Zakoračite li u dvorište obiteljske kuće u Čretu Posavskom pomislit ćete da ste ušli u svijet neke basne. Naime, neke od životinja koje ovdje žive zaista mogu govoriti. Naravno, radi se o papigama. Njih je na na ovom imanju više od 200, a već ćete s ulice čuti da se radi i o različitim vrstama jer zvukova koje puštaju nevjerojatno je puno. No, one tu nisu same. Društvo im prave i psi, konj arapskog tipa, ribe, japanske prepelice i kokoši. Pomalo ‘pomaknuto’ činit će vam se što je pas koji ovdje živi veći od konja. Radi se pasmini Cane Corso koji može narasti i do 70 centimetara u grebenu. A kada shvatite da je konj zapravo poni, i to dvomjesečno ždrijebe, stvari će postati malo jasnije. Osim tri psa i šest ponija, ovim će dvorištem uskoro trčati i patuljaste koze i patuljaste ovce te, pazite sad, skakutati patuljasti klokan!

Već iz uvoda jasno je da na ovom imanju živi netko očaran životinjama. On je Zvjezdan Kovač, a svoju je ljubav prema životinjama pretvorio u posao. Vlasnik je OPG-a, a još kao dijete zavolio je ptice, pa se sada bavi njihovim uzgojem i prodajom. Uglavnom uzgaja papige, ali odavno je proširio djelatnost i na potpuno druge vrste životinja.

– Imao sam sove, golubove i jastrebove. Bila mi je u to vrijeme velika želja nabaviti japanske prepelice jer su imale šarena jaja, ali roditelji nisu dali. Ipak sam ih nabavio kad sam otišao na fakultet. Od malih nogu volim ptice, a i odrastao sam među životinjama. Nekako mi je to u korijenima. Kažeš si još ću jedno, pa onda još jedno i kad se okreneš, više nema povratka – kaže ovaj rođeni Slavonac, koji se uzgojem papagaja bavi već 25 godina, a čak mu je i zvono na mobitelu – pjev ptica.

Prvi kućni ljubimac bila mu je papigica tigrica, a od tada se želja za novim vrstama samo povećavala. U jednom trenutku u kući je držao i sovu koja je ispala iz gnijezda. Othranio ju je i pustio. Danas ima oko 200 ptica. Dio je matično jato, odnosno služi za rasplod, dio su kućni ljubimci, a dio je uzgojen za prodaju i tek će postati nečiji kućni ljubimci. Godišnje proda oko 150 ptica, a u posljednjih nekoliko godina iznimno je popularna Žako papiga.

– Radi se o ptici srednje veličine. Živi više od 50 godina i ako se s njom radi može naučiti razgovarati. Može naučiti oponašati ton i boju glasa različitih osoba, a ono što govore uvijek ima smila. Žako, koji je bio kod mojih roditelja u Slavoniji, nije nikad rekao dobro jutro navečer ili laku noć ujutro, sve je povezao i znao je što to znači – objašnjava Kovač i dodaje kako ovaj posao uz Žakoa, koji se još od jutra počne pričati i zafrkavati ukućane i psa, dobije potpuno novu čar.

Papige Žako su na listi ugroženih životinja, a Zvjezdan Kovač ima i neke još rjeđe. Među njima su papige Oratrix Amazona i vojničke Are. Cijena nekih od tih ptica doseže cijenu i 12 tisuća kuna.

– Želja nam je nabaviti još rijetkih ptica i probati ih uzgojiti. Svaka nova ptica i novi par je novi izazov za uzgajivača. Kada dobiješ potomstvo, onda je to potvrda da ideš u dobrom smjeru. Volio bih nabaviti i neke skuplje ptice, ako financije budu dopuštale. Ima ptica koje koštaju i 100 tisuća eura jer su rijetke i u svijetu, ne samo u Hrvatskoj. Hijacintna ara me jako privlači, ugrožena je i prekrasna. Cijena joj je oko 20 tisuća eura. Ali nekada nisu presudni ni novci, već možeš li ju dobiti. Moraš biti sretan da dobiješ mogućnost da ju uopće kupiš. U Europi ih se godišnje izleže maksimalno 50 – objasnio je.

Ljubav prema pticama Zvjezdan je prenio i na svog sina, koji je također počeo uzgajati ptice.

– Prošle godine je uspio uzgojiti mlade i prodati pticu za 1.000 kuna. Kad to uspiješ, a tek si u srednjoj školi, onda je to novac do krova. Sin je poželio ići dalje s tim i kupovati nove primjerke – kaže Kovač i objašnjava kako svi u obitelji vole životinje.

Pri tome, ne misli samo na ptice. Naime, prije oko šest godina u Čret Posavski došao je živjeti i prvi poni.

– Često smo sretali čovjeka koji je radio s ponijima, mi smo prodavali ptice, a oni jahanje. Svaki put su klinci morali jahati, pomaziti konje i jednom su djeca sve s njim dogovorila. Trebali smo samo otići po ponija i dovesti ga kući. I tako smo nabavili prvog. Nakon 10 dana je pobjegao i cijeli dan ga nismo mogli naći, a čovjeku ga nismo ni platili – prisjeća se Kovač.

Nakon toga nabavili su dva nova ponija. Posebna atrakcija je Vili, ‘točkasti’ poni kojeg požele kupiti gdje god se pojavi.

– Vili i Lana su poznati od Šibenika do Istre gdje su ih djeca na feštama jahala. Djeci je to atrakcija. Neke ne možeš skinuti s konja, druge roditelji jedva nagovore na konja, ali onda više neće sići. To su lijepi trenuci ovog posla. Svake godine dolaziš na ista mjesta i pratiš kako djeca rastu – objašnjava Zvjezdan Kovač kojemu je u radu sa životinjama najdragocjenija pomoć obitelji.

Teško bi se jedna osoba i uspjela brinuti za sve te životinje i imanje. Zato svatko ima svoje zaduženje, ali si i pomažu kad treba. A na imanju je puno posla. Izgradnja novih nastambi za životinje, uređivanje okolišta, briga za životinje… Trenutno je u izgradnji velika nastamba za ptice. Osim unutarnjeg, dobit će i veliki vanjski prostor. Jezero s ribama već su napravili, ali ono će uskoro imati i vodopad.

– Trebat će mi još dvije ili tri godine da sve uredim kako želim, ali onda će to stvarno biti raj za moje životinje – kaže Zvjezdan Kovač i objašnjava kako je izazovno imati toliko različitih životinja, ali one ipak uspiju pronaći svoju ravnotežu.

– Imali smo jedno vrijeme i magarca, ali magarac je htio skakati na ženke ponija pa smo ga dali kolegi na Krk. Na dvorištu je glavni veliki konj, ali i Cane Corso je dominantan, pa njihova igra završi kako se oni dogovore – priča ovaj ljubitelj životinja koji se niti ne sjeća koliko godina već nije bio na godišnjem odmoru, a brojati je stao tamo negdje oko 10.

– Teško je ljudima predočiti taj odnos sa životinjama ako nisi od malih nogu u tome. Svi žive stresno i ubrzano, ali jako malo ljudi se može vratiti na selo. Ne dižem se rano, na dvorištu konji imaju i vode i hrane, pa ih je dovoljno samo pustiti. Najviše posla je s malim pticama, posebno ako su inkubatoru jer se hrane svakih 2 sata i po noći i po danu, ali uvijek ima vremena i za odmor. Ljepše mi se družiti sa životinjama, nego s ljudima. Najbolje u ovom poslu je sloboda, a ljubav prema životinjama je razlog što sam se uopće počeo time baviti. Imam slobodu organizirati si radno vrijeme kako ja želim, ne moram se dizati rano ujutro i biti negdje osam sati. Istina je da nema godišnjeg odmora i takvih privilegija, ali ovo moraš voljeti jer bez toga nema ništa – zaključuje Kovač.

Galerija fotografija