Sport

Golubickas: Moj san je Barcelona, a Gorica je idealno mjesto za napredak

Paulius Golubickas (20) prvo je i zasad jedino zimsko pojačanje HNK Gorice, u koju je došao unatoč ponudama iz velikih europskih klubova poput Šahtara i moskovskog CSKA. Za Cityportal govori o svojoj karijeri, prvim danima u Gorici, željama i snovima…

Objavljeno

prije 6 godina

14. siječnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

Odradio je snimanje za litavsku televiziju, jer u svojoj zemlji on je zvijezda u nastajanju, reprezentativac s desetkom na leđima, a onda je Paulius Golubickas odvojio nekoliko minuta da se predstavi velikogoričkoj i hrvatskoj javnosti. Mladi Litavac je 20-godišnjak, rođen u kolovozu 1999., ali ovako na prvu izgleda čak i koju godinu mlađe. Puno je važnije, naravno, da na terenu izgleda kao pravi igrač. A izgleda, složit će se s tim i trener Jakirović, koji je već nakon prvog treninga bio zadovoljan viđenim.

Potvrda je stigla u prvoj prijateljskoj utakmici, u onih njegovih premijernih 45 minuta protiv Lokomotive, kad su i laici mogli vidjeti da je riječ o dečku koji zna igrati, koji ima ogroman potencijal, a razdoblje pred nama dat će konačan odgovor na pitanje koliko je Paulius doista dobar.

Prije svega je, naravno, trebalo riješiti jednu jezičnu dvojbu. Neki njegovo prezime, naime, izgovaraju Golubickas, a neki Golubičkas.

– Ja sam Golubickas, sa C – otklonio je za početak sve dvojbe, pa krenuo pričati o svojim prvim danima u Gorici.

– Sretan sam ovdje, sviđaju mi se treneri, način na koji se radi, suigrači… Jako su me lijepo primili, svi mi prilaze i razgovaraju sa mnom, tako da zaista uživam u svemu, u ovom trenutku. I uvjeren sam da je dolazak u Goricu pravi potez, važan korak naprijed u mojoj karijeri. Sad je sve na meni, budem li dobro trenirao i igrao, vjerujem da je moguće ostvariti svoje snove – kazao je Paulius.

Prvo je i zasad jedino zimsko pojačanje Gorice, a na ovom poslu je sportskom direktoru Mindaugasu Nikoličiusu javno čestitao i predsjednik kluba Nenad Črnko. Naravno da ćemo tek u budućnosti moći biti sigurni kako je ovdje riječ o vrhunskom poslu, no sama činjenica da su Golubickasa željeli velikani poput Šahtara i moskovskog CSKA dovoljno govori…

– Puno smo razgovarali s ljudima iz Gorice, stvarno su me željeli, a istovremeno sam i ja pokušavao doznati što više o klubu i gradu, o svemu što će me dočekati ovdje. Ljudi koji brinu o mojoj karijeri došli su ovdje, uvjerili su da su uvjeti za rad dobri, da je sredina kvalitetna. Dugo je sve to trajalo, bilo je i ponuda iz drugih klubova, ali vjerujem da je ovo dobar izbor, da ću dobiti priliku napredovati, što je za mladog igrača poput mene i najvažnije – zrelo razmišlja Golubickas, drugi Litavac u goričkim redovima.

Onaj prvi nosi odijelo, Niko se već pošteno udomaćio u Turopolju, naučio i hrvatski jezik, a ovaj drugi će nositi dres, driblati, asistirati, zabijati… I sve to uz veliku podršku sunarodnjaka, uz kojeg će i prilagodba biti kudikamo lakša.

– Je, Niko je imao važnu ulogu u mojoj odluci da dođem ovdje, ali nije stvar samo u njemu. Razgovarao sam i s trenerom, s drugim ljudima iz kluba, i shvatio sam da me svi zaista žele ovdje. Sad je na meni da pokažem kako su bili u pravu što su me odabrali – skroman je Paulius.

Već je u debiju u goričkom dresu pokazao puno kvaliteta, ali ovo je bila prilika da se sam predstavi kao igrač.

– Napadački sam orijentirani veznjak, volim imati loptu u nogama. Nisam posebno visok, ali vižljast sam, s dobrom kontrolom lopte i pregledom igre, ali naravno da ima i elemenata u kojima moram napredovati. Primjerice, u realizaciji, što vjerujem da ću ovdje popraviti. Zato sam i došao, da postanem još bolji igrač i da pomognem klubu da ostvari ciljeve, da osvoji to četvrto mjesto – ambiciozno najavljuje mladi Litavac.

Iza njega je neobična karijera, u kojoj stoji da je bio član engleskog Yeovil Towna, ali i litavskog niželigaša Dainave te aktualnog prvaka Suduve. Gorica je četvrti klub na njegovu nogometnom putu.

– Otišao sam u Englesku sa 16 i ostao tamo dvije godine, ali nije to bilo dobro razdoblje moje karijere. Imao sam puno problema s ozljedama i nisam dobio pravu priliku. Zato sam se odlučio vratiti kući, u Dainavu, klub iz moga grada koji igra u drugoj litavskoj ligi. Odigrao sam jako dobru polusezonu, a kako taj klub ima dobre odnose sa Suduvom, dobio sam priliku doći na probu. Odlučili su me ostaviti, dobio sam šansu na terenu i odigrao jako dobro prošlu sezonu, nakon čega je došao poziv iz Gorice – ukratko je prepričao svoju karijeru Golubickas, koji zahvaljujući tim engleskim godinama danas perfektno govori engleski, što će mu puno pomoći u prilagodbi.

Uostalom, riječ je o mladiću koji je igrao i kvalifikacije za europska natjecanja, ali i o klincu koji sa samo 20 godina ima već sedam nastupa za reprezentaciju Litve.

– Naravno da svaki nogometaš želi igrati za reprezentaciju svoje zemlje, da je svakome to san. I ja uživam u tome, lijep je osjećaj biti dio nacionalne momčadi, igrati za svoju državu i navijače, a ja se samo nadam da ćemo u budućnosti biti bolji, dobivati više utakmica i pokazati da litavski nogomet može biti uspješniji nego što je to trenutačno slučaj – govori Paulius.

Dolazi iz zemlje koja nije nogometna, priče iz Litve kažu da tamo ljudi neobičnima smatraju one koji nogomet izaberu prije košarke.

– Da, Litva je zemlja košarke, imamo jako dobru reprezentaciju i Žalgiris u Euroligi, ali mogu vam reći da sve češće roditelji dovode djecu na nogomet. U košarci je konkurencija ogromna, nije se lako probiti, a moraš biti i visok, što ja baš i nisam, ha, ha. Nisam loš ni u košarci, uostalom svi u Litvi znaju igrati košarku, ali nogomet je ipak oduvijek bio moj izbor – kaže 173 centimetra visoki Golubickas.

Sad je u zemlji u kojoj je nogomet glavna fora, u zemlji svjetskih doprvaka, u gradu u kojem sport buja posljednjih godina. I o tome je znao jako puno prije nego što je došao.

– Znao sam da Gorici dobro ide u prvenstvu, znao sam i koja je klupska filozofija, tko će me sve dočekati u svlačionici, znao sam i da je ovdje puno mladih i motiviranih igrača… Znao sam i da se ovdje dobro radi i da ću imati lijepu priliku za napredak. Uglavnom, Google je radio ovih zadnjih tjedana, napravio sam sve što sam mogao da se adaptiram što brže i što bolje – istaknuo je Paulius.

Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Naučio je i koji sve klubovi igraju u hrvatskom prvenstvu, s kim će se sve nadmetati u dresu Gorice.

– Znam za Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeku, igrali smo protiv Lokomotive… I ove ostale ću vrlo brzo upoznati, jedva čekam da prvenstvo krene, da dođu utakmice – nestrpljiv je Golubickas, koji o Hrvatskoj ima jako dobro mišljenje u nogometnom smislu:

– Hrvatska nije velika zemlja, sa samo četiri milijuna stanovnika, ali ovo je definitivno nogometna sredina. Gledao sam i neke treninge mlađih kategorija, vidi se da ta djeca prolaze kvalitetnu školu nogometu, jasno je to iz načina na koji dodaju i primaju loptu, na koji se kreću, da su tehnički dobri… Uostalom, Hrvatska je u Rusiji bila druga na svijetu, to sve govori. Ovo je dobra zemlja za igranje nogometa, a i liga je među 15-ak najboljih u Europi.

Ima, naravno, i omiljene hrvatske nogometaše.

– Imate jako puno dobrih igrača, od Rakitića, Modrića… Evo, obojica su plavokosi, ne previsoki, s odličnom tehnikom, valjda nije slučajno što mi se baš oni sviđaju, ha, ha – nasmijao se Paulius, pa za kraj otkrio svoje snove:

– Otkad sam bio dječak, sanjam da jednog dana zaigram za Barcelonu. I radim sve što je u mojoj moći da se taj san ostvari. Naravno, netko će reći da to baš i nije realno, ali ja mislim da si moraš postavljati visoke ciljeve, najviše moguće, na taj način lakše je postati bolji.

S Goricom u četvrtak ide na pripreme u Medulin, odigrat će naša momčad u Istri i četiri utakmice, sasvim dovoljno da se mladi Litavac još bolje uklopi, još brže prilagodi svemu što ga čeka. I da onda, u nogometnoj simbiozi, Paulius i Gorica krenu prema ostvarivanju ciljeva.

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 8 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 11 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 13 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.