idemo dolje malo mu pomoći, što me baš veseli. To je sjajan dečko, veliki sportaš, mogu reći i moj prijatelj – zaključio je Miron.

Sljedeće sezone, nadamo se, ostat će ovdje i nastaviti posao… Zaslužio je.