Poveži se s nama

Priča iz kvarta

‘Glazba je naše poslanje, svirali u kapelici ili za papu na hipodromu’

Emanuel, najvažniji hrvatski bend koji izvodi kršćansku glazbu, u subotu (24. studenog) drugi će put nastupiti u Gradskoj dvorani. Prije dvije godine bilo je 1500 ljudi…

Objavljeno

Ovo je prilika za sve nas da učinimo nešto lijepo za naš grad i naše mlade. Želimo da ta pjesma ne bude samo pjesma, i samo koncert, nego da to bude, kako smo i sami najavili, više od koncerta. Tamo ćemo moliti za naš grad i za naše društvo, kažu iz grupe Emanuel iščekujući svoj subotnji (20 sati) koncert u Gradskoj sportskoj dvorani.

Dvije godine prošle su od njihova posljednjeg koncerta u tom prostoru, ovaj put nosit će naziv “Noć moćnog slavljenja”. Usput će i obilježiti 17 godina djelovanja, ali i predstaviti novi album, pod nazivom “Sve činim novo”.

– Inače surađujemo s brojnim glazbenicima, ali ovoga puta naš će nastup oplemeniti gudački orkestar Antuna Stašića. Vesele nas najave da će na koncert doći i naši fanovi iz Rumunjske – poručuju iz Emanuela.

Čeka nas, shvatili ste već, velik i važan glazbeni događaj. Uostalom, Emanuel je već godinama sam vrh domaće duhovne glazbe, u tom svijetu se itekako zna za ove Goričane. A sve je počelo još davne 2001. godine, kad je jedan dječak od 15 godina, redovan na nedjeljnoj misi, sin profesionalnoga glazbenika, ali daleko od glazbe, čak ne zna ni svirati niti jedan instrument, otišao na duhovni seminar. Ondje je čuo grupu Fides, popularni bend duhovne glazbe, i shvatio: to je to, osnovat ću bend i izvoditi kršćansku glazbu!

Zvuči preambiciozno? Možda, ali ovakvo je stanje danas, 17 godina poslije… Iza Emanuela je šest albuma, suradnja je s Massimom, nastup za Svetog Oca pred 200.000 ljudi, gomila nastupa, stotine i tisuće misa. I, to je činjenica, uloga najvažnijeg hrvatskog benda kršćanske glazbe.

– Mi smo zapravo jedini bend na sceni koji je u stanju cijelu priču izgurati sam. Nekad je to bilo drukčije, tijekom 90-ih je na sceni bilo jako puno bendova, koji su radili jako dobro. Danas to nije slučaj, mi smo se pretvorili u raritet – priča nam Domagoj Pavin, 31-godišnjak koji je i glavni “krivac” što Emanuel uopće postoji, što se održao toliko dugo, otišao i zadržao se na visokoj razini…

Da bi to postigao, zapravo da bi to svi zajedno postigli, društvo iz Emanuela moralo je proći puno toga, napraviti velik korak od zbora mladih u župi bl. Alojzija Stepinca do benda koji na svojim nastupima okuplja po nekoliko tisuća ljudi, najčešće onih koji znaju sve riječi njihovih pjesama. I zato je gotovo nevjerojatno da je Domagoj Pavin posijao sjeme ovog danas vrlo uspješnog benda, pazite sad, u prvom razredu srednje škole!

– Da, to su te najkritičnije godine, ali ja sam otišao na ovu stranu. Ideja je došla sasvim slučajno. Tek sam se doselio u Veliku Goricu, ušao u crkveni zbor i počeo ići na duhovne obnove. Otac Dražen, po zanimanju glazbenik, čovjek koji je prošao sve u glazbi, dugo me nagovarao da se i ja uključim u glazbu, ali nije me to zanimalo. Nije mi bilo ni u primisli da bih ikad mogao imati bend – počinje priču staru 17 godina Pavin pa nastavlja:

– Tako je bilo sve dok nisam otišao na taj duhovni seminar u Zagreb i čuo grupu Fides. To je bio taj trenutak. S idejom da osnujemo bend otišao sam našem župniku Josipu Ružmanu, razgovarao sam i s tatom, on nas je malo posložio i krenuli smo.

Kad ih danas čovjek čuje, kad vidiš što je sve iza njih, kao neslana šala zvuči priča kako su u tom početku “emanuelovci” odreda bili apsolutni glazbeni početnici.

