Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se plemići odazovu kraljevom pozivu u vojnu službu stvoren je Turopoljski banderij, počasni zbor turopoljskih plemenitaša, koji je ratovao kao samostalna postrojba pod svojom zastavom, a pod zapovjedništvom hrvatskog bana. Danas je Turopoljski banderij svečana povijesna postrojba hrvatske vojske koja sudjeluje na važnim gradskim, županijskim i državnim manifestacijama i događanjima.

Imali smo čast razgovarati sa zapovjednikom turopoljskog voda banderija, Stjepanom pl. Brigljevićem, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Turopoljski banderij je od Bele IV. do 1224. godine ustoličen za obranu Gradeca, i to su bili njegovi prvi čuvari. To je jedina povijesna postrojba koja se borila za sve vlastodršce. Bili smo pravi ratnici, borili smo se za Austro-Ugarsku, Francusku, u Tridesetogodišnjem ratu, u Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, u Szegedvaru itd.

Pl. Brigljević kaže kako Turopoljci prepoznaju odoru koju nosi, a svim ostalima je nepoznata, ali zanimljiva.

– Ovo što nosim je odora za ratnika konjanika, zato se menten (gornji dio odore) nosi  preko  lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom, a u zimskim danima preoblačila se i na desno zbog hladnoće, naravno.  Mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene dok je bio na konju pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom. Turopoljski konjanik se sam morao opskrbljivati, spremiti si zalihe hrane, ratnici su sami šivali odoru, takav je bio zakon. Turopoljsku podgutnicu je vojska donijela u Tridesetogodišnjem ratu do Pariza, gdje je tadašnjeg zapovjednika Pogledića iz Kurilovca primjetio i Luj XIV, a vezanje ovog rubca nazvao ‘a la Croat’. Vjeruje se da je to preteča današnje kravate.

Zapovjednik voda, plemeniti Brigljević, našalio se i kako ih od 1573. godine Matija Gubec nije naročito volio jer su ih u Zagori i kod Kerestinca porazili.

– Zato se može reći da su današnji Zagorci 50 posto Turopoljci, jer kad smo riješili muže, Turopoljci su ostali održavati mir i poženili Zagorke. To je malo onak’ šala – smije se plemeniti Brigljević.

Mjesec rujan je pred nama i nova školska godina glasno kuca na vrata. Šestu godinu zaredom, krenula je Humanitarka Prvaci koju je pokrenula naša sugrađanka Dalija Zubek – žena velikog srca, kako bi i đaci iz obitelji slabijeg imovinskog stanja imali ono najnužnije za početak svog životnog obrazovanja.

Prvake će u okviru ove akcije opremiti s novim anatomskim torbama, popunjenim pernicama, flomasterima, pastelama, vodenim bojicama, drvenim bojicama, bilježnicama i ostalim sitnicama koje su im potrebne da bezbrižno krenu u usvajanje novih znanja u novoj životnoj avanturi zvanoj osnovna škola.

– Komplet po prvašiću biti će 250 kuna, pošto nam Fokus svake godine izađe u susret sa fenomenalnim cijenama. Molim vas da donirate u svojim mogućnostima i da se uključite u ovu humanitarnu akciju kako bi pomogli u opremanju što više đaka prvaka – istaknula je organizatorica Dalija Zubek.

Poseban humanitarni uplatni račun Knjigovodstva Legalis na koji možete uplatiti donacije je HR0323600001501571471 uz opis plaćanja “Za humanitarku Prvaci”.

Legalisovi Prvaci svi su redom odlikaši koji će uskoro preuzeti kormila velikih projekata i velikih postignuća, a nije li lijepo biti barem dijelićem priče sa sretnim završetkom? Akcija traje do 28. kolovoza, a podjela kupljene opreme bit će 30. kolovoza, u dvorani Galženica u 17 sati.

Svake je godine proštenje za Veliku Gospu u Vukovini posebno na svoj način. Jučer smo u fotografijama dočarali popodnevni ugođaj istog, no iza slika koje ste imali prilike vidjeti kriju se zanimljive priče o našem dragom Turopolju i običajima.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

Tako nam je gospođa Marica Matijan iz Pešćenice u susjednoj županiji, a koja svake godine dolazi na vukovinsko proštenje, otkrila kako je to u njezinoj mladosti bio uvelike iščekivan događaj u godini.

– Bilo je to krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su ljudi čak u Cerju Letovaničkom prodavali mlade teliće kako bi si žene i djevojke u obitelji priuštile finu odjevnu koombinaciju, spremljenu posebno za ovu prigodu – ističe gospođa Marica.

Iako su se običaji u današnje vrijeme uvelike promijenili, veselje i ushit nisu minuli po svemu što smo zatekli.

Gospođa Draženka iz medičarskog obrta Saraga osnovanog daleke 1948. godine pripadnica je treće generacije medičara i otada su u njihovoj obitelji uvijek rado sudjelovali na ovom proštenju.

Foto: Tomislava Bradić/Cityportal

– Za cijeli kraj je ovaj dan značajan, svi dolazimo zahvaliti Gospi za proteklu godinu, nadajući se da druga bude još bolja. Imamo posebnu recepturu za gverc i medenjake, koju ne možemo otkriti, osim što moram istaknuti da je sve biološko, bez konzervansa! Najviše nam ljudi dolaze nakon ‘Velike Meše’, i uvijek se rado vraćaju jer je to dio tradicije – ističe Draženka Saraga.

U šetnji oko Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije naišli smo na zanimljivo obučenog gospodina, zapovjednika turopoljskog voda Banderija, Stjepana pl. Brigljevića, koji nam je otkrio ponešto o povijesti turopoljskih banderijalaca, svojoj odori, ali i zanimljivost o mašni koja nalikuje na kravatu, a koju je nosio na sebi.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Član sam turopoljskog banderija oko 23 godine i otada dolazim ovdje uveličati misno slavlje, ali i veselje na proštenju nakon istog. Ovo što nosim je odora koja se nosila i u boj, po Austro-Ugarskoj, Francuskoj, u tridesetogodišnjem ratu itd… Menten (gornji dio odore) se nosi preko lijevog ramena da bi se desnom rukom moglo baratati sabljom. Ova mašna koju nosim zove se turopoljska podgutnica. Nju su na vrat mladića, odnosno pod gut vezale djevojke i žene pri odlasku u bitku. Crveni rubac  bio je znak ljubavi i sjećanja na njih i dom, a smatra se jednom od preteča današnje kravate – otkrio nam je zapovjednik voda turopoljskog banderija, Stjepan pl. Brigljević.

Priznati gorički slastičar Memetali Zenuni otkrio nam je kako se u njegovoj obitelji već 73 godine bave slasticama, a on osobno 50 godina dolazi na Veliku Gospu u Vukovinu.

Foto:Tomislava Bradić/Cityportal

– Kada nešto radiš s ljubavlju, i kada ljubav prema tome gajiš sa cijelom obitelji, nastaju rapsodije okusa koje tu priču glasno pričaju. Ove godine smo na proštenje odlučili posjetiteljima ponuditi i neke nove okuse  sladoleda, kreirane u Italiji u suradnji sa njihovim kulinarskim stručnjacima. Naši gosti prepoznaju kvalitetu, zato smo svake godine tu – ističe gospodin Memy.

U šetnji vukovinskim nogostupom, doznali smo i kako se peče po par tisuća porcija raznolikih turopoljsko-sajamskih delicija, uvjerili se kako nije važno doba dana za dobro raspoloženje i plesnjak, te da i današnja djeca s veseljem idu 15. kolovoza u Vukovinu, možda ne s onim istim entuzijazmom kakvog nam je gospođa Marica opisala s početka ove priče, ali u jednom ‘novom ruhu’, koje će, vjerujemo, još mnogo godina u budućnosti prizivati Turopoljce, ali i ostale posjetitelje ovdje na Veliku Gospu!