Sport

Dubravko Hrkovac je najbolji igrač Novog Čiča svih vremena

Kao 13-godišnjak igrao je već u društvu Zvone Bobana i Prosinečkog, kasnije Stipe Brnasa, Damira Biškupa…

Objavljeno

prije 6 godina

12. svibnja 2020.

Objavio/la

Mato Paviša

Svako mjesto u Turopolju obično ima svojeg ponajboljeg igrača svi vremena. U Lomnici to je vjerojatno Stjepan Deverić, šezdesetih je u tada vrlo kvalitetnom i popularnom prvoligašu Zagrebu igrao Branko Galeković ponikao u Mraclinu, Okuje se ponosi Marcelom Brozović, iz Buševca je Neno Katulić, Tomo Kranjčina Pini iz Buzina bio je također igrač jedne sjajne generacije prvoligaša Zagreba kao Branko Godinić Jagoda iz Odre, Kurilovec dobro pamti Željka Domitrovića Beloga.. Dubravko Hrkovac je pak najbolji nogometni španer Novog Čiča svih vremena, mada je prvoligaški nogomet igrao i Branko Paviša davnih 40-tih u Concordiji iz Zagreba i bio prvak (ipak su to bila neka druga vremena kad se nogomet još razvijao do neslućenih razina). Dubravko Hrkovac “Hrki” uspješno je završio kompletno nogometno školovanje u Dinamu Zagreb. Dobro, prije je vrlo kratko počeo u Turopoljcu Kuče pa se po formiranju pionira, preselio doma u Dinamu Čiče, kod trenera potpisnika ovih redaka. Isti ga je odmah prepoznao kao veliki potencijal i odveo u drugi Dinamo, onaj u Maksimiru. Tamo je kao 13-godišnjak ekspresno registriran i igrao u društvu kasnije legendarnih Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog, te Stipe Brnasa (bio je kasnije pomoćni trener Lončareviću u drugoligašu Gorici), Damira Biškupa (uveo kao trener Udarnik u 3. HNL), Komljenovića (kasnije trener pomoćnik Igoru Jovičeviću, dok je ovaj vodio Dinamo II). Hrkovac je bio i kapetan juniorske momčadi Dinama a dobio je i stipendijski ugovor te stanovanje na stadionu u Maksimiru i imao besplatnu prehranu u, tada u Zagrebu poznatom Šubićevcu. Igrao je i u mladoj momčadi Dinama, zvanoj “mali Ajax”.

Hrkovac na pogrebu legendarnog dinamovca Franje “Mare” Wolfla u društvu Stipe Brnasa

Dubravko Hrkovac “Hrki” je u Dinamu najviše cijenio legendarnog trenera Ivana Đalmu Markovića, a onda i Rudija Cveka (oba su puno prerano preminuli, a nadimak “Hrki” skrojio Cvek). Đalma je bio pun filozofskih misli i uzrečica pa je igračima znao kazati; ..bez širine, nema dubine”-naravno u nogometu. Cvek se pak znao dičiti činjenicom da je igrao na čuvenoj Marakani u Brazilu pred 200 tisuća gledatelja!!! (toliko je prije tamo bilo stajaćih mjesta).

Ivan Đalma Marković

Hrkovac nažalost u Dinamu nije dobio i profesionalni ugovor. Slijedila je kratka epizoda u Lokomotiva a onda su stigli slavni dani u Radniku kad se ovaj zaslugom domaćih momaka pa i kapetana i golgetera Hrkovca, probio u prvoligaško društvo.

Hrkovac slavi pogodak

O tim ratnim godinama i Radniku, uglavnom se sve zna. Radnik je u eliti plesao dvije sezone a Hrkovac je kasnije otišao nešto više zaraditi u prvoligaše Segestu, Zadar, Zagreb i Inker Zaprešić. U Segesti ga je trenirao Zlatko Cico Kranjčar a suigrači su između ostalih bili dinamovci Mlinarić, Munjaković, Peternac te vratar Piplica. U Zadru je trener bio Luka Bonačić a od poznatijih igrača Šehić, Kvesić i Vrsaljko, otac poznatog vatrenog.

Hrkovac je odigrao oko 200 prvoligaških utakmica. Karijeru je morao prekinuti ranije od planiranog, s 28 godina zbog ozljede koljena, ali iz nogometa nije otišao. Igrao je kasnije za veterane Radnika i Dinama Hidrel. Bio je i trener te predsjednik kluba iz Novog Čiča. Ostat će zapamćen jer u njegovom mandatu su izgrađene tribine na igralištu u Čiču a Dinamo Hidrel je dogurao do 4. HNL.

Dubravko Hrkovac se danas bavi ugostiteljstvom jer u Novom Čiču ima kafić. Od nogometa ostala su još godišnja druženja s negdašnjim suigračima u Radniku ali i ostalima iz mnogih generacija. Dok je to bilo moguće, otišlo se i pogledati prvoligaške utakmice HNK Gorice.

Dojam je da se korona povlači pa se ovih dana otvaraju i kafići, a valjda će zlo i sasvim nestati, pa da svi zajedno opet možemo na turopoljski najveći stadion.

Povezane teme:sportski vremeplov

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 12 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 17 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.