Povežite se s nama

HOTNEWS

Dino Bošnjak: Ne izlazim, ne volim kafiće, ali zato godišnje pretrčim 5000 kilometara

Objavljeno

na

Stari to bolje zna, on piše sve treninge, u svojim bilježnicama ima svaki detalj, ali recimo da tjedno istrčim oko stotinu kilometara. Pomnožite to sa 50 tjedana, i dobijete pet tisuća kilometara na godinu. Eto, toliko pretrčim –  počinje svoju priču Dino Bošnjak.
Ako ne zvuči dovoljno impresivno, recimo to ovako… Da te njegove pretrčane kilometre prevedemo u neke stvarne udaljenosti, Dino bi u jednoj godini mogao otrčati do Moskve i natrag. I još bi mu ostalo dovoljno kilometara da laganim tempom otrči, recimo, do Dubrovnika i vrati se kući. Međutim, junak naše priče s tim svim nije ni izbliza zadovoljan.
Tih 5.000 kilometara zvuči puno, ali to je zapravo ništa! U odnosu na neke druge atletičare, to je doslovno zanemarivo. Trebao bih trčati puno više, a tako će u budućnosti i biti – odlučan je Dino.
Ako ste nekad možda vidjeli visokog mršavog dečka kako trči goričkom obilaznicom, sve tamo do Domovinskog mosta, to je vjerojatno bio on. Na 190 centimetara visine Dino Bošnjak je rasporedio 66 kilograma, nije ga teško uočiti.
Da, znamo trčati i obilaznicom, sve do mosta, do tamo je nekih osam kilometara. I onda natrag – sa smiješkom priča Dino.
Tim svojim dugim nogama neumorno grabi kilometre, češće na goričkom gradskom stadionu nego na cesti, a pritom se bori sa samim sobom, ali i sa izazovima i ciljevima koje je pred sebe postavio. Pogodili ste, naravno, riječ je o najvišim mogućim ciljevima.
– Moj cilj su Olimpijske igre! Ako ne sad, onda moram biti na Igrama 2020. godine. Baš moram, makar noge polomio – nasmijao se Dino, pa nastavio optimistično i samouvjereno:
Vjerujem da je vrlo, vrlo, vrlo lako moguće da se to dogodi već za ove igre, tamo negdje u svibnju sljedeće godine. Olimpijske igre doslovno su mi oduvijek cilj i mislim da idemo u dobrom smjeru.

Minuta i pol do Rija
Brojke mu zasad baš i ne idu u prilog, ali Dinu Bošnjaku to neće ni najmanje zasmetati, neće ga ni na sekundu pokolebati. Zna što može i koliko vrijedi.
– Za plasman u Rio na 10.000 metara treba istrčati 28:00 minuta, što neće biti nimalo lako ostvariti. Hrvatski rekord je 28:24, a to znači da bih ga morao popraviti za 25 sekundi. Trenutačno mi je najbolji rezultat 29:30, dakle nedostaje mi još minuta i pol. To zvuči jako puno kad se ovako kaže, ali nije i nemoguće. Osjećam u sebi da sam toj normi puno bliže nego što govori taj rezultat, ali jedino što je sigurno u ovom trenutku je da me čeka još puno treninga, još puno odricanja…
S tim Dino ne bi trebao imati problema. Navikao je i na treninge i na odricanja, to mu je zapravo način života. Sve je u njegovu danu podređeno atletici, treninzima, napredovanju. Onaj “stari” s početka teksta je Damir Bošnjak, nekad odličan atletičar, a danas otac i trener najboljeg hrvatskog dugoprugaša. Gorički Vlašići? Tako nekako. Dino ne skače nego trči, i to na 3000, 5000 i 10.000 metara, on je na početku, a Blanka pri kraju svoga puta, ali način koji su odabrali otprilike je isti. Rad, rad i samo rad. Tata i sin, trener i atletičar, kombinacija je to koja se pokazuje vrlo uspješnom.
– Nikad nisam imao niti jednog drugog trenera, tata me cijeli život ima na grbači – kroz smijeh kaže mlađi Bošnjak i nastavlja:
– Čak ni ne znam bi li mogao raditi s nekim drugim trenerom, ipak je tata uz mene od početka, cijelim ovim putem. Apsolutno mu vjerujem i nema razloga da išta mijenjamo – kaže Dino.
Kad odrastaš uz oca koji ti je ujedno i trener, teško je odvojiti te dvije stvari. Znaju to Kostelići, znaju i Vlašići, a znaju i u obitelji Bošnjak. Svađe tate i sina u toj su priči bile gotovo redovita pojava, čak i nešto što se smatra normalnim.
– Uh, stvarno je znalo biti gadno. Znali smo se baš pošteno posvađati, čak i tako da ne razgovaramo po tjedan dana! Obojica smo tvrdoglavi, svojeglavi, teški, ni jedan ne želi popustiti, pa je bilo tu svega i svačega. Doma ne razgovaramo, a kad dođem na trening, radimo sve normalno, samo što mi on preko drugih poručuje što da radim, meni se ne želi obratiti – smije se Dino dok se sjeća tih trenutaka, koji su danas ipak puno rjeđe nego prije.
– Ali sad je i sve manje i manje svađa, prije je to bilo češće, mislim da mu nije bilo lako tijekom mog puberteta. Ali sad smo si dobri – opet sa smiješkom priča Dino.

Sine, konačno si trčao kao muško
Ne dozvoljava mu tata da se previše opusti, ne rasipa se baš pohvalama, draže mu je kritikama pomoći sinu da napreduje, ali…Dino Bošnjak
– Zna on mene i pohvaliti, pogotovo kad dobro odradim neki trening. A najdraža pohvala… Ha, znam koja je bila najsmješnija. Poslije jedne utrke mi je rekao rekao: ‘Bravo, prvi put si trčao kao muško’. Nemam pojma što mu to točno znači, ali lijepo je čuti, ha, ha.
S 21 godinom Dino Bošnjak je već pokupio sve gradske i županijske nagrade, a u svijetu hrvatske atletike itekako je dobro poznato ime, jer kod nas nema trkača koji mu može parirati u njegovim disciplinama.
– Trenutačno držim juniorske rekorde na tri, pet i deset kilometara. Ciljali smo ove godine mlađe seniorski rekord na 10.000 metara, ali nismo uspjeli u prvom redu zato što nisam nastupao na utrkama u inozemstvu. Možda će zvučati čudno kad ja to kažem, ali najbolji sam u Hrvatskoj i mene ovdje nema tko povući, biti mi ‘zec’ uz kojeg ću napasti taj rekord – kazao je Bošnjak.
Da, toliko je dobar, toliko dominantan u našim okvirima. A bit će još i bolji, u to možete biti prilično sigurni. Dok s njim razgovaramo, neposredno nakon treninga, u utrobi gradskog stadiona, iz svake rečenice ovog mladog sportaša izbija ambicija, samopouzdanje, odlučnost.
– Stalno se pokušavam unaprijediti na svaki način, želim i prehranom i načinom života dovesti tijelo u stanje da mogu što jače trenirati. A to je jedini način. Inače ću imati obične, prosječne rezultate, a to je nešto što me nikad nije zanimalo. Radije se neću baviti ovime nego da ostanem, ružno to zvuči, ali u hrvatskim okvirima. Uvijek su mi cilj bili Europa i svijet – kaže Dino.
Imao je samo osam godina kad je shvatio da je atletika njegova budućnost. Samo osam! Išao je u drugi razred osnovne škole kad je tata Damir odlučio pokušati…
– Jednog dana je došao do mene i pitao me bi li želio probati otići na atletiku. Otišao sam, probao i povratka više nije bilo – rekao je Dino i nastavio:
– Zanimljivo je koliko se detaljno sjećam tog svog prvog treninga. Došli smo na Radnikov stadion, počeli s treningom i u jednom trenutku tata mi je rekao: ‘Ajde probaj sad jedan krug svom snagom’. Istrčao sam taj krug, sjećam se i danas, za 1:21 minutu. Rekao mi je ‘bravo, super’, a ja sam gorio od želje da probam još jedanput, da dokažem da mogu biti i brži. Nakon pet minuta dao mi je da opet trčim i istrčao sam 1:19. Ne mogu ni opisati taj osjećaj, kad shvatiš da možeš još bolje, još brže… Odmah sam osjetio da to želim. Počeo sam trenirati, a nakon što sam dva tjedna poslije otišao na Turopoljsku trku i pobijedio, to je bilo to. Ostao sam u trčanju, u atletici, i danas sam presretan zbog toga, zaista uživam u ovom što radim. Mogao sam možda završiti ili u nečem drugome, volio sam igrati i nogomet kao dječak, ali, eto, izabrao sam atletiku. Odnosno, ona je izabrala mene.

Četvrtak kao omiljeni dan u tjednu
Ima, naravno, i teških trenutaka, onih u kojima bi najradije digao ruke od svega. Nije atletika “mainstream” sport, nije to nogomet, ovdje samo najbolji dolaze do velikih rezultata, do statusa zvijezde, treba u svemu tome naći motiv u sebi.
– Je, znalo se događati da mi dođe da dignem ruke od svega i odustanem, jako je naporno baviti se ovime, puno je tu mentalnih barijera koje moraš preskočiti. Ali, opet, kad dođeš na natjecanje, kad vidiš sve te atletičare oko sebe, osjećaš se posebno, kao dio nečeg velikog. I onda shvatiš da se trud isplatio – sa sjajem u očima priča Dino.
Njegov se život bitno razlikuje od života prosječnog 21-godišnjaka. Nema tu izlazaka, sjedenja na kavama, onog predivnog gubljenja vremena u kojem toliko uživamo. Ne bi smjelo biti ni “sitnih nepodopština” kao što su čokolada i omiljene mu napolitanke, ali na tome još radi.
– Ma trebao bih puno više paziti na prehranu. To se mora promijeniti i promijenit će se. Morao bih se odreći svih šećera, svega što začepljuje krvne žile. A naravno da sve to volim, tko ne voli… Zasad mi to ide jako teško, ali sve više na to pazim i promjena se odmah vidi – kaže Bošnjak, koji u svom životnom ritmu nema previše vremena ni za hobije, neke stvari izvan atletike.
– Kako mi izgleda dan? Obično se probudim oko 7.30, prvi trening je u devet, traje nekih sat i pol, ubrzo slijedi ručak, nakon njega je važno odmoriti se, ali i probuditi se barem sat vremena prije popodnevnog treninga. On počinje najčešće u 16 sati, opet sad i pol, opet malo predaha i na spavanje se ide, barem bi tako bilo idealno, oko 22 sata. Toga se često baš i ne držim, ali ionako Gips Kostelić kaže da je osam sati sna optimalno, da nije dobro ni manje ni više. Jedini slobodan dan je četvrtak, on je oduvijek rezerviran za odmor – ističe Dino.
A prije spavanja, kao neki mali ritual, ostavi si sat vremena za sebe.
– Volim prošetati navečer, djelomično i zato da me nogu prestanu boljeti nakon dva teška treninga. Stavim slušalice u uši i sam šećem nekih sat vremena po Gorici, čistim glavu dok svira glazba… Što svira? Volim sve, i domaće i strano, ali nađe se tu i pokoja narodna. Dobro, u šetnjama su uglavnom to neke laganice, da me uspavaju, narodne su rezervirane za natjecanja – priznao je Dino i dodao:
– Odgovara mi slušati narodne uoči utrka jer su to žive pjesme, razbude me. Kad sam bio dječak, tata je držao kafić, tamo sam počeo slušati narodnu glazbu, a iste te pjesme i danas slušam, ove novije baš i ne. U međuvremenu je tata kafić zatvorio da bi se mogao potpuno posvetiti meni i mojoj karijeri.

Zabranjeno je odustati od utrke
Bilo je tijekom njegove karijere uspona i padova, dobrih i loših dana, tjedana, čak i godina, a ono najbolje što pamti, ono na što je najponosniji, dogodilo se u škotskom Edinburghu.
– Kros 2013. u Edinburghu je definitivno najljepša uspomena. Sudjelovalo je šest najboljih trkača iz SAD-a, šest iz Velike Britanije i šest iz reprezentacije Europe, u kojoj sam i ja bio. Bilo je to nekoliko dana nakon Nove godine, imao sam i nekih problema s ozljedama, razmišljao sam isplati li se uopće ići, ali otišao sam tamo i iznenadio samog sebe. Bio sam prvi! To mi je najzanimljivija, najteža, ali i najdraža utrka. Pa samo to što sam dio reprezentacije Europe velika je stvar, a kamoli pobijediti na takvom ‘eventu’… Zbilja dobar, jako dobar osjećaj kad uđeš u cilj – opet se vraća sjaj u oči, uvjereni smo, buduće zvijezde hrvatskog sporta.
No već u sljedećem trenutku, kad krene priča o nekim posebno teškim trenucima, izraz lica se promijeni. Sjećanje na neke posrtaje jako ga boli, teško preko njih prelazi, što samo govori koliko je intenzivno u svemu ovome, koliko je posvećen onome što radi..
– Mislim da nikad neću zaboraviti jedinu ovogodišnju utrku u inozemstvu. Bilo je to je moje prvo odustajanje u životu. Naravno, ne mojom voljom, jer sam sebi sam se davno zarekao da nikad neću odustati od utrke, ali tetiva jednostavno nije izdržala. Odustao sam negdje na šestom kilometru i to me još dugo nakon toga proganjalo. Užasan osjećaj, stvarno užasan, jer ja to jako uzimam srcu. Bilo je vrlo teško sve to proživjeti, ali kad objektivno sagledam, nije mi žao. Rezultat ionako ne bi bio dobar, a ozljedu bi samo pogoršao – pokušava to realno sagledati Dino, koji je čvrsto odlučio i sljedeće:
– Rekao sam si: ‘Sad ću trenirati i raditi tako da se takvo nešto nikad više ne ponovi.’ I siguran sam da neće.
Gledajući ovako sa strane, kroz razgovor s njim, dojam je da je Dino puno zreliji nego što govore brojke u osobnim dokumentima. Kao da je odavno raščistio sam sa sobom da ga ništa ne smije zaustaviti na njegovu putu. Zna što radi, zašto to radi, a u sportovima poput njegova to je posebno važno.
– Za svaki sport moraš biti jak u glavi, bez toga nema uspjeha, ali to je još naglašenije kod individualnih sportova. Tu ovisiš sam o sebi, nema suigrača koji će te ‘pokriti’ na neki lošiji dan, to u atletici jednostavno ne postoji. Bogu hvala, za sebe mogu reći da sam u tome dobar, mogu jako puno patiti, preko puno toga preći. Naučio sam ne razmišljati o tome koliko je teško, jednostavno se isključim i ispraznim glavu. Tako je najlakše – uvjeren je Dino.
Ono što nije lako je život atletičara u Hrvatskoj. Izgradnjom atletske staze oko glavnog igrališta na gradskom stadionu, kaže, puno se toga promijenilo u njegovu svijetu, više ne mora na svaki trening ići u Zagreb, oduševljen je pomacima koji su se po tom pitanju dogodili u našem gradu, ali daleko je to od dovoljnog za ostvarenje njegovih ambicija.
– Nažalost, naša seniorska atletika propada. Ima još ovih nekoliko uspješnih, kao što su Sandra, Blanka i to društvo, ali u većini disciplina dominiramo mi mlađi, od 21 ili 22 godine. Mi držimo i seniorsku reprezentaciju, ali novca je sve manje i manje, rijetko koji senior može ostati u atletici ako nije u svjetskom vrhu – kaže nam Dino.

