Sport

Golubickas: Moj san je Barcelona, a Gorica je idealno mjesto za napredak

Paulius Golubickas (20) prvo je i zasad jedino zimsko pojačanje HNK Gorice, u koju je došao unatoč ponudama iz velikih europskih klubova poput Šahtara i moskovskog CSKA. Za Cityportal govori o svojoj karijeri, prvim danima u Gorici, željama i snovima…

Objavljeno

prije 6 godina

14. siječnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

Odradio je snimanje za litavsku televiziju, jer u svojoj zemlji on je zvijezda u nastajanju, reprezentativac s desetkom na leđima, a onda je Paulius Golubickas odvojio nekoliko minuta da se predstavi velikogoričkoj i hrvatskoj javnosti. Mladi Litavac je 20-godišnjak, rođen u kolovozu 1999., ali ovako na prvu izgleda čak i koju godinu mlađe. Puno je važnije, naravno, da na terenu izgleda kao pravi igrač. A izgleda, složit će se s tim i trener Jakirović, koji je već nakon prvog treninga bio zadovoljan viđenim.

Potvrda je stigla u prvoj prijateljskoj utakmici, u onih njegovih premijernih 45 minuta protiv Lokomotive, kad su i laici mogli vidjeti da je riječ o dečku koji zna igrati, koji ima ogroman potencijal, a razdoblje pred nama dat će konačan odgovor na pitanje koliko je Paulius doista dobar.

Prije svega je, naravno, trebalo riješiti jednu jezičnu dvojbu. Neki njegovo prezime, naime, izgovaraju Golubickas, a neki Golubičkas.

– Ja sam Golubickas, sa C – otklonio je za početak sve dvojbe, pa krenuo pričati o svojim prvim danima u Gorici.

– Sretan sam ovdje, sviđaju mi se treneri, način na koji se radi, suigrači… Jako su me lijepo primili, svi mi prilaze i razgovaraju sa mnom, tako da zaista uživam u svemu, u ovom trenutku. I uvjeren sam da je dolazak u Goricu pravi potez, važan korak naprijed u mojoj karijeri. Sad je sve na meni, budem li dobro trenirao i igrao, vjerujem da je moguće ostvariti svoje snove – kazao je Paulius.

Prvo je i zasad jedino zimsko pojačanje Gorice, a na ovom poslu je sportskom direktoru Mindaugasu Nikoličiusu javno čestitao i predsjednik kluba Nenad Črnko. Naravno da ćemo tek u budućnosti moći biti sigurni kako je ovdje riječ o vrhunskom poslu, no sama činjenica da su Golubickasa željeli velikani poput Šahtara i moskovskog CSKA dovoljno govori…

– Puno smo razgovarali s ljudima iz Gorice, stvarno su me željeli, a istovremeno sam i ja pokušavao doznati što više o klubu i gradu, o svemu što će me dočekati ovdje. Ljudi koji brinu o mojoj karijeri došli su ovdje, uvjerili su da su uvjeti za rad dobri, da je sredina kvalitetna. Dugo je sve to trajalo, bilo je i ponuda iz drugih klubova, ali vjerujem da je ovo dobar izbor, da ću dobiti priliku napredovati, što je za mladog igrača poput mene i najvažnije – zrelo razmišlja Golubickas, drugi Litavac u goričkim redovima.

Onaj prvi nosi odijelo, Niko se već pošteno udomaćio u Turopolju, naučio i hrvatski jezik, a ovaj drugi će nositi dres, driblati, asistirati, zabijati… I sve to uz veliku podršku sunarodnjaka, uz kojeg će i prilagodba biti kudikamo lakša.

– Je, Niko je imao važnu ulogu u mojoj odluci da dođem ovdje, ali nije stvar samo u njemu. Razgovarao sam i s trenerom, s drugim ljudima iz kluba, i shvatio sam da me svi zaista žele ovdje. Sad je na meni da pokažem kako su bili u pravu što su me odabrali – skroman je Paulius.

Već je u debiju u goričkom dresu pokazao puno kvaliteta, ali ovo je bila prilika da se sam predstavi kao igrač.

– Napadački sam orijentirani veznjak, volim imati loptu u nogama. Nisam posebno visok, ali vižljast sam, s dobrom kontrolom lopte i pregledom igre, ali naravno da ima i elemenata u kojima moram napredovati. Primjerice, u realizaciji, što vjerujem da ću ovdje popraviti. Zato sam i došao, da postanem još bolji igrač i da pomognem klubu da ostvari ciljeve, da osvoji to četvrto mjesto – ambiciozno najavljuje mladi Litavac.

Iza njega je neobična karijera, u kojoj stoji da je bio član engleskog Yeovil Towna, ali i litavskog niželigaša Dainave te aktualnog prvaka Suduve. Gorica je četvrti klub na njegovu nogometnom putu.

– Otišao sam u Englesku sa 16 i ostao tamo dvije godine, ali nije to bilo dobro razdoblje moje karijere. Imao sam puno problema s ozljedama i nisam dobio pravu priliku. Zato sam se odlučio vratiti kući, u Dainavu, klub iz moga grada koji igra u drugoj litavskoj ligi. Odigrao sam jako dobru polusezonu, a kako taj klub ima dobre odnose sa Suduvom, dobio sam priliku doći na probu. Odlučili su me ostaviti, dobio sam šansu na terenu i odigrao jako dobro prošlu sezonu, nakon čega je došao poziv iz Gorice – ukratko je prepričao svoju karijeru Golubickas, koji zahvaljujući tim engleskim godinama danas perfektno govori engleski, što će mu puno pomoći u prilagodbi.

Uostalom, riječ je o mladiću koji je igrao i kvalifikacije za europska natjecanja, ali i o klincu koji sa samo 20 godina ima već sedam nastupa za reprezentaciju Litve.

– Naravno da svaki nogometaš želi igrati za reprezentaciju svoje zemlje, da je svakome to san. I ja uživam u tome, lijep je osjećaj biti dio nacionalne momčadi, igrati za svoju državu i navijače, a ja se samo nadam da ćemo u budućnosti biti bolji, dobivati više utakmica i pokazati da litavski nogomet može biti uspješniji nego što je to trenutačno slučaj – govori Paulius.

Dolazi iz zemlje koja nije nogometna, priče iz Litve kažu da tamo ljudi neobičnima smatraju one koji nogomet izaberu prije košarke.

– Da, Litva je zemlja košarke, imamo jako dobru reprezentaciju i Žalgiris u Euroligi, ali mogu vam reći da sve češće roditelji dovode djecu na nogomet. U košarci je konkurencija ogromna, nije se lako probiti, a moraš biti i visok, što ja baš i nisam, ha, ha. Nisam loš ni u košarci, uostalom svi u Litvi znaju igrati košarku, ali nogomet je ipak oduvijek bio moj izbor – kaže 173 centimetra visoki Golubickas.

Sad je u zemlji u kojoj je nogomet glavna fora, u zemlji svjetskih doprvaka, u gradu u kojem sport buja posljednjih godina. I o tome je znao jako puno prije nego što je došao.

– Znao sam da Gorici dobro ide u prvenstvu, znao sam i koja je klupska filozofija, tko će me sve dočekati u svlačionici, znao sam i da je ovdje puno mladih i motiviranih igrača… Znao sam i da se ovdje dobro radi i da ću imati lijepu priliku za napredak. Uglavnom, Google je radio ovih zadnjih tjedana, napravio sam sve što sam mogao da se adaptiram što brže i što bolje – istaknuo je Paulius.

Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Naučio je i koji sve klubovi igraju u hrvatskom prvenstvu, s kim će se sve nadmetati u dresu Gorice.

– Znam za Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeku, igrali smo protiv Lokomotive… I ove ostale ću vrlo brzo upoznati, jedva čekam da prvenstvo krene, da dođu utakmice – nestrpljiv je Golubickas, koji o Hrvatskoj ima jako dobro mišljenje u nogometnom smislu:

– Hrvatska nije velika zemlja, sa samo četiri milijuna stanovnika, ali ovo je definitivno nogometna sredina. Gledao sam i neke treninge mlađih kategorija, vidi se da ta djeca prolaze kvalitetnu školu nogometu, jasno je to iz načina na koji dodaju i primaju loptu, na koji se kreću, da su tehnički dobri… Uostalom, Hrvatska je u Rusiji bila druga na svijetu, to sve govori. Ovo je dobra zemlja za igranje nogometa, a i liga je među 15-ak najboljih u Europi.

Ima, naravno, i omiljene hrvatske nogometaše.

– Imate jako puno dobrih igrača, od Rakitića, Modrića… Evo, obojica su plavokosi, ne previsoki, s odličnom tehnikom, valjda nije slučajno što mi se baš oni sviđaju, ha, ha – nasmijao se Paulius, pa za kraj otkrio svoje snove:

– Otkad sam bio dječak, sanjam da jednog dana zaigram za Barcelonu. I radim sve što je u mojoj moći da se taj san ostvari. Naravno, netko će reći da to baš i nije realno, ali ja mislim da si moraš postavljati visoke ciljeve, najviše moguće, na taj način lakše je postati bolji.

S Goricom u četvrtak ide na pripreme u Medulin, odigrat će naša momčad u Istri i četiri utakmice, sasvim dovoljno da se mladi Litavac još bolje uklopi, još brže prilagodi svemu što ga čeka. I da onda, u nogometnoj simbiozi, Paulius i Gorica krenu prema ostvarivanju ciljeva.

Sport

Kobre prebrze za Mraclin

Objavljeno

prije 29 minuta

30. travnja 2026.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Mraclin je dobro otvorio susret i već u 2. minuti imao veliku priliku preko Kaurina, ali gostujući vratar Đurđek sjajno reagira. Kobre ubrzo kažnjavaju promašaj – Husnjak u 3. minuti preciznim udarcem donosi vodstvo 0:1. Domaći su do kraja prvog dijela imali još nekoliko izglednih prilika za izjednačenje, no nisu bili dovoljno učinkoviti.
U nastavku utakmice dominiraju gosti – Čakarun u 57. minuti povećava na 0:2, a Kelava u 73. minuti praktički rješava pitanje pobjednika pogotkom za 0:3.
Mraclin je do počasnog pogotka stigao u samoj završnici kada Hajduk koristi asistenciju Marjanovića za konačnih 1:3.
Kobre su zasluženo slavile, dok Mraclin nakon loših proljetnih igara mora što prije uhvatiti bolju formu jer pogled na ljestvicu ne ostavlja mnogo prostora za mir.

IV. NL SREDIŠTE ZAGRB – B , 24. kolo

MRACLIN – KOBRE SAMOBOR 1:3

Stadion Nova graba. Gledatelja 50.
Sudac: Matija Ptičar (Repušnica). Pomoćnice: Kristina Borojević i Veronika Muraja.

Strijelci: 0:1 – Husnjak (3), 0:2 – Čakarun (57), 0:3 – Kelava (73), 1:3 – Hajduk (90).

MRACLIN: Matejčić, Marjanović, Smolković (od 46. Tokić), J. Domitrović, Rajić, Đurašić (od 72. Jančić), Brdek, Matić, Krilić, Kaurin (od 46. Hajduk), I. Kos. Trener: Marko Pancirov.

KOBRE SAMOBOR: Đurđek, Brakus, Ašanin, Husjak (od 74. Kerman), Golubić, Čakarun, Mihaljević (od 80. Čučić), Makarun (od 67. Houdek), Kelava, Bašić, Kesić. Trener: Željko Štulec.

Nastavite čitati

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 10 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 10 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 10 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 16 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.