Priča iz kvarta
Gorički zet od srebra: Ljubav rođena uz šalicu čaja…
Oboje smo znali što želimo, a još više što ne želimo. Našli smo jedno u drugome ono što smo cijelo vrijeme tražili, kaže Damir Martin, proslavljeni hrvatski veslač, koji je od Stare godine naš, velikogorički zet. Njegova Ivana goričkoj djeci predaje tjelesni
Kad smo se upoznali, moja Ivana nije imala pojma tko sam ja. U jednom trenutku pitala me: ‘A čime se ti baviš u životu?’ Kad sam joj rekao da sam sportaš, da se bavim veslanjem, pogledala me i opet pitala: ‘Dobro, sportaš, ali što radiš?’ I opet sam ponovio isto: ‘Pa veslam…’, kroz smijeh priča Damir Martin (30).
No brzo je Ivana, naša Velikogoričanka – bivša gimnazijalka, a danas profesorica tjelesnog u OŠ Nikole Hribara i OŠ Vukovina, a ujedno i trenerica u svom fitness klubu Fit u Velikoj Gorici – shvatila s kim ima posla. S čovjekom koji je sam vrh svjetskog veslanja, s osvajačem dvije olimpijske srebrne medalje, s vrhunskim sportašem, s frajerom kojeg su 2017. godine službeno proglasili najspremnijim sportašem na svijetu… I sa sudionikom one čuvene utrke s OI-ja u Riju, kad mu je u okršaju s velikanom tog sporta, Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom, zlatna medalja izmaknula u nevjerojatnom raspletu, za samo pet tisućinki!
– Tek mjesec dana nakon što smo se upoznali sam konačno pogledala tu utrku. Mnogi mi ne vjeruju, ali stvarno nisam imala pojma tko je on kad smo se upoznali.Evo, za braću Sinković sam znala, ali sumnjam da bi i njih prepoznala da sam ih negdje srela. A kamoli njega… Znala sam da se bavi veslanjem, ali nisam znala koliko ozbiljno. Tek kad mi je kum pokazao tu utrku shvatil sam o čemu je tu riječ – objašnjava Ivana.
Njihova ljubavna priča rodila se u božićno vrijeme 2017., u romantičnom okruženju najljepšeg Adventa u Europi.
– Da, upoznali smo se na Adventu u Zagrebu. Baš sam bio operirao madež pa sam imao nešto više slobodnog vremena i odlučio sam izaći van s našim zajedničkim prijateljem Krešimirom Lušićem, koji mi je bio i kum na svadbi – započinje njihovu priču Martin, a ubacuje se odmah i njegova Ivana:
– Krešo je, inače, profesor tjelesnog u Zrakoplovnoj školi, on je bio poveznica jer smo radili zajedno, a ujedno je i jedan od prvih Damirovih trenera veslanja – priča Ivana dok sjedimo u jednom goričkom kafiću.
Gledaju se zaljubljeno, dovršavaju rečenice jedno drugome, očito uživaju u zajedničkom životu. A prvi dojam baš i nije bio osobito obećavajući.
– Sad mi govori da joj se nisam baš svidio, da sam joj bio totalno antipatičan – smješka se Damir, a više detalja donosi Ivana:
– Da, prvi dojam nije bio baš nešto… Bio je asocijalan, tipkao je po mobitelu, gledao u pod… Kasnije se malo opustio, a vrlo brzo se i javio s pitanjem ‘kad ćemo se naći na čaju?’ I tako, jedan čaj, drugi, treći…
Ljubav uz šalicu čaja? Tako je nekako to izgledalo…
– Imala je tih dana neku gadnu upalu pluća, što li već, kašljala je kao luda, tako da je i njoj dobro došlo malo čaja, ha, ha – prisjeća se Damir.
Malo po malo, došao je i trenutak da Ivana predstavi Damira roditeljima. Iako, za veliko predstavljanja nije bilo potrebe.
– Mama je odmah znala tko je on, a tata… On je znao visinu, težinu, opseg podlaktice, nadlaktice, ma sve! On i stric su sportski frikovi, napamet uče Sportske, sve živo znaju, a tad je baš bila aktualna i ta priča da je Damir najspremniji sportaš na svijetu. Ali svejedno je tata morao sve to vidjeti na svoje oči, od A do Ž – kroz smijeh priča Ivana i dodaje:
– Ma ljubav je odmah rođena, mama se isti čas oduševila, samo on je postao važan, ha, ha.
To upoznavanje dobro pamti i glavni lik događaja.
– Tata Mirko bio je malo mrk, nije mi bilo svejedno, ali nakon par šala i on se opustio, ha, ha. Ali sad mogu reći da smu mi punica i punac stvarno prva liga, doslovno su me prihvatili kao sina – kaže Damir danas.
Od upoznavanja do vjenčanja, na Staru godinu 2018., prošlo je tek nešto više od godinu dana. Prebrzo? Njima nije.
– Oboje imamo 30 godina, dosta toga smo prošli, znamo što želimo, a još više znamo što ne želimo. Jedno u drugome smo našli ono što smo tražili cijelo vrijeme, tako da se nije bilo teško odlučiti. To su stvari koje se odmah skuže. Iskreno, meni je već tih par čajeva bilo dovoljno da mi sve bude jasno, da osjetim tu kemiju – objašnjava Damir, a Ivana se opet nadovezuje:
– Kad je to to, onda je to to. Možeš hodati s nekim deset godina pa da to ne osjetiš…
Kad je “odrađen” taj prvi dio, kad su sve shvatili, preostalo je krenuti u akciju. I zaprositi…
– Joj, on je valjda mjesec dana bio u stresu, malo tužan, malo u nekom svom filmu… Već sam mislila da ćemo prekinuti, što li već, jer frajer je skroz čudan! Stalno na mobitelu, šalje poruke, gugla… A kad ga pitam što radi, samo kaže ‘ma ništa, ništa’. A on je stalno bio na liniji s curama iz Prahira, slao fotke prstena, kombinirao, još mu je bilo lakše jer tamo radi i Ana, moja prijateljica iz srednje škole. Određivali su veličinu, birali kamen… – kaže Ivana.
Dok se ona pitala što se događa, on je želio požuriti cijelu stvar. Valjda da ne pobjegne…
– Htio sam napraviti nešto posebno, ali ona ne voli bilo kakve javne prosidbe i to me malo ohladilo. Nisam znao što ću, kad su mi javili da je prsten gotov, taman sam bio na pripremama. Nisam mogao dočekati da dođem doma. Istu večer sam otišao po prsten i sakrio ga. Ej, tu noć nisam mogao spavati – govori Damir, koji je cijelo to vrijeme smišljao kako to izvesti.
– Imali smo običaj da, kad gledamo film, narežemo malo špeka i sira, da imamo lijepu proteinsku, sportsku večeru, sa špekom umjesto čipsa. I tako sam došao na ideju da izrežem špek u obliku prstena! Bila je to čista špek-prosidba, ha, ha.
– Znao je da neću odoljeti, ha, ha – priključila se priči Ivana.
– Tu večer smo gledali TV, a on se sav uzvrpoljio. Otišao je u sobu, vratio se i počeo govoriti da mu je nešto ispalo. Ja sam krenula gledati, saginjati se, a on je čučnuo i odjedanput mi u nos nabio prsten, ha, ha. Iskreno, uplašila sam se u tom trenutku, počela plakati, totalni stres… Sve dok me nije pitao ‘dobro, hoćeš nešto reći ili?’
Shvatili ste već, rekla je “da”.
– Vjenčali smo se na Staru godinu. Njemu izvan sezone, meni tijekom praznikaDobili smo bend koji smo htjeli, salu koju smo htjeli, a gostiju je bilo 320. Teško je moglo biti manje, jer on je Slavonac, i ja imam veliku obitelj… Šokiralo nas je kad smo vidjeli da je u crkvu došlo valjda 200 ljudi. Velečasni Kujavec mi je rekao: ‘Ivana, pa ja nikad nisam vidio ovoliko ljudi u crkvi’ – zadovoljno prepričava Ivana, a Damir nastavlja:.
– Na izlasku iz crkve su me dečki dočekali s veslima, to je običaj u našoj ekipi. Prošli smo kroz špalir od osam pari vesala, a onda je krenuo vatromet. Šogor je napravio pravi spektakl.
Spektakularno je izgledalo i kad su došli kod Muzeja…
– Gosti su otišli prema sali, a mi smo išli na fotkanje i kuhano vino na gorički Advent. Hodala sam u toj vjenčanici i usput čula klince kako viču roditeljima ‘mama, gle princeza je došla!’ – smije se Ivana, da bi se njezin suprug opet nadovezao:
– Da, i onda ta mama kaže ‘nije to princeza, to ti je profesorica iz tjelesnog’, ha, ha, ha.
Fešta je na svadbi bila, kažu, sjajna, plesalo se od prve do zadnje minute, a poseban dio bio je onaj s podvezicom.
– Nisam je bacao, nego sam dijelio bocu viskija s podvezicom. Ali nisam je dao džabe, morali su se dečki malo potruditi, pa su radili sklekove. Išla je pjesma ‘Sally Up’, u ritmu su se radili sklekovi, i na kraju dvojica izdrže do kraja! Moj prijatelj iz veslanja i njezin rođak, koji se bavio tajlandskim boksom. I gledam što ćemo sad… Za ‘pripetavanje’ su radili ‘marince’, no nitko nije želio odustati. Došli su do 42 kad je Ivanin rođak rekao da nema više smisla… Jedan je dobio bocu Jack Danielsa, a drugi ‘balić’ s podvezicom – priča Damir.
Kad je fešta prošla, krenuo je bračni život. Prvo na planini…
– Već dva dana poslije išao sam na pripreme. Svake godine idem na skijaško trčanje, to nam je zamjena za veslanje. Radi cijelo tijelo, a možeš ‘peglati’ po tri sata. Srce radi, rade i svi mišići u tijelu, dobro je i za koordinaciju, a aktiviraju se i neke skupine mišića koje nisu toliko u pogonu u veslanju. Za to vrijeme Ivana i kumovi su se skijali – objasnio je Damir, koji trenira sedam dana u tjednu, najčešće po šest sati na dan…
– Kako je živjeti sa sportašem? Odlično, samo pereš i peglaš, ha, ha. I kuhaš, naravno – kaže Ivana, koja je u početku bila šokirana koliko toga Damir može (i mora) pojesti..
– Veslanje je visoko energetski sport, u danu potrošim i do 6000 kalorija. Ali uopće nije problem to sve pojesti kad ona tako fino kuha… Fakat rastura žena! – kaže Damir, a malo više detalja donosi Ivana:
– Recimo, pojede cijelo pile za ručak! Meni batak, on riješi sve ostalo. Nekidan je za večeru pojeo kilu tortelina! Veliko pakiranje, za četvero ljudi, pa još jedno manje, uz kiselo vrhnje i dva parmezana. Taman za večeru… Pa skoro kilu lungića sredi, sa gljivama i njokima. Sve to i košta, čovjeka je lakše obući nego nahraniti. Napuniš frižider i za dva dana više nema ničega.
Dvostruki srebni olimpijac volio bi veslanju učiti velikogoričku djecu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Od toliko napora treba se i dobro odmoriti, naspavati.
– Po noći moram skupiti osam sati, plus još jedan, između dva treninga. I uvijek mogu zaspati. Da mi sad kažeš ‘imaš pet minuta da zaspeš’, ja ću zaspati za dvije. U Gorici mi je posebno lijepo spavati, neusporedivo ugodnije nego u Zagrebu – kaže Martin, koji na pitanje “što ti fali u Gorici” odgovara:
– Još 200 metara Čiča! Da to imam, mogao bih i ovdje trenirati. Nakon Igara u Tokiju malo više ću se angažirati oko toga, jer velika mi je želja pokrenuti školu veslanja na Čiču. Točnije, školu vodenih sportova s naglaskom na veslanje,. Bilo bi super kad bismo mogli napraviti klub za djecu, za to je Čiče idealno, budući da se zimi ni ne zaledi, za razliku od Jaruna, što znači da se može veslati tijekom cijele godine. I ja bih mogao tu odraditi trening… Sve je idealno osim što nemamo objekt za čamce, jedan manji hangar i jedan ‘pontonac’ – istaknuo je Damir, koji će barem još neko vrijeme kilometre na treninzima nizati negdje drugdje.
– O čemu razmišljam dok treniram? Samo o lijepom i ugodnom. Recimo, o druženju s mojoj ženicom – završio je Damir njihovu priču sa smiješkom.
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
(Ivana Spevec, SI Photography)
Umjesto u okićenoj koloni automobilima, kakav je običaj s gostima otići na vjenčanje, jedan velikogorički par danas je pred matičara došao – autobusom!
Foto: Gianna Kotroman
Foto: Gianna Kotroman
Emir Huskić iz Velike Gorice i Zagrepčanka Maja Kabanica, od vjenčanog su kuma dobili originalni poklon – organizaciju prijevoza personaliziranim ZET-ovim autobusom na vjenčanje, a s njima su u “plavoj limuzini” pošli i njihovi svadbeni gosti.
Dok se autobusom vozila vesela raspjevana svita, dan koji se pamti bio je još posebniji, uz ‘must do’ pozdrav prolaznicima – glasnim trubljenjem!
Ivana Spevec, SI Photography
-
Priča iz kvartaprije 4 danaDOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
-
Priča iz kvartaprije 3 danaVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
CityLIGHTSprije 4 danaFOTO Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kušancu i Velikoj Gorici
-
Zanimljivostiprije 6 danaNema više badava! Poznati shopping centar uvodi naplatu parkinga