Ako se jave iz Katara, treba dobro razmisliti…
Cilj je, dakle, jasan. Biti u vrhu. Drugog izbora očito nema.
– Od atletike se može živjeti ako si na visokoj europskoj razini, ali zapravo se svi ovdje nadaju da će ih primijetiti, recimo, Katar ili tako netko – kazao je Dino.
Govori o sponzorima, pomislili smo, uz njih je sve lakše…
– Ne, ne mislim sponzorski, nego Katar kao država. Većini je cilj da te pozovu da počneš nastupati pod njihovom zastavom. To se sve češće i događa, oni imaju novac i vjerojatno bi bilo tko, da mu se ponudi, otišao tamo. Kod nas je situacija katastrofalna, nema se ni za prave pripreme, ni za vitamine… Sve radimo sami, praktički ni iz čega. S obzirom na uvjete, naši su rezultati vrhunski. Nadam se da će se pojaviti netko tko će prepoznati ovu generaciju atletičara i uložiti u nju, jer sigurno neće požaliti – uvjeren je Dino.
Njemu ponude iz Katara zasad još nisu dolazile, ali u budućnosti je sve moguće. I lako bi se moglo dogoditi da Velika Gorica i Hrvatska ostanu bez vrhunskog sportaša ako se nešto bitno ne promijeni.
– Da dođe neka razumna ponuda, vjerojatno bih jako dobro razmislio. Gledajte, svatko želi ići tamo gdje je bolje, pa tako i ja. Ako treba, naučio bih i pjevati katarsku himnu, ne bi bio ni prvi ni zadnji, ha, ha. Ima već tamo nekih naših trenera i svi koji su otišli kažu da je to nešto strašno, da su uvjeti vrhunski, jedan potpuno drugi svijet. Da, morao bih baš dobro razmisliti… – rekao je Dino.
Čekajući eventualnu nemoralnu ponudu, okreće se onome što dolazi. Onome o čemu sanja. Rio de Janerio, Olimpijske igre, bio bi to apsolutni vrhunac njegove dosadašnje karijere. I prilika da cijela Hrvatska puno bolje upozna dečka iz Velike Gorice.
– Rezultati ove godine nisu bili idealni, ali vjerujem da se sve to događa s razlogom, da će sljedeća godina biti puno uspješnija. Olimpijska je godina, treba ići na sve ili ništa. Ulaganja su velika, ali treba vjerovati u sebe, napraviti sve što možeš – završava svoju priču Dino Bošnjak.
S tih barem nikad nije imao problema, samopouzdanje mu nitko ne može oduzeti. Trčat će još više, trenirati još jače i pokušati dotrčati do onoga što si je zadao kao cilj. Na Facebooku je već spreman, u profilu jasno stoji: “Živi u: Rio de Janeiro, Brazil“. Neka mu se to i ostvari, recimo, u vrijeme Olimpijskih igara…

Ljubav s najboljom Hrvaticom u skoku u dalj i troskoku
Izlasci? Ne, uopće ne izlazim. U Gorici me se može vidjeti jedino kad se vraćam iz Zagreba. Prođem od stanice na Galženici do ‘ribice’, doslovno me se jedino tu može sresti. I, naravno, u onih pet minuta kad idem od kuće do stadiona na trening, kaže Dino.
Iz Zagreba se najčešće vraća s druženja sa curom.
– Da, treba se i njoj malo posvetiti – govori uz smiješak i nastavlja:
– Zove se Paola, skupa smo već četiri godine. Dugo je to bila veza na daljinu, ona je Zadranka, ali sad je došla studirati u Zagreb. Isto se bavi atletikom, najbolja je u Hrvatskoj u skoku u dalj i troskoku. U tim smo se krugovima i upoznali, dobro je to što zna kako živi atletičar, u istom smo svijetu. Zajedno idemo na natjecanja, imamo i društvo u atletici, iz naše generacije, već godinama se svi družimo. A sljedeće godine svi zajedno i lovimo Olimpijske igre. Bit će to jako zanimljivo – vjeruje Dino.

‘Uredski posao? To mi se neće dogoditi nikad u životu’
Išao je Dino očevim putem kao atletičar, a lako je moguće da krene njegovim putem i kad karijera jednoga dana završi.
– Iskreno, nisam nikad baš razmišljao gdje ću biti za deset godina, ne gledam tako daleko u budućnost, ali plan mi je baviti se atletikom negdje do 35. godine. Do tad ću valjda nešto i naučiti o tome, pa bih možda čak i postao trener, kao moj stari. Mislim da je lijep osjećaj prenositi djeci sve ono što znaš, bilo bi zanimljivo vidjeti kako postižu nešto tvojom zaslugom – rekao je Dino.
Ni u ludilu ne dolazi u obzir da jednoga dana završi u nekom uredu, s radnim vremenom “od osam do četiri”, to jednostavno nije opcija.
– Previše sam ja nemiran za takvo što, mislim da mi se nikad u životu neće dogoditi takvo nešto, ha, ha. Stalno sam u pokretu cijeli život, bio bi mi to šok za organizam, skoro pa opasno po zdravlje – kaže Dino.

(Marko Vidalina za Reporter broj 347 03-11-2015)

HOTNEWS

Godina dana Arrive u gradu! Vizual dobio nagradu, putnici puni hvale

Nema kašnjenja, kaže Mara iz Peternaca koja svakodnevno putuje na posao

Objavljeno

na

Objavio/la

Prošla je godina dana od kada je javni prijevoz u Velikoj Gorici preuzeo prijevoznik Arriva, koji je zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici, sa svojih 16 linija na području grada i prigradskih naselja, svim korisnicima omogućio besplatan javni prijevoz.

01.srpnja 2024. godine Velikogoričani su ga s nestrpljenjem dočekali, jer su osim besplatne vožnje, ponudili povezanost do pojedinih dijelova grada koji prije nisu imali direktne linije.

Foto: Cityportal

Također, korisnici su sudjelovali i u odabiru vizuala autobusa, koji su prepoznatljivi, zaštitnim znakom Grada, koji je nedavno dobio i priznanje Turističke zajednice Zagrebačke županije nagradom „Ruža Zagrebačke županije“.

U međuvremenu je Grad bio otvoren za sugestije građana o linijama i voznom redu, te je sve došlo na svoje, a kako smo danas doznali na licu mjesta na jednoj od vrlo prometnih linija, korisnici su itekako zadovoljni.

Foto: Gianna Kotroman

– Ja sam jako zadovoljna, vozači su susretljivi i pristojni, pričekaju nas minutu ako slučajno kasnimo, jer su svjesni da ćemo u protivnom zakasniti na posao. To je ljudskost. Inače, vožnja nam je ugodna, klimatizirano je i to nama putnicima puno znači po ovim ljetnim vrućinama. Autobusi su uvijek čisti, voze redovno, bez kašnjenja  – ispričala nam je Mara Jukić iz Peternaca koja svakodnevno putuje na posao Arrivinom rutom od Novog Čiča do Velike Gorice ili Ogulinca, gdje presjeda na ZET koji je vozi do Zagreba, budući da radi na Trgu bana Jelačića.

Foto: Gianna Kotroman

S njom su se složile i njezine suputnice koje svakodnevno susreće u autobusu. Kažu kako je imati besplatnu liniju, stvarno pohvalno za Grad, a posebice kada su i autobusi novi i moderni.

Nastavite čitati

HOTNEWS

PRESS Velika Gorica domaćin 11. Europskog prvenstva Moto Gymkhana!

Natjecanje u spretnoj i sigurnoj vožnji, koji je najbliži moto slalomu, na područje grada dovodi 82 natjecatelja iz 17 zemalja.

Objavljeno

na

Velika Gorica, odnosno poligon u Mičevcu od 11. do 13. srpnja bit će domaćin 11. Europskog prvenstva Moto Gymkhana.

Naime, moto gymkhana je sport koji je najbliži moto slalomu, natjecanje u spretnoj i sigurnoj vožnji gdje se na štoperici mjeri vrijeme prolaska kroz poligon koji je zamišljen i kojeg vozači nisu vidjeli do tog dana.

Foto: Moto Gymkhana Croatia

Osim vještine upravljanja motociklom, vozač mora zapamtiti poligon u roku od 45 minuta koliko je predviđeno za to na europskoj razini – objasnio je na konferenciji za medije Željko Marinović, predsjednik Moto Gymkhana Hrvatska.

–Vozači moraju proći cijeli poligon bez greške, a svaka greška se kažnjava sekundama. No, ovo natjecanje je više od spretne vožnje, jer vozači doslovce prkose pravilima fizike. Vrlo je atraktivno i za odrasle i za djecu, a prijavljeno je  82 natjecatelja iz 17 zemalja – rekao je Marinović.

Foto: Moto Gymkhana Croatia

Inače, Marinović i njegov tim ovu su disciplinu doveli iz Japana 2018.godine. U petak su neslužbeni treninzi, u subotu službeni, ali nitko još uvijek neće vidjeti poligon na kojem će se natjecati.

Staza će biti nacrtana i čuvana, 45 minuta prije natjecanja će se otvoriti koverta i tek onda će natjecatelji vidjeti stazu. Nakon toga imaju tih 45 minuta kako bi zapamtili sve smjerove poligona. Kroz poligon se prolazi dva puta, prvi je u jutarnjim satima, drugi u poslijepodnevnim.

Foto: Moto Gymkana Croatia

Podršku cijelom natjecanju dao je Grad Velika Gorica. Gradonačelnik Krešimir Ačkar:

–Ovaj događaj daje dodatnu dimenziju našem gradu, jedan dodatan sadržaj kako za sugrađane tako i za posjetitelje, jer će nam doći u goste ljudi iz svih dijelova Hrvatske i drugih zemalja. Znamo da će u tom periodu natjecatelji dovesti i svoje obitelji koje će trenutak iskoristiti za upoznavanje našega kraja, tako da će grad biti pun života – istaknuo je Ačkar.

Biti domaćin jednog ovakvog natjecanja, pozicionira Zagrebačku županiju kao poželjnu turističku destinaciju.

–Velika Gorica već se pozicionirala kao predvodnik po gospodarstvu u Zagrebačkoj županiji, već i po turizmu, čemu značajno doprinose velike međunarodne manifestacije poput ove, koje u grad dovode posjetitelje iz cijele Europe i šire. Tu je važan faktor sinergija – Županije s gradovima i organizatorima, jer time odašiljemo najljepšu pozivnicu u sve krajeve svijeta. Ne smijemo zaboraviti ni lokalnu korist ovog događanja, od OPG-ova koji će prodati svoje proizvode, smještajni objekti koji će ponuditi noćenja, restorani u kojima će posjetitelji probati našu hranu…Ako uzmemo u obzir da jedan takav turist potroši 100 eura dnevno, a prosjek na razini države je od 50 do 70 eura, onda vidimo razmjere profita za zajednicu – objasnila je Ivana Alilović, direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije.

Organizatori su pripremili i niz popratnih sadržaja za cijelu obitelj, a ulaz za sve posjetitelje je besplatan.

Dodajmo kako je u svega nekoliko godina Moto Gymkhana klub Croatia postao predvodnik u ovom sportu na globalnoj razini, i po broju članova i po sadržajnosti te kvaliteti organizacije natjecanja. Inače imaju oko 120 članova koji imaju od 18 do čak 68 godina, koliko ima najstarija članica iz Zagreba.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Nastavite čitati

HOTNEWS

Na+30 : Radnice VG Komunalca neumorne u uređivanju grada

Treba im „skinuti kapu“, jer sunce nemilosrdno prži…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ljetna žega nimalo ne ide na ruku ni gradskom zelenilu, koje teško podnosi visoke temperature zraka, poput ruža i hortenzija.

Grad Velika Gorica s vatrogascima je već dogovorio redovito zalijevanje posađenih sadnica drveća, kako bi se dobro ukorijenile i ne bi osušile, a svoj doprinos daju ovih dana i radnice VG Komunalca koje smo zatekli u uređivanju Trga Plemenite opčine Turopoljske kod Muzeja Turopolja.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Kažu nam, vruće je, ali moramo maknuti suhe grane i korov oko ruža i hortenzija bez obzira na to, jer grad mora izgledati uredno, posebice uži centar.

Ljetne vrućine i nedostatak vlage uzrokovale su brže sušenje trajnica, stoga će djelatnice ovih dana dati sve od sebe da ih uredno okopaju i maknu dotrajale dijelove.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Iako je to njihov posao, zaista im treba „skinuti kapu“, jer sunce nemilosrdno prži…

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Nastavite čitati

HOTNEWS

MINISTRICA U VELIKOJ GORICI Obišla lokaciju buduće Dnevne bolnice i gradske zdravstvene ustanove

Grad Velika Gorica pokrenuo je korake za prenamjenu prostornog plana, a koji će biti gotov do kraja godine.

Objavljeno

na

Objavio/la

Lokaciju buduće Dnevne bolnice u Velikoj Gorici danas je u društvu gradonačelnika Krešimira Ačkara obišla ministrica zdravstva Irena Hrstić – objavili su iz Grada Velike Gorice.

Gradonačelnik Ačkar tom je prilikom naglasio važnost ovog strateškog projekta uvrštenog u Program Vlade Republike Hrvatske, koji predstavlja značajan iskorak za zdravstveni sustav grada Velike Gorice i šireg područja Zagrebačke županije, odnosno za gotovo 76 tisuća stanovnika Velike Gorice, kao i stanovnika okolnih općina koje gravitiraju gradu.  

Istaknuo je da su analize i istraživanja provedena na lokalnoj razini pokazala kako je upravo dostupnost medicinskih usluga jedan od najizraženijih prioriteta građana.

Dodao je kako će izgradnja dnevne bolnice omogućiti pružanje niza zdravstvenih usluga na lokalnoj razini, čime će se značajno smanjiti potreba za odlascima u zagrebačke bolnice, a time i smanjiti pritisak na već opterećeni zdravstveni sustav glavnog grada. 

Dogovoreno je kako će formirana radna skupina, koju čine predstavnici Grada i stručnjaci iz zdravstvenog sektora, definirati konkretne faze projekta, izraditi vremenski okvir provedbe kao i odrediti medicinske djelatnosti koje će buduća bolnica obuhvaćati.

Paralelno s tim, Ministarstvo zdravstva pokrenut će izradu idejnog projekta, čime se ulazi u početnu fazu konkretne realizacije. 

Grad Velika Gorica pokrenuo je korake za prenamjenu prostornog plana za potrebe izgradnje buduće dnevne bolnice, a koji će biti gotov do kraja godine.

Riječ je o parceli površine gotovo 50 tisuća četvornih metara, smještenoj uz Aveniju Pape Ivana Pavla II., u neposrednoj blizini budućeg nogometnog kampa Hrvatskog nogometnog saveza. Ministrica Hrstić i gradonačelnik Ačkar također su obišli i gorički Dom zdravlja kao i hitnu medicinsku službu.  

Dnevna bolnica u Velikoj Gorici pacijentima će nuditi širok spektar najpotrebnijih medicinskih usluga, uključujući specijalističke ambulante, malu kirurgiju i druge dijagnostičke i terapijske postupke koji su standardni u sklopu dnevnih bolnica.  

Ovo će biti prva takva ustanova u Zagrebačkoj županiji koja će omogućiti veću dostupnost i kvalitetu zdravstvene zaštite, te je konkretan korak u smjeru decentralizacije zdravstvene skrbi, ravnomjernijeg razvoja regija i izgradnje sustava koji je prilagođen stvarnim potrebama građana. 

(Foto: Grad Velika Gorica)

Nastavite čitati

HOTNEWS

Od danas na plac kod muzeja – Savjet zbog vrućina: Odradite kupnju ranim jutrom

Prodavači zadovoljni, kupci se privikavaju.

Objavljeno

na

Objavio/la

Do kraja ljeta gorička tržnica smještena je u samom centru Velike Gorice, kod Muzeja Turopolja.

Razlog su radovi na rekonstrukciji nadstrešnice na lokaciji tržnice u Školskoj ulici, tako da su već jutros prodavači bili spremni dočekati mušterije na novoj, privremenoj lokaciji.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

–Na našoj tržnici prodajemo već 32 godine i bez obzira što smo od danas na novoj lokaciji, ljudi nas pronalaze. No, prvi je dan, naravno da su neki previdjeli informaciju da su radovi na staroj lokaciji, no došetali su ovdje u centar i rekla bih da će sve funkcionirati kao i na matičnom mjestu. Parking je blizu, dostupni smo, jedino ćemo vjerojatno zbog ljetne žege završiti s prodajom ranije u danu – ispričala nam je jutros Slađana Glavaš iz obrta Tropic, koja svakodnevno snabdijeva kupce svježim voćem i povrćem.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Početkom tjedna je obično manje prodavača na štandovima, no za vikend su svi i tada je ponuda izvanredna; od egzotičnog i sezonskog voća, raznog povrća, jaja te mliječnih domaćih proizvoda.

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

–Kroz tjedan će se puniti svi štandovi tako da će do vikenda biti „full puno“, jedina razlika, osim lokacije, jest ta što svaki dan odvozimo svu robu i idući dan punimo opet štandove. No, to je sad zbog vrućina i poželjno. Većina Velikogoričana kupnju obavi prije podne, a sa svježim namirnicama opet smo tu drugoga dana od ranoga jutra. Mogu reći da sam zadovoljna, nismo otišli daleko od stare lokacije, kupci ne prigovaraju previše i svi ćemo kroz tjedan dana prilagoditi – dodala je Slađana.

FOTO galerija:

 

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno