Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Gospon Fulir iz Čiča: Marijan Antolović, vrsni frizer i ljubitelj nogometa

Jedan od najboljih frizera u tadašnjoj Jugoslaviji i veliki ljubitelj nogometa Marijan Antolović preselio se iz Novog Čiča u Zagreb krajem pedesetih godina, ali svoje selo nikad nije ostavio ni zaboravio. Skupljao je frizerske nagrade po cijeloj Europi…

Objavljeno

Ugostiteljski lokal “Kavalir” u centru Novog Čiča omiljeno je okupljalište starosjedioca. Zgradu je na samom početku 20. stoljeća izgradio Josip Čačić, povratnik u Čiče iz Amerike. Lokal se prije zvao “K veselom lovcu”, a kasnije i “Vaga”. Ukrasi na zidovima danas su stare crno-bijele fotografije iz povijesti Čiča. Nedavno je tako osvanula i uokvirena diploma Marijana Antolovića iz 1962. godine za osvojeno prvo mjesto na državnom natjecanju frizera u Ljubljani. Postoji dokumentacija i o sudjelovanju Antolovića na frizerskim manifestacijama u Parizu, Bologni, Bruxellesu, Milanu, Londonu…

No tko je Marijan Antolović, rođen 1936. godine? Krajem pedesetih godina minulog stoljeća iz Novog Čiča je preselio i otišao raditi u Zagreb. Elitni frizerski salon imao je u blizini račvanja Vlaške i Draškovićeve, nedaleko čuvenih Schlosserovih stuba, koje vode na Šalatu, a ispred Ribnjaka u Šoštarićevoj.

Marjan nikada nije ostavio i zaboravio Čiče i prijatelje. Nedaleko raskršća i u blizini trgovine Konzum uredio je u zelenilu vikend boravište i tu prije vječnog odlaska često boravio. Volio je Dinamo, onaj iz Zagreba, ali i ovaj turopoljski, iz Čiča. U Zagrebu je uz posao upoznao mnoge viđenije osobe, pa i dinamovce igrače, a obavezno je pratio i utakmice kad su Dubravko Hrkovac i Mario Paviša iz Novog Čiča igrali za mlađe selekcije plavih iz Maksimira. Pratio je i dinamovce iz Čiča, posebno generaciju koja je igrala nakon osnutka kluba 1948. godine. Bio je i sponzor kluba iz Čiča, najupečatljiviji 80-tih, u danima ponosa i slave, kad je igrala najbolja generacija u povijesti kluba, a gotovo svi igrači bili domaći dečki.

Potpisnik ovih redaka sjeća se jedne anegdote iz rane mladosti, iz 1960. godine. Marijan Antolović je iz Zagreba doveo jednog igrača iz Dinama (Blažić?) da pojača Dinamo Čiče na turniru u Turopolju. Na turnir su s momčadi otišla i dva klinca iz Čiča. Igralište u Turopolju je tada bilo posve ograđeno visokom ogradom od dasaka (DIP Turopolje) i igralište se izvana nije moglo vidjeti, osim kroz vrata širine metra. Dinamovci iz Čiča spomenute klince nisu pustili unutar ograde, već su ih poslali u šumarak iza zapadnog gola da čekaju loptu, koja će prije ili kasnije sigurno doletjeti. Klinci su dobili zadatak da lopta potom mora hitro završiti u “kampanjoli” (vojni auto) parkiranoj u blizini. E sad, sjećanja su navodno izblijedjela, pa nije baš sigurno je li lopta, tada dragocjeno blago, završila u Čiču ili nije… Sigurno je samo da je u Čiču završio nogometni trofej s turnira.

Nažalost, Marijan više nije među nama, a puno prerano mu je preminula i kćerka Marina (nije imala djece), koja je ranije od Marijana i preuzela posao. Živa je tek supruga, koja živi na Bukovcu sa zetom. Marijanova vikend parcela u Novom Čiču je ne tako davno prodana, srećom kupio ju je Nedjiljko Kajinić iz Čiča. Zaslugom “Neđe” smo i došli do vrijednih plaketa i diploma Marijana Antolovića i opet ga se prisjetili s velikim poštovanjem.

O Marijanu Antolović razgovarali smo i s 92-godišnjim Matom Grgarom, vjerojatno jednim od najstarijih starosjedioca Čiča, o kojem smo prije dvije godine pisali u Reporteru, kada je slavio 90. rođendan i 72. godišnjicu braka.

