Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

Tamo gdje je Ivica Pavlečić sa svojom ralicom, snijega nema. Nestrpljivo čeka kraj babljeg ljeta, kako bi ponovo krenuo u akciju. Zadužen je za čišćenje Vukomeričkih gorica. Više u video prilogu.

Jedno od mnogih zajedničkih druženja dva prijatelja iz Velike Gorice rezultiralo je jednom, za mnoge suludom idejom. Ali ne i njima. Odlučili su ostaviti svakodnevicu iza sebe, izaći iz svoje komfor zone i krenuti u, vrijeme je pokazalo, avanturu života. Prošli su dečki u četiri mjeseca cijelu Hrvatsku, i to – pješice! Gdje su bili i što su radili otkrio nam je Domagoj Sučić, jedan od dvojice “hodača”. Drugi je Tomislav Orlić, ali nisu oni bili sami, s njima su na put krenuli i njihovi psi Barca i Maminjo. Nakon par mjeseci društvo se povećalo, pa je tu i Floki. Ali krenimo redom.

Projekt nazvan “HoDajmo 2108.” Krenuo  je prvog dana mjeseca lipnja iz Vukovara.  Sa sjajem u očima Domagoj se prisjeća tog dana.

– Euforija!  Malo smo se prenatrpali, ruksaci su težili gotovo 35 kilograma. Morali smo to smanjiti. Ali krenuli smo u jednu sjajnu priču!

A priča je imala i svoje ciljeve, prije svega promicati rekreaciju, nordijsko hodanje i zdrav život. Ono što je možda bilo i najvažnije u svemu je podizanje svijesti o nenapuštanju pasa, pogotovo u tom ljetnom periodu kada je nekako postalo važnije otići na odmor od toga kako zbrinuti ljubimca.

Odabrali su ljetni period, nije im bilo lako već u samom startu, jer  Slavonija je to, ravnica, pržilo je sa svih strana, no gostoljubivi slavonski ljudi olakšavali su im na svakom koraku. Prije svega, tko je ikad tamo bio zna da se iz ovog dijela Hrvatske gladan ne odlazi. Nerijetko osim što su ih ugostili u svojim domovima, još su im davali slanine, neka se nađe po putu, a ta namirnica im je davala puno energije. Trudili su se ustajati što ranije kako bi što više prošli dok nije zagrijalo, a onda bi malo odmarali, pa ponovno na put u poslijepodnevnim satima, kasnije je bio zadatak naći smještaj ili lokaciju gdje će razvući šatore. Svi su pozitivno reagirali na projekt, vrata su se sama otvarala, po putu su imali i društvo, što je zapravo i bila prvotna ideja. Petra ih je pratila od Vukovara do Vinkovaca, pa je tu bila i Tomislavova djevojka  Boba, zatim  Igor koji je s njima prehodao cijelu Istru. Ta podrška značila im je puno, a uz sve bilo je i zabavnije.

Foto: privatni album

Obišli desetak azila i skloništa za životinje te udomili Flokija!

Hodajući Hrvatskom obišli su preko deset azila i skloništa za životinje. Razlika među njima je ta da skloništima upravljaju udruge koje ne primaju pomoć od mjesne samouprave, žive od donacija, a azili su private veterinarske stanice koje su dobile koncesije na skupljanje životinja velik broj volontera, a uz smijeh dodaje kad bi bio pas lutalica volio bi tamo završiti.

Nažalost, već kod Đakova Domagoj se morao oprostiti s Barcom jer ona jednostavno nije mogla dalje. Nakon nekog vremena prijatelji su je iz Velike Gorice vratili u Voćin gdje su dečki tada bili, no ni to nije potrajalo. Svoju avanturu dečki su nastavili s jednim članom manje, sve do Bjelovara kada je pala odluka – udomit će psa!