– U trenutku kad smo osnivali bend, nisam znao svirati niti jedan instrument. Ni ja, ali ni itko drugi od te prve ekipe. Zapravo sam tražio ljude koji su željeli nešto početi svirati, naučiti od nule. Našao sam čovjeka koji želi svirati bubnjeve, gitaru, klavijature… I na kraju, kad sam vidio što nam još fali, odlučio sam da ću ja učiti svirati bas gitaru – sa smiješkom se prisjeća Pavin “ludih” početaka.

– U početku nas je bilo jako puno, više smo bili zbor s bendom nego klasičan bend. Međutim, tad je bilo čudno što u crkvi uopće postoji bilo kakav bend. Naravno da je bilo i pritisaka sa strane, neki su to čak smatrali i bogohuljenjem, da tome nije mjesto u crkvi. Srećom, župnik Ružman je stao iza nas i davao nam podršku. Imao je strpljenja, razumio je tu viziju, jednu malo progresivniju ideju. To nam je bilo jako važno, bez njegove podrške vjerojatno bismo se brzo raspali – svjestan je Domagoj.

Srećom po sve ljubitelje duhovne, kršćanske glazbe, nisu se raspali. Dapače, uz podršku župnika, tate Dražena i drugih prijatelja benda, stvar se razvijala jako brzo.

– Sve je to išlo dosta naglo, dosta brzo smo rasli, čak i malo neprirodno brzo, ali furao nas je stvarno velik entuzijazam. Nakon prve dvije, tri godine počeli smo, da to tako kažem, zvučati. Prosvirali smo, a kad smo to shvatili, odlučili smo i pokušati snimati pjesme – priča Pavin i dodaje:

– Kroz neko vrijeme se malo ‘isfiltrirala’ ekipa, malo smo i odrasli, tako da smo 2004. počeli ozbiljnije raditi. Izdali smo prvi album, išli na prve festivale… Od tad do danas to je jedan dosta ozbiljan tempo.

Puno je ljudi prošlo kroz bend, počevši od VIS-a Emanuel, kako su se u početku zvali, pa do ovog, aktualnog Emanuela. Teško ih je zapravo sve i pobrojiti.

– Kad si mlad i naivan, kao što sam ja tad bio, misliš da će to u što si krenuo trajati vječno. Ali naravno da ljudi odu u drugim smjerovima, da ih životne situacije odvuku od glazbe, od benda koji iziskuje jako puno posvećenosti. Iako, kostur je ostao još od prvoga dana. Uz mog oca, koji nas je osnovao i koji nije u bendu, ali je stalno uz njega, ostali smo Barbara Stepanić, Marija Varga i ja – nabraja Domagoj.

Nekoliko puta kretali su praktički iz početka da bi došli do ovoga što su sad.

– Nadam se da će se aktualna postava, koja se skupila prije četiri godine, još neko vrijeme zadržati. Možda ovo nije zadnja generacija Emanuela, ali jako sam blizu tome. Stariji smo, imamo obitelji i poslove, životne probleme, tako da nisam siguran koliko itko od nas ima energije još jedanput krenuti ispočetka – priznaje Domagoj.

I nije tu glazbena kvaliteta jedini kriterij po kojem procjenjuje ovu postavu, ima tu nešto još puno važnije.

– Mislim da je ova sadašnja ekipa vrlo zrela, da svi na pravi način shvaćamo svoje poslanje, svoju misiju kroz naš bend – ističe Pavin pa kreće u malo detaljnije objašnjenje misije koju Emanuel ima…

– Inicijalna misija, na samom početku, bila je lijepo pjevati u crkvi, dati ljudima nešto novo, u čemu će uživati. Moram priznati da je to u početku bilo malo nespretno, možda smo u nekom trenutku bili i neugodni za slušati… Ali to je normalno, nismo mogli sve znati od početka. Međutim, mislim da je kroz sve ove godine Emanuel došao do nivoa koji je najčešće ugodan za slušanje – skromno kaže Pavin pa nastavlja:

– Uspjeli smo naučiti da je naša glazba zapravo služba. Kao što svećenik mora pripremiti propovijed i biti jasan u stavovima, kao što čitači imaju svoj dio službe, ministranti također, tako i mi imamo svoju službu. Ne smijemo biti raštimani, moramo držati do svoje spremnosti i nivoa na kojem sviramo i pjevamo. Kad čovjek shvati glazbu, pogotovo ovu koju mi radimo, shvati da je to služba. Mi služimo Bogu da pomoću naše glazbe otvori ljudsko srce, prodrma ga, izazove emociju, da bi Božja riječ mogla što bolje sjesti na plodno tlo. Zato je naša glazba na neki način misija.

Novca u svemu ovome, pretpostavili ste, nema. I nije važan. U Emanuelu je puno važnije otvarati srca.

– Osim vjernicima, mi uspijevamo otvoriti srca i jedni drugima, što je jako bitno. Nikoga od nas ne veže honorar ili novac, jer novca nema. U ovome možeš uspjeti jedino ako vjeruješ i ako shvatiš da je to služba koju moraš savjesno izvršavati. Kad bi tu postojao honorar, kad bi svaku nedjelju poslije mise ili nakon koncerta između sebe dijelili pravi ‘muzičarski’ honorar, bilo bi svega u našem bendu. I ne vjerujem da bi sve ovo bilo toliko iskreno. Ovako, stvar se sama od sebe isfiltrirala tako da što god zaradimo, ulažemo u bend, u njegov razvoj, u opremu, studio… Dok je tako, mi ćemo biti na mjestu. Ako upadnemo u lovu, bojim se da je gotovo – smije se Pavin.

Kad treba odabrati najdraži ili najvažniji nastup, nema konkretnog odgovora.

– Svaki nastup nama je isti. Bilo to u našoj maloj kapeli na Plesu, u nedjelju na misi, u katedrali s nadbiskupom ili na susretu s Papom 2011. na hipodromu. Sve to smo prošli i svaki naš nastup, svaka naša misija, jednako je važna. Ipak si ti samo Božje oruđe, a njemu je svejedno sviraš li za 200.000 ili za 20 ljudi – pojašnjava Domagoj, ali na kraju ipak pristaje izdvojiti neke od tih nastupa…

– Ajde, drag nam je nastup na proslavi 15 godina benda, pred oko 1500 ljudi u velikogoričkoj sportskoj dvorani. Toliko nas otprilike ljudi i inače sluša, iako smo bili i na velikom koncertu u Ciboni, gdje je bilo oko šest tisuća ljudi. To su lijepi ambijenti, s publikom koja je ciljano došla, koja zna svaku našu pjesmu.

A takvih nije malo, ima ih sve više i više. Kao što ima i sve više onih koji članove Emanuela doživljavaju kao poznate, javne osobe. Pa i društvo iz benda doživljava da ih ljudi na ulici prepoznaju, zaustave.

– Da, pogotovo u zadnje vrijeme, otkad smo medijski malo aktivniji. Potpisali smo ugovor s Croatia Recordsom, počeli snimati spotove, a to odmah mijenja doživljaj publike. Mi jesmo na sceni 16 godina, no logično je da ljudi ne prepoznaju lica kad nema slike. To je možda i dobro. No danas, u vrijeme spotova, zna se dogoditi da, recimo, negdje na moru sjedneš na kavu, a teta konobarica pita: ‘Čujte, imate možda jedan CD?’ To je fora, no nema toga previše – govori Domagoj.

Puno je poznatih glazbenika surađivalo s Emanuelom svih ovih godina. Na prvom albumu, primjerice, surađivali su s Massimom Savićem, svjetski poznatim gitaristom Tommyjem Emmanuelom, pa Mayom Azucenom…

– Do Massima smo došli slučajno, preko jednog zajedničkog prijatelja. Imali smo pjesmu s idejom da imamo gosta u njoj, Massimo je pristao, a nama je ostalo fenomenalno iskustvo. Mamac za njega bio je Tommy Emanuel, koji je svirao gitaru na tom albumu, a na kraju su se njih dvojica sprijateljila i odradila neke svoje projekte. Mi nismo bili u toj priči, ali barem je naša glazba spojila dvoje umjetnika koji su kasnije radili lijepe stvari – zadovoljno konstatira Domagoj Pavin, uz dodatak:

– Bilo nam je ohrabrujuće što su ljudi poput Massima, Tommyja Emanuela, ali i Maye Azucene, koja je snimala s Gibonnijem, uopće pristali raditi nešto s nama. Dali su nam vjetar u leđa, naravno, već godinu poslije napravili smo i novi album.

Značajan dio Emanuelova djelovanja odnosi se i na prevođenje. Točnije, glazbeno prevođenje. Vjernici iz nedjelje u nedjelju pjevaju stihove koje su upravo “emanuelovci” donijeli u Hrvatsku.

– Da, dosta radimo i na prijevodima pjesama koje su hitovi u kršćanskoj glazbi na svjetskoj razini, uglavnom s engleskog govornog područja. Trend je u svijetu duhovne glazbe da, kad netko od ‘najjačih’ napravi pjesmu, već kroz mjesec dana nastanu prepjevi na praktički svim jezicima. Mi to radimo za Hrvatsku, nastojimo raditi što više tih, autoriziranih prepjeva, koje autori potvrđuju i potpisuju, a mi pjesmu zatim plasiramo na naše tržište. Danas praktički nema crkve u kojoj se ne pjeva ‘Naš Bog je velik’, ‘Srce predajem ti’ ili ‘Silan Bog’. To su sve naši prijevodi, koji su se toliko usadili da mnogi misle da su oduvijek ovdje – govori Domagoj i dodaje:

– Ima i naših autorskih pjesama koje se pjevaju po crkvama, iako najčešće u crkvi pjevaju zborovi, a naše pjesme su više solističke, malo preteške za zborove. No svejedno prolaze, drago mi je što i naše stvaralaštvo dopire do drugih sredina.

Puno sviraju, puno snimaju, ali jedno se kod Emanuela ne mijenja. U crkvi bl. Alojzija Stepinca oni će svirati i ove nedjelje. Kao i svake druge. Jer to je mjesto koje se zove dom…

– Puno je poziva sa svih strana, pokušavamo se svima odazvati, ali uvijek se nekako vraćaš doma. Bitno je imati tu početnu točku, da krila previše ne narastu, jer lako se zanijeti, uživjeti u ulogu glazbenika, nekakve zvijezde. A to, realno, nije održivo, puno je lakše kad imaš mjesto s kojega krećeš i kojemu se vraćaš. I kad nemamo niti jednu gažu, nađemo se nedjeljom, odsviramo misu, odradimo svoje župne obaveze… Sa svim ovim ostalim treba balansirati, da se glazba nikome ne zamjeri – završio je Domagoj Pavin priču o Emanuelu.

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

on

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Tihi Stepanić: ‘Učenici najviše vole kad lik u romanu nazovem po njima’

Jasminka Tihi Stepanić, rođena Velikogoričanka i dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, u svojim pedesetima postala je književnica. I to vrlo uspješna, nagrađivana književnica… Ovo je njezina priča

Objavljeno

on

Omiljena profesorica, uspješna, višestruko nagrađivana književnica, vrsna mentorica… Sve to, i još mnogo više, naša je sugrađanka Jasminka Tihi Stepanić. Domaća cura, rođena 1958. u Kurilovcu, dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika, a u posljednjem razdoblju u dobitnica dvije književne nagrade.

– Osvojila sam nagradu Mato Lovrak za svoj prvi roman “Imaš fejs?” i ta me nagrada lansirala u svijet književnosti. Gotovo je cijele 2012. bio prvi na listi čitanosti u Knjižnicama grada Zagreba, a i sad je među najčitanijim knjigama za mlade. Dobila sam nagradu Anto Gardaš za roman “Moja neprijateljica Ana” te nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak za “Ljeto na jezeru Čiču”. Osvojila sam sve književne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti. Veseli me dvostruki Mato Lovrak jer znam da prosudbeno povjerenstvo nerado dodjeljuje nagradu istom autoru više puta, a znam i kako je bila jaka konkurencija ove godine. Dobro je da se moje ime spominje uz ime Mire Gavrana, pisca za kojega znaju i kojeg čitaju i veliki i mali. Roman “Dom iza žice” nije dobio nagradu, no među deset je najčitanijih knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, uz bok najvećim svjetskim romanima za mlade – nabrojila je Tihi Stepanić.

Kao rođena Turopoljka, radnju svog romana “Ljeto na jezeru Čiče” smijestila je na mjesto koje bi moglo biti puno bolje iskorišteno. Baš onakvo kakvo je bilo u spisateljičinoj mladosti, ali i onakvo kakvo ga prikazuju junaci u romanu.

– U svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, u svakom liku ima malo autora, no to je više na razini ideja, jezika i nekih općih mjesta, zapažanja i slika. Željela sam prikazati jedno vruće ljeto u Gorici koje je dosadno do bola, no kako uvijek postoji neka mogućnost razonode, moji je junaci pronalaze na Čiču, mjestu koje je u vrijeme moje mladosti bilo vrlo popularna destinacija nadohvat ruke. Žao mi je što je Čiče devastirano i što se ne čini ništa da se iskoriste prednosti jezera koje je takoreći u gradu – kazala je gorička spisateljica.

