Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Evica Šajgo nakon 44 uspješne godine u obrazovanju odlazi u zasluženu mirovinu

Svaka generacija joj je bila posebna, drugačija.

Objavljeno

na

Evica Šajgo, jedinica je svojih roditelja, nakon 44 godine rada u školi, zatvara to poglavlje svojeg života i odlazi u zasluženu mirovinu. Bila je to prilika da se zajedno s njom prisjetimo njenog životnog i profesionalnog puta.

“Krenulo je to negdje u osmom razredu osnovne škole, imala sam odličnu učiteljicu Mirjanu Hrenković, i iz ljubavi prema njoj sam odlučila upisati pedagošku gimnaziju. Moj tata je protestirao na moj odabir, obzirom da sam voljela kod kuće rastavljati i popravljati, smatrao je to promašajem. Nisam se dala, a on mjesec dana nije razgovarao sa mnom. Nakon gimnazije upisala sam pedagošku akademiju, i opet je bila ista priča, treba li to meni, imamo kuću, pa možemo otvoriti servis, pa da tu radim, tko zna gdje ćeš i kad dobiti posao. Jedino je mama bila potpora koja je sve to premostila. Kad sam diplomirala bio je ponosan, čak me iznenadio dolaskom na fakultet onaj dan kad sam branila diplomski. I pomirio se time da ću biti učiteljica.”  – prisjeća se Šajgo.

foto: Privatni album

Kao dijete je, kaže, bila poslušno-neposlušna, a kad ju je nešto zanimalo, ako nije išlo legalno, išlo je ilegalno. Rado se prisjeća svog djetinjstva jer, bilo je to neko drugo vrijeme u odnosu na danas kada je djeci sve dostupno, i s malo čim su zadovoljni.

“ Kao djeca sami smo izmišljali igrice, bili zaokupljeni s tim što smisliti pa se time zabavljati. Sjećam se da sam kao dijete u vrijeme postavljanja kanalizacije u Trnskom, kad su stigle velike betonske cijevi za koje su roditelji strogo zabranili da ne smijemo tamo, također bila vrlo znatiželjna. Naravno trebalo je probati provući se, hodati po njima, u jednom trenu mi se noga poskliznula i ozlijedila sam se, ali nisam htjela priznati ni da mi nokte čupaju, iako tata je bio uporan i rekla sam istinu, a uspomenu na taj pad imam i danas.”

Jedan bicikl tada je vozilo je njih desetero. U školu su išli u Remetinec, imali  puno do nje, pa su na tom biciklu vozili torbe, i bio je to za njih čisti gušt.

foto: Privatni album

A zašto je tata mislio da će prije uspjeti kao serviser, nego kao učiteljica?  “Kad se pojavio prvi televizor, jedini smo ga imali, otvorili bismo prozor, skupilo bi se cijelo susjedstvo, postavili bi stolce i gledao bi se program. A onda se televizor znao pokvariti, pa bih ja prčkala po njemu i iz nekog razloga bi proradio. Voljela sam i mami rastaviti šivaću mašinu, čistila je, podmazala, voljela sam sastavljati i rastavljati, sve lutke su mi bile bez ruku i nogu. “

Ali ne samo da nije išlo prema tatinom, nije išlo ni po Evičinom planu.

“Nakon srednje škole predala sam papire na engleski, no tu se umiješao moj profesor iz engleskog iz srednje, koji je smatrao da ja trebam ići u drugom smjeru. Uzeo je moje papire s engleskog i prenio ih na fiziku i tehnički. Sjećam se kad sam pogledala bilo nas je 28 upisanih, a skoro pola su bile cure, no bili smo kompaktna grupa s muškim kolegama oni su nama odradili strojarski dio, a mi smo njima pisale što je trebalo.” – govori Šajgo.

Nakon fakulteta krenulo je pisanje molbi za posao davne 1976. godine. Ondašnja Goričanka, u to vrijeme Turopljac, trebali su referenta za kadrove, pa se time odlučila baviti dok se ne ukaže druga prilika. Često je bila na Zavodu za zapošljavanje jer joj je takav bio posao, i jedna od djelatnica dala je informaciju kako je u školi u Šćitarjevu raspisan natječaj, te da krene u svoju struku. Kako kaže, bilo ju je strah da neće biti primljena, ali predala je zamolbu. Dobila je posao i počela raditi tamo u školi, a to ju je ujedno natjeralo da položi vozački.

“Imala sam 23 godine kad sam počela, bilo mi je prekrasno. Dan danas kad se sjetim Šćitarjeva, prekrasnih pet godina, mala škola, malo nas je bilo, stara škola, na katu kad smo hodali bili smo pažljivi da ne propadnemo dolje, peć na drva…Predivna djeca, roditelji, mali razredi. Tada sam predavala fiziku, tehnički i tjelesni.”

foto: Privatni album

Nakon pet godina u ovoj maloj školi, uslijedila je promjena. “Šćitarjevo je bila područna škola današnje Osnovne škole Eugena Kumičića, i kolega koji je ovdje radio je iz Mičevca i pitao je bi li se mi mogli zamijeniti. Meni je to odgovaralo jer sam u to vrijeme živjela u Zagrebu, a bio je izazov okušati se raditi u gradskoj školi.”  – kaže Šajgo.

Ističe kako je nekada bilo lakše raditi, sam predmet¸tehnička kultura, doživio je neke promjene u odnosu na prošlost koje baš nisu dobre. Puno je teorije koja bi se mogla daleko bolje odraditi kroz praktičan rad, smatra. Također, pojašnjava kako je velika razlika i među djecom, od samog interesa, nekako i to njihovo druženje, pomaganje jedan drugom, želja da sami nešto naprave je drugačija.

Od samog početka želim postaviti jedno, nekima će se činiti banalno pitanje. Eva ili Evica?

“Moj profesor u srednjoj školi mi je rekao: ”Slušaj Evica je deminutiv, a ti to više nisi. Ti si Eva.” I od tada, pa čak ni u Kumičiću nikome nisam bila Evica. Moram priznati da mi je Eva draže jer se tako zvala moja baka po kojoj sam i dobila ime.”

foto: Privatni album

44 godine je provela u školi,  svaka generacija je bila posebna, drugačija.

“Uvijek pamtim razrede, ostaje mi u sjećanju kad smo se dijelili kad je otvorena škola u Velikoj Mlaki, to je bila posebna generacija. Uvijek sam dobivala “teške” razrede, ali ta djeca me i dan danas pozdravljaju, javljaju se. Imala sam učenika s kojim je dan počinjao i završavao. Rekao mi je kad smo se sreli  “ja sam onaj koji vam je pio krv na slamku”, i baš je bilo tako, ali kad me danas sretne nema šanse da mi neće pomoći nositi vrećice i zahvaliti što danas ima svoj zanat. I tad sam baš ponosna.”

Dobitnica je nagrade za životno djelo „Rudolf Perešin“ koju dodjeljuje Zajednica tehničke kulture Zagrebačke županije a godišnju nagradu je dobila i njena kolegica Katarina Grgić Noršić koja joj je nekad bila učenica što samo govori koliko kvalitetno je Šajgo prenosila znanje na svoje učenike.

Nagrada joj puno znači jer iza te nagrade stoji Udruga Društva pedagoga tehničke kulture i informatike Velika Gorica koja ju je predložila, gradska zajednica koja daje potporu, sretna je jer su je prepoznali i preporučili.

“Šćitarjeva se rado sjećam, najviše djece, sad kad sam dobila ovu nagradu, nazvao me jedan učenik koji već ima svoju djecu, iz prve generacije, rekao mi je “raska, još uvijek vas nisam zaboravio, moram vam čestitati na nagradi”, to me stvarno razveselio jer iako je to bila prva generacija ima još onih koji vas se sjećaju.”

 

Kako kaže u obrazovanju nijedan dan nije isti, nema pelcera, svaki put ista taktika drugačije pali. Svake godine sudjelovala je s učenicima na raznim natjecanjima, a ostvarivali su zapažene rezultate i na razini županije, ali i države.

Pitam zašto je strah i trepet djeci. “To sam čula, ali nikoga nisam vrijeđala, udarila, no činjenica je da ne odstupam od zadanog. Sjednite, izvadite stvari, idemo odraditi, nema priče. Držim se i tu ne odstupam, ne zanimaju me izgovori.” – kaže Šajgo.

Odlazi u mirovinu nakon 44 godine u obrazovanju. Kako kaže, polako je izgubila ideje, i očito je da je vrijeme da ode. Djeca vole mlade ljude, srce hoće, ali vam priroda ne da dalje.

“Ne mislim stati, imam unuke, među njima đaka prvaka, u gradskoj zajednici i dalje mislim gurati tehničku kulturu, možda samo iz druge perspektive. Društvo ima svoj prostor, imamo strojeve i cilj je okupiti djecu, nadam se samo da će korona popustiti.”

U svom životu ne bi ništa mijenjala, odabrala bi isto zanimanje i istu komponentu u predmetu. Možda bi se, kako kaže, manje brinula oko nekih drugih stvari.

“Toplo mi je oko srca kad sretnete nekad pačiće peti razred, a danas su to odrasli ljudi, ili kad ih sretnete u školi i kažu vam da su došli upisti svoje dijete u prvi razred. Veseli kad se sjete, kad dođu pozdraviti. Tek ih kasnije istinski upoznate.”

Na kraju možemo samo zahvaliti na svim godinama rada s djecom, i poželjeti ugodne umirovljeničke dane, profesorici koja je doista živjela svoj poziv.

 

 

 

 

 

Priča iz kvarta

Situacija u gradu je – kvizna! ‘Važno je znati, još važnije dobro se zabaviti’

U usporedbi s ostalim gradovima, Velika Gorica ima vrlo ozbiljnu kvizašku scenu, pričaju nam Ivan Oškera i Hrvoje Barić iz “OIB kviz studija”. Pomogli su nam da napravimo kratki vodič kroz goričku kvizašku scenu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.

– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.

Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.

– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.

Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove

Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.

– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.

Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.

– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.

Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.

– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.

– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.

Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.

– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.

– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.

Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.

– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.

Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.

A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:

1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.

2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia

3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska

4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO                               NETOČNO

5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija

6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos

7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?

8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?

9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?

10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?

11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?

12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO                              NETOČNO

13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira

14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?

15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?

16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…

ODGOVORI

1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Terapija kistom? Marina iz Donjeg Podotočja otkriva moć art terapije

U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.

Objavljeno

na

Objavio/la

U art terapiji nisu bitne umjetničke vještine ili da se napravi dobra umjetnost, nego je bitno da dođe do emotivne transformacije i simboličke ekspresije, tako da potencijal izlječenja proizlazi kroz odnos sa samom umjetnosti koja se radi.” – započela je Gianni Kotroman priču o art terapiji Marina Bogdanić, modna dizajnerica, umjetnica i od ove godine studentica art terapije na Art School Barcelona – Metàfora, a odškrinula joj je vrata čudotvorne moći slikanja i svoj stvaralački svijet koji nastaje u njenom domu u Donjem Podotočju. 

A evo kako je od ilustracije došla do art terapije…

Dugi niz godina sam se bavila s modnim dizajnom i nekako sam prešla u ilustracije i umjetnost kad je moja sestra rodila i to je krenulo s nekakvom idejom da napravim za nećaka nekakve ilustracije za zid kao ukras za sobu. I na svo oduševljenje sestre i njezinih prijateljica to se počelo širiti dalje. Znači, ljudi su vidjeli i rekli: ja bih to isto! Meni se to svidjelo, uživala sam u tim nekakvim malim životinjskim likovima i definirala sam svoj rad kao brend Baby Zoo Garden a teme su životinjice, printovi i ukrasi za dječje sobe, i to od klasičnih printova originala do wall stickera – ispričala je Marina, no kako kaže s vremenom je zavoljela apstraktnu umjetnost.  

Fluid art – igra bojama 

-Kroz vrijeme sam počela raditi fluid art i to je bilo u početku dosta neugodan osjećaj zato što se ne može kontrolirati u kojem će se smjeru raspršiti boja. Dakle, moraš prihvatiti da uživaš u samom procesu i kako se stvari mijenjaju kroz taj postupak. Zapravo shvatiš da je poanta svega u procesu, a ne u finalnom rezultatu. A kad se s vremenom “spraksaš” i taj finalni rezultat može isto ispasti fantastično! – priča Marina i objašnjava kako je to tehnika gdje se akrilne boje razrjeđuju sa posebnim medijumom koji razrjeđuje boju, no kvaliteta boje ostane ista i ne uništava pigment te se lijeva na platno na različite načine gdje nastaju razni efekti, poput igranja bojama. 

 

Fluid art by Gianna

Kad smo kod igranja, boje se raspršuju, tako da tu može pomoći fen, povlačenje nekakve mrežice, špahtle ili koluta za vrtnju. Zato je, naglasila je umjetnica, cijeli proces meditativan, od početka do kraja, čemu se uvjerila i naša Gianna kojoj je Marina povjerila jedno platno za osobnu kreaciju.↑

Špahtla umjesto kista 

-Volim jako slikanje sa špahtlom, a to bi se na engleskom reklo knifepainting ili slikanje nožem, i volim taj neki ekspresionistički i apstraktan stil slikanja s akrilnim bojama. Promjena alata je nekako izlazak iz komfort zone da se stvori nešto novo i prenese emocija na platno. 

 

Art School Barcelona – Metàfora je poznat po multidisciplinarnom pristupu i internacionalnoj zajednici  

Metàfora ima dobru reputaciju kao nezavisna i međunarodna škola a dio prakse je iskušati kako slikaju ljudi koji nemaju mogućnost slikati rukama. Dakle, ako nemaju ruke ili su nepokretni od vrata na dolje – koriste usta kako bi slikali s kistom. 

-I ono što me je fasciniralo, koliko je to zapravo teško, jer sat vremena slikanja takvog tipa ti ostavi žuljeve. Meni su barem nastali žuljevi na usnicama. Jako je teško kontrolirati pokrete, jer smo navikli na ruke. Isto tako, isprobavamo kako je slikati kistom ako si dešnjak, pa slikaš lijevom rukom i obrnuto. A sad zamislite držanje kista ustima. Divim se ljudima koji to rade i bez obzira na nedostatke koje imaju i dalje će uporno po tri četiri sata slikati, zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i podiže im kvalitetu života na bolje. Ja inače studiram art terapiju koja je poput psihoterapije, način pomoći u rješavanju problema. Ali terapija kroz neverbalni rad umjetničkog karaktera – objašnjava Marina. 

Slikanje kao eksperiment 

-Slikanje ima toliko mogućnosti da da ljudi nisu svjesni različitih tehnika. Samo mislim da je bitno upustiti se, eksperimentirati. To je sve. Sa tim kad počneš mislim da je deset posto talenta, sve ostalo je rad i jednostavno samo treba početi raditi i prepustiti se tome – dodaje Marina i kako je rekla – možda ćeš i pogriješiti, možda ćeš pogriješiti i više puta, ali treba prihvatiti da je to OK jer otkrivaš nešto novo i nešto divno.  

-Recimo, kada organiziram radionice, dolaze mi ljudi koju kažu da nisu nikad slikali ili da su crtali još u osnovnoj školi…a onda, krenu i naprave Volkswagen Vintage kombi kao profesionalci, tako da i nastave to dalje jer shvate da im to pričinjava veliko zadovoljstvo i kao nekakva vrsta hobija. I to mi je baš najveći gušt – priznaje umjetnica. 

No, bez obzira koji materijal bio u pitanju, kolaž, slikarska tehnika, glina, miješanje plastelina, izrada 3D modela od žice ili bilo kakvih drugih materijala, najčešće koristi ljudima koji teško verbaliziraju neki problem, posebice ako je duboko ostavio traga u njima – podsjeća edukantica art terapije i objašnjava da jako puno naših problema nije na svjesnoj razini ili ih želimo možda potisnuti da bi se lakše nosili sa životom, da bi lakše funkcionirali, a kroz taj umjetnički rad nekako na jednostavan način i bez nekakvog pritiska dođe do toga da otpustimo nešto što nas muči ili da prihvatimo nešto što nam je teško.

Bilo da je riječ o bolesti, lošim životnim uvjetima ili o usamljenosti, sa art terapeutom postiže se samorefleksija i suočavanje s problemima. Na taj način osoba se izdiže iz toga, prihvaća to stanje i nastavlja dalje život u pozitivnim okvirima. 

Skriva li se u svima nama djelić slikarskog talenta?  

-Ima različitih vrsta umjetnosti i smatram da je svaka osoba umjetnik, samo treba otkriti kako je izraziti. Ja u svemu vidim umjetnost, kako vodimo život, kako radimo određene stvari. Recimo, kuhanje je isto jedan oblik umjetnosti i jedan oblik kreativnosti, tako da ima tu jako puno različitih područja gdje se možemo iskazati i otkriti taj talent – ohrabruje Marina sve čitatelje koji su uvjereni da su hodajući antitalenti…  

Marina u zanosu facepaintinga tijekom manifestacije Gastro Turopolja

Inače, Marina se bavi i facepaintingom a vodi i kreativne radionice crtanja i slikanja za djecu i odrasle, kao i kreativne animacije, a njezin moto je: U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču. 

(Foto i priča: Gianna Kotroman, Marina Bogdanić)

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata

Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…

Objavljeno

na

U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.

Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”

Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!

Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.

Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?

Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.

Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?

U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.

Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?

Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.

Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?

Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.

A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?

Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.

Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?

U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.

Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?

Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.

Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!

“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”

Objavljeno

na

Objavio/la

Ksenija Bašić s Plesa u pečenjarnici uz gorički Tuđmanac osoba je od koje bi kupili sendvič s pomritom ili ćevape i onda kad niste gladni. Punih 25 godina u pečenjarnici koja nosi ime njezine kćeri jedinice Nicol, priprema zalogaje koji su omiljeni izbor za gablec.  

No, nije to običan obrok. Tko je bar jednom došao na prozorčić njenog lokala – dobio je majčinski pripremljenu hranu, uz osmjeh, pažnju, pitanje: Reci zlato, kaj bumo danas? 

Ona ima nevjerojatno zaraznu energiju i toplinu, tako da ujedno dobivate ugostiteljsku uslugu s pedigireeom, nešto što je nažalost gotovo izumrlo, nešto što Ksenija ‘fura’ iz srca. I zato je, osim školaraca koji dođu ‘maznut’ njenu ljubav između dvije polovice peciva, omiljena i u našoj redakciji. Zašto? Već od samog poziva za narudžbu sendviča ‘sa svime’, naš gablec postaje mali zamotuljak sreće! 

A kad još i rođendan ima na današnji Međunarodni dan sendviča, a po njima je poznata u cijelome gradu, mora biti prst sudbine… 

Ovo je priča o našoj teti Kseniji, od koje smo naučili zašto poneka porcija – ne košta ništa!  ⇓ 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!

U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.

Objavljeno

na

Na društvenim mrežama danas je jedna objava podsjetila na međusobnu solidarnost i da je empatija spona među ljudima…

U vrijeme kada je malo što besplatno, velikogorička cvjećarnica White Poppy u Zagrebačkoj 13 pokazala je veliko srce za sugrađane koji na posljednja počivališta za blagdan Svih svetih ne mogu odnijeti cvijeće. Jer si to ne mogu priuštiti.

Hvala svima na povjerenju i na godinama vjernosti. U znak zahvalnosti i ove godine možete naći besplatne aranžmane svima koji niste u mogućnosti kupiti ili niste stigli kupiti svoj aranžman.
Hvala Vam. Vaš White Poppy…”, stoji u poruci poznate goričke cvjećarnice.

Vjerujemo da će predivne cvjetne kreacije po kojima je White Poppy poznat, krasiti počivalište i vaših najmilijih koji više nisu s vama…

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno