Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Došao sam kao klinac i kako je rasla Gorica, rastao sam i ja

Objavljeno

Ratna 1993., lipanj, rukometni turnir u Velikoj Gorici. Na njemu je i jedan mršavi klinac, bila mu je tad 21 godina, koji nije znao previše o ovom, tad još samo predgrađu Zagreba. Došao je do Gorkog Grgureva, legendarnog bivšeg trenera i predsjednika kluba, i rekao:  – Ja sam Hrvoje Pekera i volio bih igati za Goricu.
Grga nije imao ništa protiv i mali je došao igrati za Goricu. Došao i ostao 22 godine. Mali Hrvoje danas je trener Pekera, ujedno i tajnik kluba, čovjek koji je već sad, s 43 na leđima, klupska legenda. Otkad je Peks došao u Goricu, iz nje nikad nije otišao. A, paradoksalno, u Veliku Goricu nikad nije došao.
– Ne, iz Sigeta sam i nikad se nisam preselio u Veliku Goricu. Ali zato sam se oženio ovdje, žena mi je Goričanka, pa sam i ja valjda ‘polugoričanin’. Kad smo se kućili, razmišljali smo i o Gorici, ali ispalo je da smo opet završili u Sigetu – kaže Pekera.
Opet, svakoga je dana u Velikoj Gorici, gradu koji je kroz sve ove godine postao njegov.
– Počeo sam rukomet igrati u RK Zagreb, u generaciji s novim izbornikom Željkom Babićem, nakon toga prošao nekoliko zagrebačkih klubova i zatim došao u Goricu. I kako je rasla Gorica, tako sam rastao i ja – priča Pekera i dodaje:
– Do tad mi je Gorica bila ista kao i svi gradovi u zagrebačkom prstenu, recimo Zaprešić, Samobor… Tu negdje je i bila. Međutim, danas je Velika Gorica jedan stvarno super grad. Prije 22 godine ona to nije bila, puno se toga promijenilo u međuvremenu.

Najljepše je bilo s prijateljima ulaziti u prvu ligu
Kad je došao, zatekao je jednu pamtljivu generaciju goričkih rukometaša.
– Trener je bio profesor Rudi Carek, a u momčadi su bili Čačić, Seferović, Džekson, Herceg, Sarajlić, branio je Bezjak… – podsjetio je Pekera na jednu dobru generaciju, ali i na golmana kojeg pamtimo po osebujnoj frizuri, kombinaciji kratke kose i dugog ‘konjskog’ repa.
Svašta se događa u životu jednog čovjeka u 22 godine, ali kad je riječ o potrazi za najljepšim razdobljem u ovih više od dva desetljeća, Pekera nema dvojbi.
– Ono vrijeme kad smo prvi put ulazili u prvu ligu, sezona kad smo se plasirali i prva u najvišem rangu, apsolutno su nezaboravne. Mesarov, Bobić, Petrač, Lazić, Svalina, Totić, Černetić… Sjajna momčad, ali i općenito zaista sjajno vrijeme. Pravi igrači, pravi ljudi u klubu i oko njega, dvorana nekoliko puta puna… Ma izvrsno! Bio je gušt igrati, ali i družiti se s tim dečkima – s dozom sjete priča Hrvoje o vjerojatno najboljoj generaciji u povijesti velikogoričkog muškog rukometa.

Hrvoje Pekera

Danas je neko drugo vrijeme, nema više ogleda sa Zagrebom, ne dolazi ni Nexe, na niskim granama je Metković, a prvoligaškim parketima trče neka puno mlađa lica.
– Teško je uopće uspoređivati rukomet od prije 15 godina i sad, naš sport je puno mijenjao, ima neka nova pravila, puno je brži, igra se s više snage. Zato je i čak i logično da danas starijih igača ima ‘na kapaljku’, a u ono vrijeme ih je bilo puno više – objašnjava Pekera, koji u momčadi koju vodi ima kombinaciju domaćih igrača, iz vlastitog pogona, uz ponekog igrača sa strane, koji dođe na studij pa zaigra za Goricu.
– Posljednjih nekoliko godina osjetila se kriza, novca nije bilo u gospodarstvu, automatski ni u sportu, i bili smo prisiljeni raditi s onim što imamo, ne dovoditi nikakva pojačanja. No tako i želimo raditi, cilj je nastaviti dobro raditi u mlađim kategorijama i iz svake generacije izbacivati dva ili tri igrača koji će četiri, pet godina igrati za prvu momčad pa zatim, ako budu dovoljno dobri, odu negdje dalje – isplanirao je tajnik i trener.

Sve je lijepo, ali najljepše je igrati rukomet
Bio je igrač, tajnik, trener mlađih kategorija, već treći put je trener prve momčadi… Jedino još predsjednik nije bio.
– Uh, hvala, ali ne bih – smije se Pekera, svjestan koliko je danas teško raditi u sportu, namaknuti lovu, što je glavna zadaća predsjednika kluba.
– Dok sam bio igrač, iskreno, nisam ni znao tko je predsjednik kluba. Otkad više nisam igrač, bili su tu Damir Goršeta, u čijem mandatu sam se i zaposlio u klubu kao tajnik, Jakov Sučić, koji me prvi postavio za trenera, a posljednjih godina je tu Neven Karas – pobrojao je Pekera.
Kao ni pri izboru najljepšeg razdoblja u Gorici, nije previše razmišljao ni kad je treba izabrati što je od svega toga u njegovu životu bilo najljepše raditi.
– Sve ima svoje draži, ali ja igračima stalno govorim da moraju uživati. Jer igrati rukomet je fantastično, to je bezbrižno doba u kojem ti je važno sam doći u dvorani i uzeti loptu u ruke. A treneri su stalno u nekim brigama, briga svakog igrača je i njegova, nije to uvijek lako – kazao je Pekera, koji je uz sve ovo još i predsjednik Udruge rukometnih trenera zagrebačke županije.
– I administrativni dio posla ima svojih čari, zanimljivih stvari. Dobro, ja nisam baš čovjek od sastanaka, a bude i toga, ali lijepo je to raditi. Posla je puno, i u dvorani, na sjednicama u gradu i županiji, pa još ta udruga trenera… Uvijek se nešto događa, nikad nije dosadno – ukratko svoju svakodnevnicu opisuje Hrvoje Pekera.
Unatoč svim tim obavezama, energije itekako još ima. I dalje je ambiciozan, po pitanju razvoja kluba, rada s prvom momčadi…
– Ima tu dobrih stvari, dobrih ideja, a sad ih treba provesti u dijelo – počinje Pekera taj dio priče i nastavlja:
– Organiziramo veliki turnir za mlađe kategorije u lipnju, dolaze nam i klubovi iz inozemstva i strateški je cilj kluba to dignuti na još višu razinu, promovirati klub kroz taj turnir i istovremeno nastaviti raditi s mladima, surađivati sa školama… Dobro je, ali može biti i još bolje.

Opasna sezona: Iz lige ispada čak šest klubova
Najveće zadovoljstvo ipak pronalazi u radu na parketu, u trenerskom poslu. Gorica je prvi dio sezone završila devet dana prije Božića gostovanjem u Vinkovcima, drži se u sredini tablice, što je posebno važno. Naime, ove sezone iz najvišeg ranga ispada čak šest klubova.
– Dobro je, rezultati su dobri. S igrom čak i nisam toliko zadovoljan koliko rezultatima. Prošle sezone igrali jako dobro, a sad su rezultati jako dobri. Skupili smo dosta bodova i pokušavamo se odlijepiti od tih posljednjih šest koji ispadaju. Sad smo na četiri boda od te zone, a na proljeće nam je raspored jako dobar. Ma bit će to sve OK – uvjeren je trener.
Glavne role u aktualnom sastavu Gorice drže Ivan Laljek i Domagoj Ferenčina, tu su i Ceković, Vladušić, trenutno ozlijeđeni Krstanović, pa Bonić, mladi Bura i Buhaniček…
– Dobra smo, izbalansirana momčad. Rukomet je momčadski sport, tako to treba i gledati, ali ako moram izabrati nekoga, istaknuo bih golmana Sladoljeva. Kad on ima svoj dan, mi dobijamo utakmice – hvali svog golmana Pekera.
Gorica je u najvišem rangu već više od deset godina, tu bi morala ostati i dogodine, to ne bi smjelo čak ni biti upitno za klub kao što je naš.
– Dugo smo u ligi, imamo već i svoj status, iskustvo igranja prve lige i u tom smislu je Gorica danas jedan dobro posložen klub. Imamo jak omladinski pogon, sve trenere s licencama i završenim Kineziološkim fakultetom, imamo budućnost i planove – zaključio je Pekera.
Goričanin iz Sigeta odradio je, eto, još jednu polusezonu, ovdje je zapravo točno 22 i pol godine. Prve 22 i pol. Ne može se baš steći dojam da se umorio, jednako je agilan na klupi i u uredu kao što je nekad bio na svom lijevom krilu, a to može biti samo dobro za našeg prvoligaša. Gorica želi rasti i dalje, Hrvoje Pekera, naravno, zajedno s njom.

 

Priča iz kvarta

‘Prijatelj je u kolicima, trebaju mu električna, skupljamo za njega…’

Filip Jager (36) boluje od multiple skleroze, vezan je uz kolica, a svakodnevicu mu žele olakšati prijatelji, koji su pokrenuli akciju skupljanja sredstava za električna kolica. Dio iznosa već je skupljen…

Objavljeno

on

Filip Jager bio je normalan tinejdžer, čak i neobično inteligentan klinac, duhovit, jedan od onih likova za koje mi iz generacije ne pamtimo baš da je netko nekad nešto loše o njemu pričao… Ono, pozitivac, onaj kojeg svi vole. Filip je poznanik, dečko iz kvarta, iz škole, i lako se sjetiti kako je njegova priča išla korak po korak.

Završili smo taman srednju školu, kretali svatko svojim putem, pa čuješ negdje usput da je i on, Jager, upisao neki faks. A onda, nedugo potom, počele su stizati loše vijesti. Prije nego što je dao svoj prvi ispit.

– Ima nekih problema sa zdravljem, nije zezancija… – pronijela se priča.

Radilo se, doznalo se brzo, o raku limfnih čvorova, poznat i kao MB.Hodgin. Opaka bolest donijela je potpuni zaokret u njegov život, umjesto na predavanja, morao je na kemoterapije. Prošao je šest ciklusa zračenja i uspio pobijediti rak, ali već dvije godine poslije problemi su se nastavili.

Dijagnosticirana mu je multipla skleroza.

Prvi znak bio je jedan iznenadni “šus” u nozi. Trenutak kad noga odjedanput samo blokira. Kao da nije tvoja. Ponovilo se opet, a onda je bolest počela napredovati. Kretao se sve teže, borio se s problemima vozeći se na biciklu s tri kotača, ali i tome je došao kraj. Danas je Filip, s navršenih 36 godina, nažalost, vezan uz kolica.

– Sad sam u sekundarno progresivnoj fazi, više ne hodam i vezan sam za invalidska kolica. U svakodnevnom životu potrebna mi je pomoć osobnog asistenta – kaže Filip.

U svakodnevnom životu potrebna su mu i električna kolica. A tu su u pomoć uskočili prijatelji! Pokrenuta je internetska kampanja skupljanja novca za kolica koja bi značajno olakšala život Filipu. Sve o akciji možete doznati OVDJE.

“Na ulazu zgrade u kojoj živi je nedavno ugrađeno dizalo s kojim mu je olakšan pristup. Zahvaljujući tome mogao bi više vremena provoditi vani, a kako bih se vani mogao samostalno kretati potrebna mu je motorizirana pomoć za kolica, što je ujedno i razlog ove kampanje”, naveli su prijatelji u pozivu na pomoć u ovoj plemenitoj akciji.

Svaka kuna je dobrodošla, Filipu će puno značiti, priključiti se možeš i ti…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Na kavi sa Žućom: ‘U Litvi su mi navijači banuli na vrata… I dali podršku! ‘

Damir Žutić, dugogodišnji igrač HNK Gorice, došao je kući na kratki predah nakon prve inozemne polusezone u karijeri. Iz Litve je došao osunčan, nasmiješen, zadovoljan i ambiciozan. Igra s dečkima iz Nikaragve, uživa na plaži, miljenik je navijača Atlantasa…

Objavljeno

on

Sergej Jakirović upravo je poveo svoje trupe u još jedan ubitačno težak trening, kondicijski maestro Marin Ivančić i ovoga je puta bio nemilosrdan, iako je pržilo kao u Sahari. Nama ostalima preostalo je samo pobjeći u hlad, po mogućnosti na terasu Pevecova lounge bara, odmah uz pomoćni teren. Kad tamo – novo tamnoputo pojačanje Gorice?! Učinilo se barem tako na prvu… Kad ono, Dado Žutić! Dečko koji je u goričkoj svlačionici bio od prvog dana postojanja kluba pa sve do ove zime, kad je otišao u litavski Atlantas iz Klaipede. Kući se vratio crn, crn… Kao da je došao s mora.

– Pa i jesam, svaki dan sam bio na plaži – smije se Žutić.

– Kako se živi u Klaipedi? Sad preko ljeta je čudo. Živim na moru, na Baltiku, tako da smo doslovno svaki dan na plaži… Trening završi u podne, a na plaži se nalazimo u 13.15. I dođe pola momčadi, valjda nas 15. Iako, ne može se to more ni uspoređivati s Jadranom… Kod nas je deset puta ljepše. Doduše, i deset puta skuplje. Ma baš uživam dok je ovako lijepo vrijeme… Znam što me čeka od devetog mjeseca, samo kiša i snijeg. Zatvoriš se u stan i igraš igrice, ha, ha.

Pevec junior, prva violina NK Bune Marko, donio je kavu na stol i priča je mogla početi. Litavska, nogometna, životna…

– Evo, prošla su prva četiri mjeseca, malo manje od polovice sezone, a klub je, ajmo reći, ok. Cilj je ostati u ligi, a trenutačno smo šesti od osam klubova, što je u skladu s ciljevima. Zadnji ispada, predzadnji ide u kvalifikacije, šesti je miran… Jedan klub je baš bankrotirao, čeka se odluka saveza, ali najvjerojatnije neće nastaviti natjecanje. Ostaje nas sedam veličanstvenih, tako da ćemo imati tri utakmice po kolu. Malo neobično, ali eto, ha, ha – prepričava Žućo, dodajući da su i unutar te male lige razlike u kvaliteti velike.

– Žalgiris i Suduva su svijet za sebe, puno jači od svih ostalih. Oni bi kod nas, recimo, bili u donjoj polovici prve lige. Sve ovo ostalo je na razini naše druge lige. Recimo, ona momčad Gorice koja je izborila ulazak u prvu ligu tamo bi svakoga mogla dobiti. Osim Žalgirisa i Suduve, oni su baš priča za sebe.

Žutić je jednom bio u momčadi kola, ima i jednu asistenciju, igra standardno…

Sudari s nedodirljivima tako ispadaju nešto poput male sportske traume.

– Igrali smo dvaput u prvenstvu sa Žalgirisom i triput sa Suduvom. Kako smo prošli? Nismo prošli, ha, ha… – počeo je Dado pa nastavio:

– Od Žalgirisa smo dvaput izgubili po 4-0, a od Suduve 5-0, 4-0 i 4-1. Ma to nisu nogometne utakmice, to je više rukomet. Naš 11 stoji otraga, branimo se na 16 i molimo Boga da primimo što manje. Doslovno tu ne možeš ništa ni utrenirati, unaprijed znaš da nemaš šanse. Evo, Suduvu smo u ovoj zadnjoj utakmici čak i vodili 1-0 na poluvremenu, kod njih, a onda u drugom primili četiri komada. Samo malo nagaze gas i aj bok.

Ima u toj ligi i ozbiljnih igrača, govori Žutić, ali prvenstveno je tu riječ o strancima.

– Sandro Gotal, koji je igrao u Istri i Hajduku, igra za Suduvu. Mislim da tamo ima valjda deset Balkanaca. Švrljuga, Kardum, Topčagić… I oni rade razliku. Teško će tamo netko od domaćih napraviti nešto više, čak ni reprezentativci Litve, kojih je dosta u ligi. Nisu to igrači top klase. Zato toliko i plaćaju strance, domaći su neusporedivo jeftiniji.

I među njegovim suigračima ima ozbiljnih igrača, ali i onih koji spadaju u rubriku ‘nogometna egzotika’.

– Kod mene u klubu je top igrač kapetan Davidas Šernas, ali čovjek je već na zalasku karijere. Vratio se doma nakon što je igrao u Rusiji, Kazahstanu, Poljskoj… Zabio je i gol Španjolskoj, velikom Casillasu, po tome je postao poznat. Doveo je iz Žalgirisa i svog najboljeg prijatelja, također u poznim nogometnim godinama, a takvih imamo jako puno, igrača od 35 godina. Tako da je količina trke, recimo to tako, malo upitna… – smije se Žutić pa nastavlja s pričom:

– Sad nam navodno dolaze dva Kubanca, a imamo i dvojicu iz Nikaragve. Na probu su došli njih dvojica i tri Brazilca, a ostali su samo oni. Jedan nije upisao ni minute, a drugi je čak nešto i igrao. Zanimljivo je s njima… Jedan kaže da je u cijelom životu kupio dvije ‘hoodice’, da je majicu dugih rukava obukao valjda pet puta u životu. I dođu ovdje, gdje pada snijeg! Znači, dečki su u čudu gledali, prvi put vide snijeg u životu, slikaju selfije s grudama, šalju doma…

Ako je netko sumnjao, priča se o Gorici i u Klaipedi. Točnije, o igračima Gorice.

– Imamo Nigerijca koji Musu iz Gorice gleda kao Boga! Igrali su zajedno za mladu reprezentaciju, kaže da je Musa čudo. Spomenuo sam još neke Nigerijce, ove velike face, ali kaže ‘ništa to, samo Musa’. Pitam ih da mi to objasni, ali ne zna ni sam. Kaže da ga obožavaju i gotovo. Baš je veličina za svoje Nigerijce. Nisam imao pojma da je to baš tako… Jedan Litavac igrao je u Poljskoj sa Zwolinskim, dok je Zwole bio puno mlađi.

Kofere za Litvu Dado Žutić je spakirao u potrazi za minutažom, a to je na litavskom primorju i dobio.

– Igram stalno, od 14 utakmica odigrao sam 13. U početku sam igrao i krilo, i veznog, i stopera, ali zadnjih par kola sam se ustabilio na lijevom beku. Ali kažem, najbitnije mi je da igram. Nisam igrao ovdje šest mjeseci, došao sam gore i očekivao da će biti puno oscilacija, ali mogu reći da ih ima i manje nego što sam mislio. Zadovoljan sam svojoj igrom, a zadovoljni su i trener, predsjednik… I, najvažnije, zadovoljni su navijači – priča Žućo, uz dodatak da su mu navijači to jasno i rekli.

Navijači Atlantasa nisu mnogobrojni, ali odani su klubu

– Poslije jedne utakmice čujem neku buku ispod prozora, pogledam i vidim 15-ak navijača koji nešto viču. Moram ti priznati, nije mi bilo svejedno. Nemam pojma što hoće, viču nešto na ruskom… Pustio sam ih u zgradu, došli su mi na vrata i rekli da su zadovoljni naših trudom i radom, iako rezultati nisu neki, da će biti uz nas bez obzira na sve, da imamo njihovu podršku… Jedan od njih me vidio gdje živim kad sam se vraćao iz dućana i odlučili su mi doći to reći. Jedino je problem što gore nitko ne govori engleski, pa tako ni nitko od njih, a ja ruski samo razumijem, ne pričam ga još. Tako da je to bila borba rukama i nogama, ali sve skupa lijepo iskustvo. Išli su i do predsjednika, i njemu su rekli da su uz nas, ma kakvi rezultati bili.

Neće na more, kaže, željan je svega osim mora, pa će ovih desetak dana odmora iskoristiti da bude s prijateljima i obitelji. A onda natrag u Litvu. Već 11. srpnja mora se pojaviti na treningu, na početku priprema.

– Kad odradimo pripreme, mislim da ćemo biti puno bolji. Klub je prošle godine bankrotirao, zimus je krenuo ispočetka, tako da smo se doslovno skupljali tijekom sezone. I tri dana prije zadnjega kola došla su dva Bugara i jedan Makedonac. I Bugari su odmah bili u prvih 11! Nakon tri dana treninga. Sad idemo u Poljsku na pripreme, pet dana ćemo biti tamo, igrat ćemo s jakim poljskim prvoligašem Jagelloniom… E, to ne želim ni prognozirati, ha, ha – kaže Žutić i nastavlja:

– Taj klub je dvaput osvojio kup, lijep je i stadion, tu igra mlada reprezentacija… Ima sve preduvjete da bude puno bolji nego što je, ali ima jako loš imidž u gradu. Ranije su klub vodile klupske legende i sve su zeznuli. Grad je prestao davati novac, sponzori su odustali, i sad je teško vratiti se na staro. A predsjednik je, jadan, gotovo potpuno sam. Bori se koliko može, a dobro je barem što je gradonačelnik obećao da će grad stati iza nas od iduće polusezone. Navodno će se slagati i momčad za Europu, a to bi bilo sjajno…

Damir Žutić proveo je deset godina u Gorici, a otišao je ove zime… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

U svemu tome uredno prati i svoje prijatelje, bivše suigrače iz HNK Gorice.

– Pokušavao sam naći stream iz Švedske, ali nisam uspio. Čuo sam da su igrali top, a mislim da će takvi biti i kad krene sezone. Očekujem da će opet biti u borbi za Europu, samo što je sad lakše, jer i peti ide u Europu. Treba još vidjeti tko će doći i otići, ali nadam se sličnoj sezoni kao lani – završio je našu nogometnu spiku Žućo.

I otišao svojim putem. Odmoriti se, uživati u potvrdi one “kod kuće je najljepše”…

– Je, tek kad ovako odeš negdje shvatiš što mi sve imamo… – shvatio je i Dado, nogometaš u zemlji košarke.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Tihi Stepanić: ‘Učenici najviše vole kad lik u romanu nazovem po njima’

Jasminka Tihi Stepanić, rođena Velikogoričanka i dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, u svojim pedesetima postala je književnica. I to vrlo uspješna, nagrađivana književnica… Ovo je njezina priča

Objavljeno

on

Omiljena profesorica, uspješna, višestruko nagrađivana književnica, vrsna mentorica… Sve to, i još mnogo više, naša je sugrađanka Jasminka Tihi Stepanić. Domaća cura, rođena 1958. u Kurilovcu, dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika, a u posljednjem razdoblju u dobitnica dvije književne nagrade.

– Osvojila sam nagradu Mato Lovrak za svoj prvi roman “Imaš fejs?” i ta me nagrada lansirala u svijet književnosti. Gotovo je cijele 2012. bio prvi na listi čitanosti u Knjižnicama grada Zagreba, a i sad je među najčitanijim knjigama za mlade. Dobila sam nagradu Anto Gardaš za roman “Moja neprijateljica Ana” te nagrade Grigor Vitez i Mato Lovrak za “Ljeto na jezeru Čiču”. Osvojila sam sve književne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti. Veseli me dvostruki Mato Lovrak jer znam da prosudbeno povjerenstvo nerado dodjeljuje nagradu istom autoru više puta, a znam i kako je bila jaka konkurencija ove godine. Dobro je da se moje ime spominje uz ime Mire Gavrana, pisca za kojega znaju i kojeg čitaju i veliki i mali. Roman “Dom iza žice” nije dobio nagradu, no među deset je najčitanijih knjiga u Knjižnicama grada Zagreba, uz bok najvećim svjetskim romanima za mlade – nabrojila je Tihi Stepanić.

Kao rođena Turopoljka, radnju svog romana “Ljeto na jezeru Čiče” smijestila je na mjesto koje bi moglo biti puno bolje iskorišteno. Baš onakvo kakvo je bilo u spisateljičinoj mladosti, ali i onakvo kakvo ga prikazuju junaci u romanu.

– U svakoj knjizi ima autobiografskih elemenata, u svakom liku ima malo autora, no to je više na razini ideja, jezika i nekih općih mjesta, zapažanja i slika. Željela sam prikazati jedno vruće ljeto u Gorici koje je dosadno do bola, no kako uvijek postoji neka mogućnost razonode, moji je junaci pronalaze na Čiču, mjestu koje je u vrijeme moje mladosti bilo vrlo popularna destinacija nadohvat ruke. Žao mi je što je Čiče devastirano i što se ne čini ništa da se iskoriste prednosti jezera koje je takoreći u gradu – kazala je gorička spisateljica.

Ali i, prije svega, profesorica. Generacije i generacije Goričana prošle su kroz njezinu učionicu, a neke nove prolaze upravo sad.

– Moji su učenici moja najdraža publika. Oni su ponosni na mene, rado čitaju moje knjige, neki ih i kupuju i traže posvetu. Zanima ih što pišem, kada ću to objaviti, a najviše vole kad neki lik nazovem po njima – sa smiješkom kaže profesorica, koja je nekako oduvijek znala da će biti baš to…

– Već sam zarana otkrila da me veseli učenje i da mi pričinja veliko zadovoljstvo kad nešto znam, a još veće kad to s nekim podijelim. Da ću biti profesorica hrvatskoga jezika znala sam već u petom razredu i cijelo je moje školovanje išlo u tom smjeru. Vrlo rano sam otkrila za što imam dara, pa mi je utoliko život bio olakšan. Nisam se morala gubiti, tražiti i nalaziti kao većina mojih vršnjaka – svjesna je Jasminka.

Do sad je objavila pet romana, dvije zbirke priča i tri slikovnice, što je prilično impresivan opus ako se zna da je svoj prvi roman napisala prije samo osam godina.

– Bavim se suvremenom problematikom djece rođene u 21. stoljeću, moji romani tematiziraju društvene mreže, internetske igrice, probleme u prehrani, medijsko nametanje lažnih vrijednosti, raspadanje tradicionalnih obitelji, preispitujem odgovornost roditelja i institucija u odgoju i odrastanju, odlazak u inozemstvo potaknut socijalnim prilikama, posljedice rata koje su još uvijek prisutne… Uz to, tu su općeljudske teme koje su važne za odrastanje u bilo kojem vremenu, a to su ljubav, prijateljstvo i odanost nekim višim poticajima, kao što je bavljenje nekim vidom umjetnosti ili sporta, ljubav prema jezicima i čitanju…

Kasno je krenula s pisanjem, tek u pedesetima, ali postoji za to dobro objašnjenje.

– Živim s odraslim sinom, koji je više odsutan nego prisutan i nema nikakvih zahtjeva. Sve sam kao majka odradila i sad ubirem plodove svojih roditeljskih nastojanja, borbi, popuštanja i ustrajanja. Sretna sam što je završila faza mojega života koja me je inspirirala da napišem roman “Bacit ću ti kompjutor kroz prozor”. Rad u školi je u bazi mojega književnog rada i neiscrpno vrelo ideja, a pisanje me odmara i nadahnjuje, daje neki poseban dodir mom životu, nešto što doživljavam kao dodanu vrijednost u kojoj uživam ja, ali i moji čitatelji – kazala nam je Tihi Stepanić.

Svoga sina je odgojila i podigla, uživa u tome, jednako kao što uživa u odgajanju “tuđe” djece, one u školi. Međut njima je i djevojčica koja je ove godine postala prvakinja države u hrvatskom jeziku!

– Da, moja draga učenica Paula Pfeiffer Rimac državna je prvakinja i silno sam ponosna na nju. Paula je pametna i talentirana, obožava jezike, a uz to je velik radnik i ništa joj nije teško. Krajem mjeseca idemo na dodjelu Oskara znanja, najvišeg priznanja koje se dodjeljuje državnim prvacima, a uručuje ga predsjednica države – ponosna je profesorica, koja je u književnicu najčešće pretvara tijekom jutra.

– Pišem ujutro. Doručkujem, skuham si kavu i natočim bocu vode. Jedva čekam da sjednem za kompjutor. Nikada ne znam što ću toga jutra napisati, samo se predam i pišem. Ponekad mi se čini da ne pišem ja, da to umjesto mene čini vilenjak koji mi sjedi na desnom ramenu i šapće u uho rečenicu za rečenicom. Kad se umori, prestajem s pisanjem. I ne smetaju mi Zvukovi s ulice, lajanje psa, čistač koji vuče kante… Važno je da ne čujem TV ni radio, da su riječi u mojoj glavi jedine koje čujem. Mogu pisati na bilo kojem mjestu, no poželjno je da bude jutro – završila je Jasminka Tihi Stepanić.

Nastavi čitati

Reporter 387 - 24.10.2019.

Facebook

Izdvojeno