Sport

‘Dosta je bilo inozemstva, drugo dijete me vratilo kući i dovelo u Goricu’

Petar Babić je prije osam godina igrao Euroligu sa Zagrebom, zajedno s Mulaomerovićem, Simonom, Kasunom i mladim Darijem Šarićem, a ovog ljeta, s navršene 34 godine, pojačao je košarkaše Gorice. Trener Josip Sesar dobio je igrača kojeg je želio…

Objavljeno

prije 6 godina

19. rujna 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Pobjeda protiv Krke, kao i utakmice koje smo odigrali na našem rođendanskom turniru, pokazuju nam da imamo pravo nadati se uspješnoj sezoni. Međutim, moram reći i da naš roster još nije zatvoreno, želimo potpisati još dva ili tri nova igrača, u najmanju ruku jednog beka i jednu ‘peticu’, rekao je predsjednik KK Gorice Duško Radović nakon što je njegova momčad u finalu turnira povodom 50 godina kluba pobijedila Zadar.

Trener Josip Sesar, koji u goričkom klubu ima ulogu “menadžera engleskog tipa”, čovjeka koji se bavi terenom, ali i dovođenjem igrača. Uz pomoć direktora Ljube Prgometa, još prošle sezone njegova igrača, ali Sesar je taj koji daje završnu ocjenu. Tako će biti i u ovom slučaju, a objava odrađenog posla trebala bi stići u danima pred nama, kad ćemo saznati tko su ta dvojica ili trojica… Zasad se zna samo da su došla tri nova igrača. Krilo Karlo Lebo će pomoći u svojoj ulozi, centar Ivan Vraneš već je pokazao da će biti veliko pojačanje, a u bekovsku liniju stiglo je iskustvo. I to u liku 34-godišnjeg Petra Babića, igrača kojeg ljubitelji košarke najbolje pamte iz dana kad je nosio dres KK Zagreba, u to vrijeme prvaka države i euroligaša…

– Dobio sam poziv od Sekija (trener Josip Sesar, op. a.), pitao me jesam li zainteresiran i odgovorio sam potvrdno. Zašto? Zato što sam čuo kako se prošle godine ovdje dobro radilo, a vidio sam i da su dečki odigrali odličnu sezonu. Također, jedan od glavnih razloga je i to što će žena opet roditi, čekamo drugo dijete pa mi je bilo važno ostati u Zagrebu, uz obitelj. No jako mi je važno i to što ljudi ovdje vjeruju u mene – objasnio je uvodno Babić kako se u srednjim tridesetima našao u dresu Gorice.

Upravo je to, godina proizvodne, u kombinaciji s povjerenjem koje je osjetio, bilo ključni okidač.

– Ljudi često misle da su sportaši u tridesetima već za odbaciti, zato ne želim propustiti ovakvu šansu, doći u sredinu u kojoj se ovako dobro radi. Želim pokazati da imam još puno toga za dati na parketu – ambiciozan je Pero.

Pero Babić (lijevo) u društvu preostala dva gorička pojačanja, Karla Lebe i Ivana Vraneša

Naravno da smo se zajednički išli sjetiti najblistavije epizode u karijeri, sezone 2011./12., kad je sa Zagrebom igrao Euroligu, u momčadi u kojoj su mu suigrači bili Damir Mulaomerović, Kruno Simon, Mario Kasun, NBA-jevac TJ Ford, u to vrijeme iznimno mladi Dario Šarić, pa onda i aktualni suigrač iz Gorice Ante Mašić…

– Uh, to su bila previdna vremena, sjajna generacija, velike utakmice… Sjajno je bilo to proživjeti, dijeliti svlačionicu sa svim tim sjajnim igračima – kazao je Babić pa nastavio priču o svojoj karijeri:

– Poslije toga sam otišao u inozemstvo, šest godina proveo sam vani, prošao Rumunjsku, Slovačku, Austriju, Švicarsku… Ostala su lijepa sjećanja, a bile su to i dobre lige. Ljudi kod nas možda toga nisu svjesni, ali sve te države jako su napredovale u košarkaškom smislu.

Kad treba odabrati gdje mu je bilo najbolje, a gdje možda najlošije, odmah će povući ručnu.

– Ne mogu reći da mi je negdje bilo loše. Jako sam uživao u Bratislavi, pa poslije u Austriji, u Welsu, gdje sam upoznao puno jako dobrih ljudi… Ma uživao sam zapravo u svakoj od tih sezona, uvijek davao svoj maksimum na parketu, a to su ljudi i znali cijeniti – istaknuo je Babić.

Nakon svih tih putovanja po svijetu, mijenjanja klubova i država, skrasio se u Velikoj Gorici. Uz mnoga poznata lica, u okruženju u kojemu mu je lako osjećati se kao doma.

– Više, manje znam sve ove dečke. S nekima sam igrao u istim klubovima, igrao sam i protiv nekih, neke sam gledao dok su još bili klinci… Posljednjih godina pokazalo se da sve što se ovdje radi ima glavu i rep, što je nama igračima najvažnije. Vrlo često to nije slučaj, pogotovo vani, kad si stranac. To je onda borba, svatko za sebe, a ovdje sam već od početka shvatio kako je sve isplanirano i dobro organizirano – zadovoljan je Babić.

Zadovoljan će valjda njime biti i trener Sesar, koji ga je već godinama pokušavao “uloviti”. No svaki je put nekako ispao preskup, s previše drugih opcija, s drugim prioritetima.

– Da, bili smo Sesar i ja prije u kontaktu, ali većinom sam prihvaćao inozemne ponude, koje su bile puno više financijski isplative. Bio sam u toj fazi, stvarao sam obitelj i u tim trenucima novac mi je bio prioritet. Ne kažem da sad nije važan, ali osjećaj je ipak nekako drukčiji. Kako imaš neko iskustvo, shvatiš da je važno i biti uz dobrog trenera. Čovjek je imao vrhunsku igračku karijeri, bio je jedan od najboljih igrača u Europi, a budući da znam i kako razmišlja kao trener, znao sam da dolazim u sredinu koja je dobra za mene. Tu nisam mogao promašiti – siguran je Pero, koji će u Gorici uskočiti u tenisice Karla Mikšića.

Uz njega, organizacijom igre bavit će se i Borna Kapusta, a tu su još i Majcunić, Petrović, Vučić, Lebo, Mašić, Mazalin, Papac, Vraneš… I još, kažu, dva-tri nova igrača. Zvuči prilično dobro, perspektivno pri pogledu prema naprijed.

– Kad imaš dobro organiziranu momčad, kad se dobro radi, uvijek se to i vrati. Gorici se upravo zato i vratilo prošle sezone, jer vjerujem da je Gorica pokazatelj kamo bi hrvatska košarka trebala ići. To me najviše i privuklo. Samo s dobrim radom možemo napraviti rezultat. Unaprijed prognozirati neke rezultate ne želim, to nikad nije zahvalno, da se ne bih opekao. Mogu samo poželjeti da bude što bolje. Ako je ikako moguće, uspješnije od prošle sezone – sa željom je završio Pero Babić.

Babić (broj 24) bio je dugogodišnja želja trenera Gorice Josipa Sesara, konačno je došao nakon šest godina u inozemstvu

Prošle sezone, podsjetimo samo, košarkaši Gorice završili su kao šesti u prvenstvu, a igrali su i polufinale Kupa Hrvatske. Dakle, bolje od toga značilo bi još jednu sezonu koja bi se mogla nazvati najuspješnijom u povijesti velikogoričke košarke. I bilo bi u skladu s onim što je predsjednik kluba Duško Radović najavio na rođendanskoj Svečanoj akademiji:

– Imamo ambiciju veliki prošlosezonski rezultat potvrditi i ambiciozno jurišati prema vrhu hrvatske košarke. Mnogi će reći kako je lako obećati, ali vas uvjeravam kako ćemo ustrajati u realizaciji zacrtanih projekata i da ćemo se u budućnosti okititi jednim od trofeja!

Tjedan dana nakonn slavljeničkog turnira Goričani su proveli u dvorani, posvetili se treninzima i uigravanju, a što su u svemu tome uspjeli napraviti moći će se vidjeti već ove subote od 17 sati u Domžalama, gdje Gorica igra protiv slovenskog prvoligaša Hopsi Polzele.

Povezane teme:hotnews kk gorica košarka petar babić

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 9 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 15 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.