Stari to bolje zna, on piše sve treninge, u svojim bilježnicama ima svaki detalj, ali recimo da tjedno istrčim oko stotinu kilometara. Pomnožite to sa 50 tjedana, i dobijete pet tisuća kilometara na godinu. Eto, toliko pretrčim –  počinje svoju priču Dino Bošnjak.
Ako ne zvuči dovoljno impresivno, recimo to ovako… Da te njegove pretrčane kilometre prevedemo u neke stvarne udaljenosti, Dino bi u jednoj godini mogao otrčati do Moskve i natrag. I još bi mu ostalo dovoljno kilometara da laganim tempom otrči, recimo, do Dubrovnika i vrati se kući. Međutim, junak naše priče s tim svim nije ni izbliza zadovoljan.
– Tih 5.000 kilometara zvuči puno, ali to je zapravo ništa! U odnosu na neke druge atletičare, to je doslovno zanemarivo. Trebao bih trčati puno više, a tako će u budućnosti i biti – odlučan je Dino.
Ako ste nekad možda vidjeli visokog mršavog dečka kako trči goričkom obilaznicom, sve tamo do Domovinskog mosta, to je vjerojatno bio on. Na 190 centimetara visine Dino Bošnjak je rasporedio 66 kilograma, nije ga teško uočiti.
– Da, znamo trčati i obilaznicom, sve do mosta, do tamo je nekih osam kilometara. I onda natrag – sa smiješkom priča Dino.
Tim svojim dugim nogama neumorno grabi kilometre, češće na goričkom gradskom stadionu nego na cesti, a pritom se bori sa samim sobom, ali i sa izazovima i ciljevima koje je pred sebe postavio. Pogodili ste, naravno, riječ je o najvišim mogućim ciljevima.
– Moj cilj su Olimpijske igre! Ako ne sad, onda moram biti na Igrama 2020. godine. Baš moram, makar noge polomio – nasmijao se Dino, pa nastavio optimistično i samouvjereno:
– Vjerujem da je vrlo, vrlo, vrlo lako moguće da se to dogodi već za ove igre, tamo negdje u svibnju sljedeće godine. Olimpijske igre doslovno su mi oduvijek cilj i mislim da idemo u dobrom smjeru.

Minuta i pol do Rija
Brojke mu zasad baš i ne idu u prilog, ali Dinu Bošnjaku to neće ni najmanje zasmetati, neće ga ni na sekundu pokolebati. Zna što može i koliko vrijedi.
– Za plasman u Rio na 10.000 metara treba istrčati 28:00 minuta, što neće biti nimalo lako ostvariti. Hrvatski rekord je 28:24, a to znači da bih ga morao popraviti za 25 sekundi. Trenutačno mi je najbolji rezultat 29:30, dakle nedostaje mi još minuta i pol. To zvuči jako puno kad se ovako kaže, ali nije i nemoguće. Osjećam u sebi da sam toj normi puno bliže nego što govori taj rezultat, ali jedino što je sigurno u ovom trenutku je da me čeka još puno treninga, još puno odricanja…
S tim Dino ne bi trebao imati problema. Navikao je i na treninge i na odricanja, to mu je zapravo način života. Sve je u njegovu danu podređeno atletici, treninzima, napredovanju. Onaj “stari” s početka teksta je Damir Bošnjak, nekad odličan atletičar, a danas otac i trener najboljeg hrvatskog dugoprugaša. Gorički Vlašići? Tako nekako. Dino ne skače nego trči, i to na 3000, 5000 i 10.000 metara, on je na početku, a Blanka pri kraju svoga puta, ali način koji su odabrali otprilike je isti. Rad, rad i samo rad. Tata i sin, trener i atletičar, kombinacija je to koja se pokazuje vrlo uspješnom.
– Nikad nisam imao niti jednog drugog trenera, tata me cijeli život ima na grbači – kroz smijeh kaže mlađi Bošnjak i nastavlja:
– Čak ni ne znam bi li mogao raditi s nekim drugim trenerom, ipak je tata uz mene od početka, cijelim ovim putem. Apsolutno mu vjerujem i nema razloga da išta mijenjamo – kaže Dino.
Kad odrastaš uz oca koji ti je ujedno i trener, teško je odvojiti te dvije stvari. Znaju to Kostelići, znaju i Vlašići, a znaju i u obitelji Bošnjak. Svađe tate i sina u toj su priči bile gotovo redovita pojava, čak i nešto što se smatra normalnim.
– Uh, stvarno je znalo biti gadno. Znali smo se baš pošteno posvađati, čak i tako da ne razgovaramo po tjedan dana! Obojica smo tvrdoglavi, svojeglavi, teški, ni jedan ne želi popustiti, pa je bilo tu svega i svačega. Doma ne razgovaramo, a kad dođem na trening, radimo sve normalno, samo što mi on preko drugih poručuje što da radim, meni se ne želi obratiti – smije se Dino dok se sjeća tih trenutaka, koji su danas ipak puno rjeđe nego prije.
– Ali sad je i sve manje i manje svađa, prije je to bilo češće, mislim da mu nije bilo lako tijekom mog puberteta. Ali sad smo si dobri – opet sa smiješkom priča Dino.

Sine, konačno si trčao kao muško
Ne dozvoljava mu tata da se previše opusti, ne rasipa se baš pohvalama, draže mu je kritikama pomoći sinu da napreduje, ali…
– Zna on mene i pohvaliti, pogotovo kad dobro odradim neki trening. A najdraža pohvala… Ha, znam koja je bila najsmješnija. Poslije jedne utrke mi je rekao rekao: ‘Bravo, prvi put si trčao kao muško’. Nemam pojma što mu to točno znači, ali lijepo je čuti, ha, ha.
S 21 godinom Dino Bošnjak je već pokupio sve gradske i županijske nagrade, a u svijetu hrvatske atletike itekako je dobro poznato ime, jer kod nas nema trkača koji mu može parirati u njegovim disciplinama.
– Trenutačno držim juniorske rekorde na tri, pet i deset kilometara. Ciljali smo ove godine mlađe seniorski rekord na 10.000 metara, ali nismo uspjeli u prvom redu zato što nisam nastupao na utrkama u inozemstvu. Možda će zvučati čudno kad ja to kažem, ali najbolji sam u Hrvatskoj i mene ovdje nema tko povući, biti mi ‘zec’ uz kojeg ću napasti taj rekord – kazao je Bošnjak.
Da, toliko je dobar, toliko dominantan u našim okvirima. A bit će još i bolji, u to možete biti prilično sigurni. Dok s njim razgovaramo, neposredno nakon treninga, u utrobi gradskog stadiona, iz svake rečenice ovog mladog sportaša izbija ambicija, samopouzdanje, odlučnost.
– Stalno se pokušavam unaprijediti na svaki način, želim i prehranom i načinom života dovesti tijelo u stanje da mogu što jače trenirati. A to je jedini način. Inače ću imati obične, prosječne rezultate, a to je nešto što me nikad nije zanimalo. Radije se neću baviti ovime nego da ostanem, ružno to zvuči, ali u hrvatskim okvirima. Uvijek su mi cilj bili Europa i svijet – kaže Dino.
Imao je samo osam godina kad je shvatio da je atletika njegova budućnost. Samo osam! Išao je u drugi razred osnovne škole kad je tata Damir odlučio pokušati…
– Jednog dana je došao do mene i pitao me bi li želio probati otići na atletiku. Otišao sam, probao i povratka više nije bilo – rekao je Dino i nastavio:
– Zanimljivo je koliko se detaljno sjećam tog svog prvog treninga. Došli smo na Radnikov stadion, počeli s treningom i u jednom trenutku tata mi je rekao: ‘Ajde probaj sad jedan krug svom snagom’. Istrčao sam taj krug, sjećam se i danas, za 1:21 minutu. Rekao mi je ‘bravo, super’, a ja sam gorio od želje da probam još jedanput, da dokažem da mogu biti i brži. Nakon pet minuta dao mi je da opet trčim i istrčao sam 1:19. Ne mogu ni opisati taj osjećaj, kad shvatiš da možeš još bolje, još brže… Odmah sam osjetio da to želim. Počeo sam trenirati, a nakon što sam dva tjedna poslije otišao na Turopoljsku trku i pobijedio, to je bilo to. Ostao sam u trčanju, u atletici, i danas sam presretan zbog toga, zaista uživam u ovom što radim. Mogao sam možda završiti ili u nečem drugome, volio sam igrati i nogomet kao dječak, ali, eto, izabrao sam atletiku. Odnosno, ona je izabrala mene.

Četvrtak kao omiljeni dan u tjednu
Ima, naravno, i teških trenutaka, onih u kojima bi najradije digao ruke od svega. Nije atletika “mainstream” sport, nije to nogomet, ovdje samo najbolji dolaze do velikih rezultata, do statusa zvijezde, treba u svemu tome naći motiv u sebi.
– Je, znalo se događati da mi dođe da dignem ruke od svega i odustanem, jako je naporno baviti se ovime, puno je tu mentalnih barijera koje moraš preskočiti. Ali, opet, kad dođeš na natjecanje, kad vidiš sve te atletičare oko sebe, osjećaš se posebno, kao dio nečeg velikog. I onda shvatiš da se trud isplatio – sa sjajem u očima priča Dino.
Njegov se život bitno razlikuje od života prosječnog 21-godišnjaka. Nema tu izlazaka, sjedenja na kavama, onog predivnog gubljenja vremena u kojem toliko uživamo. Ne bi smjelo biti ni “sitnih nepodopština” kao što su čokolada i omiljene mu napolitanke, ali na tome još radi.
– Ma trebao bih puno više paziti na prehranu. To se mora promijeniti i promijenit će se. Morao bih se odreći svih šećera, svega što začepljuje krvne žile. A naravno da sve to volim, tko ne voli… Zasad mi to ide jako teško, ali sve više na to pazim i promjena se odmah vidi – kaže Bošnjak, koji u svom životnom ritmu nema previše vremena ni za hobije, neke stvari izvan atletike.
– Kako mi izgleda dan? Obično se probudim oko 7.30, prvi trening je u devet, traje nekih sat i pol, ubrzo slijedi ručak, nakon njega je važno odmoriti se, ali i probuditi se barem sat vremena prije popodnevnog treninga. On počinje najčešće u 16 sati, opet sad i pol, opet malo predaha i na spavanje se ide, barem bi tako bilo idealno, oko 22 sata. Toga se često baš i ne držim, ali ionako Gips Kostelić kaže da je osam sati sna optimalno, da nije dobro ni manje ni više. Jedini slobodan dan je četvrtak, on je oduvijek rezerviran za odmor – ističe Dino.
A prije spavanja, kao neki mali ritual, ostavi si sat vremena za sebe.
– Volim prošetati navečer, djelomično i zato da me nogu prestanu boljeti nakon dva teška treninga. Stavim slušalice u uši i sam šećem nekih sat vremena po Gorici, čistim glavu dok svira glazba… Što svira? Volim sve, i domaće i strano, ali nađe se tu i pokoja narodna. Dobro, u šetnjama su uglavnom to neke laganice, da me uspavaju, narodne su rezervirane za natjecanja – priznao je Dino i dodao:
– Odgovara mi slušati narodne uoči utrka jer su to žive pjesme, razbude me. Kad sam bio dječak, tata je držao kafić, tamo sam počeo slušati narodnu glazbu, a iste te pjesme i danas slušam, ove novije baš i ne. U međuvremenu je tata kafić zatvorio da bi se mogao potpuno posvetiti meni i mojoj karijeri.

Zabranjeno je odustati od utrke
Bilo je tijekom njegove karijere uspona i padova, dobrih i loših dana, tjedana, čak i godina, a ono najbolje što pamti, ono na što je najponosniji, dogodilo se u škotskom Edinburghu.
– Kros 2013. u Edinburghu je definitivno najljepša uspomena. Sudjelovalo je šest najboljih trkača iz SAD-a, šest iz Velike Britanije i šest iz reprezentacije Europe, u kojoj sam i ja bio. Bilo je to nekoliko dana nakon Nove godine, imao sam i nekih problema s ozljedama, razmišljao sam isplati li se uopće ići, ali otišao sam tamo i iznenadio samog sebe. Bio sam prvi! To mi je najzanimljivija, najteža, ali i najdraža utrka. Pa samo to što sam dio reprezentacije Europe velika je stvar, a kamoli pobijediti na takvom ‘eventu’… Zbilja dobar, jako dobar osjećaj kad uđeš u cilj – opet se vraća sjaj u oči, uvjereni smo, buduće zvijezde hrvatskog sporta.
No već u sljedećem trenutku, kad krene priča o nekim posebno teškim trenucima, izraz lica se promijeni. Sjećanje na neke posrtaje jako ga boli, teško preko njih prelazi, što samo govori koliko je intenzivno u svemu ovome, koliko je posvećen onome što radi..
– Mislim da nikad neću zaboraviti jedinu ovogodišnju utrku u inozemstvu. Bilo je to je moje prvo odustajanje u životu. Naravno, ne mojom voljom, jer sam sebi sam se davno zarekao da nikad neću odustati od utrke, ali tetiva jednostavno nije izdržala. Odustao sam negdje na šestom kilometru i to me još dugo nakon toga proganjalo. Užasan osjećaj, stvarno užasan, jer ja to jako uzimam srcu. Bilo je vrlo teško sve to proživjeti, ali kad objektivno sagledam, nije mi žao. Rezultat ionako ne bi bio dobar, a ozljedu bi samo pogoršao – pokušava to realno sagledati Dino, koji je čvrsto odlučio i sljedeće:
– Rekao sam si: ‘Sad ću trenirati i raditi tako da se takvo nešto nikad više ne ponovi.’ I siguran sam da neće.
Gledajući ovako sa strane, kroz razgovor s njim, dojam je da je Dino puno zreliji nego što govore brojke u osobnim dokumentima. Kao da je odavno raščistio sam sa sobom da ga ništa ne smije zaustaviti na njegovu putu. Zna što radi, zašto to radi, a u sportovima poput njegova to je posebno važno.
– Za svaki sport moraš biti jak u glavi, bez toga nema uspjeha, ali to je još naglašenije kod individualnih sportova. Tu ovisiš sam o sebi, nema suigrača koji će te ‘pokriti’ na neki lošiji dan, to u atletici jednostavno ne postoji. Bogu hvala, za sebe mogu reći da sam u tome dobar, mogu jako puno patiti, preko puno toga preći. Naučio sam ne razmišljati o tome koliko je teško, jednostavno se isključim i ispraznim glavu. Tako je najlakše – uvjeren je Dino.
Ono što nije lako je život atletičara u Hrvatskoj. Izgradnjom atletske staze oko glavnog igrališta na gradskom stadionu, kaže, puno se toga promijenilo u njegovu svijetu, više ne mora na svaki trening ići u Zagreb, oduševljen je pomacima koji su se po tom pitanju dogodili u našem gradu, ali daleko je to od dovoljnog za ostvarenje njegovih ambicija.
– Nažalost, naša seniorska atletika propada. Ima još ovih nekoliko uspješnih, kao što su Sandra, Blanka i to društvo, ali u većini disciplina dominiramo mi mlađi, od 21 ili 22 godine. Mi držimo i seniorsku reprezentaciju, ali novca je sve manje i manje, rijetko koji senior može ostati u atletici ako nije u svjetskom vrhu – kaže nam Dino.

Ako se jave iz Katara, treba dobro razmisliti…
Cilj je, dakle, jasan. Biti u vrhu. Drugog izbora očito nema.
– Od atletike se može živjeti ako si na visokoj europskoj razini, ali zapravo se svi ovdje nadaju da će ih primijetiti, recimo, Katar ili tako netko – kazao je Dino.
Govori o sponzorima, pomislili smo, uz njih je sve lakše…
– Ne, ne mislim sponzorski, nego Katar kao država. Većini je cilj da te pozovu da počneš nastupati pod njihovom zastavom. To se sve češće i događa, oni imaju novac i vjerojatno bi bilo tko, da mu se ponudi, otišao tamo. Kod nas je situacija katastrofalna, nema se ni za prave pripreme, ni za vitamine… Sve radimo sami, praktički ni iz čega. S obzirom na uvjete, naši su rezultati vrhunski. Nadam se da će se pojaviti netko tko će prepoznati ovu generaciju atletičara i uložiti u nju, jer sigurno neće požaliti – uvjeren je Dino.
Njemu ponude iz Katara zasad još nisu dolazile, ali u budućnosti je sve moguće. I lako bi se moglo dogoditi da Velika Gorica i Hrvatska ostanu bez vrhunskog sportaša ako se nešto bitno ne promijeni.
– Da dođe neka razumna ponuda, vjerojatno bih jako dobro razmislio. Gledajte, svatko želi ići tamo gdje je bolje, pa tako i ja. Ako treba, naučio bih i pjevati katarsku himnu, ne bi bio ni prvi ni zadnji, ha, ha. Ima već tamo nekih naših trenera i svi koji su otišli kažu da je to nešto strašno, da su uvjeti vrhunski, jedan potpuno drugi svijet. Da, morao bih baš dobro razmisliti… – rekao je Dino.
Čekajući eventualnu nemoralnu ponudu, okreće se onome što dolazi. Onome o čemu sanja. Rio de Janerio, Olimpijske igre, bio bi to apsolutni vrhunac njegove dosadašnje karijere. I prilika da cijela Hrvatska puno bolje upozna dečka iz Velike Gorice.
– Rezultati ove godine nisu bili idealni, ali vjerujem da se sve to događa s razlogom, da će sljedeća godina biti puno uspješnija. Olimpijska je godina, treba ići na sve ili ništa. Ulaganja su velika, ali treba vjerovati u sebe, napraviti sve što možeš – završava svoju priču Dino Bošnjak.
S tih barem nikad nije imao problema, samopouzdanje mu nitko ne može oduzeti. Trčat će još više, trenirati još jače i pokušati dotrčati do onoga što si je zadao kao cilj. Na Facebooku je već spreman, u profilu jasno stoji: “Živi u: Rio de Janeiro, Brazil“. Neka mu se to i ostvari, recimo, u vrijeme Olimpijskih igara…

Ljubav s najboljom Hrvaticom u skoku u dalj i troskoku
Izlasci? Ne, uopće ne izlazim. U Gorici me se može vidjeti jedino kad se vraćam iz Zagreba. Prođem od stanice na Galženici do ‘ribice’, doslovno me se jedino tu može sresti. I, naravno, u onih pet minuta kad idem od kuće do stadiona na trening, kaže Dino.
Iz Zagreba se najčešće vraća s druženja sa curom.
– Da, treba se i njoj malo posvetiti – govori uz smiješak i nastavlja:
– Zove se Paola, skupa smo već četiri godine. Dugo je to bila veza na daljinu, ona je Zadranka, ali sad je došla studirati u Zagreb. Isto se bavi atletikom, najbolja je u Hrvatskoj u skoku u dalj i troskoku. U tim smo se krugovima i upoznali, dobro je to što zna kako živi atletičar, u istom smo svijetu. Zajedno idemo na natjecanja, imamo i društvo u atletici, iz naše generacije, već godinama se svi družimo. A sljedeće godine svi zajedno i lovimo Olimpijske igre. Bit će to jako zanimljivo – vjeruje Dino.

‘Uredski posao? To mi se neće dogoditi nikad u životu’
Išao je Dino očevim putem kao atletičar, a lako je moguće da krene njegovim putem i kad karijera jednoga dana završi.
– Iskreno, nisam nikad baš razmišljao gdje ću biti za deset godina, ne gledam tako daleko u budućnost, ali plan mi je baviti se atletikom negdje do 35. godine. Do tad ću valjda nešto i naučiti o tome, pa bih možda čak i postao trener, kao moj stari. Mislim da je lijep osjećaj prenositi djeci sve ono što znaš, bilo bi zanimljivo vidjeti kako postižu nešto tvojom zaslugom – rekao je Dino.
Ni u ludilu ne dolazi u obzir da jednoga dana završi u nekom uredu, s radnim vremenom “od osam do četiri”, to jednostavno nije opcija.
– Previše sam ja nemiran za takvo što, mislim da mi se nikad u životu neće dogoditi takvo nešto, ha, ha. Stalno sam u pokretu cijeli život, bio bi mi to šok za organizam, skoro pa opasno po zdravlje – kaže Dino.

(Marko Vidalina za Reporter broj 347 03-11-2015)