Poveži se s nama

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Kultura

OSS Buševec već je 100 godina nositelj kulture u Turopolju

Cijelu ovu godinu posvetili su obilježavanju obljetnice, a najveći izazov je pronaći dovoljno veliku pozornicu kako bi nastupili svi koji žele biti dio rođendanskog programa

Objavljeno

on

U Buševcu vjerojatno ne postoji obitelj iz koje barem jedan član nije u Ogranku seljačke sloge. Ples i pjevanje u folklornoj, sviranje u tamburaškoj ili pak gluma u dramskoj sekciji samo su neke od aktivnosti koje njeguju. No, ukoliko se i dogodi da se netko ne uključi u folklorno ili dramsko stvaralaštvo, sigurno je u medijskoj ili etno sekciji, ili radu društva pomaže na kakav drugi način. Toliko je OSS važan u životu Buševčana. I tako već 100 godina.

– Imamo široku djelatnost i sigurno smo najkompletnije kulturno-umjetničko društvo u Hrvatskoj. Svake godine imamo 50 do 60 nastupa, a od manifestacija koje održavamo, među kojima su Dječje igre-međunarodni festival dječjeg folklora, Ivanje u Buševcu, Međunarodni festival tradicijskih glazbala, Kaj Buš i Božićni koncert, velik broj je već punoljetan – objasnio je predsjednik OSS Buševec Nenad Rožić.

Manifestacije, nastupe u zemlji i svijetu, kao uostalom i nagrade koje je ovo društvo primilo, teško je čak i pobrojati. Puni registratori programa i planova kako sačuvati kulturu i tradiciju stoje na policama Doma kulture u Buševcu, a oni koji su već ugledali svjetlo dana iz godine u godinu postaju sve veći i bolji. A kada se nešto radi s ljubavlju i kvalitetno, onda to privlači i druge entuzijaste. Dobar glas o Ogranku odavno se proširio van mjesta.

– Imamo ljude iz 17 okolnih mjesta koji svakodnevno dolaze na probe. Jako smo ponosni na to jer znači da smo otvoreni za sve i da ljudi rado dolaze kod nas pjevati, plesati, svirati i glumiti – zaključuje predsjednik Ogranka koji broji oko aktivnih 200 članova, pa im za probe nije dovoljan tek Kulturni dom, nego vježbaju i u susjednoj im osnovnoj školi.

Ogranak seljačke sloge Buševec – folklorna sekcija

Odgojili su generacije

– Odgajamo naše članove i publiku. Odgojili smo generacije. Nagrada nam je što znamo da tako mičemo djecu s ulice i da ih odgajamo u ljude koji će danas-sutra cijeniti svoju kulturu, ali i tuđu. Tu se stječu prijatelji i odgajaju ljudi širih nazora, koji nisu skloni porocima – objasnio je Nenad Rožić.

Generacije Buševčana odgojio je Ogranak, a kada postanu roditelji, članovi svoju djecu od malih nogu uključe u rad društva. Tako najmlađa članica nema još niti godinu dana. Najstarijoj članici je pak 92 godine.

– Rekao bih da je to ljudima u krvi, a kad vam jednom uđe u krv, teško se makne. Dokaz je to što imamo oko 50 počasnih članova, što se može postati ako imate 30 godina aktivnog rada u društvu. Imamo i one koji su 40 ili 50 godina aktivni. To je tradicija koja se prenosi s generacije na generaciju i nas bi bilo sramota da nam društvo propadne kad smo već postigli takav nivo – priznaje Rožić.

Predvodnici kulture u Turopolju

Po mnogočemu su u Buševcu bili prvi, a svoje vodstvo u kulturnoj djelatnosti Turopolja do danas su zadržali. Dramsku sekciju imaju od 1923. godine, a mogu se pohvaliti sa 130 premijera i više od 1200 odigranih predstava. Uprizorili su sva najveća literarna djela na kajkavskom, a prvi su u Hrvatskoj izveli i Hamleta na tom narječju.

Ogranak seljačke sloge Buševec – dramska sekcija

– Izdali smo dvije prekrasne knjige i vjerujem da takve nema niti jedno selo u Hrvatskoj, a bojim se da nemaju niti mnogi veći gradovi. Radi se o monografiji „Buševec“ i knjizi „Rodoslovlja buševskih obitelji“, kojom je obuhvaćeno 18 obitelji, a može ih se pratiti i po muškoj i po ženskoj liniji – objasnio je Rožić te dodao kako je OSS Buševec izdao i tri CD-a, dva s božićnim pjesmama te „Oj Buševec“ s turopoljskim melodijama.

Od 1967. čuvaju i tradiciju „Turopoljske svadbe“, medijskog spektakla koji dočarava davne svadbene običaje Turopolja. Izvode ju s KUD-om Dučec i KUD-om Nova Zora, a u prikazu sudjeluje oko 150 ljudi i izvodi se na dvije pozornice.

Dosjetljivi Buševčani

Kulturna djelatnost u Buševcu započela je već 1912. osnivanjem knjižnice i čitaonice te tamburaškog zbora, ali službeni datum osnivanja je 18. travnja 1920. od kada datira zapisnik s osnivačke skupštine društva. Svoje ime nikada nisu mijenjali. Službeni naziv je Prvo hrvatsko seljačko prosvjetno i dobrotvorno društvo Seljačka sloga Buševec, skraćeno Seljačka sloga Buševec.

– Mi smo prva seljačka sloga u Hrvatskoj i nakon toga su se počele osnivati u cijeloj Hrvatskoj i šire. Sada ih nije puno ostalo. Mi smo ga zadržali jer smo prvi i matični ogranak, a u ime smo riječ Ogranak dodali, kad se osnovala Matica u Zagrebu 1935-ih – objasnio je Nenad Rožić.

Društvo je jedno vrijeme bilo čak zabranjivano, ali su se tada u Buševcu dosjetili da djelatnost prebace pod DVD ili, u jednom trenutku, čak Sportsko društvo Polet. Zanimljivo je i kako su počeci šaha u Buševcu bili pod okriljem Ogranka seljačke sloge, tek naknadno su ga prebacili u SD Polet.

Ogranak seljačke sloge Buševec – tamburaši

Slavljenička 2020. godina

U svojim prostorijama Buševčani čuvaju 12 kompleta narodnih nošnji, instrumente za nekoliko orkestara, dramske rekvizite, fotografije, plakate predstava… Završavaju i uređenje Etno zadruge, koju planiraju ponuditi kao turistički proizvod kojim će prezentirati cjelokupnu folklornu baštinu. Sve je to podsjetnik na stoljeće rada, a obilježavat će ga kroz cijelu godinu. Prvi je na rasporedu 19. travnja, svečani koncert svih generacija OSS Buševec. Centralna proslava bit će u sklopu Ivanja u Buševcu kada će otvoriti i svoju Etno zadrugu, otkriti spomenik seljačkoj slozi, pripremiti izložbu „100 fotografija za 100 godina“ promovirati novu zastavu te pripremiti Turopolsku veselicu, a tjedan kasnije slijedi i Turopoljska svadba.

Nastavi čitati

Kultura

Kazalište preselili na internet: ‘Priču o oblaku’ pogledajte sa svog kauča

Za malene Goričane koji vole kazalište…

Objavljeno

on

S obzirom preporuke Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu, kazalište Mala scena svoje će predstave prenositi uživo. U subotu, 14. ožujka u 17 sati, izravno će prenositi izvedbu predstave „Priča o oblaku“ koja je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

– Čak i ako ne možete doći k nama, možete predstavu gledati iz prvog reda na vašem kauču po cijeni od 35 kuna. Cijena vrijedi za jedan uređaj tako da cijela obitelj može uživati u kazališnom iskustvu za cijenu jedne ulaznice. Ovim započinjemo novu eru u hrvatskoj kulturi, a streamove predstava možete očekivati barem dvaput tjedno za sve uzraste – kažu iz Male scene te dodaju kako link nakon kupnje možete podijeliti i s prijateljima te će oni dobiti 10 posto popusta na kupovinu.

– Kazalište postaje još važnije u vrijeme krize. Ne samo da ćemo uspjeti dočarati čaroliju kazališta, želimo u danima koji slijede unijeti radost kazališta u vaš dom – dodali su iz kazališta.

Nastavi čitati

Kultura

I kultura se odgađa do daljnjega…

Objavljeno

on

Prema preporuci Stožera civilne zaštite Zagrebačke županije, svi kulturni programi u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica odgađaju se do daljnjega. Zbog opasnosti od širenja koronavirusa, odlučili su na kolektivnom sastanku zaposlenika u POUVG, neće prikazivati predstave i filmove, a neće se održavati niti koncerti, kao ni predavanja.

Nastavi čitati

Reporter 391 - 12.03.2020.

Facebook

Izdvojeno