Povežite se s nama

Sport

Gorički dvojac za I HNL

Objavljeno

na

Kad protivnički treneri uđu u svlačionicu prije utakmice protiv Gorice, prvo upozorenje je: “Čuvajte se broja 9 i broja 27!” A iza tih šifri kriju se naši dečki, domaći, odrasli u ovom gradu, dvojica najboljih igrača goričkog drugoligaša – broj 9 je 25-godišnji Matija Dvorneković, a broj 27 nosi 27-godišnji Nikola Rak. Igrači s inozemnim i prvoligaških iskustvom, ali i veliki prijatelji. Znaju se u dušu, kako na terenu, tako i izvan njega. Evo, Matija upravo ima longetu na ruci, igra unatoč tome, a kopačke mu veže – Nikola. Uvijek tu, bez obzira treba li dodati za gol ili sjesti na kavu.

– Prijatelji smo već deset godina, od kad sam ja kao ulazni kadet došao igrati u seniore. Rak je već dvije godine bio u prvoj momčadi i sjećam se da sam kao 14-godišnji klinac gledao njega, Komšića, Menjaka i još neke dečke kako tako mladi igraju za prvu momčad Radnika i mislio: ‘Wow, svaka čast…’. Ubrzo se i meni dogodilo isto. Imao sam 16 kad sam došao u seniore i jako brzo sam se sprijateljio s Nikolom. Prijateljstvo, evo, traje do danas – kaže Dvorneković, a prijatelj i suigrač Rak nastavlja: – Pričalo se o tom malom Dvornekoviću kad sam postao senior, govorili su da je dobar, pa sam ga otišao pogledati kako za mlađe pionire igra protiv Dinama. Naravno, zabio je gol. Odmah mi je bilo jasno da će ga brzo priključiti prvoj momčadi. Čim je došao, odmah smo ‘kliknuli’. Nije dugo ostao, ali nastavili smo se družiti. Manje na terenu, više u diskotekama, ha, ha.

Prvi seniorski dani i inozemna karijera

Sijeku im se karijere, iako dugo odvojene, u nekoliko točaka. Igrali su mali nogomet zajedno, obojica su igrali prvoligaški nogomet, obojica su bili u Slaven Belupu, nosili su i iste brojeve na dresu, a prvi seniorski trener i jednom i drugom bio je Beli Domitrović.

– Bio sam u školi, oko dva popodne, kad mi je usred sata zazvonio mobitel. Vidio sam da me zove trener Domitrović i slagao sam profesoru da moram na WC kako bih se mogao javiti. Rekao mi je: ‘Čuj, imamo trening u pola pet, dođi.’ I čim je završio sat, odjurio sam do profesorice i rekao: ‘Ja imam trening, moram ići’. Ništa me nije moglo zaustaviti – sjeća se Matija Dvorneković, inače bivši učenik velikogoričke gimnazije.

Nikola Rak bio je kat niže, u ekonomskoj školi, kad je ušao u prvi sastav.

– Kako je bilo? Znate kako je, kao klinac dođeš u svlačionicu, sjedneš u kut i slušaš. Tad su igrali Bibić, Keko Marušić i ta ekipa, naravno da imaš respekt prema starijim igračima. Drugi je to svijet kad dođeš u seniore, čak i drugačija zafrkancija… Treba ti neko vrijeme da se prilagodiš – kaže Rak.

Prvi je tadašnji Radnik napustio Dvorneković. Odigrao je pola sezone, spakirao kofere i otišao u Slaven Belupo. – Tri i pol godine proveo sam u Koprivnici. U početku sam igrao za juniore, bio sam i na posudbi u NK Koprivnici, a seniorskoj momčadi prvi me priključio Kruno Jurčić. Inače, jako dobar trener. Bio sam i kod Mile Petkovića na pripremama, ali Radnik je tražio odštetu od nekih 15.000 eura, ovi to iz nekog razloga nisu htjeli platiti i dugo nisam igrao. Još mi je i puknuo mišić, ubrzo je za trenera došao Zlatko Dalić, s njim se nisam našao i odlučio sam otići – priča Dvorenković.

Trenirao je s Mumlekom, Zahorom, Vručinom i ostalima, ali želio je i igrati. Pa se vratio kući.

– U siječnju 2010. vratio sam se u Goricu kod Damira Petravića. Pola godine smo igrali u trećoj ligi, ušli u drugu, na jesen završili kao prvi na tablici i u siječnju 2011. otišao sam u Rusiju – otvara Matija novu epizodu:

– Otišao sam u Antalyu na probu u ruskog drugoligaša Nižnji Novgorod i ostao dva, tri dana. Došao sam tamo s ozljedom gležnja, ali impresionirao sam ih i potpisao ugovor na godinu i pol dana.

Prvi ruski dani nisu bili nimalo laki.

– Dođem tamo, a u momčadi ja i 23 Rusa. I nitko ne zna ni beknuti engleski. Bio je tamo jedan Litavac koji je nešto znao, on mi je pomogao, ali bila je to komunikacija i rukama i nogama. Što da vam kažem, Pale sam u Rusiji – smije se Dvorneković i dodaje:

– Naučio sam ruski već nakon tri mjeseca, zapravo znao sam ga ‘nabadati’, a nakon pola godine sam ga već govorio za pravo. Sad ga pričam možda i bolje nego hrvatski, ha, ha.

Nakon početne prilagodbe počeo je igrati, zabijati golove, pa je nakon godinu i pol stigao je poziv iz prve lige. Grad je ostao isti, ali klub je ovoga puta Volga.

– Nisam previše očekivao u početku, ali brzo sam shvatio da mogu tamo igrati. I trener je to uskoro shvatio, igrao sam u prva tri kola protiv Dinama iz Moskve, Spartaka i Rubina, a onda odjedanput nestao. Prebacili su me u B momčad, dugo sam čekao svoju šansu, na kraju je i dočekao, počeo dobro igrati, pa su mi ponudili novi ugovor – vrti film Dvorneković.

Nije sreća predugo trajala, opet je završio na klupi, pa otišao je u Torpedo na posudbu. No brzo se razočarao i odlučio napustiti Rusiju.

– ‘Izvrtjeli’ su me na sve moguće načine u te četiri godine…

Na ruskim terenima sudarao se s Hulkom, Witselom i brojnim drugim velikim imenima, ali najviše ga je impresionirao…

– Portugalac Danny iz Zenita! Kad smo igrali protiv njih zabio nam je u pet minuta dva takva gola da se smrzneš. Odličan, odličan igrač – pamti igrača od 30 milijuna eura Matija, koji je svo to vrijeme bio je u kontaktu s prijateljem Rakom.

A Nikola je svoju nogometnu sreću tražio na domaćim prvoligaškim travnjacima.

– Otišao sam kad je Radnik bio u trećoj ligi, stanje u klubu tad je bilo katastrofalno. Mi domaći smo igrali za tisuću kuna, a ovi sa strane su uzimali pare. Puknuo mi je film i otišao sam u Lučko – počeo je Rak pa nastavio:

– Bio sam u tamo četiri godine, iz treće lige smo ušli u drugu, igrali je dvije godine, pa ušli u prvu. I bilo je lijepo. Zabio sam povijesni prvi gol za Lučko u prvoj ligi, protiv Zadra, dobili smo i Hajduk na Poljudu… No ispali smo iz lige te sezone, već sam se i zasitio i tad su me pozvali iz Slaven Belupa.

U Koprivnicu je došao dvije godine nakon što je Dvorneković otišao, naravno da su se čuli, dao je Matija i poneki savjet, a imali su i puno istih suigrača.

– Bio sam cimer s Bojanom Vručinom, a pamtim i velikog Davora Vugrineca. On je čudo. Takva lakoća zabijanja, takvo kretanje… Možeš samo gledati i učiti. A vrhunski je i kao čovjek. Respektiraju ga i suigrači, i protivnici, i navijači. Jednostavno, Vuga je Vuga! – kaže Nikola, koji je s tom sjajnom momčadi doživio i neke od najljepših trenutaka u karijeri:

– U klubu je tad bilo love, igrali smo Europu. Zabio sam tri gola irskom Portadownu, prošli smo i izvukli Athletic Bilbao. Uh, to je bio šok, mislili smo da ćemo dobiti deset komada. Međutim, otišli smo tamo i izgubili 3-1. To je bio doživljaj. Na stadionu 40.000 ljudi, ne čuješ suigrača pokraj sebe, atmosfera čudesna… Tko to ne doživi, može samo maštati. Osjećaš se kao igrač! I onda shvatiš da je njima takva svaka utakmica. U uzvratu smo ih dobili 2-1, odigrali smo strašnu utakmicu, malo je falilo da prođemo, ali pamtit ćemo da smo dobili finalista Europske lige iz sezone ranije – sjeća se Rak.

Uživao je u Koprivnici sve dok nije stigla neugodna ozljeda pubične kosti.

– Nisam igrao četiri mjeseca, teško sam to podnosio. Hodaš, sve OK, čim potrčiš, boli. Kad sam se vratio rezultati su bili lošiji, jedva smo ostali u ligi, a u te dvije godine sam promijenio četiri trenera. Htjeli su da produžim ugovor, ali nisam želio. Loše sam se osjećao, jedva sam čekao da sve to završi i da odem – otvoreno kaže Nikola.

Rak & Dvorneković - 1 Ponovno zajedno na svom terenu

 I priče se tu opet spajaju. Rakova i Dvornekovićeva. Pili su kave na goričkim terasama prošlog ljeta, obojica bez kluba, razmišljali što će i gdje će. Već je počeo srpanj kad je telefon zazvonio jednom pa drugom. Nenad Črnko, predsjednik Gorice, pozvao ih je da se vrate u svoj klub.

– Dogovorili smo se za otprilike pola minute – kaže Rak, a Dvorneković nastavlja priču:

– Stvarno nas nije trebalo dugo nagovarati. Črnko nas je pozvao na trening u Buševcu, prije toga smo sjeli za stol, dogovorili uvjete i pružili si ruke. I pokazalo se da sam dobro odlučio. Trebalo mi je da malo odmorim glavu od svega što se događalo tih zadnjih nekoliko godina u inozemstvu.

Oporavljao se dobrim igrama, jesen je bila odlična i po njih dvojicu i po klub. Gorica prva, oni zabijaju, asistiraju… Zajedno su zabili 16 golova ove sezone, Matija deset, Nikola šest. Izuzme li se Tomislav Kiš, ostatak momčadi zabio je 13 komada.

– Je, jesen je bila odlična, završili smo je kao prvi, sve je bilo vrhunski. I sad je sve OK, iako ne briljiramo… Ušli smo u neku krizu, ali i dalje vjerujem da ćemo biti prvi. To zaslužujemo i mi, i navijači, i ovaj grad – odlučan je Rak, kojem odlični strijelac Kiš i dalje nedostaje.

– S njim smo nas trojica bili ‘bermudski trokut’. Šteta što je otišao, sad Matija igra malo izvan svoje pozicije – rezonira Rak.

No Kiša nema i bez njega se mora, svjesni su toga i junaci naše priče. A ta kriza o kojoj je riječ, tvrde, i nije baš tolika…

– Realno, situacija uopće nije toliko alarmantna koliko se prikazuje sa strane. Mi igrači to najbolje znamo, jer među nama je atmosfera vrhunska. Dobro kaže naš kapetan Jančetić, ispada da je sad kad se borimo za vrh sve puno lošije nego one sezone kad se Gorica borila za ostanak. A to je smiješno – kaže Dvorneković, uvjeren u “happy end”, ali i ljutit zbog povika s tribina, jer optužbe da puštaju utakmice posebno bole igrače.

– Svatko ima pravo na mišljenje, ali ja te priče o namještanju slušam od prvoga kola. Kad god kiksamo, govore da smo prodali. To su zločesti ljudi, ali mi smo tu da to istrpimo, znamo da smo uvijek prvi na udaru i moramo se znati s tim nositi. I nosimo se, u preostalih pet kola ćemo pokazati da smo jaki u glavi. Izvući ćemo se iz ove situacije i 30. svibnja slaviti prvo mjesto – kaže Dvorneković, a nadovezuje se Rak:

– Žalosno je to doživjeti na tribinama svog stadiona, od svojih navijača. Bez obzira na jednu, dvije ili tri loše utakmice. To je dno dna. Ovaj zadnji poraz od Lučkog bio je loš dan u najgorem trenutku i ništa drugo.

U tom porazu Nikola Rak nije sudjelovao, a kad je tako, Gorica često ima problema.

– Svi znamo koliko nam Nikola znači, to se najbolje vidi kad ga nema. Bez njega nema ni tog završnog pasa – svjestan je Dvorneković, koji će na pitanje o vrlinama i manama svoga prijatelja govoriti isključivo o ovom prvom.

– Ima brzinu, tehniku, dribling… Mane? Ma ovo uopće nije njegov rang, on nije igrač za drugu ligu, ako se gleda po ovim mjerilima, onda ima sve. Kad na ljeto dođemo u prvu ligu, možda ću mu i pronaći neku manu. Recimo, da je premali – šali se Matija Dvorenković.

Odlično se slažu na terenu, često Nikola svojim loptama traži baš Matiju.

– Da, baš se kužimo, lijepo je igrati s njim. Vidi se da je prošao jaku rusku ligu, zna se kretati, zna proći… – hvalio je suigrača Rak, pa ga i “citirao”:

– Druga liga nije njegov nivo.

Kao iskusniji kolega može Rak i pomoći malom Matiji…

– Može on napredovati, još je mlad, tek mu je 25. Ja sam ipak u ozbiljnim godinama, sad ću 28, ja sam već gotov pa ću probati njega nešto naučiti – uz smijeh kaže Nikola Rak.

Odradili su i manekenski dio intervjua, malo pozirali pa krenuli s glavnog terena gradskog stadiona. Vjerojatno na kavu. I u svakom razgovoru provlači se samo jedna želja:

– Ma samo da u prvenstvu sve završi kako treba, da na kraju budemo prvi…

S njima dvojicom u pravom izdanju, ta će im se želja puno lakše ostvariti.

Tetovaža kao uspomena na neprežaljenog brata

Dali smo dečkima zadatak: postaviti pitanje jedan drugome. Mislili su, mislili, pa smislili…

– Htio bih pitati Nikolu kad će se oženiti – na “sklizak” teren krenuo je Dvorneković.

– Vrlo škakljivo pitanje, ubit će me moja Iva što god da kažem, ha, ha. Već tri godine smo u sretnoj vezi, nadam se da bi kroz sljedeće tri moglo doći to “Da”. Ali mlad sam ja još – odgovorio je Rak.

Matiju za ženidbu nije morao pitati, on je već oženjen, stigao je i mali Noah, ali pitanje je također osobno: Što ti znači tetovaža na desnoj ruci?

– To je posveta mome tri godine mlađem bratu, koji je umro sa 19 godina. Napisao sam “So close, no matter how far” (Tako blizu, nije važno koliko daleko). To me uvijek podsjeti na njega, daje mi neku dodatnu snagu, pogotovo u teškim trenucima. Ljudi se to često boje pitati, ali ne bih je ni stavljao da mi je problem objašnjavati – kazao je Matija.

Messi ili Ronaldo, pitanje je sad… Ako želiš svađu

Idol? Samo Zinedine Zidane! On mi je oduvijek pojam. Pelea i Maradonu nisam ni gledao osim na YouTubeu, pa mi je Zizou bio omiljen. Naravno, i pravi Ronaldo, Ronaldinho…, nabrajao je Brazilce Nikola Rak, a s Brazilcem je počeo Matija Dvorneković:

– Kao klincu idol mi je bio Kaka. Bio sam jako mali kad sam dobio prvi njegov dres, uvijek mi je bio drag, a i sviđa mi se njegov stil igre.

Obojica su navijači Real Madrida, ali dolazi do sitnih “trzavica” kad se spomene pitanje najboljeg igrača današnjice.

– Da, za Real sam, ali mislim da je Messi broj jedan – kaže Rak, na što Dvorneković samo odmahne rukom.

– I ja sam realovac, ali on mi je s tim Messijem počeo vući na Barcinu stranu, to mi se baš ne sviđa, ha, ha… Meni je sad broj jedan Cristiano Ronaldo – kontrira Matija.

Zajednički broj i nagovaranje devetke na desetku

Ne igraju brojevi, igraju igrači, kaže Nikola Rak kad krene priča o brojevima na dresu. A opet vuče taj njegov broj, nema baš puno glavnih igrača koji izaberu broj 27.

– Kad smo došli, tražio sam dres veličine M, ali nije ga bilo. Ostao je taj broj 27, a meni je omiljeni broj sedam. Pa sam izveo kombinaciju, jer sam u Belupu nosio 21 – objasnio je Rak, a ubacio se Dvorneković:

– To je od mene pokupio, 21 je bio moj prvi broj u Rusiji.

Matija nosi devetku, nagovarao je Raka da uzme desetku kad je Kiš otišao, ali ideja nije prošla.

– Dugo sam mislio da mi je sretan broj 17, ali u Rusiji sam ga nosio tri godine pa sam shvatio da mi baš i nije toliko sretan – smije se Dvorneković.

Sport

VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’

Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.

Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…

Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.

– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…

– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.

U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!

– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.

– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.

– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…

 

Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.

– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.

Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!

– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.

Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…

Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.

– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.

Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.

– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.

Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.

– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.

Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.

– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.

I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.

– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:

– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.

A ništa, neka se onda tako i nastavi…

Nastavite čitati

Sport

Kvarner u Gorici: Jedan ružan rastanak, jedna tučnjava i jedinica na tablici!

Košarkaši Gorice u posljednjoj domaćoj utakmici regularnog dijela sezone u Prvoj ligi dočekuju vodeću momčad prvenstva, riječki Kvarner. Bit će s druge strane zanimljivih imena, a košarka koja će se igrati u četvrtak od 19.15 sati bit će – zabavna

Objavljeno

na

Objavio/la

Dvije su utakmice do kraja regularnog dijela sezone, dvije pobjede manje od Gorice ima petoplasirani Zagreb, prvi ispod crte za ulazak u Final Four. U prijevodu, Gorica ima dvije meč-lopte za osiguravanje mjesta među četiri najbolje momčadi Prve lige, a prva je na redu u četvrtak navečer. I to protiv – lidera!

U našu Gradsku dvoranu stiže riječki Kvarner, vodeća momčad prvenstva, koja u 25. utakmicu sezone ulazi sa samo dva poraza. Oba su Riječani doživjeli u sudarima s Vrijednosnicama Osijek, drugog sastava prvenstva, koji je jedan od svoja tri poraza, daleko najuvjerljiviji, doživio upravo u Velikoj Gorici.

Gorica, s druge strane, na trećemu mjestu ima sedam poraza, ali i 15 pobjeda, uključujući i onu kod Omiša proteklog vikenda. Upravo je taj trijumf značajno smanjio pritisak na Goričane uoči utakmice u kojoj mogu uživati i pokazati što znaju. A onda u posljednjem kolu, trebalo ili ne, odraditi posao protiv Podstrane, koja je već ispala iz lige.

– Nakon jako bitne pobjede u Omišu rasterećeni dočekujemo Kvarner. Znamo da je Kvarner jako kvalitetna momčad, dobro popunjena na svim pozicijama, tako da očekujemo tvrdu i jaku utakmicu. Mi ćemo se dobro pripremiti i dat ćemo sve od sebe da s barem jednom pobjedom u zadnja dva kola i teoretski osiguramo doigravanje – kaže Vito Porobić, prvi gorički strijelac ove sezone s 15 koševa u prosjeku.

Imao je nedavno posla s 38-godišnjim Krunom Simonom, u posljednjoj domaćoj utakmici, a ovoga puta čekat će ga obračuni s igračem za kojeg je Simon – klinac. Siniša Štemberger ima 45 godina, iza njega je bogata i uspješna karijera, a mnogi će ga se možda sjetiti iz ružne epizode u vrijeme kad je igrao za Split, onog obračuna s Rawlejem Marshallom, Amerikancem koji je u to doba nosio dres Cibone.

Uz Štembergera, u rosteru Kvarnera ima još ponešto zvučnih imena, kao što su 33-godišnji Marjan Čakarun, iza kojeg je inozemna karijera, ali i Toni Jelenković, lani igrač Gorice, koji se s klubom nije rastao u osobitim odnosima. U najmanju ruku… Sve u svemu, kvalitetna i iskusna momčad koja će biti veliki izazov za Goričane.

– Kvarner od početka sezone ima izraženu ambiciju ulaska u Premijer ligu, posložili su jako dobru i iskusnu momčad i trenutno su vodeća momčad na tablici. Međutim, mi igramo pred našom publikom i dat ćemo sve od sebe da odigramo što bolju utakmicu. Zato bih ovim putem pozvao naše navijače da nam s tribina Gradske sportske dvorane pruže maksimalnu podršku – pozvao je trener Gorice Miron Češkić, jedan od glavnih potpisnika svih ovosezonskih lijepih trenutaka seniorske momčadi.

I nije slučajno da je pozvao ljude na tribine, jer ovdje se radi o oproštaju od regularnog dijela sezone. Ovo je posljednja domaća utakmica, uz to još i derbi, a na terenu će biti dečki koji su ovom sezonom zaslužili barem komadić pozornosti. I ako išta možemo garantirati, to bi bilo: igrat će se zabavna košarka!

Zato, vidimo se na tribinama…

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Ema, Antonija, Edita, Leonardo i Tena prvi su gorički sportski stipendisti

Po prvi puta u svojoj povijesti stipnedije je dodijelila Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice.

Objavljeno

na

Objavio/la

Po prvi puta u svojoj povijesti Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice dodijelila je stipendije mladim sportašima. Imena koja će ostati zapisana u povijesti su Ema Filković iz Karate kluba Velika Gorica, Antonija Jozepović iz Odbojkaškog kluba Velika Gorica, Edita Zvonarić iz Judo kluba Pinky, Leonardo Kovačić iz Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991 i Tena Pereković iz Judo kluba Kokica, a koji će mjesečno godinu dana dobivati po 100 eura.

– Ovo je jedan veliki iskorak u našem gradu jer smo konačno krenuli u proces stipendiranja najboljih mladih i talentiranih sportaša. Nastavit ćemo s ovim stipendijama i iduće godine, nadam se u duplo većem broju, ali i da će to postati jedan standard da što više vrhunskih sportaša nagradimo te im olakšamo put u sportovima kojima se bave – naglasio je gradonačelnik Krešimir Ačkar prilikom svečanog uručivanja stipendija.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Goran Kovačić predsjednik goričke Zajednice športskih udruga istaknuo je kako su ove godine povećana sredstva za rad zajednice te se tako otvorila prilika i mogućnost da se realizira dugogodišnja želja – stipendiranje sportaša.

– Rastemo iz dana u dan, kako se razvija naš grad tako se razvija i naša sportska zajednica. Trenutno imamo 23 sporta, a bit će ih još i više pa će tako mladi Velikogoričani moći odabrati sport koji žele. Naši ovogodišnji stipendisti su mladi i perspektivni sportaši, ali i uzorni učenici – dodao je Kovačić.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Stipendiju će dobiti i velikogorička sportašica Ema Filković, inače juniorka Karate kluba Velika Gorica, a koja je u veljači s Hrvatskom karate reprezentacijom nastupila na Europskom prvenstvu u Gruziji.

– Ova će stipendija svima nama puno značiti te ćemo dati sve od sebe da ju opravdamo, ali i da budemo još bolji – istaknula je karatistica Ema.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Veliki je ovo vjetar u leđa za naše mlade sportaše. Na ovaj način i Zajednica i Grad pokazuju da su prijatelj djece te da potiču mlade i perspektivne sportaše, a ovo im je samo dodatan poticaj za dalje da napreduju i da se još više trude uz svoje trenere koji su svakodnevno s njima na terenu – zahvalila se u ime roditelja sportaša Željka Pereković.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Na kraju, mladim stipendistima, gradonačelnik Ačkar je poručio:

– Nemojte se nikada umoriti odustati od sporta i budite ponosni na rezultate koje ste postigli.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Na svečanoj dodjeli stipendija bili su i zamjenik Neven Karas te resorna pročelnica Lana Krunić-Lukinić.

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

26.03.2024. – Dodjeljeni ugovori o stipendiranju mladim goričkim sportašima – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Nastavite čitati

Sport

FOTO Održan najbrojniji bodovni turnir u breakingu u organizaciji PK Megablast

Objavljeno

na

Objavio/la

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Plesni klub Megablast organizirao je cjelodnevni bodovni turnir u breakingu u okviru Hrvatskog sportskog plesnog saveza (HSPS), koji je održan prošlog vikenda (subota, 23.03.2024.) u Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici.

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Prema riječima Gordana Križaja, predsjednika PK Megablast, ovo je dosad bio najbrojniji breaking turnir sa 130 natjecatelja u svim uzrastima od predškolaca, osnovaca, mladeži, starije mladeži do odraslih i malih timova, u muškoj i ženskoj konkurenciji. Program je vodio predsjednik Križaj, a DJ je bio Tomislav Novosel.

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

23.03.2024. Velika Gorica. Bodovni turnir u breakingu. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Međunarodni karakter turniru dali su gosti, natjecatelji iz Slovenije. Plasman je svojim ocjenama određivao tročlani sudački žiri. Treba spomenuti da će breaking biti pokazni sportski ples ove godine u Parizu, na ljetnim Olimpijskim igrama 2024.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Sport

Riječko zlato za goričke karatistice Emu Jukić i Katju Braicu

Na natjecanju u Rijeci ekipa iz Karate kluba Velika Gorica osvojila je osam medalja.

Objavljeno

na

Ekipa Karate kluba Velika Gorica ovog je vikenda bila aktivna na tri turnira, a najveći uspjeh postigle su u subotu Ema Jukić i Katja Braica na TAD CUP-u u Rijeci. Naime, Ema je osvojila dva zlata u uzrastima kadetkinja i juniorki, dok je Katja osvojila zlato u kategoriji juniorki.

Inače, osvojili su ukupno 8 medalja od 10 kategorija u koliko su nastupali, od čega su 3 zlata, 3 srebra i 2 bronce. Bilo je to natjecanje koje je okupilo 765 natjecatelja iz 97 klubova i sedam država.

Lucija Kirinić osvojila je dva srebra i jedno Vito Hulina, a Matea Kordić i Ema Filković okitile su se broncom.

– Zanimljivo kod ovog turnira je bila nagrada organizatora pobjednicima svih muških i ženskih juniorskih kategorija u iznosu od 150 eura te prijenos finala Sportske televizije na kraju turnira tri najteže juniorske kategorije – istaknuli su iz Kluba.

 

Nastavite čitati

Reporter 435 - 28.03.2024.

Facebook

Izdvojeno