Sport

Filip Dianežević – iz Bukevja preko Austrije i 3. HNL u Grčku

Tko je Filip Dianežević, bivši nogometaš Kurilovca, sada igrač Aias Salamine 1931?

Objavljeno

prije 5 godina

3. veljače 2021.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Slučajni susret Vašeg omiljenog sportskog reportera sa školskim kolegom iz osnovnoškolskih dana i njegov pozitivni komentar o tekstovima u sportskoj rubrici Cityportala dao mi je ideju za intervju s Filipom Dianeževićem, čiji je odlazak iz NK Kurilovca u Grčku bio malo iznenađujući, a i grčki je nogomet (osim onog reprezentativnog ili vrhunskog, prvoligaškog) prilična nepoznanica nama, “običnim nogometnim smrtnicima”. Filip je pristao na razgovor, a “posljedice” istoga možete pročitati u nastavku:

Dobar dan, Filipe. Hvala što si se odazvao mojem pozivu za intervju. Prije nekoliko mjeseci igrao si u Kurilovcu, da bi odjednom, preko noći, otišao i osvanuo u Grčkoj. Kako je u Grčkoj? U kojem klubu igraš? Kakva je situacija u grčkom nogometu u usporedbi s našim niželigaškim nogometom? Kako je korona utjecala na nogomet, ali i na život uopće u Grčkoj? Jesu li njihove mjere u rangu s našima ili su strože? Kad se očekuje tvoj odlazak u Grčku na početak priprema za proljetni dio prvenstva?

Pozdrav, dobar dan i Vama. Hvala što ste me se sjetili (haha). Što se tiče Grčke, tamo je odlično, njihova klima je toplija nego naša pa su u većini slučajeva dani sunčani i topli, ja to uvijek uspoređujem s našim Jadranom po tom pitanju pa zapravo ispadne kao da sam tamo otišao na godišnji odmor (haha).

Foto: Filip Dianežević/Arhiva

Klub u kojem igram zove se Aias Salamina 1931 sa otoka Salmine, nedaleko Atene koji se natječe u “Third League” (Treća liga, op. a.). Klub u koji sam stigao ima lijepu povijest i dosta su poznati u Grčkoj što se vidi i po navijačkoj skupini koja je prošle sezone dolazila na domaće i gostujuće utakmice. Suigrači koji su duže u klubu kažu da je znalo biti i preko 2.000 navijača na derbi utakmicama. Suigrači i ljudi u klubu su me primili bolje od očekivanog, a kad god nešto zapne uvijek netko od igrača uskoči pomoći. Problemi su uglavnom vezani uz jezičnu barijeru, jer je grčki jezik težak. Rekao bih da su Grci ipak malo više strastveniji po pitanju nogometa, oni baš žive za taj sport i tamo nijedan drugi sport nije ni blizu popularan kao nogomet. U usporedbi kvalitete grčkog nogometa s našim rangovima, mislim da nema tu neke velike razlike, jedino bih rekao da smo mi bolji u taktici.

Što se tiče korone u Grčkoj, napravila je puno problema u nogometu, ali i u svakodnevnom životu. U nogometu prvenstveno zato što se u početku liga odgađala nekoliko puta tako da smo počeli igrati tek početkom listopada i odigrali smo samo 4 prvenstvene utakmice, da bi nakon toga cijela država bila u karanteni koja evo, još i danas traje. Popustili su mjere profesionalnim ligama i klubovima, ali sve ostalo je još uvijek zatvoreno. Grci obožavaju sjediti u kafićima i restoranima, nešto slično kao mi, pa im je ovo jako veliki problem, a i mjere su im jako stroge, rekao bih i puno strože od naših. Ograničeno je kretanje u slobodno vrijeme, vožnja autom, na snazi je policijski sat i još dosta tih sitnica koje ni sam ne znam sve. Što se tiče povratka u Grčku, to je za sada velika nepoznanica. Po propisima bi se sve utakmice trebale odigrati do 18.04.2021., a evo sada je već veljača i još se ništa ne zna. Nadam se da ću saznati ubrzo.

Toliko o Grčkoj. Prije odlaska, već sam rekao, igrao si u Kurilovcu. Jesi li bio zadovoljan statusom u Kurilovcu, jesi li se vidio u udarnoj postavi? Gdje si igrao prije Kurilovca?

01.08.2020. Velika Gorica, SRC Udarnik. NK Kurilovec – NK HAŠK, pripremna utakmica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Da, bio sam u Kurilovcu, ajmo reći jednu godinu i bilo je stvarno odlično. Bio sam zadovoljan statusom u klubu, a što se tiče udarne postave, da, vidio sam se u prvih 11! Mislim da bi svaki igrač to rekao za sebe, posebno nakon dobrih priprema, ali tu je bilo uvijek puno rotacija, jer je bilo puno kvalitetnih igrača, a uvijek su tu i neke ozljede, kartoni, obaveze. Prije Kurilovca igrao sam u nekoliko hrvatskih klubova, u drugoj i trećoj ligi, i to: u NK Trnju, u 3. HNL, pod vodstvom trenera Milivoja Bračuna. Prije toga sam bio u HAŠK-u pod vodstvom Damira Grlića. U HAŠK sam došao iz austrijskog trećeligaša ASV Allerheilingena, nedaleko Graza, gdje sam proveo nezaboravnih godinu dana. Još sam igrao i u Dugom Selu.

HAŠK. Foto: Filip Dianežević/Arhiva

Prije neki dan proslavio si 25. rođendan, što znači da je pred tobom još dosta godina aktivnog igranja nogometa. Gdje se vidiš za 5, a gdje za 10 godina? Kakva je situacija s povredama, jesu li te spriječile da postigneš nešto više i igraš u 2. ili možda čak i u 1. HNL?

Pa, ja sam osoba koja ne gleda baš toliko u budućnost, ali evo mogu vam reći što bih volio u budućnosti: volio bio pokušati u Grčkoj dogurati što dalje, da vidim “gdje sam”. Volio bih nastaviti s aktivnim igranjem što je duže moguće, ali nikad se ne zna. Istina je da sam imao nekoliko ozbiljnih ozljeda koje su došle u najgore moguće vrijeme, na prelasku iz juniorskog u seniorski nogomet u HNK Gorici (povreda trbušnog zida), te u Austriji kad mi je pukla Ahilova tetiva. Obje ozljede izbacile se me iz pogona na nekoliko mjeseci i vjerujem da je karijera mogla otići u puno boljem pravcu da ih nije bilo. Ali, nije mi žao zato što sam baš zbog ozljeda imao vremena završiti fakultet koji je uvijek bio u drugom planu zbog treninga (haha).

U dresu HNK Gorice. Foto: Filip Dianežević/Arhiva

Kako si uopće počeo s nogometom, kada i gdje? Koje si nogometne škole prošao, tko su ti bili najdraži treneri i kod kojeg si, po tvojoj prosudbi, najviše napredovao?

Počeo sam zapravo u klubu iz kojega sam nedavno otišao u Grčku, današnjem Kurilovcu tadašnjem Udarniku, još tamo 2003. godine, gdje sam ostao do 2010., kada sam prešao u HNK Goricu i tamo sam ostao do 2015. Huh! Najdraži trener? To mi je teško za odgovoriti, jer stvarno sa svima od njih sam bio u dobrom odnosu, ali evo rekao bih da sam najviše napredovao kod Zvonka Radoša dok sam bio u kadetima.

Čime si se bavio ili čime ćeš se baviti po završetku aktivnog igranja nogometa? Hoćeš li se nastaviti baviti poslom na građevini, u tvojoj obiteljskoj tvrtci ili se vidiš kao nogometni trener? Imaš li potrebitu razinu školovanja za razmišljanje o karijeri u nogometu?

Nakon aktivnog igranja nadam se da ću otići u trenersku struku zato što mi diploma Kineziološkog fakulteta omogućava Nacionalnu A licencu za trenera nogometa, pa bi bilo šteta to ne iskoristiti. Građevina je uvijek bila tu negdje sa strane, jer se tata time bavi. Ja sam od tate puno naučio i znam o građevini dosta, ali ipak bih prvo pokušao ostati u nogometu, a građevinu bih ostavio kao drugu opciju. Naravno nikad se ne zna što će biti, ali to je neki plan.

Spomenuli smo tvoje godine i postignuća u sportu. Ima li nešto što bi volio podijeliti s našim čitateljima, neku zanimljivost iz dosadašnje karijere? I za kraj, što imaš za poručiti mladim nogometašima, amaterima?

Za kraj bih poručio mlađima da se nastave baviti nogometom, da treniraju zato što će im nogomet pružiti jako lijepe trenutke koje samo nogomet može omogućiti, a i upoznat će jako puno ljudi od kojih će neki ostati prijatelji i nakon karijere.

Tekst: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Filip Dianežević i Zvonko Radoš. Foto: Filip Dianežević/Arhiva

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 5 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 11 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.