Ali i, prije svega, profesorica. Generacije i generacije Goričana prošle su kroz njezinu učionicu, a neke nove prolaze upravo sad.

– Moji su učenici moja najdraža publika. Oni su ponosni na mene, rado čitaju moje knjige, neki ih i kupuju i traže posvetu. Zanima ih što pišem, kada ću to objaviti, a najviše vole kad neki lik nazovem po njima – sa smiješkom kaže profesorica, koja je nekako oduvijek znala da će biti baš to…

– Već sam zarana otkrila da me veseli učenje i da mi pričinja veliko zadovoljstvo kad nešto znam, a još veće kad to s nekim podijelim. Da ću biti profesorica hrvatskoga jezika znala sam već u petom razredu i cijelo je moje školovanje išlo u tom smjeru. Vrlo rano sam otkrila za što imam dara, pa mi je utoliko život bio olakšan. Nisam se morala gubiti, tražiti i nalaziti kao većina mojih vršnjaka – svjesna je Jasminka.

Do sad je objavila pet romana, dvije zbirke priča i tri slikovnice, što je prilično impresivan opus ako se zna da je svoj prvi roman napisala prije samo osam godina.

– Bavim se suvremenom problematikom djece rođene u 21. stoljeću, moji romani tematiziraju društvene mreže, internetske igrice, probleme u prehrani, medijsko nametanje lažnih vrijednosti, raspadanje tradicionalnih obitelji, preispitujem odgovornost roditelja i institucija u odgoju i odrastanju, odlazak u inozemstvo potaknut socijalnim prilikama, posljedice rata koje su još uvijek prisutne… Uz to, tu su općeljudske teme koje su važne za odrastanje u bilo kojem vremenu, a to su ljubav, prijateljstvo i odanost nekim višim poticajima, kao što je bavljenje nekim vidom umjetnosti ili sporta, ljubav prema jezicima i čitanju…

Kasno je krenula s pisanjem, tek u pedesetima, ali postoji za to dobro objašnjenje.

– Živim s odraslim sinom, koji je više odsutan nego prisutan i nema nikakvih zahtjeva. Sve sam kao majka odradila i sad ubirem plodove svojih roditeljskih nastojanja, borbi, popuštanja i ustrajanja. Sretna sam što je završila faza mojega života koja me je inspirirala da napišem roman “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. Rad u školi je u bazi mojega književnog rada i neiscrpno vrelo ideja, a pisanje me odmara i nadahnjuje, daje neki poseban dodir mom životu, nešto što doživljavam kao dodanu vrijednost u kojoj uživam ja, ali i moji čitatelji – kazala nam je Tihi Stepanić.

Svoga sina je odgojila i podigla, uživa u tome, jednako kao što uživa u odgajanju “tuđe” djece, one u školi. Međut njima je i djevojčica koja je ove godine postala prvakinja države u hrvatskom jeziku!

– Da, moja draga učenica Paula Pfeiffer Rimac državna je prvakinja i silno sam ponosna na nju. Paula je pametna i talentirana, obožava jezike, a uz to je velik radnik i ništa joj nije teško. Krajem mjeseca idemo na dodjelu Oskara znanja, najvišeg priznanja koje se dodjeljuje državnim prvacima, a uručuje ga predsjednica države – ponosna je profesorica, koja je u književnicu najčešće pretvara tijekom jutra.

– Pišem ujutro. Doručkujem, skuham si kavu i natočim bocu vode. Jedva čekam da sjednem za kompjutor. Nikada ne znam što ću toga jutra napisati, samo se predam i pišem. Ponekad mi se čini da ne pišem ja, da to umjesto mene čini vilenjak koji mi sjedi na desnom ramenu i šapće u uho rečenicu za rečenicom. Kad se umori, prestajem s pisanjem. I ne smetaju mi Zvukovi s ulice, lajanje psa, čistač koji vuče kante… Važno je da ne čujem TV ni radio, da su riječi u mojoj glavi jedine koje čujem. Mogu pisati na bilo kojem mjestu, no poželjno je da bude jutro – završila je Jasminka Tihi Stepanić.

Nastavi čitati

Reporter 386 - 16.09.2019.

Facebook

Izdvojeno