Marijan u vojnoj odori i otac Stjepan u bolnici

– Marijan je bio vjerojatno najbolji frizer za žene negdašnje države, ali poznat i širom Europe. Zanat je preuzeo od oca Stjepana, koji je također imao frizersku radnju u centru Čiča. Znali smo se mi muški okupljati u Stjepanovom salonu uz špricer ili gemišt od domaćeg vina, te razglabati o svemu i svačemu. Novca je tada bilo malo pa nismo imali za gostionice, kojih je u Čiču i tada bilo nekoliko – kazao je Mato Grgar.

Marijana Antolović pamtimo kao vrlo pedantnog i profinjenog gospodina s njegovanim brčićima u odijelu ili pažljivo biranoj trenirci. Netko je u “Kavaliru” u Čiču rekao da ga je Marijan likom i gestama podsjećao na Relju Bašića iz našeg legendarnog filma “Tko pjeva zlo, ne misli”. Na kraju, javno se zahvaljujemo obitelji Slave Zubek i kćeri Miri Klafurić koja danas živi u Lomnici, za ustupljene fotografije.

Nastavi čitati
Reklama

Priča iz kvarta

Odlazak kralja ulice: Legenda o Čamazi, frajeru koji je opalio šamar Arkanu…

IN MEMORIAM – ZLATKO BOGDAN ČAMAZA Velikogorički kraj potresla je vijest koja je stigla 8. kolovoza – umro je Čamaza. U 55. godini života koji zaslužuje knjigu preselio je iznad oblaka, kod svoje Dude, a iza njega je ostala životna priča koja bi bila sasvim pristojan predložak za filmski scenarij…

Objavljeno

on

U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.

Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.

Složiti cjelovitu i potpunu priču o Zlatku Bogdanu, kako mu je bilo puno ime i prezime, praktički je nemoguće. U pripremi ovog teksta, zamišljenog kao pitoreskna balada s posvetom, razgovarali smo s više ljudi iz njegova okruženja, pokušali dobiti što više informacija, no rijetki su oni koji znaju dovoljno. I nije to ni neobično, jer Čamaza nije bio jedan od onih koji će “udaviti” pričom o svome životu, koji će se upuštati u bilo kakve priče koje ne spadaju u ono što je najviše volio. U zajebanciju. I samo su rijetki znali puno o njegovim mukama, problemima, poteškoćama…

A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.

Kišni dan i brat u drvenim tačkama

Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.

Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.

– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.

Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.

Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.

Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…

Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.

– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’

I doista, nije bilo razloga za brigu.

– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!

Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…

Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.

Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.

S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.

I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.

Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…

To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.

Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.

– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.

Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.

Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva

Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.

Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.

Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…

Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.

Počivaj u miru, nemirni čovječe.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Evica Šajgo nakon 44 uspješne godine u obrazovanju odlazi u zasluženu mirovinu

Svaka generacija joj je bila posebna, drugačija.

Objavljeno

on

Evica Šajgo, jedinica je svojih roditelja, nakon 44 godine rada u školi, zatvara to poglavlje svojeg života i odlazi u zasluženu mirovinu. Bila je to prilika da se zajedno s njom prisjetimo njenog životnog i profesionalnog puta.

“Krenulo je to negdje u osmom razredu osnovne škole, imala sam odličnu učiteljicu Mirjanu Hrenković, i iz ljubavi prema njoj sam odlučila upisati pedagošku gimnaziju. Moj tata je protestirao na moj odabir, obzirom da sam voljela kod kuće rastavljati i popravljati, smatrao je to promašajem. Nisam se dala, a on mjesec dana nije razgovarao sa mnom. Nakon gimnazije upisala sam pedagošku akademiju, i opet je bila ista priča, treba li to meni, imamo kuću, pa možemo otvoriti servis, pa da tu radim, tko zna gdje ćeš i kad dobiti posao. Jedino je mama bila potpora koja je sve to premostila. Kad sam diplomirala bio je ponosan, čak me iznenadio dolaskom na fakultet onaj dan kad sam branila diplomski. I pomirio se time da ću biti učiteljica.”  – prisjeća se Šajgo.

foto: Privatni album

Kao dijete je, kaže, bila poslušno-neposlušna, a kad ju je nešto zanimalo, ako nije išlo legalno, išlo je ilegalno. Rado se prisjeća svog djetinjstva jer, bilo je to neko drugo vrijeme u odnosu na danas kada je djeci sve dostupno, i s malo čim su zadovoljni.

“ Kao djeca sami smo izmišljali igrice, bili zaokupljeni s tim što smisliti pa se time zabavljati. Sjećam se da sam kao dijete u vrijeme postavljanja kanalizacije u Trnskom, kad su stigle velike betonske cijevi za koje su roditelji strogo zabranili da ne smijemo tamo, također bila vrlo znatiželjna. Naravno trebalo je probati provući se, hodati po njima, u jednom trenu mi se noga poskliznula i ozlijedila sam se, ali nisam htjela priznati ni da mi nokte čupaju, iako tata je bio uporan i rekla sam istinu, a uspomenu na taj pad imam i danas.”

Jedan bicikl tada je vozilo je njih desetero. U školu su išli u Remetinec, imali  puno do nje, pa su na tom biciklu vozili torbe, i bio je to za njih čisti gušt.

foto: Privatni album

A zašto je tata mislio da će prije uspjeti kao serviser, nego kao učiteljica?  “Kad se pojavio prvi televizor, jedini smo ga imali, otvorili bismo prozor, skupilo bi se cijelo susjedstvo, postavili bi stolce i gledao bi se program. A onda se televizor znao pokvariti, pa bih ja prčkala po njemu i iz nekog razloga bi proradio. Voljela sam i mami rastaviti šivaću mašinu, čistila je, podmazala, voljela sam sastavljati i rastavljati, sve lutke su mi bile bez ruku i nogu. “

Ali ne samo da nije išlo prema tatinom, nije išlo ni po Evičinom planu.

“Nakon srednje škole predala sam papire na engleski, no tu se umiješao moj profesor iz engleskog iz srednje, koji je smatrao da ja trebam ići u drugom smjeru. Uzeo je moje papire s engleskog i prenio ih na fiziku i tehnički. Sjećam se kad sam pogledala bilo nas je 28 upisanih, a skoro pola su bile cure, no bili smo kompaktna grupa s muškim kolegama oni su nama odradili strojarski dio, a mi smo njima pisale što je trebalo.” – govori Šajgo.

Nakon fakulteta krenulo je pisanje molbi za posao davne 1976. godine. Ondašnja Goričanka, u to vrijeme Turopljac, trebali su referenta za kadrove, pa se time odlučila baviti dok se ne ukaže druga prilika. Često je bila na Zavodu za zapošljavanje jer joj je takav bio posao, i jedna od djelatnica dala je informaciju kako je u školi u Šćitarjevu raspisan natječaj, te da krene u svoju struku. Kako kaže, bilo ju je strah da neće biti primljena, ali predala je zamolbu. Dobila je posao i počela raditi tamo u školi, a to ju je ujedno natjeralo da položi vozački.

“Imala sam 23 godine kad sam počela, bilo mi je prekrasno. Dan danas kad se sjetim Šćitarjeva, prekrasnih pet godina, mala škola, malo nas je bilo, stara škola, na katu kad smo hodali bili smo pažljivi da ne propadnemo dolje, peć na drva…Predivna djeca, roditelji, mali razredi. Tada sam predavala fiziku, tehnički i tjelesni.”

foto: Privatni album

Nakon pet godina u ovoj maloj školi, uslijedila je promjena. “Šćitarjevo je bila područna škola današnje Osnovne škole Eugena Kumičića, i kolega koji je ovdje radio je iz Mičevca i pitao je bi li se mi mogli zamijeniti. Meni je to odgovaralo jer sam u to vrijeme živjela u Zagrebu, a bio je izazov okušati se raditi u gradskoj školi.”  – kaže Šajgo.

Ističe kako je nekada bilo lakše raditi, sam predmet¸tehnička kultura, doživio je neke promjene u odnosu na prošlost koje baš nisu dobre. Puno je teorije koja bi se mogla daleko bolje odraditi kroz praktičan rad, smatra. Također, pojašnjava kako je velika razlika i među djecom, od samog interesa, nekako i to njihovo druženje, pomaganje jedan drugom, želja da sami nešto naprave je drugačija.

Od samog početka želim postaviti jedno, nekima će se činiti banalno pitanje. Eva ili Evica?

