Poveži se s nama

Sport

Dinamo došao i prošao: Pet razloga zašto ćemo pamtiti nezaslužen poraz…

Suđenje koje je izazivalo negodovanje, ozljeda “njihovog” koji je do jučer bio “naš”, propuštene šanse, publika koja se brani šutnjom i nezasluženi proklizavanje na tablici… Sve to obilježilo je jedan poraz koji je, prije svega, nezaslužen

Objavljeno

Miješale su se emocije nakon 90 minuta nogometa na Gradskom stadionu ove nedjelje. S jedne strane, teško možeš bilo kome zamjeriti što je protivnik poput Dinama odnio bodove, a s druge ostaje velika doza žaljenja, čak i gorčine zbog svega što je propušteno. Iz ovih ili onih razloga. Nogometaši Gorice su, to je konačna istina, napravili sve što je u njihovoj moći da naprave iznenađenje, da zaustave europski Dinamo, ali za velike, najveće pobjede mora se poklopiti puno toga. Puno toga što se ove nedjelje, nažalost, nije poklopilo.

A kad su se svjetla pozornice ugasila, kad je spušten zastor na jednu ovako značajnu sportsku predstavu, ostalo je samo zbrojiti dojmove. I, recimo, u pet točaka izdvojiti sve što je ostalo nakon ovih 1-2, nezasluženog poraza kojim su Goričani zaključili jednu fazu prvenstva. Sad slijedi pauza zbog reprezentacije, koja će trajati sve do 29. ožujka, kad Gorica gostuje u Gradskom vrtu kod Osijeka.

DETALJ PRVI – Triput blizu, ali nikad bliže

Prvi ovosezonski ogled Gorice i Dinama, odigran također na našem stadionu, riješio je Dani Olmo. Imala je i Gorica svojih šansi, ali ostao je dojam da je ipak bila daleko od iznenađenja, od boda ili sva tri… Kad se igralo u Maksimiru, u drugom pokušaju, gol odluke potpisao je Mario Šitum, a Gorica je imala još bolje šanse. I prečku, i zicere, i još nekoliko izvrsnih šansi, što znači da je i žaljenje za propuštenim bilo veće. Iako, nitko se nije previše uzrujavao, jer ipak je to Dinamo, momčad koju trener Jakirović naziva “svemirskim brodom za sve ostale u HNL-u…”

Treći pokušaj nije donio i treću sreću, ali zato jest još jedan korak prema ugrožavanju najbolje momčadi u državi. Gorica je imala više udaraca na gol, više šansi, u drugom poluvremenu je doslovno dominirala protiv momčadi koja je lakoćom “sredila” Rijeku i Osijek, ali opet je Lovrić pogodio stativu, opet je nedostajalo malo sreće, da se jedna lopta odbije tamo gdje se mora odbiti… Svjesni su i u modrom taboru da su se provukli ovoga puta, svjesni su i u Gorici koliko su bili blizu, ali ishod je opet isti, Dinamo je i treći put minimalno slavio. Šteta, velika šteta, ali i jako dobar razlog da u goričkoj svlačionici još malo naraste samopouzdanje i vjera u vlastite mogućnosti.

DETALJ DRUGI – Penal, penal, penal… Previše penala!

Pregledom televizijskih snimki mnogi su došli do zaključka da su “sva tri penala mogla biti dosuđena, ali…” Onaj prvi, kad je Mario Marina “zakačio” Komnena Andrića, nije sporan, kao ni ono očigledno povlačenje Marina Leovca, koji je srušio Lukasza Zwolinskog u šesnaestercu, no o trećem bi se dalo razgovarati. I postaviti jedno logično pitanje – bi li sudac Strukan sudio takav penal i da se takva situacija dogodila u Dinamu šesnaestercu? Ovako na prvu, dojam je da ne bi, da je duel Čagalja i Gavranovića bio jedan od onih iz domene slobodne sudačke procjene. Koja obično ode na stranu većih i moćnijih, kao što je otišla i ovoga puta. Ni sam sudac kao da nije bio siguran što učiniti u toj situaciji, reagirao je neobično, prvo Čagiju dao žuti, a tek onda pokazao na bijelu točku, izazvao je time i solidnu galamu s tribina, negodovanja, pa čak i smijeh…

Nisu u Gorici željeli o tome previše govoriti, potencirati tu temu, ali bilo je jasno po govoru tijela da nisu zadovoljni. Spominjala se i ruka Amera Gojaka na centru uoči prvoga penala za Dinamo, ali i to je jedna od stvari za koje, recimo, zadnji vezni Gorice dobije žuti, a zadnji vezni Dinama priliku da odradi akciju do kraja… Tako to ide u nogometu. Nažalost. Često su u Gorici ove sezone imali zamjerke na kriterij koji suci imaju prema njima, kriterij koji jasno govori “vi ste novi u ligi, naviknite se”, pa svaka ovakva utakmica donese novu dozu nezadovoljstva. Malo su toga sudačke odluke donijele Gorici ove sezone, puno više su joj odnijele, no iz ove kože se očito ne može. Osim respekta protivnika, kojeg su Goričani definitivno zaslužili, treba zaslužiti i respekt sudaca. A to, očito, ide malo teže.

DETALJ TREĆI – Nesretni Beli na mjestu sreće…

Srdačno se pozdravio s dojučerašnjim suigračima, posebno s trenerom Jakirovićem, a onda je Iyayi Atiemwen pokazao zašto toliko nedostaje Gorici. Dvaput je sjajno prošao, napravio solidan nered u obrani Gorice, između ostalog i “zakuhao” onu šansu Gojaka, jedinu pravu i izrazitu koju je Dinamo imao ove nedjelje. Takav igrač bi nedostajao i puno boljim momčadima od Gorice, bez obzira na to što naša momčad i bez njega izgleda jako dobro, što trenutačno igra možda i svoj najbolji nogomet ove sezone.

A da povratak na mjesto sreće ne bude osobito sretan, pobrinuo se gorički bek Musa Muhammed. Reći će i Beli poslije “dobro me pogodio moj prijatelj”, jedva se oslanjao na tu ozlijeđenu lijevu nogu nakon utakmice, no čini se kako se ipak ne radi o ozbiljnijoj ozljedi. Ostao je Beli u svlačionici na poluvremenu, nema dvojbe da je i to jedan od razloga što se Gorica u drugom dijelu bitno lakše branila, što je imala puno manje problema na desnoj strani, gdje je Atiemwena zamijenio Mario Šitum. Paklen igrač, koji će biti sve bolji što duže bude u Dinamo, i lijepe uspomene na vrijeme kad je Nigerijac radio dar-mar u protivničkim obranama kao igrač Gorice…

DETALJ ČETVRTI – Tribine rekordno pune, ali publika – kazališna!

Službene brojke kažu da je na utakmici bilo 4257 gledatelja, što je ovosezonski rekord kad je gorički stadionu u pitanju, ali zvučna kulisa govorila je da na cijeloj toj zapadnoj tribini nema – nikoga. Gotovo je nevjerojatno da se na mjestu na kojem je više od četiri tisuće ljudi može najnormalnije razgovarati, čak i šaptom ako to poželiš, jer tišina je bila zapanjujuća. Poseban je ovo grad, prepun ljudi koje kao da ništa ne može uznemiriti, izazvati emociju, barem da zaplješću, zagalame, čak ni žamora nema… Ljudi sjede, šute i gledaju utakmicu. Ma koliko se Šljakeri i Goog Boysi trudili povesti navijanje, priča ostaje ista. Šuti i gledaj.

Kad je dosuđen penal za Dinamo, onaj tko je u tom trenutku okrenuo glavu, nije mogao zaključiti da se dogodilo nešto posebno. Tišina. Završi poluvrijeme, sudac označi kraj, i opet isto. Tišina. Ljudi šutke ustanu sa svojih mjesta, šutke odu protegnuti noge, šutke se vrate na svoje mjesto… Da nije bilo suca Strukana i nekih njegovih odluka i reakcija, i u nastavku bi tišina bila prekinuta samo u trenutku kad je Lovrić zabio gol iz penala. Ovako se mogao čuti poneki povik s tribina, malo negodovanja, ali i to utihne već za sekundu, dvije ili tri. Da je huk s tribina jači, da se malo više “pogura” igrače, sasvim sigurno bi i efekt na terenu bio drukčiji. Ali dobro, valjda će i to doći s vremenom, s utakmicama, s pobjedama…

DETALJ PETI – Gorica više nije u Top 5

Cijelo ovo proljeće, izuzme li se podbačaj u Koprivnici, Gorica igra dobro, vrlo dobro ili odlično. Skuplja bodove, od pobjeda na Rujevici i Puli, doma protiv Rudeša, pa bod na Poljudu… Međutim, unatoč tome se nakon poraza od Dinama dogodio pad. Nakon što je Lokomotiva pobijedila Slaven Belupo, i Hajduk je uzeo tri boda protiv Rudeša, pa je Gorica “skliznula” na šesto mjesto. Broj četiri na tablici, onaj koji vodi u europska natjecanja, i dalje nije daleko, “lokosi” su tri boda ispred, a Hajduk dva, no ostaje činjenica da je Gorica nakon sedam mjeseci ispala iz Top 5. U trenutku kad, rekosmo već, igra možda i najbolji nogomet u sezoni.

Nije to, naravno, razlog za paniku, daleko od toga, kao što nitko ne bi očajavao ni ako Gorica na koncu ne uspije izboriti izlazak u Europu, ali valja i to zabilježiti. I, možda, postaviti kao izazov, kao važan cilj, povratak u gornju polovicu tablice. OK, ostanak u ligi i dalje je “sveti cilj”, nitko u klubu neće poletjeti previsoko i otići u nerealne sfere, ali sasvim je jasno da Gorica može igrati sa svima, da može pobijediti svakoga, pa tako i taj kobni Dinamo. I tako se treba postavljati svakog vikenda, u svakoj utakmici, kao što Jakirovi momci to najčešće i rade. Pa kako završi… Plan je ionako odavno debelo prebačen.

 

Sport

Kako sam u ‘Kavaliru’ sreo Peru Močiboba. I na trenutak se vratio u mladost…

Rekord Maksimira, dva gola Pere Močiboba, slavlje Zagreba nakon jedanaesteraca, dani erupcije nogometa u hrvatskoj metropoli… Sve to prolazilo je kroz glavu 46 godina poslije u jednom kafiću u Čiču

Objavljeno

on

Što ti je život… Dani lete i prelete, a onda se ponekad igrom slučaja sve vrati gotovo pola stoljeća unatrag. Gore potpisanog autora teksta, danas 70-godišnjaka, jedan susret vratio je neočekivano u 1973. godinu i proradilo je živo sjećanje. A proradile su i emocije. Nogometna ovisnost od početka života kriva je za sve. Rodno Novo Čiče je autoru, polaskom u srednju školu negdje 1965. godine, zamijenio Zagreb, i rodila se vječna ljubav prema najljepšem gradu, a onda i nogometu naše metropole.

Začudo, na prvom mjestu nije bio Dinamo, kao kod većine, već NK Zagreb. Danas, nažalost, nije ostalo ni malo “z” od tog imena što se kluba tiče. Postao sam gotovo inventar stadiona u Kranjčevićevoj ulici još dok su početkom 60-tih tamo igrali Mišić, Galeković, Meštrović, Klobučar, Stanišić, Suša, Kralj, Bubanj, Wacha, Dračić, Azinović i ostali iz generacije kraja 60-tih. A trener je bio Gustav Lechner. Prvoligaši ondašnje države igrali su uglavnom pred ispunjenim stadionom. Početkom sedamdesetih stigla je nova generacija, također uglavnom domaćih, a vrhunskih igrača.

I ovog četvrtka susreli smo jednog od tada glavnih aktera. Dok smo u lokalu “Kavalir Dubravka” Hrkovca u Novom Čiču ispijali drugu kavicu, naišao je bivši nogometaš slavne generacije Zagreba Petar Močibob, danas vlasnik prestižnog lokala na Dolcu u Zagrebu.

Susret je automatizmom vratio život natrag na 19. srpanja 1973. godinu i kvalifikacijsku utakmicu za ulazak u 1. ligu tadašnje Jugoslavije između Zagreba i Osijeka. Igrale su se dvije utakmice. Prva u Osijeku, kažu pred 30 tisuća gledatelja, završila je bez pogodaka.

Uzvrat na stadionu Dinama u Maksimiru igran je pred rekordnih 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a pretpostavlja se da je bilo i 70 tisuća ljudi!! Prije, a i kasnije, nikad više! Zagreb je igrao u sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, MOČIBOB, Rukljač, Smolek (Hušidić, Bakota). U regularnom vremenu završilo je 2-2, a za Zagreb oba je zabio centarfor Pero Močibob. Izvodili su se jedanaesterci i Zagreb je bio bolji te izborio elitni razred. Pero je zabio i iz “elvera”. Slavlje u Zagrebu je bilo veličanstveno!

Zbog čega danas nismo toliko zaluđeni nogometom, jedna je priča za dulji elaborat. Prilikom današnjeg susreta s Močibobom nismo ga željeli previše gnjaviti prošlošću. Nakon fotografiranja, saznali smo neke sudbine bivših mu igrača u Zagrebu, a Pero se pohvalio zdravljem i vitalnošću. Dolazi u okolicu Čiča jer ga kod prijatelja zanimaju – orlovi. Da, Pero je uvijek bio unikat.

Nastavi čitati

Najave

Ljubitelji rolanja, sutra pravac na gorički night skate

Start za sutrašnji night skate je kod stadiona Radnik u 19 sati, otvoren je za sve. Dođite s voljom i naravno – ROLAMA

Objavljeno

on

Rolanje je jedan od najpopularnijih načina za rekreaciju. Zabavna je to aerobna aktivnost koja jača cijelo tijelo, ali rijetki znaju da je ovo uistinu pravi sport koji ima čak 109 disciplina. Smatra se da je rolati se jednako korisno kao i trčanje i vožnja bicikla.

BOCI Koturaljkaški klub Velika Gorica poziva u petak na night skate, od 19 do 21 sat. Start i cilj su ispred ulaza stadiona Radnik.

Kao i svaka tjelesna aktivnost i rolanje ima snažne pozitivne učinke na naše raspoloženje. Tjelesnom aktivnošću luče se hormoni sreće i poboljšava naše mentalno zdravlje. Ti učinci su posebno izraženi kod vanjskih aktivnosti, što rolanje svakako jest.

– Rolanje je sport i za dušu.  Osim što podiže psihomotorne sposobnosti, doprinosi boljoj tjelesnoj pokretljivosti i koordinaciji pokreta. Rolanjem se razvija osjećaj za ravnotežu, a pozitivno djeluje i na sposobnost brzog reagiranja. Jako je zabavno, tehnika se usvaja brzo i lako, svatko može pronaći tempo u kojem će uživati, pa je i motiviranost velika – samo su neke od prednosti koje ističu iz goričkog BOCI Koturaljkaškog kluba.

Više informacijama o aktivnostima koje organiziraju možete pronaći na faceboook stranici BOCI koturaljkaškog kluba.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Moja litavska priča: ‘Zovu me Toni, učim kuhati, a ulicama hodaju – avioni!’

Damir Žutić godinama je bio zaštitni znak HNK Gorice, igrač koji je bio dio kluba od prvoga dana, no krajem veljače potpisao je za litavskog prvoligaša Atlantas iz Klaipede. Snašao se, prilagodio, a nakon posljednjega kola završio je i u momčadi kola

Objavljeno

on

Prošla su točno dva mjeseca od onog rastanka u suzama, od dana kad je Damir Žutić došao na stadion i emotivno se pozdravio sa suigračima iz Gorice. Cijeli život proveo je u tom klubu, na istom stadionu, ali krajem veljače došao je trenutak da krene dalje. Nije se uspio nametnuti u prvoligaškoj konkurenciji i otišao je sreću potražiti 1200 kilometara daleko od kuće, u litavski grad Klaipedu. Otišao je tiho, ali s velikim ambicijama, zato je valjda i bilo toliko lijepo vidjeti najbolju momčad sedmoga kola litavskog prvenstva, i u njoj našeg dečka. Lijepo piše, Žutičius.

– Da, u momčadi kola sam – javio se iz Litve Dado Žutić, popularni Žućo, jedan od najomiljenijih likova koji su prošli kroz HNK Goricu svih ovih godina.

– Dojmovi su jako pozitivni, zadovoljan sam uglavnom sa svime. Dečki su me odlično prihvatili i za sad baš uživam. Uostalom, cijeli život sam govorio da bih volio živjeti na moru, a ta mi se želja sad ispunila. Dolazi i ljepše vrijeme, tako da stvarno mogu reći da sam zadovoljan – odradio je Žutić inicijalni raport.

Klaipeda je grad od 190.000 stanovnika, na zapadnoj je obali Litve, treći najveći grad i jedina morska luka u toj državi, iz koje isplovljavaju brodovi za Švedsku, Dansku i Njemačku… I u kojoj se Žućo osjeća kao doma.

– Prvih 15-ak dana, dok nisam našao stan, bio sam u hotelu. Sad živim sam u stanu u zgradi koja je pet minuta od stadiona, još dva suigrača žive u istoj zgradi… U klubu imamo jednog igrača iz Nigerije i trojicu iz Latvije, ali koliko sam skužio, ove iz Latvije ne smatraju baš strancima. Nešto kao kod nas Ljubo i Jovičić – prepričava Dado pa nastavlja:

– Imam jako puno slobodnog vremena, tako da sam dosta istražio grad. I sviđa mi se, to je jedan od većih gradova u Litvi, iako ne mogu baš reći da se ima nešto posebno za vidjeti… Međutim, imaju jako lijepe plaže, a svakih pola sata brod vozi do mjesta koji se zove Nida. Vožnja traje doslovce deset minuta, a to mjesto ne mogu opisati riječima. To se mora doživjeti.

Jedini Hrvat u Klaipedi uspio je pronaći i društvo za vrijeme izvan nogometa.

– Najvise se družim s ta dva suigrača iz Latvije, Nikitom i Devidom. S njima sam i van terena često u gradu, ipak smo stranci pa zajedno istražujemo grad. Ali i svi domaći suigrači su super, nisam doživio niti jednu neugodnost. Pogotovo stariji igrači… Kapetan doslovce o meni brine kao o svom djetetu. Svaki dan pita je li sve u redu i ako bilo što trebam, da mu se obratim. Svaki put kad sam ga nešto tražio, napravio je sve kao da se znamo sto godina. Prošli su dosta toga pa očito znaju da nije baš lako tako otići od doma – govori Žutić, koji je Litavcima snažna poveznica sa zemljom koja je druga na svijetu u nogometu.

– Jedan suigrač mi je pričao da je igrao u Europi protiv Hajduka na Poljudu. Kaže da je prvih 15 minuta samo gledao Torcidu i divio se… A ja mu kažem: ‘E, taj isti Hajduk će u subotu pasti u Gorici’ – sa smiješkom kaže odlično raspoloženi Žutić, koji je u Litvi dobio i novi nadimak.

– Da, zovu me Toni – ispalio je Dado i naravno da se iznad glave pojavilo nekoliko upitnika.

Damir, Dado, Žutić, Žućo… Odakle sad taj Toni?

– Ovdje je košarka prvi sport, nedodirljiva je, nogomet nije ni blizu. I ne zanimaju njih nikakvi Luka Modrić ili Ivan Rakitić, prva asocijacija na Hrvatsku im je Kukoč. I tako sam postao Toni – smije se Toni Žutičius.

Košarka, naravno, ima svoj udio i u životu njegova kluba.

– Da, imamo dvoranu u sklopu stadiona. U dvorani su četiri koša i tri gola! Dva za mali nogomet, jedan veliki, onaj sedammetarski, a tu je i stol za stolni tenis. Apsolutno nitko ne nosi nogometnu loptu. Samo košarka – prepričava Dado.

Zabrinuti novinar odmah se uplašio za promociju hrvatske košarke u Litvi, nije valjda da Žućo nije neki košarkaš…

– Ha, ha, mislim da nisam osramotio Hrvatsku. Pošto sam kao klinac bio zvrk i nisam imao mira, trenirao sam sve moguće sportove koji se mogu trenirati u Gorici i okolici. U košarci sam zlatna sredina, ima i gorih od mene, ali zato me u stolnom tenisu nitko ne može dobiti. Polako su me počeli ignorirat za stolni tenis, ha, ha…

Srećom, na nogometu ga ne ignoriraju. Dapače. Kako god trener postavi momčad, Žutić je unutra. Skupio je šest nastupa u prvih sedam kola. U posljednjem, ovom u kojem je ušao u najboljih 11 kola, bio je stoper.

– Liga nije loša, ali nije to ipak na razini naše prve lige. Rekao bih da je to nešto između naše prve i druge lige. Pošto se klub tek formirao, još se uigravamo pa trener isprobava igrače i sustav, tako da sam igrao sve, i krilo, i beka, i zadnjeg veznog, i stopera… Tu zadnju utakmicu smo igrali protiv Trakaija i trener mi je rekao da imaju jako dobru špicu pa bi želio da ja odigram stopera. A ja sam takav da ću za momčad i braniti ako treba, tako da nije bilo problema. Odigrao sam najzreliju utakmicu otkad sam tu i završio u momčadi kola.

Otišao je kao bek, možda se vrati kao stoper…

– Ne znam, svi su zadovoljni kako sam odigrao, a i meni se svidjelo, tako da mi je svejedno hoću li igrati beka ili stopera – prilagodljiv je Dado.

Atlantas iz Klaipede, njegov klub, od ove je sezone krenuo u novu fazu svoga funkcioniranja, zasad je šesti na tablici, na kojoj je osam klubova.

– To je klub koji već jako dugo igra prvu ligu, ali prošle godine se dogodio raspad sistema i zadnjih par kola su izgurali s juniorima. Sva sreća da su osigurali opstanak prije toga, inače bi ispali u drugu ligu… Svi ljudi su se povukli iz kluba i ostavili dugove, pa ga je ove godine preuzeo jedan bivši igrač Suduve, koji je završio karijeru prije sedam, osam godina. Ulaže svoj novac i polako gradi priču, ali slična je stvar kao s Goricom na početku prve lige, jako je teško probuditi grad i zakotrljati priču oko nogometa. Na utakmicama bude oko 400, 500 ljudi, nekad ni toliko. Imamo i skupinu navijača, prate nas ljudi na svim utakmicama – opisuje Žutić.

U Litvi je dobio priliku standardno igrati nogomet, ali otvorile su se i neke nove prilike. Recimo, da nauči kuhati.

– O da, baš sam se zaljubio u kuhanje. Doma je bilo lako, mama sve pripremi, samo dođeš i pojedeš. Nisam znao ni jaja ispeći! Sad više ne ide tako, morao sam se uloviti i kuhače. Upalim YouTube i pomalo učim. I baš uživam u tome. Čime bih se pohvalio? Zapečenim grahom i kobasicama, to mi je specijalitet, ha, ha… Nije ni litavska hrana loša, ali ne bih je baš mijenjao za našu – priča Žutić, koji se počeo koristiti i ruskim jezikom.

– Znači, litavski je nemoguće poloviti, ali dobro je što apsolutno svi pričaju ruski. Ni trener mi se ne obraća na engleskom, tako da učim ruski i na to gledam kao veliki plus. Uostalom, ruski i hrvatski su dosta slični.

U Atlantasu je uzeo broj 16, koji je nosio i u Gorici, broj koji iza sebe ima i priču.

– Kad sam došao u seniore Gorice, nije još bilo toliko ljudi u klubu i oko kluba, pa je fizioterapeut dosta toga vodio, između ostaloga i odlučivao tko nosi koji broj. Došao je do mene i pitao koji broj želim. Nabrojao je neke brojeve, među kojima je bio i 16. Nisam mogao odlučiti koji bi broj i on kaže: ‘Uzmi 16, to ti je Ninja nosio!’ Kako sam kao klinac skupljao lopte oko terena tih godina kad se Ninja prodao u Rusiju, uzeo sam ga bez razmišljanja. I od tad sam ga zavolio. Ovdje je bio slobodan pa sam ga i tu uzeo.

Kad se već sam vratio na Goricu, vratili smo se zajedno još malo kući. Iako, pitanje koje je zvučalo nešto kao “pratiš li Goricu” pobilo je onu tezu da nema glupih pitanja…

– To je isto kao da dijete pitaš gleda li crtiće, ha, ha, ha… Naravno da gledam, apsolutno svaku utakmicu. I mogu reći da dečki rade odličan posao, nadam se da će uspjeti u toj borbi za Europu, želim im to jednako kao i oni sami. Čujem se s gotovo svim dečkima iz Gorice, kako s našima, tako i sa strancima. Pratim ja njih, prate oni mene… I tako iz kola u kolo – govorio je Žutić, da bi ga u jednom trenutku prekinula poruka.

– Evo, što sam ti rekao, baš se Zwolinski javlja…

Osim s igračima, u kontaktu je i s ljudima iz kluba. Gorički Litavac Mindaugas Nikoličius, naš Niko, pomogao mu je da pronađe klub u njegovoj domovini, ali tu nije stalo s pomaganjem.

– Niko me oduševio! Nije to ni izbliza bilo ono, poslao sam te tamo, skinuo te sa plaće u Gorici i tko te šljivi… Baš suprotno. U pocetku mi se javljao svaki dan i pomagao oko apsolutno svega. Ali baš svaki dan! I sad se se često čujemo, ostali smo u kontaktu i drago mi je zbog toga – ističe Žutić.

Damir Žutić bio je dio goričke prve momčadi otkad je HNK Gorica oformljena do veljače… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Gledat će, naravno, i ogled s Hajdukom, u subotu u 16.30 sati namjestit će se ispred televizije i navijati.

– Hajduk se dosta digao otkad je došao trener Oreščanin i mislim da igraju jako dobro, ali isto tako Gorica igra najbolje te velike utakmice, tako da se ne bojim za nas. Nisu nas još dobili ove sezone, pa neka tako i ostane. Vjerujem da uzimamo i više od jednog boda! Strijelac? Zna se, Matija Dvorneković… – uvjeren je Žućo.

Kad je odlazio, želja je bila jednog dana vratiti se kući. I nije se tu previše promijenilo u ova dva mjeseca.

– Iskreno, nisam s Nikom o povratku ni razgovarao… Imam ja neki svoj plan. Želim uspjeti u inozemstvu, dokazati se, možda nešto i zaraditi, pomoći roditeljima koliko budem mogao, olakšati im život, a sebi stvoriti lakši početak života nakon nogometa… Volio bih i završiti karijeru u Gorici, budući da mi fali još 11 utakmica da budem prvi po broju nastupa. To su neke moje želje, a kako će sve ispasti, tek ćemo vidjeti.

Zasad se zna samo da kući dolazi u prvoj polovici srpnja.

– Kako je sad planirano, 7. srpnja dolazim doma, ali na desetak dana, jer oni nemaju polusezonu. Igraju sve u komadu jer preko zime nema baš uvjeta za nogomet na otvorenom. Vjerojatno zato i preferiraju košarku – zaključio je Žutić, koji je za kraj morao još odgovoriti i na ključno pitanje…

Kakve su Litavke?

– Ha, ha, ha… I dalje su mi naše ‘balkanke’ na prvome mjestu, ali samo za nijansu iza njih su Litavke. Kad sam došao, mislio sam da je to neka šala… Znači, avioni! – sa smiješkom je kazao Žućo, pa još i uputio pozdrave svome gradu, prijateljima i znancima…

Sretno dalje, Žutičius!

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno