Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Glazba je naše poslanje, svirali u kapelici ili za papu na hipodromu’

Emanuel, najvažniji hrvatski bend koji izvodi kršćansku glazbu, u subotu (24. studenog) drugi će put nastupiti u Gradskoj dvorani. Prije dvije godine bilo je 1500 ljudi…

Objavljeno

na

Ovo je prilika za sve nas da učinimo nešto lijepo za naš grad i naše mlade. Želimo da ta pjesma ne bude samo pjesma, i samo koncert, nego da to bude, kako smo i sami najavili, više od koncerta. Tamo ćemo moliti za naš grad i za naše društvo, kažu iz grupe Emanuel iščekujući svoj subotnji (20 sati) koncert u Gradskoj sportskoj dvorani.

Dvije godine prošle su od njihova posljednjeg koncerta u tom prostoru, ovaj put nosit će naziv “Noć moćnog slavljenja”. Usput će i obilježiti 17 godina djelovanja, ali i predstaviti novi album, pod nazivom “Sve činim novo”.

– Inače surađujemo s brojnim glazbenicima, ali ovoga puta naš će nastup oplemeniti gudački orkestar Antuna Stašića. Vesele nas najave da će na koncert doći i naši fanovi iz Rumunjske – poručuju iz Emanuela.

Čeka nas, shvatili ste već, velik i važan glazbeni događaj. Uostalom, Emanuel je već godinama sam vrh domaće duhovne glazbe, u tom svijetu se itekako zna za ove Goričane. A sve je počelo još davne 2001. godine, kad je jedan dječak od 15 godina, redovan na nedjeljnoj misi, sin profesionalnoga glazbenika, ali daleko od glazbe, čak ne zna ni svirati niti jedan instrument, otišao na duhovni seminar. Ondje je čuo grupu Fides, popularni bend duhovne glazbe, i shvatio: to je to, osnovat ću bend i izvoditi kršćansku glazbu!

Zvuči preambiciozno? Možda, ali ovakvo je stanje danas, 17 godina poslije… Iza Emanuela je šest albuma, suradnja je s Massimom, nastup za Svetog Oca pred 200.000 ljudi, gomila nastupa, stotine i tisuće misa. I, to je činjenica, uloga najvažnijeg hrvatskog benda kršćanske glazbe.

– Mi smo zapravo jedini bend na sceni koji je u stanju cijelu priču izgurati sam. Nekad je to bilo drukčije, tijekom 90-ih je na sceni bilo jako puno bendova, koji su radili jako dobro. Danas to nije slučaj, mi smo se pretvorili u raritet – priča nam Domagoj Pavin, 31-godišnjak koji je i glavni “krivac” što Emanuel uopće postoji, što se održao toliko dugo, otišao i zadržao se na visokoj razini…

Da bi to postigao, zapravo da bi to svi zajedno postigli, društvo iz Emanuela moralo je proći puno toga, napraviti velik korak od zbora mladih u župi bl. Alojzija Stepinca do benda koji na svojim nastupima okuplja po nekoliko tisuća ljudi, najčešće onih koji znaju sve riječi njihovih pjesama. I zato je gotovo nevjerojatno da je Domagoj Pavin posijao sjeme ovog danas vrlo uspješnog benda, pazite sad, u prvom razredu srednje škole!

– Da, to su te najkritičnije godine, ali ja sam otišao na ovu stranu. Ideja je došla sasvim slučajno. Tek sam se doselio u Veliku Goricu, ušao u crkveni zbor i počeo ići na duhovne obnove. Otac Dražen, po zanimanju glazbenik, čovjek koji je prošao sve u glazbi, dugo me nagovarao da se i ja uključim u glazbu, ali nije me to zanimalo. Nije mi bilo ni u primisli da bih ikad mogao imati bend – počinje priču staru 17 godina Pavin pa nastavlja:

– Tako je bilo sve dok nisam otišao na taj duhovni seminar u Zagreb i čuo grupu Fides. To je bio taj trenutak. S idejom da osnujemo bend otišao sam našem župniku Josipu Ružmanu, razgovarao sam i s tatom, on nas je malo posložio i krenuli smo.

Kad ih danas čovjek čuje, kad vidiš što je sve iza njih, kao neslana šala zvuči priča kako su u tom početku “emanuelovci” odreda bili apsolutni glazbeni početnici.

– U trenutku kad smo osnivali bend, nisam znao svirati niti jedan instrument. Ni ja, ali ni itko drugi od te prve ekipe. Zapravo sam tražio ljude koji su željeli nešto početi svirati, naučiti od nule. Našao sam čovjeka koji želi svirati bubnjeve, gitaru, klavijature… I na kraju, kad sam vidio što nam još fali, odlučio sam da ću ja učiti svirati bas gitaru – sa smiješkom se prisjeća Pavin “ludih” početaka.

– U početku nas je bilo jako puno, više smo bili zbor s bendom nego klasičan bend. Međutim, tad je bilo čudno što u crkvi uopće postoji bilo kakav bend. Naravno da je bilo i pritisaka sa strane, neki su to čak smatrali i bogohuljenjem, da tome nije mjesto u crkvi. Srećom, župnik Ružman je stao iza nas i davao nam podršku. Imao je strpljenja, razumio je tu viziju, jednu malo progresivniju ideju. To nam je bilo jako važno, bez njegove podrške vjerojatno bismo se brzo raspali – svjestan je Domagoj.

Srećom po sve ljubitelje duhovne, kršćanske glazbe, nisu se raspali. Dapače, uz podršku župnika, tate Dražena i drugih prijatelja benda, stvar se razvijala jako brzo.

– Sve je to išlo dosta naglo, dosta brzo smo rasli, čak i malo neprirodno brzo, ali furao nas je stvarno velik entuzijazam. Nakon prve dvije, tri godine počeli smo, da to tako kažem, zvučati. Prosvirali smo, a kad smo to shvatili, odlučili smo i pokušati snimati pjesme – priča Pavin i dodaje:

– Kroz neko vrijeme se malo ‘isfiltrirala’ ekipa, malo smo i odrasli, tako da smo 2004. počeli ozbiljnije raditi. Izdali smo prvi album, išli na prve festivale… Od tad do danas to je jedan dosta ozbiljan tempo.

Puno je ljudi prošlo kroz bend, počevši od VIS-a Emanuel, kako su se u početku zvali, pa do ovog, aktualnog Emanuela. Teško ih je zapravo sve i pobrojiti.

– Kad si mlad i naivan, kao što sam ja tad bio, misliš da će to u što si krenuo trajati vječno. Ali naravno da ljudi odu u drugim smjerovima, da ih životne situacije odvuku od glazbe, od benda koji iziskuje jako puno posvećenosti. Iako, kostur je ostao još od prvoga dana. Uz mog oca, koji nas je osnovao i koji nije u bendu, ali je stalno uz njega, ostali smo Barbara Stepanić, Marija Varga i ja – nabraja Domagoj.

Nekoliko puta kretali su praktički iz početka da bi došli do ovoga što su sad.

– Nadam se da će se aktualna postava, koja se skupila prije četiri godine, još neko vrijeme zadržati. Možda ovo nije zadnja generacija Emanuela, ali jako sam blizu tome. Stariji smo, imamo obitelji i poslove, životne probleme, tako da nisam siguran koliko itko od nas ima energije još jedanput krenuti ispočetka – priznaje Domagoj.

I nije tu glazbena kvaliteta jedini kriterij po kojem procjenjuje ovu postavu, ima tu nešto još puno važnije.

– Mislim da je ova sadašnja ekipa vrlo zrela, da svi na pravi način shvaćamo svoje poslanje, svoju misiju kroz naš bend – ističe Pavin pa kreće u malo detaljnije objašnjenje misije koju Emanuel ima…

– Inicijalna misija, na samom početku, bila je lijepo pjevati u crkvi, dati ljudima nešto novo, u čemu će uživati. Moram priznati da je to u početku bilo malo nespretno, možda smo u nekom trenutku bili i neugodni za slušati… Ali to je normalno, nismo mogli sve znati od početka. Međutim, mislim da je kroz sve ove godine Emanuel došao do nivoa koji je najčešće ugodan za slušanje – skromno kaže Pavin pa nastavlja:

– Uspjeli smo naučiti da je naša glazba zapravo služba. Kao što svećenik mora pripremiti propovijed i biti jasan u stavovima, kao što čitači imaju svoj dio službe, ministranti također, tako i mi imamo svoju službu. Ne smijemo biti raštimani, moramo držati do svoje spremnosti i nivoa na kojem sviramo i pjevamo. Kad čovjek shvati glazbu, pogotovo ovu koju mi radimo, shvati da je to služba. Mi služimo Bogu da pomoću naše glazbe otvori ljudsko srce, prodrma ga, izazove emociju, da bi Božja riječ mogla što bolje sjesti na plodno tlo. Zato je naša glazba na neki način misija.

Novca u svemu ovome, pretpostavili ste, nema. I nije važan. U Emanuelu je puno važnije otvarati srca.

– Osim vjernicima, mi uspijevamo otvoriti srca i jedni drugima, što je jako bitno. Nikoga od nas ne veže honorar ili novac, jer novca nema. U ovome možeš uspjeti jedino ako vjeruješ i ako shvatiš da je to služba koju moraš savjesno izvršavati. Kad bi tu postojao honorar, kad bi svaku nedjelju poslije mise ili nakon koncerta između sebe dijelili pravi ‘muzičarski’ honorar, bilo bi svega u našem bendu. I ne vjerujem da bi sve ovo bilo toliko iskreno. Ovako, stvar se sama od sebe isfiltrirala tako da što god zaradimo, ulažemo u bend, u njegov razvoj, u opremu, studio… Dok je tako, mi ćemo biti na mjestu. Ako upadnemo u lovu, bojim se da je gotovo – smije se Pavin.

Kad treba odabrati najdraži ili najvažniji nastup, nema konkretnog odgovora.

– Svaki nastup nama je isti. Bilo to u našoj maloj kapeli na Plesu, u nedjelju na misi, u katedrali s nadbiskupom ili na susretu s Papom 2011. na hipodromu. Sve to smo prošli i svaki naš nastup, svaka naša misija, jednako je važna. Ipak si ti samo Božje oruđe, a njemu je svejedno sviraš li za 200.000 ili za 20 ljudi – pojašnjava Domagoj, ali na kraju ipak pristaje izdvojiti neke od tih nastupa…

– Ajde, drag nam je nastup na proslavi 15 godina benda, pred oko 1500 ljudi u velikogoričkoj sportskoj dvorani. Toliko nas otprilike ljudi i inače sluša, iako smo bili i na velikom koncertu u Ciboni, gdje je bilo oko šest tisuća ljudi. To su lijepi ambijenti, s publikom koja je ciljano došla, koja zna svaku našu pjesmu.

A takvih nije malo, ima ih sve više i više. Kao što ima i sve više onih koji članove Emanuela doživljavaju kao poznate, javne osobe. Pa i društvo iz benda doživljava da ih ljudi na ulici prepoznaju, zaustave.

– Da, pogotovo u zadnje vrijeme, otkad smo medijski malo aktivniji. Potpisali smo ugovor s Croatia Recordsom, počeli snimati spotove, a to odmah mijenja doživljaj publike. Mi jesmo na sceni 16 godina, no logično je da ljudi ne prepoznaju lica kad nema slike. To je možda i dobro. No danas, u vrijeme spotova, zna se dogoditi da, recimo, negdje na moru sjedneš na kavu, a teta konobarica pita: ‘Čujte, imate možda jedan CD?’ To je fora, no nema toga previše – govori Domagoj.

Puno je poznatih glazbenika surađivalo s Emanuelom svih ovih godina. Na prvom albumu, primjerice, surađivali su s Massimom Savićem, svjetski poznatim gitaristom Tommyjem Emmanuelom, pa Mayom Azucenom…

– Do Massima smo došli slučajno, preko jednog zajedničkog prijatelja. Imali smo pjesmu s idejom da imamo gosta u njoj, Massimo je pristao, a nama je ostalo fenomenalno iskustvo. Mamac za njega bio je Tommy Emanuel, koji je svirao gitaru na tom albumu, a na kraju su se njih dvojica sprijateljila i odradila neke svoje projekte. Mi nismo bili u toj priči, ali barem je naša glazba spojila dvoje umjetnika koji su kasnije radili lijepe stvari – zadovoljno konstatira Domagoj Pavin, uz dodatak:

– Bilo nam je ohrabrujuće što su ljudi poput Massima, Tommyja Emanuela, ali i Maye Azucene, koja je snimala s Gibonnijem, uopće pristali raditi nešto s nama. Dali su nam vjetar u leđa, naravno, već godinu poslije napravili smo i novi album.

Značajan dio Emanuelova djelovanja odnosi se i na prevođenje. Točnije, glazbeno prevođenje. Vjernici iz nedjelje u nedjelju pjevaju stihove koje su upravo “emanuelovci” donijeli u Hrvatsku.

– Da, dosta radimo i na prijevodima pjesama koje su hitovi u kršćanskoj glazbi na svjetskoj razini, uglavnom s engleskog govornog područja. Trend je u svijetu duhovne glazbe da, kad netko od ‘najjačih’ napravi pjesmu, već kroz mjesec dana nastanu prepjevi na praktički svim jezicima. Mi to radimo za Hrvatsku, nastojimo raditi što više tih, autoriziranih prepjeva, koje autori potvrđuju i potpisuju, a mi pjesmu zatim plasiramo na naše tržište. Danas praktički nema crkve u kojoj se ne pjeva ‘Naš Bog je velik’, ‘Srce predajem ti’ ili ‘Silan Bog’. To su sve naši prijevodi, koji su se toliko usadili da mnogi misle da su oduvijek ovdje – govori Domagoj i dodaje:

– Ima i naših autorskih pjesama koje se pjevaju po crkvama, iako najčešće u crkvi pjevaju zborovi, a naše pjesme su više solističke, malo preteške za zborove. No svejedno prolaze, drago mi je što i naše stvaralaštvo dopire do drugih sredina.

Puno sviraju, puno snimaju, ali jedno se kod Emanuela ne mijenja. U crkvi bl. Alojzija Stepinca oni će svirati i ove nedjelje. Kao i svake druge. Jer to je mjesto koje se zove dom…

– Puno je poziva sa svih strana, pokušavamo se svima odazvati, ali uvijek se nekako vraćaš doma. Bitno je imati tu početnu točku, da krila previše ne narastu, jer lako se zanijeti, uživjeti u ulogu glazbenika, nekakve zvijezde. A to, realno, nije održivo, puno je lakše kad imaš mjesto s kojega krećeš i kojemu se vraćaš. I kad nemamo niti jednu gažu, nađemo se nedjeljom, odsviramo misu, odradimo svoje župne obaveze… Sa svim ovim ostalim treba balansirati, da se glazba nikome ne zamjeri – završio je Domagoj Pavin priču o Emanuelu.

Priča iz kvarta

Kapetan nam je kipar! ‘Želio me Sopić, a onda me ozljeda odvela u kiparstvo…’

Stjepan Završki nosi kapetansku traku u NK Kurilovcu, ali nogometu se u svakodnevnom ritmu može posvetiti tek nakon što odradi smjenu u kiparskom ateljeu. Iako će sam reći “ja nisam kipar”, ipak je najčvršća poveznica kiparstva i nogometa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kao mali sam obožavao gledati crtić o ptici Dodo, u jednom trenutku sestra me prozvala Dodo i tako je ostalo. Nitko me ne zove Stjepan…, odradio je kapetan NK Kurilovca Stjepan Dodo Završki kratko predstavljanje na početku razgovora s povodom.

Kojim povodom? Pa, recimo, da objasni kakve veze ima nogomet s kiparstvom!

– Evo, uskoro će se navršiti otkad osam godina otkad radim u ateljeu akademskog kipara Hrvoja Dumančića. Njegov sam asistent, tako da volim reći da nisam kipar, ali se bavim kiparstvom. Ipak nisam završio akademiju, ne želim na taj način umanjivati vrijednost onih koji su se školovali za to – gotovo se brani Dodo objašnjavajući ovu čudnu vezu.

Kapetan Kurilovca, igrač Kurilovca već u drugome mandatu, nije ni Kurilovčanin ni Velikogoričanin ni Turopoljac. Ne, on je jedino i isključivo…

– Čistokrvni Zagorec! Dolazim iz Sv. Križa Začretja. Poznati smo po shopping centru, po kleti Kozjak, Vuglec bregu i dobroj kapljici, a ja zapravo živim u selu Donja Pačetina, pokraj Sv. Križa. Ime mjesta je malo neobično, ljudima često i smiješno, a ja uvijek kažem da ima tamo patkica, ali ima to selo i svoju priču. Moj djed, recimo, bio je jedan od osnivača puhačkog orkestra Pačetanci, koji je čak neko vrijeme bio službeni orkestar grada Zagreba – educira nas Završki.

U rodnom kraju počeo je i s nogometom.

– Počeo sam igrati s pet godina, u Jedinstvu iz Sv. Križa Začretje, otišao u Tondach, pa se vratio doma igrati za seniore za 16 godina. Međutim, želio sam nešto više pokušati napraviti u nogometu i zato sam ubrzo prihvatio poziv Kurilovca. Za početak sam bio s juniorima, a onda se i priključio seniorima. I odmah odigrao sjajnu sezonu, zabio pet golova kao stoper, nekoliko puta bio igrač utakmice… Tu su me i mnogi počeli pratiti, pa je došla ponuda iz profesionalnog nogometa, od vinkovačke Cibalije – priča Dodo.

U to je vrijeme Cibalia igrala drugu ligu, borila se za ulazak u prvu.

– Potpisao sam na dvije godine, ali ostao sam godinu i pol. Prva sezona bila je sjajna, borili smo se za prvo mjesto, plaće su bile redovne… A u drugoj se sve raspalo. Plaće su kasnile, znao sam biti potpuno bez novca, a bilo mi je neugodno tražiti roditelja da pošalju. I nije mi problem priznati da sam doslovno znao biti gladan, događalo se i to…

Upravo u to vrijeme brutalno je ubijena i njegova menadžerica Sanja Hap, što mu je dodatno otežalo nogometni put.

– Je, taj događaj je značajno utjecao na nastavak moje karijere, to definitivno… Kad sam otišao iz Cibalije, prešao sam u Vrapče, odigrao odličnu prvu sezonu, otvorila se opcija i za Dinamo II, jer htio me tadašnji trener Željko Sopić, ali tu su počeli moji problemi s ozljedom – započinje novu fazu svoga puta Dodo.

– Upalila mi se pubična kost, a to je ozljeda zbog koje i vrhunski igrači pauziraju po godinu dana. Ja sam pauzirao godinu i pol, a baš u tom razdoblju krenula je i moja priča s kiparstvom.

Sa prilično zamućenim pogledom prema nogometnoj budućnosti, bez love u džepu, bilo mu je jasno da mora naći posao. Kako je završio Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i obuću u Zaboku, prijavio se na posao kod akademskog kipara. On i još 120 ljudi.

– Bio sam kod najboljeg prijatelja u stanu na Črnomercu i s njegovog maila poslao sam prijavu za posao na kojem su se tražili studenti. Iako nisam bio student… Nakon dva dana čovjek mi se javio i pozvao me na razgovor. Od 120 prijavljenih, na razgovore je zvao dvadeset ljudi, a ja sam jedini dobio posao. Došao sam pred njega s velikim samopouzdanjem, osjetio sam i dobru energiju, pa smo se brzo povezali. I već drugi dan došao sam raditi – prisjeća se kapetan Udarnika.

Kao klinac je želio biti kuhar, godinama je vjerovao da će biti profesionalni nogometaš, a na kraju je završio u ateljeu.

– Jedini sam zaposleni, pa sam često sam u ateljeu. Znam što trebam retuširati, šmirglati i oblikovati. I znam što ne smijem raditi, a to su detalji, na kojima uvijek radi šef. Tako funkcioniramo, ja radim samo dio posla. Naravno da bih znao i sam napraviti skulpturu, neke sam već i radio, ali o samostalnom poslu trenutačno ni ne razmišljam. Uigrao sam se u kombinaciji sa šefom i trenutačno se ovako jako dobro osjećam. Super surađujem sa šefom, a uz to imam i nogomet! – govori Dodo.

Iako se to nameće samo po sebi, njegova prva skulptura nije bila ptica Dodo.

– Ne, prvi rad mi je bio prikaz Josipa i Marije s Isusom u naručju. Naravno da to i dalje čuvam kod kuće u Zagorju, to je ipak nešto posebno.

I ispada tako da kapetan Kurilovca baš i nema nogometne idole. Kakav Luka Modrić, ima tu i većih frajera…

– Ivan Meštrović! Šef mi je puno govorio o njemu, proučavao sam ga i sam, a često ljudi i uspoređuju rad moga šefa s Meštrovićem. Da, mogu reći da mi je on idol – sa smiješkom kaže Dodo.

Smiješak se na licu pojavi i nakon što odgovori na pitanje što najviše rade.

– Konjske skulpture! Da, zvuči čudno, ali radimo gotovo isključivo konje. Iako, povezali smo se i s nekim crkvama, pa radimo i neke sakralne stvari… I uvijek s prirodnim materijalima, najviše s glinom, ali i s broncom, zlatom, srebrom, aluminijem – nabraja Dodo.

Osim što je kapetan, Završki je i trener limača Kurilovca, a dolazak proljeća znači i sve veći fokus na nogomet. U prva četiri kola Kurilovec je ostao neporažen, ima jednu pobjedu i tri remija, te drži deseto mjesto na tablici u ovom trenutku.

– Dobro smo radili tijekom priprema i vjerujem u dobro proljeće. Imamo dobru atmosferu i energiju u klubu, a ja u svemu skupa uživam!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Saša i njegov Bike Craft: Ljubav, mehanika, sjaj u očima i – podrška vašem biciklu!

U radnji s dušom, smještenoj na ulasku u Ulicu Nikole Šopa, Saša Lisec te dočekuje sa širokim osmijehom, naramkom korisnih savjeta i vještinama koje izazivaju reakcije kao što su „Isuse, pa ovo je novi bicikl“… A sve je počelo kad je jedan volan zamijenio drugim

Objavljeno

na

Objavio/la

Tamo gdje svakoga dana prozuji gomila automobila, odmah preko puta velikog parkirališta trgovačkog centra Spar, na adresi Nikole Šopa broj 3, svoj dom pronašli su – bicikli! Točnije, dvokotačni ljubimci na toj su adresi pronašli mjesto gdje će dobiti servis, ali i njegu, po jednu dozu ljubavi, nježnosti, topline…

Sve to smješteno je u nekoliko desetaka kvadrata simpatičnog prostora, na čijim vratima stoji natpis “Bike Craft: Servis i njega bicikala”, a odmah iza tih vrata dočekat će te nasmiješeno lice glavnog i odgovornog u ovoj priči. Saša Lisec pokrenuo je posao u ljeto prošle godine, a ovih dana, zajedno s proljetnim temperaturama, krenula je i gužva u njegovoj radnji.

– Ovo je sezonski posao, počinje baš u ovo doba, u ožujku, a traje sve tamo do listopada – objašnjava nam Saša za početak druženja u mjestu na kojem se najbolje osjeća.

U nekim prošlim vremenima Goričani su ga možda znali kao jednog od organizatora Tour de Tura, instruktora u autoškoli, bio je nakon toga i profesionalni vozač, proputovao gotovo cijelu Europu, pa onda odlučio jedan volan zamijeniti drugim. Zapravo, odlučio se vratiti volanu bicikla, za kojim je proveo djetinjstvo, jureći po Gorici na svom BMX-u.

– Rekreativno sam trenirao boks i biciklizmom sam se počeo baviti kao nadopunom za boksačke treninge, da bi si pojačao kardiovaskularni sustav znajući da je biciklizam izvrstan za jačanje srca, krvnih žila i pluća. Kroz neko vrijeme, shvatio sam tu ljepotu slobode kretanja. Puno toga obiđeš, a još se i super osjećaš nakon što završi trening, kad udare dopamin i endorfin. I tako je krenulo… – vraća se Saša na početak svoje biciklističke avanture koja traje.

I nije se zaustavio samo na vožnji, jer brzo su se tu uključili i neki drugi afiniteti.

– Kako sam oduvijek volio šarafiti, počeo sam servise na svom biciklu raditi sam, a vrlo brzo su mi i frendovi počeli dovoziti svoje bicikle. Kroz sve to počeli su me zanimati svi ti industrijski standardi, pogotovo kod starih “specijalki”, u koje sam se zaljubio. U svemu tome jako mi je zanimljiva i važna povijest, način na koji je tehnologija napredovala, pa sam kupio alate i počeo restaurirati stare “specke”. Tu je krenuo prvi ozbiljan posao, krenulo se i nešto dodatno za kruh zarađivati – prepričava Lisec.

Kako su prijatelji polako počeli dovoziti i nove bicikle, Saša je učio nove standarde, kupovao nove alate…

– To radim i danas, i to konstantno. Ulažem u znanje, ali i u alate. S biciklima vam je isto kao u auto industriji. Svaki proizvođač štiti sebe, zbog “after salea”, odnosno post prodaje, pa svatko izmišlja vlastite standarde, tako da je tu jako puno specifičnih detalja na svakom biciklu – objašnjava Saša, koji nije baš odmah odlučio sam krenuti u biznis.

Umjesto toga, krenuo je drugim putem. Prošao je kroz nekoliko servisa za bicikle kao djelatnik, učio i od starog Fumića u Vlaškoj, u kultnoj radnji nekadašnjeg biciklističkog olimpijca, upoznao se sa svim fazama poslovanja, koračao prema odluci koja je realizirana u lipnju prošle godine.

– Na svakom od tih poslova nešto sam naučio. Kod majstora Fumića sam dobio uvid u pravo pravcato obrništvo, u sljedećoj firmi bavio sam se i marketingom, u onoj sljedećoj radio kao servisni savjetnik, pa kroz to skužio psihologiju biciklista, shvatio da ljudi vole svoj bicikl i da vole znati što se događa s njihovim biciklom, zašto je došlo do nekoga kvara i kako smo ga riješili – priča Lisec i nastavlja:

– Promatrajući sve skupa, vidio sam da u bike shopovima često dolazi do hoh pristupa klijentu nakon nekakvog pitanja, u smislu “pa kako ti to ne znaš..” A meni je logično da ne znamo svi sve. Ti si tu da prodaš svoju uslugu, da prodaš rješenje njegova problema. Pa zato i postojiš! Imajući to na umu, poželio sam otvoriti nešto svoje.

Poželio i otvorio. Baš onako kako je htio. Odradio je još i školovanje na Institutu za menadžment, smjestio se u malen, ali izrazito ugodan prostor i stvari postavio na svoj način.

– Zašto se “Bike Craft” tako zove? Po meni, to sugerira obrtništvo, artizanstvo, prirodan pristup radu. Zašto servis i njega bicikala? Time sam želio implicirati da volim bicikle, da volim ljudima rješavati probleme, a najviše volim reakciju klijenta kad dođe po bicikl i kaže “Isuse, što je ovo, novi bicikl?!” E, to volim!

Iako je bio prisutan tijekom cijelog razgovora, tu se negdje sjaj u očima još malo pojačao.

– Znate kako moderne mehaničare zezaju da su monteri, da na novim autima dijelove ne popravljaju nego mijenjaju? E, tako i je i u biciklizmu, dosta toga ne da se popravljati. I baš zato ja guštam u tim starim biciklima, jer oni daju važnost cerebralnoj aktivnosti. Ja moram upregnuti mozak da bi otkrio odnose snaga, osi, da bi shvatio gdje je problem i pronašao rješenje – strastveno opisuje Saša i nastavlja:

– Da ne bude zabune, volim ja i nove bicikle, tu isto guštam. Pa nema ništa ljepše od toga kad ti netko dođe s biciklom od deset tisuća eura, koji gore ima pogonsku grupu Campagnolo…

Campagnolo je, objasnio nam je i to, najstariji proizvođač komponenti za bicikle, prvenstveno kotača, mjenjača, pogonskih sklopova i kočnica. Otišli smo tom prilikom i u povijest, doznali ponešto o Tulliju Campagnolu, instituciji biciklizma i biciklističke industrije, a onda se ipak vratili u sadašnjost. U mjesec ožujak godine 2024., na početak nove biciklističke sezone.

– Otkad sam otvorio, uspio sam se dobro pozicionirati, barem za prvu godinu. Sad kad je opet granulo sunce, vidim da ima rezultata i od usmene predaje, i od ulaganja u marketing. Uložio sam u stranicu, u komunikaciju na društvenim mrežama, a u to ću i dalje ulagati. Uostalom, u marketingu kažu da si “od uložena dva dolara jedan sigurno bacio u vjetar, samo ne znaš koji”. To je strahovito bitno, jer ne znaš iz koje uličice će ti netko doći – kaže Saša i nastavlja:

– Ne stajem samo na ulaganju u edukaciju i alate. Naime, Bike Craft priča nije interesantna samo korisnicima, nego i proizvođačima. Da, oduvijek sam volio podržavati lokalnu proizvodnju, pa sam tako sad u razgovorima s dvije domaće firme koje se bave proizvodnjom bicikala i sportske opreme; Batronik Technology iz Lomnice, koja proizvodi baterije, gotove setove za nadogradnju bicikala u električne i same bicikle, te Chelichana iz Karlovca, koja se bavi proizvodnjom “custom” bicikala od titana i egzotičnih legura čelika. Uskoro će potencijalni kupac u Bike Craftu moći napraviti “bike fitting” i naručiti si bicikl po vlastitim preferencama, odnosno specifikacijama. Radim i na tome da u ponudi imam Seasucker Bike Racks, krovne nosače bicikala specifične po svojoj ekstra brzoj i ekstra lakoj montaži i demontaži.

Terminologija je to koju će bolje razumjeti biciklisti nego oni koji će to tek postati, ali razlike zapravo nema.

– Tko god dođe ovdje, u moju radnju, kakav god bicikl imao, ne radim nikakvu razliku. Popravljam, odnosno servisiram, gotovo sve; od najjeftinijih pa sve do najsofisticiranijih. Nerijetko se u servisu nađu komponente poput, recimo, Shimano Alfine i Nexus planetarnih mjenjača, koje su vlasnici, kako kažu, do sad vozili u Sloveniju ili Austriju na servis. Često održavam vrlo skupe natjecateljske kotače od karbona, proizvođača Campagnolo, Fulcrum, Roval, Zipp, DT Swiss… Ukratko, tu sam da riješim nečiji problem, kakav god on bio. Pristup mi je takav, dosta sam otvoren i prijateljski nastrojen, a ljudi to vole, taj topli pristup. Kad ti netko misli ostaviti novce, zauzvrat očekuje poštovanje, a ja to ljudima pokušavam i dati. Zamislio sam sve ovo kroz taj “boutique” pristup klijentu, a to se pokazuje dobrom odlukom. Ljudima ću uvijek rado objasniti kako se koristi bicikl, na koliko se bara pumpaju gume, koliko je važna kilaža vozača, kako se čisti lanac… Hrpa je tu detalja, a to se ljudima sviđa – dodaje.

I trajalo bi sve to skupa tko zna do kad – prošli smo u međuvremenu i sve vrste materijala od kojih se rade bicikli, koje su prednosti i mane titana i aluminija, doznali zašto bicikli od deset tisuća eura koštaju deset tisuća eura – da se nije trebalo vratiti poslu. I krenuti sređivati bicikle za novu velikogoričku biciklističku sezonu.

– Velika Gorica je po mnogo toga specifična sredina, pa je tako nekako i u biciklizmu. Tu prije svega mislim na povezanost sa Zagrebom, jer praktički svi gorički biciklisti vezani su uz zagrebačke klubove i zagrebačke terene. Kod nas zapravo ni nema kluba u pravom smislu – ističe Saša, pa nastavlja:

– Puno toga nam uvjetuje Europa. Moramo mijenjati određene standarde pristupa stvarima, htjeli mi to ili ne. U zadnjih petnaestak godina došlo je do ekspanzije biciklizma, u Europi, ali i u Hrvatskoj. U samoj Velikoj Gorici dosta toga je napravljeno posljednjih godina u tom smislu, vidimo da praktički sve nove ceste imaju i odvojen dio za bicikliste. I to je jako dobro, jer to nije samo pitanje kulture života, nego i sigurnosti. Treba nam sve to, treba nam i staza prema Čiču, i rekreativna zona… – smatra Saša.

A sve to treba nam i za biciklizam i za vožnju bicikla. A tu, ako niste znali, postoji bitna razlika.

– Vožnja bicikla je kad odeš do dućana, a biciklizam je sportska grana koja ima svoje specifičnosti. Treba znati disati, treba znati kakav bicikl voziš, za kakvu namjenu, treba znati i koje mišiće koristiti. Ti čak i tijekom vožnje možeš pozicijom sjedenja odlučiti hoćeš li koristiti, odnosno umarati, srce ili noge… – educirao nas je još malo Saša, pa sa smiješkom zaključio:

– Sve to se može naučiti kod mene u “Bike Craftu”!

Novi bicikl već je stizao na servis i njegu, sezona života na dva kotača se pošteno zahuktava…

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Đuka na liniji Šank – Teren – Šank! ‘Naručivali su mi kavu i tijekom utakmice…’

Jurica Kovačić zvani Đuka srednji je od trojice sinova Franje Kovačića zvanog Pevec. Najstariji brat Marko vodi Caffe VAR na Gradskom stadionu, u kojem radi i Jurica, istovremeno igrač Dugog Sela. Koje je u ponedjeljak gostovalo par metara od kafića…

Objavljeno

na

Objavio/la

Caffe VAR, kafić sa možda i najboljim imenom na svijetu, posebno je mjesto. S posebnim duhom, pravim nogometnim, jer s nogometom je isprepleten do maksimuma. Lociran na samo nekoliko metara od pomoćnog igrališta na Gradskom stadionu, onog koji je rezerviran isključivo za treninge prve momčadi, drukčiji ni ne može biti, ali ne prestaju poveznice na lokaciji. O ne, baš naprotiv…

Prije preuređenja, tadašnju “kolibicu” držao je Franjo Kovačić, u narodu poznatiji kao Pevec. Klupski ekonom od prvih dana, jedinstven po svim parametrima, fakin s brega, dobričina i veseljak, ponekad i psiholog igračima, sa specifičnim izričajem i oštrim jezikom. Takav kakav je, odgojio je sa suprugom Božicom trojicu sinova. Najstarijeg Marka, kapetana NK Bune, koji je preuzeo preuređeni, prošireni i puno funkcionalniji Caffe VAR, najmlađeg Luku, također igrača NK Bune, i srednjeg Juricu, koji je ovoga puta i tema našte priče.

Svježe oženjeni Jurica već dvije godine praktički svakodnevno radi kao konobar u kafiću kojeg vodi stariji brat, uredno skuha malu s toplim i igračima Gorice, prije ili nakon treninga. a nakon šihte juri na – trening. On je, priznat će to i preostala dvojica, najbolji nogometaš iz “dinastije Pevec”. Trenutačno je igrač Dugog Sela, igra jedinstveni treći rang hrvatskog nogometa, igra jako dobro, a ponekad i, pazite sad, dogovara utakmice!

A kad je već tako, zašto je ne bi dogovorio par metara od šanka za kojim je svaki dan? Pa da može skinuti pregaču, navući dres i kopačke pa zaigrati protiv ekipe kojoj inače kuha kavu…

– Da, ispalo je da sam ja dogovarao, malo su me i uzeli u đir u svlačionici što sam si doveo utakmicu u kafić, ali ovako ide priča. Nindža me nazvao i pitao hoćemo li odigrati prijateljsku utakmicu, budući da su tražili protivnika za dan nakon Rijeke. Odmah je to propalo jer smo mi u subotu i nedjelju trebali igrati dvije utakmice u Medulinu. Kako je otpala ta u subotu, zvao sam Nindžu nazad, pitao jel stoji i dalje ponuda, i pao je dogovor – prepričava Đuka, kako zovu Juricu Kovačića.

Kod Pršira i Kapulice se odmah osjeti da su klasa više…, prepričava Jurica iskustva s travnjaka… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Našao se tako i vlastitom zaslugom u neobičnoj situaciji. Na teren u kojega gleda svaki dan, na kojem je godinama i igrao u omladinskim kategorijama Gorice, istrčao je s brojem 17 na dresu Dugog Sela, a druge strane bili su Pršir, Kapulica, Blummel, Raspopović…

– Lijepo je bilo vratiti se. Da, možda i malo čudno, neobičan je osjećaj igrati tu, protiv ljudi koje viđaš svaki dan, ali baš mi je drago da smo organizirali tu utakmicu, malo odigrali… Dobro je to i za naše mlađe igrače, da osjete višu razinu nogometa, jer velika je to razlika. Pogotovo Pršir i Kapulica, oni baš odskaču, osjeti se da su kvaliteta više – vrti dojmove Jurica.

– Izgubili smo 4-0 na kraju, ali nije to bilo loše. Uvijek su za nas bolje ovakve utakmice nego nekakve protiv niželigaša. Najveća je razlika u tome što te ovdje protivnik kazni za neke pogreške koje u našem rangu prolaze bez posljedica, a kroz to se najbolje i uči.

Osim nogometa, na terenu je neizbježno bilo i zabave.

– Je, bilo je dobacivanja, pogotovo baš Pršir i Kapulica. Čak mi je Blummel naručio kavu u jednom trenutku, ha, ha… Ma bilo je baš dobro, uživao sam u svakom trenutku. Nije mi to bila obična utakmica, zezaš se tu i s protivničkim igračima, i trenerima. I ovi moju su me “ložili”, pričali u svlačionici da se zbog mene ne smiju osramotiti, kad sam si već organizirao utakmicu. Znaš već, klasično ruganje… – kroz smijeh priča Đuka.

Gledao ga je i dobro promatrao uz teren i sportski direktor Mario Brkljača. Prijelazni rok u samom je finišu…

– Ma kakvi, nemaju oni para za mene. Uostalom, morao bih burazu dati otkaz, a to ne ide tek tako, ha, ha.

A kad je s nogometom završilo, trebalo se vratiti u uobičajni film. Jer, kad je utakmica završila, Đuka se stigao otišurati, popiti kavu i – nazad na posao. Opet pregača, opet mala s toplim, a u to doba dana već i štošta drugo…

– Pa da, odmah sam išao u smjenu, ali nije mi to ništa neobično. Znalo se događati da bude ovdje i po cijeli dan, kad nema tko. Netko me zamjeni na dva sata, da odem na trening, i nazad na posao. Tako da nije problem – kaže srednji brat Kovačić.

Odrastao je na ovom stadionu, proveo ovdje trećinu života kao igrač svih kategorija prvo Radnika, a onda i HNK Gorice, i danas je stalno tu, a ispalo je da je nogomet ovdje posljednji put igrao u prvoj prvoligaškoj sezoni Gorice, kao igrač Kustošije.

– Počeo sam u Buni, na našem Wembleyu, još kao limač sam igrao za sve moguće selekcije, pa otišao u Udarnik na godinu dana i u mlađim pionirima došao u Goricu. Prošao sam sve selekcije, igrao za pionire, kadete, juniore i na kraju dvije i pol sezone za seniore. Igrao sam drugu ligu kod Ilije Lončarevića i Samira Toplaka, u početku sam čak i dosta igrao… – prisjeća se Đuka tih goričkih dana.

– Debitirao sam za prvu momčad kod Toplaka, u utakmici protiv Šibenika, a kod Ilije sam kao ofenzivni vezni završio na desnom beku! Hrvoje Jančetić u tom je trenutku bio jedini desni bek, ozljedio se i Ilija me pitao mogu li to pokriti. Rekao sam da mogu, dao mi je priliku, igrao sam dobro, čak me i zavolio, ali kad se Jana vratio, naravno da je on igrao. Budući da me Ilija vidio samo na toj poziciji, kasnije sam igrao puno manje i odlučio otići.

Za Udarnik je Đuka igrao i prije i poslije dugogodišnje ere na Gradskom stadionu

A otišao je tamo odakle je i došao. U jesen 2014. svoje je talente preselio na Udarnik.

– Nisam dugo ostao u Kurilovcu, nakon polusezone sam otišao u Maksimir, u treću ligu, bio sam tamo i kapetan, pa se dvije godine poslije opet vratio u Udarnik. Gorenc je bio predsjednik, Žica direktor, Udarnik je ušao u treću ligu… Nakon te sezone otišao sam u Kustošiju, u drugu ligu, odigrao top sezone pa otišao u Litvu. Damir Žutić i ja bili smo jednu polusezonu u Atlantasu iz Klapeide, nogometno je to bilo malo drukčije iskustvo, ali eto, imam i tu epizodu u inozemstvu – vrti fim Đuka.

Vratio se u Hrvatsku kroz tad vrlo ambiciozni Vinogradar, no sve je zaustavila tragedija.

– U Vinogradaru je bilo top, ostao bi tamo sto godina, ali sve se raspalo nakon što je umro predsjednik Rubinić. U utorak sam se s njim dogovorio produženje suradnje, da idemo dalje skupa, a subotu čovjek umre… I odmah je bilo jasno da se sve mijenja, pa su svi igrači otišli, uključujući i mene. Prvo u Petrinju, pa u Zagorec, a onda kratko i u Rudeš, gdje mi je trener bio Dinko Jeličić!

U prijevodu, i bivšem treneru danas kuha kavu. Što ti je život nogometaša…

– Prepoznao me odmah, čim je prvi put došao. Gledao me u čudu, pita ‘Što radiš ovdje?’, a ja rekoh ‘A radim…’, ha, ha… Lijepo smo popričali, Dinko je super lik – kaže Jurica.

Jurica Kovačić igrač je Dugog Sela od ljeta 2021. godine… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Zadnje dvije i pol godine Đuka je igrač Dugog Sela, u najboljim je nogometnim godinama, na ljeto će navršiti 30, a u svemu skupa uživa.

– Super mi je u Dugom Selu! Rijekost je vidjeti tako dobro organiziran klub u ovom rangu natjecanja, svakak čast ljudima koji sve to vode i drže sve pod kontrolom. Tu plaća ne kasni ni dan, ljudi imaju fan shop koji im donosi novac na ovoj razini, odmah uz klupski kafić, stadion je jako lijep, odemo i na pripreme… Za tu razinu, stvarno teško može biti bolje.

Dugoselska nogometna jesen nije bila posebno uspješna, Đuku i prijatelje čeka borba za ostanak, ali optimizam je na nivou.

– Malo smo podbacili jesenas, ali vjerujem da će sve završiti dobro. Već u prvih pet kola čeka nas puno važnih utakmica i ako bude pravi, već tu možemo riješiti puno toga. Imamo dobru momčad, ali dobra je i ovo liga. Ima jako dobrih momčadi, a dosta toga govore i kup utakmice. Nas je Lokomotiva u punom sastavu dobila 1-0, Karlovac je bio dobar protiv Osijeka… Šteta što tu mi nemamo neki klub, recimo Kurilovec, jer liga je pogotovo dobra za mlade igrače. Sljedeće sezone će četiri mlađa od 21 godine morati početi i završiti utakmicu… – zaključuje polako priču Đuka.

– Nogomet mislim igrati dokle god mogu! Igra mi se, dobro se osejećam, uživam u svemu tome i neću prestati sve dok ne budem morao…

I sve to što je iza njega, kao i sve što tek dolazi, postaje nevažno kad dođe ljeto. I kad krene Breška liga.

– O da, od toga nema ništa veće! Breška liga na vrhu, pa Olimpijske igre, pa svjetsko u nogometu, pa onda dalje… Bio sam lani najbolji strijelac, ali moja Kozjača još ni jednom nije uspjela osvojiti. Najbolji smo do sad bili četvrti, a ako to jednom uspijemo, mogu slobodno odmah okačiti kopačke o klin, ha, ha…

E, tu je morao doći kraj. Netko je povikao “konobar” tamo iz kuta, sa stola ispod dresa litavskog Atlantasa s brojem 19 i natpisom Kovačić, pa je diktafon mogao otići na “off”.

A Đuka za šank.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Turopoljski derbi usred Turske! Kad se nađu Klaf, Prela, Cico, Milka i Mario…

U istom terminu, na 30-ak kilometara udaljenosti, za nastavak sezone pripremaju se danski Vejle i mostarski Velež, pa se trenerima Ivanu Prelecu i Deanu Klafuriću učinilo zgodnim organizirati svoj prvi međusobni dvoboj ikad…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nije ovih dana nogometno Turopolje u najboljem raspoloženju. Naš prvoligaš Gorica muči se na početku drugog dijela sezone, traže se načini kako se izvući iz loše serije, a nema ni niželigaša da nas malo razvedre, jer pripreme su u tom svijetu tek počele… I onda, usred cijelog tog sivila, lijepa turopoljska nogometna priča dođe iz – Turske!

U pokrajini Antalya, između svih ostalih, na 30-ak kilometara međusobne udaljenosti, svoje pripreme odrađuju danski prvoligaš Vejle i mostarski Velež. U prijevodu na turopoljski, u neposrednoj blizini svoj dio posla odrađuje čak šestero Velikogoričana! Pri čemu ćemo naslovne role dati dvojici…

Bilo je to u ljeto 2006. godine, tamo uz pomoćni teren stadiona tadašnjeg Radnika, kad je mladi trener Dean Klafurić, koji je malo prije toga završio igračku karijeru, došao ispratiti trening svoga sina Marka. Novi trener bio mu je jedan klinac mladolika lica, ali s nogometnom pričom koja sadrži sve što može sadržavati.

Ivan Prelec u tom je trenutku imao 19 godina, a iza sebe je imao više od deset godina odrastanja u Dinamovoj omladinskoj školi. To je razdoblje uključivalo i kapetansku traku u kadetskoj reprezentaciji, ali i teške ozljede zbog kojih je cijela ta bajka morala naprasno završiti. Igrao je Prela nogomet još neko vrijeme, ali već tad, sa samo 19, odredio je da želi biti trener.

– Tad smo se upoznali, došao je na jedan trening i krenuli smo razgovarati o nogometu… Vrlo brzo smo shvatili da imamo vrlo slične poglede na stvari, da se jako dobro razumijemo, i tu se krenula razvijati naša zajednička priča – prisjeća se danas, 17 i nešto godina poslije, Ivan Prelec.

– Ako me sjećanje ne vara, mislim da sam mu malo nakon toga bio i trener. Ja sam bio pomoćni trener prve momčadi Radnika, a on je došao kao igrač… – vrti po sjećanjima Dean Klafurić.

Prijateljstvo se vrlo brzo razvilo, pomagali su jedan drugome, razgovarali o milijun nogometnih tema, a putevi su im se spojili u omladinskoj školi Dinama. Svatko je imao svoju generaciju, svatko je radio svoj dio posla, ali ponovno su radili zajedno.

– U to vrijeme nije bilo pomoćnih trenera u mlađim kategorijama, pa sam ja njemu asistirao na njegovom godištu, a on meni na mom. I stalno smo, naravno, surađivali, savjetovali se – kaže Prelec.

U ljeto 2018. Klaf je preuzeo Goricu, na početku jedne posebne sezone, odradio pripreme i prvih pet kola, a onda je došao poziv iz Poljske. Romeo Jozak je trebao pomoćnika u Legiji i Klafurić je prihvatio poziv. Pa preporučio predsjedniku Gorice Nenadu Črnku da uzme Preleca za novog trenera. Črnko je prihvatio sugestiju, a Prela je odradio posao. Uveo je Goricu u prvu ligu, a odmah zatim otišao – za Klafom!

– Uvijek smo željeli raditi zajedno u seniorskom nogometu, a sad je otvorila prilika i nisam mogao to odbiti – objašnjavao je Prelec svoju odluku.

Nisu dugo potrajali u Legiji, nešto više od dva mjeseca, da bi nakog toga svatko krenuo svojim putem. Prelec je vodio Istru u HNL-u, jedno vrijeme i Dinamo II, a posljednje gotovo dvije godine trener je danskog Vejlea, a sa sobom je na sjever poveo i Damira Cicu Grlića, bivšeg igrača Radnika, Gorice te nekoliko čeških prvoligaša, kao i Marija Škrablina, kondicijskog trenera koji je prošao Goricu i Udarnik, za koji je i igrao, a bio je i na Cipru, i to s Deanom Klafurićem.

Klaf je nakon odlaska iz Poljske pokušao u Hrvatskom dragovoljcu, a onda i u ciparkom Ethnikosu, gdje je, uz svog stalnog suradnika Damira Milanovića, poznatijeg kao Milka, poveo i Škrablina. I ovoga puta, naravno, Milka je uz Klafa, a cijela ta ekipa okupila se ove subote na jednom od brojnih terena u Antalyji.

Kad su već tako blizu, kad su se već poklopili termini, bilo je šteta ne ispisati jednu crticu povijesti. Bio je, ovo, naime, prvi međusobni okršaj Klafurića i Preleca.

– Dok smo radili u Dinamu, znali smo igrati trening utakmice, moja generacija protiv njegove, ali na seniorskoj razini ovo je bilo prvi put da smo se sudarili. Kako je bilo? Ha, zanimljivo, jer ovo je situacija kad umjesto tenzija imaš prijateljska dobacivanja s jedne klupe na drugu – sa smiješkom priča Prelec.

I jedni i drugi u teškom su dijelu priprema, imali su dogovorene utakmice i za dan poslije, pa su obojica kombinirala momčadi. U svemu tome viđen je jako dobar nogomet, sadržajna utakmica, a pobjedu je na kraju, rezultatom 2-1, odnio Vejle. Poveo je Velež preko Haskića, preokrenuo Vejle s dva gola Jacobsena, ali obojici trenera rezultat je bio potpuno u drugom planu. Ako govorimo o dojmu, vidjelo se da je danska liga ipak na bitno višoj razini, što će potvrditi i podaci s Transfermarkta, koji procjenjuje da je Vejle duplo vrijedniji od Veleža…

– Utakmica je bila jako dobra za obojicu, dobili smo ono što smo željeli, a bilo je i lijepih akcija, golova… U svakom slučaju, utakmica koja je poslužila svrsi i pokazala nam gdje smo u ovom trenutku – prepričavao je dojmove Klaf.

Budući da svih ovih dana nisu uspjeli uloviti vremena da se vide, sjednu i popričaju, gorička ekipa to je učinila ovoga puta. Prela, Cico, Mario, Klaf i Milka, dvije tisuće kilometara daleko od kuće, imali su dovoljno vremena analizirati turopoljski derbi usred Antalyje, ali i proći sve druge teme…

– Da, malo smo se podružili, bilo je baš jako lijepo vidjeti se s dečkima. I zapravo je nevjerojatno da smo se nas petorica, razbacani na sve strane, uspjeli naći u Turskoj, vidjeti se, odigrati tu utakmicu… I stvarno mi je drago što smo je odigrali, jer sve su to moji prijatelji, dečki koje sam trenirao, ali i koji su mi bili asistenti. Zapravo, jedino Cicu nikad nisam trenirao, ali on mi je bio pomoćnik u Gorici, s Prelecom sam radio u Legiji, a sa Škrablinom na Cipru. Ali dobro, to je nekako i normalno, budući da sam najstariji u cijeloj toj ekipi – priča Klaf, koji se u Turskoj družio i sa susjedima.

– Tako to ide u životu, nas trojica živimo u Kurilovcu u krugu 300 metara, a nađemo se u Antalyji… – nasmiješio se još jedanput Klaf.

Bilo im je, eto, jako lijepo, a nama je jako lijepo vidjeti ih na okupu. Tamo daleko, u tuđini, na visokim nogometnim razinama. Uostalom, nikad ranije u Turopolju nismo imali trenera na nivou na kojem su Klaf i Prelec već godinama. A sad ih imamo dvojicu. Koji za sobom vuku još trojicu. A kad je tako, sve je moguće. Čak i turopoljski derbi usred Turske…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Drago Kolarec: ‘Moju Goricu već 50 godina gledam kroz objektiv svog fotoaparata’

Drago Kolarec (72), poznati velikogorički fotograf, iza sebe ima 50 godina karijere, od čega je ovih posljednjih 40 svoj gazda, na svome mjestu, na Galženici, u svojoj radnji VG Foto. U njegovom objektivu zapisana je cijela novija povijest grada

Objavljeno

na

Objavio/la

Svatko na svoju sredinu, mjesto u kojem živi, gleda nekim svojim očima, a on, junak naše priče, praktički cijeli život to čini – kroz objektiv. Drago Kolarec (72) i fotoaparat žive u skladnoj simbiozi već gotovo šest desetljeća, što ujedno znači i da je u filmu njegova aparata zapisana cijela povijest jednoga grada.

Grada koji mu je na izmaku 2023. godine odao počast najprestižnijom nagradom koju dodjeljuje. Povelja Grada za životno djelo, složit će se Goričani prilično unisono, otišla je u prave ruke. U ruke čovjeka koji je svakog Goričanina s malo dužim stažem u ovom gradu vjerojatno fotkao barem jednom u životu.

– Prije točno 50 godina počeo sam pratiti gradska događanja, prije točno 40 otvorio sam svoju fotografsku radnju, a radim i danas, iako sam u mirovini. Kroz sve te godine došao sam u doticaj s ogromnim brojem ljudi iz našega grada, jer fotografirao sam i djecu u vrtićima i školama, i sve manifestacije po gradu, u tim prvim godinama i polaganje kamena temeljaca za praktički sve starije zgrade u Gorici, pa onda još i vjenčanja, krštenja, sprovode… – vrti film gospon Drago dok sjedimo na kavi u neposrednoj blizini njegove radnje, čije ime Goričani jako dobro znaju: VG Foto.

Uspio je odvojiti malo vremena da nam ispriča svoju priču, ugurao je to između dvije obaveze, jer gazda Drago ne staje ni unatoč tome što je već zagazio u osmo desetljeće života. A opet, rado će se vratiti 62 godine unatrag, na početak priče.

– Rođen sam 1951. u Kravarskom, a u Veliku Goricu doselili smo se 1961. U trenutku kad smo došli, moja kuća bila je zadnja prije velikog, velikog polja. Prevedeno na današnji jezik, kod kružnog toka ispred Euroherca, točno na tom uglu. Tu je završavao grad – evocira uspomene Kolarec.

– Do moje kuće vodila je jedna blatnjava ulica, toliko blatnjava da smo postavljali veliko kamenje da bi se moglo doći do kuće. Zadnji stup struje bio je kod naše kuće, praktički na polju. Odmah pokraj kuće imali smo kokoši, svinje, krave… Nije bilo kuće koja to nije imala. Tu gdje je policija, pošta i Elektra, bila je šoderica koja se počela zatrpavati. U zimskom periodu tu su stariji dečki igrali hokej, i to cijelu zimu. Tad su zime bile malo drukčije nego danas, imalo se gdje igrati i bome je igrao hokej u Velikoj Gorici… Zgrada preko puta Elektre bila je prva izgrađena u Gorici. Bio sam, jasno, na otvorenju, sa svojim aparatom.

I tu je negdje, s tom prvom zgradom, krenula urbanizacija grada. Kad je u drugoj polovici 70-ih počela gradnja današnje Galženice, obitelj Kolarec morala je iseliti iz svoje kuće. Novi dom pronašli su u Bratstvu, a sin Drago imao je posebnu ideju u trenutku kad se gradila prva zgrada na Galženici.

– Odmah sam rekao da baš u toj zgradi, u blizini srušene kuće u kojoj sam odrastao, želim imati lokal. U tome sam i uspio, na istoj lokaciji smo svih ovih 40 godina. I, zanimljivo, nikad me nisu pitali kako je i zašto sve uopće počelo, kako sam postao fotograf… Evo, ispričat ću vam i tu priču – počeo je gospon Drago, pa nastavio:

– U to vrijeme Općina Velika Gorica imala je 3200 stanovnika, a osnovnu školu pohađali smo na tri lokacije, u današnjem Domu obrtnika, u Sveučilištu i iznad apoteke na Zagrebačkoj. Tek kasnije otvorila se prva eksperimentalna škola Antun Cvetković, a u prvoj generaciji bilo je 250 učenika. U svemu tome, normalno je bilo da se ide i na razne aktivnosti, a ja sam bio među naprednim kemičarima i u foto sekciji. Nisam u tom trenutku imao ni fotoaparat, bio je to skup sport, a mama je bila kućanica, tata radio u ZET-u… Međutim, zaljubio sam se u fotografiju, kupio prvi fotoaparat i tu više povratka nije bilo.

Na ulasku u tinejdžerske godine Drago je tako postao i ostao “onaj s fotićem oko vrata”. Potpuno navučen na novi hobi, učio je, čitao, proučavao… I lovio svoje prve kadrove.

– Naravno, upisao sam srednju fotografsku školu u Zagrebu, s tim da sam već u početku znao o fotografiji puno više nego društvo iz razreda. Uostalom, svoju prvu samostalnu izložbu imao sam već u drugom razredu srednje škole. Zvala se “Moje Turopolje” i obuhvaćala je sve što sam radio tih prvih nekoliko godina bavljenja fotografijom.

Nakon završetka škole, pa onda i odrađene vojske, Drago Kolerec započeo je svoju “pravu” fotografsku priču.

– Zaposlio sam se kod svog bivšeg šefa Mire Katića u Zagrebačkoj 47. Dok sam bio u školi, tamo sam odrađivao praksu, i sad sam se vratio, počeo raditi i tu je krenulo s intenzivnim praćanjem svih kulturno-umjetničkih, sportskih, vjerskih političkih… Svih mogućih događanja! Radio sam za Velikogorički list, za potrebe Muzeja, bilo me na svim stranama, i tako je to potrajalo deset godina – priča Kolarec.

Potrajalo je to, drugim riječima, do odluke koja je pokrenula tradiciju dugu 40 godina.

– Nakon toliko godina u statusu pomoćnika, 1983. sam otvorio svoj foto studio. Kad smo otvarali, bilo je to veliko gradilište, Galežnica se tek gradila. Imao sam 32 godine, nije bilo lako ni doći do kredita, ali želio sam biti svoj gazda… I evo, ove godine proslavili smo i 40. rođendan!
Vodi preciznu evidenciju o svakom smo zaposleniku, u kartoteci je fotografija svakog od njih, svi podaci, pa će lakoćom izbaciti podataka da je kod njega u ovih 40 godina radilo 60 ljudi. Svi odreda bili su njegovi učenici na praksi, svima njima prenosio je svoje znanje, a sam je i dalje bio na sve strane. Uključujući, recimo, i prvu liniju fronte u teškim ratnim godinama.

– Juraj Hrvačić kao novinar i ja kao fotograf i snimatelj svaki dan smo išli na Pokupsko. Godinu dana doslovno svaki dan. Napravili smo oko 300 priloga za HTV, obilazili vojnike i slali izvještaje… U početku ti nije svejedno, ali toliko smo puta to prošli da je na kraju ispadalo kao običan dan na poslu – prisjeća se Drago.

Svijet fotografije mijenjao se kroz sve godine dramatično i nepovratno, tehnologija je sve potpuno promijenila, no Drago Kolarec uvijek je “unutra”.

– U tim ranim danima fotografije su bile isključivo crno-bijele, još nije bilo ni kolora, razvijali smo filmove u tamnim komorama, kemikalije sam miješao sam, fotografije su se čekale po dva tri dana… Danas je to nešto sasvim drugo, sve je digitalizirano, fotografija može biti gotova za dvije minute, mobiteli su potpuno preuzeli stvar, a mi smo se na sve to morali prilagoditi. Evo, ljudi vjerojatno ni ne znaju da smo mi svojevremeno rukom, odnosno kistom, radili ono što danas radi Photoshop! – pamti Kolarec.

Danas, kaže, moraš biti informatičar ako želiš biti fotograf, nema to više veze s onim što je učio u svojim počecima, ali nema ni njegov grad puno veze s onim mjestašcem od 3200 ljudi.

– Sviđa mi se grad kakav je Gorica postala. Ovo je grad koji zadovoljava praktički sve potrebe, prometno sjajno pozicioniran, moderan. To se ne može ni uspoređivati s gradom koji sam zatekao kao dječak – ne dvoji Kolarec, koji je bio integralan dio grada u cijelom tom procesu, zato je i primio Povelju Grada.

– Već 50 godina slikam te dodjele, a sad je ispalo da drugi slikaju mene, ha, ha. A ja, da nisam bio dobitnik, bio bih u prvom redu, sa svojim aparatom. I radio svoj posao.

Nastavite čitati

Reporter 434 - 29.02.2024.

Facebook

Izdvojeno