– U azilu smo udomili jednu kujicu koja se nije snašla, bila je previše istraumatizirana nije nam dala prići, pa smo sami otišli u sklonište, i na prvu smo se našli s Flokijem, iako ni to nije bilo savršeno u startu. Već u prvom selu izletio je neki pas, Floki se uplašio i pobjegao, trčali smo za njim, ali uzalud. Zvao sam cure iz azila, zajedničkim snagama smo ga tražili, gotovo  do ponoći, ali nismo ga našli. Odlučili smo ga nastaviti tražiti i ujutro. A u jutarnjim satima iznenađenje- Floki je čekao pred šatorom. Od tada je nastavio put s nama – prepričava Domagoj.

Slavonija, Podravina, Međimurje, Zagorje… Pa potom preko Sljemena, nakon gotovo mjesec i pol dana dečki stižu u svoju Veliku Goricu.

– Doček je bio super, Goričani su se pridružili od Velike Mlake i išli s nama do Gorice. Hvala svima na tome!

Foto: privatni album

Mogući zajednički projekti s ekipom iz Siska

Nakon dva dana odmora u svom gradu dečki su nastavili prema Sisku. I tamo su obišli azil, a potom se ulogorili na Zibelu. I taman kad su mislili kako će lagano dalje upoznali su ekipu koja ih je zadržala tri dana. Nisu se tome nadali, a u konačnici su doznali da je riječ o ljudima koji rade velike projekte kao i oni. Tako su naši “hodači” uz svakodnevno kretanje još uspjeli uživati u turniru u odbojci, sudjelovati na partyu, pa uz sve to još i kajakariti. Koliko su kliknuli pokazuje i činjenica da su se nakon završetka projekta našli opet, te su u Sisku posadili tri ruže u znak prijateljstva između Gorice i tog grada, a uz sve razvijaju se ideje o zajedničkim projektima.

– Petrinja, pa prema Glini i Topuskom, tamo je grozna situacija, jako je veliki broj pasa lutalica, nažalost tamo nema azila, puno još u Hrvatskoj treba raditi na zbrinjavanju i udomljavanju lutalica.” I upravo zato putem je sinula ideja da naprave portal za udomljavanje pasa koji bi bio centralni portal preko kojeg bi svi azili i građani bili povezani. Već se radi na tome da to provedu u djelo, to bi svakako bila kruna ovog projekta – kaže Domagoj.

Dečki su putem dosta snimali i fotografirali, a Domagoj od svojeg dnevnika namjerava napraviti putopis koji će prikazati realnu sliku naših azila, ali i pored njih. Jer ističe kako su bili u mjestima gdje nikad nisu bili, a ima se što vidjeti jer  Hrvatska je predivna zemlja i ljudi su predivni.

Foto: privatni album

Posljednjih mjesec dana – svatko svojim putem!

Usred sezone kad su i poznanici bili na odmoru, teško je bilo ići naprijed i ne zadržavati se. Kad su došli do Raba gdje su bili kod prijatelja odlučili su malo promijeniti stazu i krenuli su Premužićevom stazom na Velebitu, te su je prošli za tri dana. Pridružio im se tamo Marko Dević te je s dečkima hodao do Karlobaga. Tu je bila točka gdje su se Domagoj i Tomislav razdvojili. Domagoj je nastavio cestovnim putem, a Tomica planinskim prema Dubrovniku. Bilo je to točno tri mjeseca nakon početka putovanja. Do odredišta je prvi stigao Domagoj, a par dana nakon njega i Tomislav, no u Veliku Goricu nisu se vratili zajedno.

– Taj dolazak u Dubrovnik… Došao sam do kraja puta, i malo mi je čak bilo žao što je došlo do toga. Izgubiš pojam da negdje živiš, misliš da je to normalno, mijenjati rute kao nomad. Nakon mjesec dana sam došao k sebi, treba se adaptirati i vratiti u realnost, radim sve po protokolu. Bio je to aktivni odmor, upoznao sam i samog sebe, i dobre i loše strane, ništa nije bilo teško, možda fizički napor u prvih mjesec dana – kaže Domagoj i zaključuje da bi ovako nešto svakome preporučio jer cilj je ostvaren, i da je to doista avantura života.

Osim toga, kaže, drugačije razmišlja, jer oni više nisu iste osobe kao prije tog puta. Ovako nešto čovjeka mijenja, i to uglavnom na dobro.