Društveni domovi po naseljima nekad su bili mjesta sastajanja i druženja mještana. Bili su svojevrsni centri društvenih događanja u svakom mjestu. Tu su se održavale zabave i rađale prve ljubavi, uživalo u televizijskim serijama i filmovima na crno-bijelom ekranu, slušale ploče i učilo plesati. Ovo je priča o jednom takvom domu.
Ideja o izgradnji Društvenog doma u Velikoj Buni rodila se 1957. godine, a njezina realizacija kreće tri godine poslije. Nije bilo lako doći do cigle pa se raskopavaju zapušteni svinjci na području Laza, Mraclina i Okuja, a preostali dio, 2 500 komada Općina Velika Gorica kupila je u Žažini. Materijal je dovezen traktorima OPZ-a Mraclin.
– Dom su zidala dva zidara porijeklom Slavonci koji su radili na crkvi u Kravarskom, nemamo podataka o njihovim imenima, a zidanje je bilo plaćeno po vrlo povoljnoj cijeni. Šljunak potreban za dom dobiven je besplatno od zadruge Mraclin, a vadio se, a gdje drugdje, u okolici Čiča. Krov na domu su radili dečki iz Okuja i posao je trajao osam dana. Kako bi posao normalno išao, Rovišan Stjepan – Pepa cijelo vrijeme bi je s njima, a jelo se svaki dan kod druge kuće – otkrio nam je Zlatko Petrac, tajnik DVD-a Velika Buna.
Foto: Iz arhive Zlatka Petraca
U samom početku bilo je onih koji nisu željeli sudjelovati u izgradnji. Problem je bio u tome što se Velika Buna prostirala se na prilično velikoj površini i imala nekoliko zaselaka. Loši putevi i nedostatak prijevoznih sredstava doveli su do toga da su neki zaseoci razmišljali o nekakvim svojim domovima.
– Dečki iz Pišinskog brega i od Brkića bili su totalno neaktivni što se tiče rada u društvu i oko njega. Kako je u početku nekoliko njih bilo i u osnivačima društva, ali su ga relativno brzo i napustili, tako uopće nisu sudjelovali u gradnji doma. Rekli su da će oni sami sebi napraviti dom – rekao nam je Zlatko.
Unatoč svim problemima, dom je otvoren 1961. godine. Prvi televizor nabavljen je 8. ožujka 1962. godine za tadašnjih 100 tisuća dinara. Ispred crno-bijelog ekrana okupljalo se cijelo selo i uživalo u televizijskom programu. Svoje sjećanje na taj period s nama je podijelio i bračni par Huđber.
– Ljudi su se okupljali, jer tada nitko u selu nije imao televizor u kući. Ljudi bi sjedili na klupama, a Josip Huđber je bio zadužen za paljenje i ‘štelanje’ programa, jer na tim starim televizorima slika se često gubila. Gledali smo sportske prijenose, a najpopularnije su bile televizijske serije Gradić Peyton, Poštanska kočija i Vihor. Sjećam se i da smo uživo pratili i prijenos pogreba pokojnog američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja – prisjetio se Stjepan, koji je tada imao 10-tak godina.
Godinu dana kasnije kupljen je i radio s gramofonom pa su mladi u Velikoj Buni mogli uživati slušajući tadašnje glazbene hitove s vinila. Počele su se organizirati i zabave.
– Okupljali smo se u maloj sali i slušali rock ‘n’ roll. Cijela naša generacija upravo je tu naučila plesati. U društvenim domovima su se organizirale zabave, a svaki vikend neka od društvenih organizacija organizirala je druženje. Mladi su se na tim zabavama upoznavali i družili, tada nije bilo kafića. Ako zabava taj vikend nije bila u Velikoj Buni, bila je u Kozjači, Kravarskom, Šiljakovini ili Maloj Buni. Seoske zabave bile su mjesta okupljanja gdje su se mladi upoznavali, družili i zaljubljivali. Na jednoj takvoj zabavi u Maloj Buni ja sam upoznao moju Vesnu i od tada smo nerazdvojni – dodao je Stjepan.
Foto: Iz arhive Zlatka Petraca
Supruga Vesna prisjetila se kako je to izgledalo u Društvenom domu u Velikoj Mlaki, gdje je živjela prije no što se udala u Veliku Bunu.
– Skoro svaku drugu nedjelju imali smo zabavu. Osim toga, uspjeli smo organizirati i disko, tako da smo cijelo ljeto provodili uz gramofon i uživali u plesnim hitovima. Mladi su se tada znali zabavljati i bez alkohola. Najomiljenija pića bila su nam Nara i Cockta – ispričala nam je Vesna.
Osim zabava, u domu su se sve do 90-tih godina prošlog stoljeća održavale razne aktivnosti društveno-političkih organizacija. Bilo je tu izložbi ručnih radova i kolača, školskih priredbi i druženja s vojnicima iz obližnje vojarne, sve te manifestacije okupljale su mještane. U periodu od 1985. do 1995. godine tu je bila smještena i trgovina.
U Društvenom domu u Velikoj Buni održale su se raznorazne zabave, ali samo je jedna fešta postala je antologijska. Naime, Veliku Bunu 1984. godine posjetila je momčad njemačkog prvoligaša Borussije iz Dortmunda. Cijelo mjesto potrudilo se oko organizacije večere. Druženje se protegnulo do dugo u noć, a veselo društvo malo se razuzdalo. Prema tvrdnjama svjedoka tog povijesnog događaja za selo, bilo je tu svega od nekontroliranih i emotivnih ljubavnih izljeva pa do nesretnih nesporazuma koji su završili teškim tjelesnim ozljedama. Kako god, Nijemci su u Veliku Bunu došli zahvaljujući svojoj sumještanki Slavi koja se udala za Harolda, igrača Borussije. Upravo on je zaslužan da je došlo do bratimljenja između domaćeg i njemačkog nogometnog kluba.
-Tri dana bili su naši gosti i spavali su po kućama u selu, a u Maloj Buni odigrana je i prijateljska utakmica. Iduće godine naši dečki otišli su u Dortmund u uzvratni posjet – objasnila nam je Slavica Hostić.
Foto: Iz arhive Zlatka Petraca
Novo vrijeme donijelo je i nove navike. Seoske zabave u potpunosti su iščezle, a domovi se danas uglavnom koriste proslave rođendana i krstitki. Svadbe su se davnih dana preselile u luksuznije restorane i hotele. U posljednje vrijeme mlađa generacija počela se okupljati u Društvenom domu u Velikoj Buni, a nabavili su si i stol za stolni tenis. Nije puno, ali ipak je nekakav pomak. Osim njih, prostor koriste vatrogasci, kao i političke stranke. Manje više riječ je o zatvorenim skupovima, jer je zakonska regulativa poprilično rigorozna prema organizatorima javnih događanja.
– Kako bi organizirali zabavu morate zadovoljavati sanitarne uvijete i imati fiskalnu blagajnu, što udrugama uvelike otežava organizaciju takve vrste manifestacija – otkrio nam je Ivan Grđan, predsjednik DVD-a Velika Buna.
Društveni dom nekad je bio mjesto okupljanja ljudi i središte društvenog života Velike Bune. Gradili su ga i više puta obnavljali sami mještani, ali danas njegov značaj nije ni blizu onome u 60-tim, 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeća. Njegovu sudbinu dijele mnogi takvi objekti, uz određene izuzetke u naseljima koja imaju bogatu tradiciju društvenog organiziranja. Iako su se potrebe građana vremenom promijenile, trebalo bi pronaći način i osmisliti kako te javne prostore privesti njihovoj prvotnoj namjeni. Jer ne radi se ovdje samo o tradiciji i nostalgiji, već i realnoj mogućnosti da se popravi kvaliteta društvenog života ljudi u manjim sredinama.
Subotnje jutro obavijeno ružama, balonima, društvom i veseljem, ali i onim najvažnijim – brigom za zdravlje.
Društvo žena Novo Čiče organiziralo je crvenu povorku povodom nacionalnog dana protiv moždanog udara kod žena – Dana crvenih haljina, uz sudjelovanje Dinah Vodanović, članice organizacijskog odbora ove javnozdravstvene akcije. Nakon povorke građanima je omogućeno mjerenje arterijskog tlaka i glukoze u krvi.
– Kampanju smo započeli prije devet godina kako bi upozorili javnost na važnost pravovremene reakcije i prepoznavanja simptoma moždanog udara te sprečavanja posljedica poput invaliditeta i smrti – rekla je Vodanović i istaknula svoju ljubav prema ovome radu i posvećenost pacijentima.
– Ovu inicijativu provodimo već treću godinu, a velik interes žena za preglede pokazuje da radimo dobru stvar. U inicijativu su aktivno uključene i naše članice koje poruku šire i u svojim obiteljima. Zadovoljne smo dosadašnjim rezultatima i planiramo nastaviti te još dodatno proširiti ovu hvalevrijednu inicijativu – istaknula je Vera Stepančić, predsjednica Društva žena Novo Čiče.
Povorci se tradicionalno pridružio gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar kako bi podržao ovaj događaj i naše organizatorice.
– Zahvaljujem ženama iz Novog Čiča koje već tradicionalno organiziraju Dan crvenih haljina i svojim angažmanom podižu svijest o moždanom udaru kod žena. Grad Velika Gorica daje punu podršku ovoj hvale vrijednoj inicijativi te stoji uz sve koji se suočavaju s teškim zdravstvenim izazovima – istaknuo je gradonačelnik te pozvao sve građane na stručni skup o zdravim navikama protiv moždanog udara koji organizira Udruga VG Dijabetičar, u POUVG, ponedjeljak 9. veljače u 18:00 sati.
Bijes na Maksimiru: Skandalozno suđenje, teški kiksevi i promašeni penali…
Nogometaši Gorice poraženi su 3-0 na gostovanju kod Lokomotive u Maksimiru u 21. kolu SuperSport HNL-a, u utakmici koju ćemo željeti, ali teško da ćemo moći brzo zaboraviti…
Svi su ti jednodjelni opisni pridjevi u ponudi, ali jako je teško odabrati odgovarajući, onaj koji će točno opisati sve ono što se događalo u utakmici između Gorice i Lokomotive na Maksimiru ovog petka. Utakmica je završila pobjedom domaćina 3-0, bio je to najuvjerljiviji poraz Gorice ove sezone, u sudaru s protivnikom kojeg su Goričani jesenas oba puta pobijedili, bila je to druga proljetna pobjeda “lokosa”.
Bio je to, prije svega, kompletni cirkus od utakmice! S dva glavna “junaka”…
– Ovo jednostavno nije bio naš dan. Promašili smo dva penala, pogodili stativu, promašivali i mrtve šanse sa dva metra… Nervozna utakmica koja je od samog početka krenula u smjeru u kojem je očito trebala ići – jedino je što je trener Gorice Mario Carević izgovorio u analizi utakmice koju je vodio samo do njezine polovice.
Pa, krenimo redom…
Minuta je jedanaesta, čeka se prva prilika, Lokomotiva dobiva slobodnjak, a u živom zidu je, između ostalih, i Ante Kavelj. Lopta ga je na putu prema golu pogodila u lakat i sudac Zdenko Lovrić je pokazao da je to – penal! Kavelj se čudio, Carević je poludio, Goričani su se međusobno zbunjeno pogledavali, a Marko Pajač namjestio je loptu na bijelu točku. I pogodio.
Pokušala se vratiti Gorica što je prije moguće, zaprijetila preko Čuića, ali već u 22. minuti evo i drugoga gola za “lokose”. Stojaković je pucao, golman Gorice Davor Matijaš odbio ravno prema natrčalom Blažu Boškoviću i to je šokantnih 2-0, a još nije ni polovica poluvremena.
U ostatku prvog dijela prijetila je Lokomotiva dvaput, Gorica također, preko Filipovića i Vrzića, a kad smo došli do treće minute nadoknade, cirkus je i službeno počeo! A ulogu klauna preuzeo je sudac Lovrić.
Odredio je čovjek dvije minute nadoknade, pa pustio igru još i 40-ak sekundi duže, sve dok Pajač nije krenuo driblati Čuića. Ovaj mu je uzeo loptu, vjerojatno uz prekršaj, kojeg Lovrić nije dosudio. Kad već nije, Goričani su jurnuli prema naprijed, došli s loptom do centra u situaciji dva na jedan, a onda je Lovrić – svirao kraj?!?!
Carević je, pogađate, potpuno poludio, a gospon sudac samo ga je čekao. Crveni za trenera Gorice, uz sadržajnu razmjenu mišljenja…
– Bacio sam jaknu od bijesa kad je prekinuo tu kontru dva na jedan, a on je rekao da mi je zbog toga dao crveni karton. Zato što sam nakon što je poluvrijeme već završilo bacio jaknu pokraj aut-linije. I to je to – rekao je vidno uznemireni Carević.
Kao da sve to nije dovoljno, već na otvaranju nastavka, u 47. minuti, svoju je točku odlučio izvesti Davor Matijaš. Vratar Gorice pokušao je u jednostavnoj situaciji ići u dribling, pritom je izgubio loptu, pa je Aleks Stojaković pogodio za 3-0 bez ikakvih poteškoća…
Davor Matijaš, najblaže rečeno, nije imao svoj dan ovoga petka… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Ali polako, nije tu kraj, jer vjerovali ili ne, Gorica je unatoč svemu tome do kraja mogla i – dobiti utakmicu!
Krenulo je u 52. minuti, kad je u kaznenom prostoru Lokomotive srušen Pozo, da bi Lovrić tek nakon poziva iz VAR-a pokazao na bijelu točku. Loptu je na nju namjestio Jurica Pršir, trebao je to biti taj “okidač” za veliki povratak, ali – pokraj gola! Ne događa se Juri često, ali bio je to takav dan…
Bio je to, zapravo, duplo takav dan. Dobila je Gorica još jedan penal, u 72. minuti, ovoga puta zbog igranja rukom igrača Lokomotive, a novi izvođač bio je Filip Čuić. Gorička devetka namjestila je loptu, trebao je to biti gol kojim će se pokušati uloviti nekakav zadnji vlak, ali – Posavec brani!
Bilo je tu još nekoliko velikih prilika, Nigerijac Wisdom u svom je debiju pogodio stativu iz ozbiljne šanse, prijetili su Goričani i glavom i nogom, i izdaleka i izbliza, ali jednostavno nije išlo. Čak 20 udaraca uputili su prema golu protivnika, ali sve je, kao što je i trener rekao, od početka krenulo u krivom smjeru…
Luda utakmica, očajan ishod, idealno za što brže zaboraviti. I okrenuti se onome što slijedi, jer ono što slijedi iznimno je važno. Sljedeće nedjelje, naime, u Veliku Goricu dolazi Vukovar…
A Lovrić? Jedino logično bilo bi da njega čeka malo duži odmor od suđenja.
Stanari dijela ulice Bratstvo I u Velikoj Gorici u ponedjeljak, 9. veljače, ostat će bez vode zbog radova na vodoopskrbnom sustavu, izvijestila je VG Vodoopskrba. Prekid u opskrbi planiran je od 8 do 15 sati.
Bez vode će biti kućanstva u ulici Bratstvo I na kućnim brojevima od 49 do 72 te od 40 do 73b.
Kako bi se osigurala osnovna opskrba, cisterna s pitkom vodom bit će postavljena kod igrališta.
‘Bila je ovo prilika koja se ne propušta! A u odijelu me nećete gledati…’
Damir Milanović, u velikogoričkim nogometnim krugovima poznatiji kao Milka, u petak od 16 sati i službeno započinje svoj mandat u ulozi glavnog trenera Širokog Brijega, i to gostovanjem u Prijedoru…
Nepunih mjesec dana prošlo je od trenutka koji je pošteno iznenadio velikogoričke nogometne krugove. Koji dan ranije s klupe Širokog Brijega, naime, otišao je Dean Klafurić, da bi tog 8. siječnja iz kluba s Pecare objavili kako je njegov nasljednik – njegov donedavni pomoćnik! Damir Milanović je s navršene 43 godine, s nekoliko godina iskustva i gomilom znanja prikupljenim kroz suradnju s Klafom, iznenađujuće dobio priliku na velikoj sceni.
– Da se ne lažemo, da je situacija u klubu bila imalo bolja, trener ne bih bio ja nego netko od iskusnijih kolega. Svjestan sam toga, ali svjestan sam i prilike koja se otvorila. Prilike koju nisam mogao odbiti – javio se Milka iz Širokog uoči svog službenog debija, okršaja s Rudarom u Prijedoru na otvaranju proljetnog dijela sezone u Premijer ligi BiH.
– Kako sam završio na klupi Širokog? Rekao bih, sasvim slučajno. Bio sam tu prošle sezone, sudjelovao u tom osvajanju petog mjesta i finalu Kupa, a bio sam tu i u prvih pet kola jesenskog dijela. Nakon toga smo se razišli, bio sam doma, ali ugovor je i dalje trajao. Kad se dogodilo ono što se dogodilo ove zime, pozvali su me, ponudili mi mjesto trenera i ja sam prihvatio izazov. Znamo svi koliko je u Hrvatskoj kao trener teško “izaći” iz četvrtog ili trećeg ranga, koliko se teško probiti na tom tržištu i zato nisam dvojio. Velika je prilika uzeti klub u prvoj ligi kao glavni trener, bez obzira na sve poteškoće koje tu postoje, na sve eventualne nedostatke. Smatram ovo prilikom za koju sam spreman i siguran sam da ću u ovoj priči profitirati kao trener, kako god ona završila – kaže Milka.
Klub je u proteklom razdoblju doživio brojne promjene, kako u upravljačkoj strukturi, tako i u svlačionici, koju je ove zime napustio velik broj igrača.
– Mi smo momčad u slaganju, ali i klub u slaganju, tako da je sve to normalno. Da, bilo je dosta odlazaka, imali smo i dva izlazna transfera, a nakon svega je realno reći da smo možda nešto slabiji nego što smo bili na jesen. Iskreno, uoči prvoga kola ni sami se znamo što očekivati od samih sebe, pogotovo zato što nam većina novih igrača još nije registrirana. Ali dobro, imamo mi i svojih mladih igrača, imamo dobre temelje od jeseni i ja sam optimističan. Dečki koji su tu imaju svoju priliku, tako i komuniciramo cijelu ovu situaciju, a na njima je da tu priliku iskoriste – ističe trener Milanović.
Uozbiljio se malo s novom funkcijom, ispalit će poneku foru manje, ali nije to ni loše. Zapravo, pokazatelj je to da je potpuno unutra, sto posto posvećen novoj ulozi, najvažnijoj u dosadašnjoj trenerskoj karijeri. Vodio je ranije samostalno kadete Gorice, Mraclin i Jelačić, ali ovo je ipak nešto drugo.
– Je, ovo mi je prvo ovakvo iskustvo na ovoj razini i mogu reći da je to iskustvo vatreno. S obzirom na okolnosti, puno je tu preslagivanja, bavim se s puno toga što baš i nema izravno veze s trenerskim poslom, najmanje s trenerskim poslom. Iz tog razloga tijekom dana zna biti stresno, budući da se moram baviti stvarima o kojima prije nisam razmišljao, a trening mi u svemu tome dođe kao ispušni ventil. Tu sam ja doma, tu se najbolje osjećam – govori Milka.
Iako za nijansu ozbiljniji, u suštini se nije promijenio.
– Ma ne, nema razloga. U neku ruku i dalje se ponašam kao da sam asistent, i dalje slažem treninge, radim puno toga što sam radio i ranije, ali u cijelom procesu mi jako puno pomažu i dečki iz stožera. Postavili smo stvari tako da smo svi isti, da sve radimo zajedno, pri čemu svatko ima svoja zaduženja. Puno komuniciramo, dogovaramo sve detalje, a s pomoćnikom Markom Đorđevićem čak sam i u istom stanu, tako da smo zajedno 24 sata na dan – kaže Milka prije nego što će odgovoriti na ključno pitanje.
Je li spremno odijelo za vođenje utakmica?
– E, to od mene nećeš doživjeti, ha, ha… Gledaj, bio sam radni igrač, da ne kažem vodonoša, red je da budem i radni trener. Prema tome, kao što sam i maloprije rekao, ništa se neće promijeniti, na klupi ćeš me gledati u radnoj trenirci!
Biti dijete u ratu znači živjeti u strahu kad bi svijet trebao biti pun igre i osmijeha, ali rat često krade tu nevinu radost.
Stoga je za 30-ero djece iz ratom pogođenih područja u Ukrajini, Zagrebačka županija drugu godinu zaredom organizirala je boravak na bazenima Specijalne bolnice Naftalan u Ivanić-Gradu.
Boravak je dio projekta međunarodne razvojne suradnje „Vratimo život bez mina!“, u sklopu javnog poziva Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koji ima za cilj psihosocijalno osnaživanje djece iz Ukrajine tijekom njihovog višednevnog boravka u Hrvatskoj.
Zamjenik župana Damir Tomljenović pozdravio je djecu i istaknuo kako projekt omogućuje barem jedan bezbrižan dan djeci čiji su roditelji stradali u ratu. Đurđa Adlešič iz Udruge Hrvatska pomaže zahvalila je Zagrebačkoj županiji na dugogodišnjoj suradnji, istaknuvši da djeca u dobi od 9 do 14 godina osam dana borave u Hrvatskoj uz pratitelje iz Ukrajine radi sigurnosti i organizacije.