“Moj profesor u srednjoj školi mi je rekao: ”Slušaj Evica je deminutiv, a ti to više nisi. Ti si Eva.” I od tada, pa čak ni u Kumičiću nikome nisam bila Evica. Moram priznati da mi je Eva draže jer se tako zvala moja baka po kojoj sam i dobila ime.”

foto: Privatni album

44 godine je provela u školi,  svaka generacija je bila posebna, drugačija.

“Uvijek pamtim razrede, ostaje mi u sjećanju kad smo se dijelili kad je otvorena škola u Velikoj Mlaki, to je bila posebna generacija. Uvijek sam dobivala “teške” razrede, ali ta djeca me i dan danas pozdravljaju, javljaju se. Imala sam učenika s kojim je dan počinjao i završavao. Rekao mi je kad smo se sreli  “ja sam onaj koji vam je pio krv na slamku”, i baš je bilo tako, ali kad me danas sretne nema šanse da mi neće pomoći nositi vrećice i zahvaliti što danas ima svoj zanat. I tad sam baš ponosna.”

Dobitnica je nagrade za životno djelo „Rudolf Perešin“ koju dodjeljuje Zajednica tehničke kulture Zagrebačke županije a godišnju nagradu je dobila i njena kolegica Katarina Grgić Noršić koja joj je nekad bila učenica što samo govori koliko kvalitetno je Šajgo prenosila znanje na svoje učenike.

Nagrada joj puno znači jer iza te nagrade stoji Udruga Društva pedagoga tehničke kulture i informatike Velika Gorica koja ju je predložila, gradska zajednica koja daje potporu, sretna je jer su je prepoznali i preporučili.

“Šćitarjeva se rado sjećam, najviše djece, sad kad sam dobila ovu nagradu, nazvao me jedan učenik koji već ima svoju djecu, iz prve generacije, rekao mi je “raska, još uvijek vas nisam zaboravio, moram vam čestitati na nagradi”, to me stvarno razveselio jer iako je to bila prva generacija ima još onih koji vas se sjećaju.”

 

Kako kaže u obrazovanju nijedan dan nije isti, nema pelcera, svaki put ista taktika drugačije pali. Svake godine sudjelovala je s učenicima na raznim natjecanjima, a ostvarivali su zapažene rezultate i na razini županije, ali i države.

Pitam zašto je strah i trepet djeci. “To sam čula, ali nikoga nisam vrijeđala, udarila, no činjenica je da ne odstupam od zadanog. Sjednite, izvadite stvari, idemo odraditi, nema priče. Držim se i tu ne odstupam, ne zanimaju me izgovori.” – kaže Šajgo.

Odlazi u mirovinu nakon 44 godine u obrazovanju. Kako kaže, polako je izgubila ideje, i očito je da je vrijeme da ode. Djeca vole mlade ljude, srce hoće, ali vam priroda ne da dalje.

“Ne mislim stati, imam unuke, među njima đaka prvaka, u gradskoj zajednici i dalje mislim gurati tehničku kulturu, možda samo iz druge perspektive. Društvo ima svoj prostor, imamo strojeve i cilj je okupiti djecu, nadam se samo da će korona popustiti.”

U svom životu ne bi ništa mijenjala, odabrala bi isto zanimanje i istu komponentu u predmetu. Možda bi se, kako kaže, manje brinula oko nekih drugih stvari.

“Toplo mi je oko srca kad sretnete nekad pačiće peti razred, a danas su to odrasli ljudi, ili kad ih sretnete u školi i kažu vam da su došli upisti svoje dijete u prvi razred. Veseli kad se sjete, kad dođu pozdraviti. Tek ih kasnije istinski upoznate.”

Na kraju možemo samo zahvaliti na svim godinama rada s djecom, i poželjeti ugodne umirovljeničke dane, profesorici koja je doista živjela svoj poziv.

 

 

 

 

 

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Josipa Afrička u akciji: ‘Pomozite djeci u Tanzaniji, ili kumstvom ili – kravom!’

Velikogoričanka Josipa Matić otišla je u Tanzaniju, među siromašnu djecu, i odlučila im pomoć. Pokrenula je akciju kumstva, u kojoj ljudi sponzoriraju i prate svoje kumče u Africi, a sredstva će se utrošiti na školovanje, prehranu i lijekove za HIV pozitivnu djecu

Objavljeno

on

Nismo ni svjesni koliko nam je dobro u životu dok se ozbiljnije ne okrenemo oko sebe. A ona ne da se okrenula, nego je spakirala kofere i otišla, ni više ni manje – u Afriku!

Riječ je o Josipi Matić, odgajateljica u Dječjem vrtiću Velika Gorica. Djevojka koja ne priča puno, ne hvali se, ali djeluje i stvara čuda. Prepoznao je to i Grad Velika Gorica koji joj je odao priznanje dodijelivši joj nagradu “Turopoljsko srce”.

– Najčešće će me ljudi spojiti s Afrikom, ali i time da sam prošle godine organizirala prijevoz potrebitih školskih stvari i materijala za tamošnje vrtiće i škole. Bila sam u listopadu i studenom u Africi, a sad slijedi moja nova misija – kaže Josipa.

– Očekivala sam lošu situaciju, ali ni izbliza toliko lošu kakva je bila… No jako me veseli i iznenadilo me koliko su škole, profesori i djeca prigrlili tu akciju, nesebičan način darivanja, svojih igračaka i stvari. Djeca su me stvarno pozitivno iznenadili, a što je najljepše, i dalje se javljaju.

Obzirom da Afrika nije baš tu, u susjedstvu, nametnulo se pitanje zašto baš tamo. I kako, jer očito je da se u taj dio svijeta ne ide tek tako, da spakiraš kofere i samo odeš.

– Oduvijek je to čučalo u meni, da ću otići u Afriku. Kad mi se pružila prva prilika, našla sam sirotište koje me bilo voljno primiti k sebi na tri mjeseca, spakirala sam se i otišla. Prvih par dana sam bila u šoku, nisam to baš tako zamišljala, no imala sam sreće što su u to sirotište često dolazili volonteri, pa im bijelac nije bio baš tako strana pojava. Međutim, u gradu, u autobusu, svi su stalno gledali u mene, čak i pitali smiju li me dotaknuti. Djeca su znala plakati jer neki nikad nisu vidjeli bijelca. No, nije to bilo ništa strašno, zapravo sve skupa je vrlo zanimljivo, Tanzanijci su stvarno divan narod i ni u jednom trenutku nisam se osjećala ugroženo, opasno. Stvarno divno iskustvo – prisjeća se Josipa svog prvog posjeta Tanzaniji.

Ali nije joj to bio jedini put, vratila se opet zbog akcije koju je pokrenula i uspješno realizirala prošle godine. Tako je prvi put bila tri, a drugi put dva mjeseca. Za vrijeme posljednjeg boravka rodila se ideja o školovanju djece, i to HIV pozitivne.

– U Tanzaniji je svaki treći čovjek zaražen HIV-om, tako da smo ušli projekt u kojem želimo školovati HIV pozitivnu djecu, ali i poboljšati njihovu prehranu. Imunitet djece koja imaju HIV strašno pati, oni ne mogu bez kvalitetne prehrane, pune proteina, bez tableta – pojašnjava nam.

U Tanzaniji postoje privatne i državne škole. U državnim zna biti i po dvjesto učenika u jednoj učionici, a djeca sama moraju kupiti apsolutno sve, od drvenih klupa za kojima sjede, do bilježnica, uniformi…

– Surova realnost nas je zapljusnula, pa smo došli na ideju da ljudi iz Hrvatske, ili otkud već, budu kumovi toj djeci. To znači da će financirati određeno dijete, znati sve o njemu, pratiti njegov rast i razvoj kroz godine, biti mu kum koji će ga poduprijeti u životu – objašnjava ideju Josipa.

Trenutno je dvadesetero djece u programu, svatko ima svoju priču, a kad se netko odluči za kumstvo, Josipa pošalje priču o određenom djetetu, sve podatke, s kim živi, koliko ih je u obitelji zaraženo HIV-om, u koju školu i razred ide… Dobije i fotografiju djeteta, a sve to šalje se na e-mail. Većinu djece sama je obišla i skupljala informacije, fotografirala ih… Svi su pozvani da naprave ovo plemenito djelo.

– Iznosi su između 200 i 600 eura, ali u toj cijeni je i ta dodatna prehrana, na kojoj smo mi sami inzistirali. Odlučili smo dati 200 eura godišnje za takvu prehranu, imamo čovjeka koji će jednom mjesečno odlaziti na tržnicu i kupovati voće i povrće bogato proteinima. Eto, zato je malo skuplje – kaže Josipa.

Kumovati se može i grupno, nekoliko ljudi zajedno može biti kum djeteta, ali sigurno će biti i onih koji bi željeli to učiniti samostalno.

– Čovjek koji će dijeliti prehranu svaki put će nam poslati slike djece i zato apeliramo na ljude da je možda bolje da uzmu manji iznos, ali da se to školovanje produži na više godina. U interesu nam je da kum dijete pokuša pratititi što je duže moguće.

A ako netko ovome može govoriti iz prve ruke i prenijeti iskustva, to je upravo naša Josipa. I zapravo je teško ne pridružiti se.

– Tko god je ušao u ovu priču, iskustva su sjajna. Iz II. gimnazije imamo dvoje učenika koji su kumovi jednom dječaku i jednoj djevojčici. Kad sam prvi put bila u Africi, upoznala sam ljude koji su nakon devet godina školovanja svoje afričke djevojčice došli i upoznali se. To ne mogu ni opisati, jednostavno se taj susret ne da prepričati. Prošle godine doveli su je na mjesec dana u Hrvatsku, obišli zajedno cijelu zemlju, po prvi put malena je vidjela more. Priča s kumstvom uistinu može postati velika – emotivno prepričava Josipa Matić.

U Tanzaniji školovanje počinje već u vrtiću, a što je dijete starije, školarina je skuplja.

– Prehrana djece koja idu u školu je identična, žalosno je to jer nije baš toliki nedostatak hrane, a oni svaki dan jedu ugali i grah. Probajte zamisliti da svaki dan jedete jedno te isto. To je zemlja koja ima voće i povrće, avokado im stoji dvije kune, pun je protein, a ne mogu si ga priuštiti. S našom malom pomoći djeca će to imati – govori Josipa.

U Tanzaniji su vrlo needucirani, oni HIV ne gledaju kao mi iz naše perspektive. Ni ne shvaćaju da djeca trebaju piti dodatne tablete koje će im ojačati imunitet, i u tom smjeru se pokušava razgovarati s obiteljima.

– Na tu djecu odlučila sam se jer su ta djeca na neki način šikanirana, jer tamo smatraju da su bolesni pa ne trebaju ići u školu. A, što je najgore, oni ni ne znaju tko je sve zaražen!

Ako vas je ovo sve skupa zainteresiralo, javite se na Facebook stranicu “Rafiki – prijatelj djece”. Samo javite da želite biti kum. Ili pošaljite mail na rafiki.udruga@gmail.com.

Osim ovog, tu je još jedan projekt, Karibu kwetu za opremanje domova, jer maloprije spomenuti gimnazijalci, osim što su odlučili biti kumovi djece, zahvaljujući jednoj profesorici zbog koje se priča proširila po školi, u međuvremenu su skupili puno novca.

– Kada škola skupi određena sredstva, mi ih spojimo sa svećenikom koji tamo radi i boravi, koji zna tko što treba i u kakvoj je situaciji. Škola će uskoro poslati prvi novac, pa je on rekao da će ići po obiteljima, nositi krevete i madrace onima koji ih nemaju i spavaju na podu ili vani. Nažalost, životni uvjeti su jako loši. Želimo opremiti te domove i da im se ti uvjeti poprave koliko toliko – kaže Josipa i ističe kako imaju čovjeka od povjerenja koji im šalje i potvrde o uplatama, tako da se točno zna u što je novac utrošen.

No, priči tu nije kraj. Ima još načina kako možete pomoći. Možete i kupiti kravu!

– Kod njih se bogatstvo mjeri u kravama. Što više krava imaš, to si bogatiji čovjek. Ideja je da se kupi krava pojedinim školama, obiteljima ili hostelima, tako da oni od te krave svakodnevno imaju mlijeko i izvor hrane.

Netko će reći da ima gladne i bolesne djece i u Hrvatskoj, ali ne trebamo tako usko razmišljati. Svako dijete je živo biće i zaslužilo je živjeti, gdje god se na ovoj kugli zemaljskoj nalazilo. I zato, pridružite se Josipinim akcijama, neće vam biti žao.

Nastavi čitati

Reporter 397 - 24.09.2020.

Facebook

Izdvojeno